1. Vladavina mrtvog rada

Leš vlada društvom – leš rada. Sve sile sveta su stale u odbranu te vladavine: papa i svetske banke, Toni Bler i Jerg Hajder, radnički sindikati i preduzetnici, nemački ekolozi i francuski socijalisti. Svi oni znaju samo za jednu parolu: rad, rad, rad!

Onaj ko još nije zaboravio da razmišlja, lako može prepoznati besmislenost ovog stava. Društvo u kojem vlada rad ne doživljava samo prolaznu krizu, već se susreće sa njenom apsolutnom granicom. Uoči mikro-elektronske revolucije, bogatstvo proizvodnje postaje u sve većoj meri nezavisno od stvarnog utroška ljudske energije, u meri u kojoj smo do nedavno to mogli zamisliti samo u naučnoj fantastici. Niko ne može ozbiljno tvrditi da se taj proces ponovo može zaustaviti ili čak preokrenuti. Prodaja robe radne snage će u XXI veku biti isto toliko perspektivna kao i prodaja fijakera u XX veku. Međutim, onaj ko u ovom društvu ne može da proda svoju radnu snagu smatra se viškom i odbacuje se na socijalno đubrište.

Onaj ko ne radi ne treba ni da jede! Ovaj ciničan princip još uvek važi – i to danas više nego ikada, baš zbog toga što postaje beznadežno suvišan. Apsurdno je da se društvo nikada nije više okretalo radu kao u ono doba u kojem se on čini suvišnim. Rad se upravo u svojoj smrti ispostavlja kao totalitarna moć koja ne podnosi ni jednog drugog boga kraj sebe. Prodirući kroz pore svakodnevnice u psihu čoveka, rad kontroliše kako tu psihu, tako i delanja čoveka. Ne štedi se nimalo truda da bi se veštački produžio vek « Radnog idola » . Paranoični vapaj za radnim mestima opravdava pustošenje prirodnih resursa na izuzetno visokom nivou, iako je čovečanstvo već odavno shvatilo njegov destruktivni efekat.  Poslednje prepreke totalnoj komercijalizaciji svih društvenih odnosa će biti srušene bez kritike, samo da bi se stvorilo nekoliko bednih radnih mesta. I princip da je bolje imati ‘bilo koji’ posao nego nemati ga uopšte, je postao opšta veroispovest.

Kako sve više postaje jasno da se radničko društvo nalazi na svom definitivnom kraju, tako se taj kraj sve nasilnije odbacuje iz javne svesti. Iako metode tog potiskivanja mogu naravno biti različite, one imaju jedan zajednički označitelj: činjenica da se širom sveta rad pokazuje kao iracionalna samosvrha, koja samu sebe čini zastarelom, preuređuje se u lični i kolektivni neuspeh individua, preduzetnika ili „stajališta“, uz upornost jednog sistematskog ludila. Objektivna granica rada mora se pojaviti kao subjektivni problem otpadnika.

Za jedne je nezaposlenost proizvod preteranih zahteva, manjka motivacije i fleksibilnosti, drugi okrivljuju nesposobnost, korupciju, pohlepu i zloupotrebu položaja „njihovih“ menadžera i političara. I na kraju se svi slažu sa bivšim predsednikom Romanom Hercogom: da svako treba da uloži svoj napor, kao da je reč o motivacijskim problemima jednog fudbalskog tima ili političke sekte. Trebalo bi da se svi „nekako“ čvrsto uhvatimo za pojaseve, čak i onda kada su ti pojasevi odavno izgubljeni, i trebalo bi da se svi „nekako“ uhvatimo u koštac, čak i onda kada više nemamo sa čim (ili kada to prosto postaje besmisleno). Podtekst ove nevesele vesti je nedvosmislen: ko još uvek ne može da uvidi blagodet idola rada, taj je sam kriv i možemo ga mirne savesti otpisati i odbaciti.

Isti zakon ljudske žrtve važi širom sveta. Zemlje jedna za drugom bivaju smrskane pod točkovima ekonomskog totalitarizma, dokazujući tako uvek jedno isto: da su se ogrešile o takozvane zakone tržišta. Logika isplativosti kažnjava svakog ko se bezuslovno i bez obzira na posledice ne ’’prilagodi’’ slepom kretanju sveopšte konkurencije. Oni koji su uzdanice danas, sutra će biti ekonomski otpatci. Tako se vladajući ekonomski psihotičari ne mogu ni najmanje uzdrmati u svom bizarnom pogledu na svet. Tri četvrtine svetskog stanovništva je već više ili manje proglašeno društvenim otpadom. Ruši se jedan“centar” za drugim. Nakon propasti “zemalja u razvoju” na jugu i državno-kapitalističkog odseka svetskog društva rada na istoku, uzorni učenici tržišne ekonomije u jugoistočnoj Aziji takođe su nestali u paklu uništenja. I u Evropi se odavno širi socijalna panika. Ali vitezovi tužnog lika u politici i menadžmentu sve mrgodnije nastavljaju svoj krstaški rat u ime idola rada.

’’Svako mora moći da živi od sopstvenog rada, tako glasi postulirani princip. Da se može živeti je dakle uslovljeno radom, a nema prava tamo gde nije ispunjen uslov.’’
(Johan Gotlib Fihte, Osnova prirodnog prava prema principima teorije nauke, 1797.)

2. Neoliberalno društvo aparthejda

Društvo zasnovano na iracionalnoj apstrakciji rada nužno razvija tendenciju ka socijalnom aparthejdu kada uspešnost prodaje radne snage kao robe od pravila postane izuzetak. Sve frakcije radnih kampova, koji prevazilaze partijske razlike, odavno su već potajno prihvatile ovu logiku i energično se ispomažu. Oni se više ne svađaju oko toga da li još veći deo stanovništva treba gurnuti do ruba i isključiti iz bilo kakvog društvenog učešća, nego još samo oko toga kako da se progura ova društvena selekcija.

Neoliberalna frakcija s puno poverenja ostavlja ovaj prljavi sociodarvinistički posao „nevidljivoj ruci“ tržišta. U ovom smislu sociodruštvene mreže su izgrađene tako da bez mnogo buke marginalizuju sve one koji više ne mogu da učestvuju u konkurenciji. Kao čovek se priznaje samo onaj koji pripada bratstvu smeljuljećih profitera globalizacije. Svi resursi planete su, samorazumljivo, uzurpirani za kapitalističku samosvrhovitu mašinu. Kada oni stoga više ne budu mogli biti mobilisani u službi profita, moraju ostati neobrađani, čak iako bi zbog toga cela populacija gladovala.

Odgovorni za ovo dosadno „ljudsko smeće“ sada su policija, religiozne sekte iskupljenja, mafija i narodna kuhinja. U međuvremenu. u SAD i u većini srednjoevropskih država u sedi više ljudi u zatvorima nego za bilo koje prosečne vojne diktature. U Latinskoj Americi tržišno-ekonomski eskadron smrti ubije više ulične dece i siromaha nego opozicionara u doba najgorih političkih represija. Još samo jedna društvena funkcija ostaje isključenima: funkcija zastrašujućeg primera okolini. Njihova sudbina treba da podstakne sve one koji se i dalje nalaze u trci radno-društvene igre „muzičkih stolica“ u žešćoj borbi za poslednje mesto i da zadrži masu gubitnika u grozničavom kretanju, kako ne bi ozbiljno pomislili da se pobune protiv nečuvenih nametanja.

Ali, čak i po cenu samouništenja, ovaj lepi novi svet tržišne ekonomije ostavlja za većinu samo još jedno mesto – mesto senke čoveka u sivoj ekonomiji. Oni moraju ponizno da služe kao jeftini radnici i demokratski robovi „uslužnog društva“  profiterima globalizacije. Novim „radno osakaćenima“ dopušteno je da ostalim poslovnim ljudima ovog umirućeg radnog društva očiste cipele, prodaju kontaminirani hamburger ili čuvaju njihove šoping centre. Oni koji su pri ulazu ostavili mozak u garderobi, mogu pritom da sanjaju promociju u uslužnog milionera.

U anglosaksonskim zemljama ovaj zastrašujući svet za milione već sada je realnost, u zemljama Trećeg sveta i u istočnoj Evropi kako-tako, dok je u evropskim zemljama odlučeno da se brzo nadoknade postojeći zaostaci. Relevantni ekonomski tekstići već dugo ne kriju kako oni sebi predstavljaju idealnu budućnost rada. Deca Trećeg sveta, koja čiste haube automobila na prljavim raskrsnicama su sjajan primer „preduzetničke inicijative“ na koje nezaposleni u lokalnim „uslužnim pustinjama“ ima da se lepo ugledaju. „ Svetla slika budućnosti je individuum kao preduzimač svojih proizvodnih snaga i brige za svoj život“ piše „Komisija za pitanja budućnosti slobodnih republika Bavarske i Zahsena“. I : „ Potražnja za jednostavnim personalnim službama je sve veća što je služba jeftinija, odnosno što službenik manje zarađuje“. U jednom svetu u kome još postoji samopoštovanje ova izjava bi morala da izazove socijalnu pobunu. U svetu domaćih radnih životinja uzrokovaće samo klimanje glavom.

‘’Prevarant je uništio posao, ali uprkos tome radniku je oduzeta plata. Sada on (radnik) treba da radi bez plate, pritom priželjkujući blagoslov uspeha i profita čak i u zatvorskoj ćeliji.  [..] On treba da bude obrazovan za moralni rad, kao slobodnu ličnu delatnost, kroz prisilan rad.’’
(Vilhelm H. Ril, Nemački rad, 1861.)

3. Nova aparthejdska država blagostanja

Istina, anti-neoliberalne frakcije opšteg društvenog radnog logora ne mogu baš sasvim da se zbliže sa ovom perspektivom, ali čak i za njih važi čvrsto i neopozivo da čovek bez rada nije čovek. Nostalgično fiksirani za posleratovsko doba fordističkog masovnog zapošljavanja, oni na umu imaju samo to da ponovo ožive ova prohujala vremena društva rada. Država treba da još jednom popravi ono što tržište više nije u stanju. Navodnu normalnost radnog društva treba simulirati preko “programa zapošljavanja”, opštinski organizovanog prinudnog rada za socijalne slučajeve, subvencionisanja, javnog duga i drugih političkih mera. Ovaj polovično podgrejani etatizam rada nema ni najmanju šansu da uspe, a ipak ostaje ideološka referentna tačka za široku populaciju dovedenu do ivice kraha. U svojoj beznadežnosti, praksa koja iz toga sledi je sve drugo do emancipatorska.

Ideološki preobražaj “tesnog tržišta rada” u prvo građansko pravo isključuje sve koji nisu građani države. Društvena logika selekcije ne dovodi se u pitanje, već se samo drugačije definiše: pojedinačnu borbu za opstanak treba ublažiti uz pomoć etničko-nacionalističkih kriterijuma. “Domaće pogone državljanima”, vrišti iz duha naroda, koji u perverznoj ljubavi prema radu ponovo nalazi narodno zajedništvo. Desničarski populizam ni najmanje se ne libi ovakvih zaključaka. Njegova kritika konkurentskog društva samo doprinosi etničkom čišćenju u sve manjim zonama kapitalističkog blagostanja.

S druge strane umereni nacionalizam socijaldemokrata ili Zelenih hoće da ubroji dugopostojeće radne imigrante u stanovnike i da od njih čak napravi državljane ako se pokažu ponizni i garantuju svoju bezopasnost. Ali pooštreno isključivanje izbeglica sa istoka i juga može se utoliko bolje populistički legitimisati i utoliko tiše sprovoditi – naravno uvek skriveno iza tirade o humanosti i civilizovanosti. Potera za “ilegalcima”, koji žele da se uvuku na domaća radna mesta po mogućstvu ne bi trebalo da za sobom ostavi ružne fleke od krvi i opekotina na nemačkom tlu. Zato postoje graničari, policija i tampon države ’’Šengenlanda’’, koji sve obavljaju po zakonu i, po mogućstvu, što dalje od TV kamera.

Simulacija rada od strane države je već po svojoj prirodi nasilna i represivna. Ona znači bezuslovnu volju da se vladavina idola rada održi svim dostupnim sredstvima, čak i posle njegove smrti. Ovaj radno-birokratski fanatizam  ne dopušta otpadnicima, onima bez posla i šanse i svima koji iz dobrog razloga odbijaju da rade, da nađu mir čak ni u već žalosno uskim zaostalim nišama porušene države blagostanja. Socijalni radnici i poslovne savetnice odvlače ih pod svetlo državnih lampi za saslušanja, oni bivaju prisiljeni da se javno klanjaju pred tronom vladajućeg leša.

Na sudu obično važi “pretpostavka nevinosti”, ali ovde je teret dokazivanja obrnut. Ako ubuduće ne žele da žive od vazduha i hrišćanskih dobročinstava, otpadnici moraju da prihvate bilo kakav prljavi i ropski posao i svaku apsurdnu “radnu akciju”, da bi pokazali svoju bezuslovnu spremnost za rad. Pritom je potpuno svejedno da li to što su dobili da rade ima bar nekog smisla ili spada u čist apsurd. Samo treba da ostanu u stalnom pokretu, tako da nikada ne zaborave po kom zakonu se mora odvijati njihova egzistencija.

Ranije su ljudi radili da zarade novac. Danas država ne štedi para da stotine hiljada trenira u bizarnim “radionicama” ili “firmama za zapošljavanje” koje simuliraju iščezli rad, kako bi se oni pripremili za regularno “radno mesto”, koje nikada neće dobiti. Stalno se pronalaze nove, sve gluplje “mere”, samo da bi se održao privid da društvena pokretna traka, koja se nalazi u praznom hodu, može da ostane u punom zamahu tokom čitave večnosti. Što prisila na rad postaje besmislenija, to brutalnije treba ljudima utuvljivati u glavu da nema hleba za džabe.

U tom smislu “New Labour” i njegovi imitatori širom sveta pokazuju se kao potpuno kompatibilni sa neoliberalnim modelom društvene selekcije. Kroz simuliranje “zapošljavanja” i iluziju o pozitivnoj budućnosti društva rada stvara se moralna legitimacija da bi se još žešće nastupilo protiv nezaposlenosti i odbijanja rada. Istovremeno, prisilni rad pod pritiskom vlasti, subvencije za plate i takozvani “honorarni rad građana” spušta najamnine sve niže i niže. Tako se masovno unapređuje sve jači sektor nisko plaćenog rada i porast svakakvih jadnih poslova te vrste.

Takozvana aktivna politika tržišta rada po “New Labour” modelu ne pošteđuje ni hronične bolesnike i samohrane majke sa malom decom. Onaj koji prima državnu pomoć biće otpušten iz administrativnog daviteljskog stiska tek kada mu oznaka sa imenom bude visila na nožnom palcu. Jedini smisao te navalentnosti sastoji se u tome da se što više ljudi obeshrabri u postavljanju bilo kakvih zahteva državi i da se otpadnicima pokažu odvratne sprave za mučenje, tako da u poređenju sa njima svaki bedni posao mora izgledati prijatno.

Zvanično, paternalistička država švrćka bičem samo iz ljubavi i s namerom da svoju decu, optuženu kao “polenju”, odgaji strogo, u ime njihovog boljeg napredovanja. Zapravo, “pedagoške” mere imaju za cilj jedino da se štićenici dobro izbatinaju. Koji drugi smisao treba da ima prisiljavanje nazaposlenih da rade na poljima špargle? Odatle treba da se izmeste poljski sezonski radnici, koji prihvataju bednu nadoknadu samo jer im se ona preko deviznog kursa kod kuće pretvara u pristojnu platu. Prinudnim radnicima ovom merom niti je pomognuto, niti im je otvorena nekakva “perspektiva za karijeru”. Čak i za uzgajivače špargli, usrećene nezadovoljnim akademicima i kvalifikovanim radnicima, ovi predstavljaju samo smetnju. Ali ako se nakon dvanaestočasovnog dana na tlu majke Nemačke glupa ideja da iz očaja otvorite štand za hot-dog, iznenada pojavljuje u lepšem svetlu, onda je “škola prilagođavanja” imala svoj željeni neo-britanski učinak.

’’Svaki posao je bolji od nikakvog.’’
(Bil Klinton, 1998.)

’’Nijedan posao nije tako težak kao nikakav.’’
(Moto izložbe plakata koju su organizovale inicijative za nezaposlene u Nemačkoj, 1998.)

Rad građana treba da bude nagrađen, a ne obeštećen. […] Ali ko je aktivan u građanskom radu, gubi stigmu nezaposlenosti i primaoca socijalne pomoći.
(Ulrih Bek, Duša demokratije, 1997.)

4. Eskalacija i poricanje radne religije

Novi radni fanatizam, kojim ovo društvo reaguje na smrt svojih idola, je logični nastavak i krajnji korak jedne duge istorije. Od doba reformacije sve noseće sile zapadne modernizacije su propovedale svetost rada. Naročito su poslednjih 150 godina sve društvene teorije i politički pokreti bili bukvalno opsednuti idejom rada. Socijalisti i konzervativci, demokrate i fašisti su se borili do smrti, ali uprkos tome su uvek zajedno podnosili žrtvu idolima rada. „Besposleni neka idu negde drugde“ (L’oisif ira loger ailleurs) , navodi se u tekstu međunarodne radničke himne; i „Arbeit macht frei“ (Rad oslobađa) odjekuje jezivo na vratima Aušvica. Pluralističke posleratne demokratije zaklinju se naravno na večitu diktaturu rada. Čak je i ustav berzansko-katoličke Bavarske učio građane prema luteranskoj tradiciji: „Rad je izvor narodnog bogatstva i pod posebnom je zaštitom države.“ Na kraju 20. veka su se sve ideološke razlike tu raspršile. Ostala je samo nemilosrdna zajednička dogma da je rad prirodno određenje ljudi.

Danas sama radno-društvena stvarnost demantuje ovu dogmu. Propovednici religije rada uvek su propovedali da je čovek po svojoj navodnoj prirodi „animal laborans“ (radna životinja). Ova životinja postaje čovek samo ukoliko materiju prirode podređuje svojoj volji i ostvaruje se u svojim proizvodima, kao nekada Prometej. Ovaj mit o osvajačima sveta i demijurgu, koji ima svojih privlačnosti, karakter modernih radnih procesa uvek je izvrgavao ruglu, ali možda je u eri kapitalista-pronalazača, kao što su Simens i Edison, i njihove kvalifikovane radne snage, mit još posedovao stvarnu osnovu. U međuvremenu ta poza je ipak postala potpuno besmislena.

Ko danas još pita o sadržaju, smislu i svrsi svog rada, biće lud ili označen kao destruktivni faktor za samosvrhovito funkcionisanje društvene mašine. Nekada na svoj rad ponosni homo faber, koji je ono što čini, po svojoj ograničenoj prirodi, još uzimao za ozbiljno, sada je postao staromodan kao i pisaća mašina. Mlin mora po svaku cenu da se okreće, i to je to. Za kreiranje smisla su zaduženi reklamno odeljenje, zabavljači, poslovni psiholozi, stručni konsultanti i narko-dileri. Gde se stalno priča o motivaciji i kreativnosti garantovano nije ostalo ništa od toga – osim samoobmane. Zbog toga su autosugestija, samoreprezentacija i simulacija stručnosti danas najvažnije vrline menadžera, kvalifikovanih radnika, medijskih zvezda, računovođa, učitelja i radnika parking servisa.

Takođe, i tvrdnja da je rad večita nužnost i da je ljudima urođen po prirodi postala je pri krizi radnog društva u osnovi smešna. Vekovima je propovedano da se idolima rada odaje počast samo zato što potrebe ne mogu biti zadovoljene bez zavrtanja rukava samog čoveka. I svrha celokupne radne organizacije bila je verovatno zadovoljenje potreba. Da je to istina, kritika rada bi bila isto toliko besmislena koliko i kritika gravitacije. Ali kako jedan pravi „prirodni zakon“ može da dospe u krizu ili čak da nestane? Potparoli društvenih radnih logora, počevši od neoliberalnih proždirača kavijara poludelih od moći, pa do sindikatskih nosača pivskih stomaka, ostali su bez argumenata za svoju pseudo-prirodu rada. Kako će oni danas objasniti zašto tri četvrtine čovečanstva tone u bedu i siromaštvo samo jer društvenom sistemu rada njihov rad više nije potreban?

Ne važi više starozavetna kletva: „U znoju lica svog ješćeš svoj hleb“, nego jedna nova, zapravo jedna prava neumoljiva osuda: „Ti ne treba da jedeš, jer je tvoj znoj izlišan i ne može se prodati.“ I to bi trebalo da bude jedan prirodni zakon? To nije ništa drugo do jedan iracionalni društveni princip, koji se pojavljuje kao prirodna sila, zato što je kroz vekove uništavao i potčinjavao sve druge forme socijalnih odnosa, a sebe proglasio apsolutnim. To je „prirodni zakon“ jednog društva, koje sebe drži za potpuno „racionalno“, koje ipak u stvarnosti prati samo racionalitet svrha svojih idola rada, koje je po „prisili stvari“ spremno da žrtvuje i poslednju trunku svoje humanosti.

‘’Rad, koliko god nizak i mamonistički bio, stoji uvek u vezi sa prirodom. Već i sama želja da se rad sprovede ukazuje uvek i sve više na istinu i na zakone i pravila prirode, koji su istina.’’
(Tomas Karlajl, Raditi i ne očajavati, 1843.)

5. Rad je društveni princip prinude

Rad uopšte nije isto što i ljudsko oblikovanje prirode i delatno međusobno odnošenje. Sve dok postoje ljudi će graditi kuće, proizvoditi odeću, hranu, kao i mnoge druge stvari, podizaće decu, pisati knjige, diskutovati, uređivati vrtove, praviti muziku i tako dalje. To je banalno i samorazumljivo. Ali ono što nije samorazumljivo je da je ljudska delatnost kao takva, čist “utrošak radne snage” bez ikakvog obzira na sadržaj, potpuno nezavisno od potreba i želja učesnika, podignuta do jednog apstraktnog principa koji vlada društvenim odnosima.

U starim agrarnim društvima postojali su svi mogući oblici dominacije i odnosi lične zavisnosti, ali nije bilo diktature apstraktnog pojma rada. Delatnosti oblikovanja prirode i društvenog odnošenja svakako nisu bile autonomne, ali su isto tako malo bile podređene apstraktnom “utrošku radne snage”, pre su bile ugrađene u kompleksnu mrežu verskih propisa i društvene i kulturne tradicije sa uzajamnim obavezama. Svaka delatnost imala je svoje posebno vreme i svoje posebno mesto. Nije postojala apstraktna opšta forma delatnosti.

Tek je moderni sistem robne proizvodnje, sa svojim neprekidnim samosvrhovitim preobražajem ljudske energije u novac, proizveo jednu posebnu sferu takozvanog rada, “otuđenu” od svih drugih odnosa, apstrahovanu od svakog sadržaja – sferu zavisne, bezuslovne robotske delatnosti, lišene ljudskih veza, odsečene od ostatka društvenog konteksta i potčinjenu apstraktnoj “ekonomskoj” instrumentalnoj racionalnosti s one strane ljudskih potreba. U ovoj sferi odvojenoj od života vreme prestaje da bude proživljeno i doživljeno; ono postaje prosto sirovi materijal koji se mora optimalno iskoristiti: “vreme je novac”. Svaka sekunda se računa, svaki odlazak do toaleta razdražuje, svako ćaskanje je zločin prema osamostaljenoj svrsi proizvodnje. Tamo gde se radi sme da se troši samo apstraktna energija. Život se odvija drugde – ili baš nigde, jer vremenski interval rada upravlja svime. Čak se i deca dresiraju satom, da bi jednom bila “sposobna”. Odmor služi samo obnovi “radne snage”. Čak i prilikom jela, zabave i ljubavi, u pozadini glave otkucavaju sekunde.

U sferi rada ne računa se šta je učinjeno, već to da sama radnja kao takva bude učinjena, jer rad je upravo utoliko samom sebi svrha ukoliko nosi oporavak novčanog kapitala – neprestano umnožavanje novca radi njega samog. Rad je delatna forma ove apsurdne samosvrhovitosti. Samo zato, a ne iz nekog praktičnog razloga, svi proizvodi se proizvode kao roba. Jer samo u ovoj formi oni predstavljaju apstraktni pojam novca, čiji je sadržaj apstraktni pojam rada. U tome se sastoji mehanizam nezavisne društvene pokretne trake, u kome je zarobljeno savremeno čovečanstvo.

Baš iz tog razloga vlada ravnodušnost i prema tome šta se proizvodi isto kao i prema upotrebi proizvedene stvari, kao i prema društvenim ili prirodnim posledicama. Da li se grade kuće ili kopaju rudnici, da li se štampaju knjige ili uzgaja genetski modifikovani paradajz, da li se pritom ljudi razboljevaju, da li se zagađuje vazduh ili se “samo” upropašćava dobar ukus – sve to nije važno sve dok se, na bilo koji način, roba može pretvoriti u novac, a novac u novi rad. To da li roba ima neku konkretnu upotrebu, i da li je destruktivna, uopšte ne interesuje ekonomsku racionalnost, za nju proizvod važi samo kao nosilac već minulog rada, “mrtvog rada”.

Akumulacija “mrtvog rada” kao kapitala, predstavljena u formi novca, jedini je “smisao” koji moderni sistem robne proizvodnje poznaje. “Mrtvi rad”? Metafizičko ludilo! Da, ali ta metafizika je postala opipljiva stvarnost, “postvareno” ludilo koje ovo društvo drži u gvozdenom stisku. U večnoj kupovini i prodaji ljudi ne vrše razmenu kao samosvesna društvena bića, već samo kao društveni automati izvršavaju već pretpostavljenu svrhu po sebi.

’’Stoga se radnik osjeća kod sebe tek izvan rada, a u radu se osjeća izvan sebe. Kod kuće je kad ne radi, a kad radi nije kod kuće. Stoga njegov rad nije dobrovoljan nego prisilan, prisilan rad. Stoga on nije zadovoljenje jedne potrebe nego je samo sredstvo da zadovolji potrebe izvan njega. Njegova tuđost jasno se pokazuje u tome, da se rad izbjegava kao kuga, čim ne postoji fizička ili druga prisila.’’[1]
(Karl Marks, Ekonomsko-filozofski rukopisi, 1844.)

6. Rad i kapital su dve strane iste medalje

Politička levica je uvek posebno zadrto obožavala rad. Ona ne samo da je pripisala rad čovekovoj prirodi, već ga je pritom mistifikovala kao navodni princip suprotstavljen kapitalu. Sam rad njima nije predstavljao skandal, već samo njegova valorizacija putem kapitala. Zato je program svake “radničke partije” uvek bio samo “oslobođenje rada”, a ne oslobođenje od rada. Ali društveni antagonizam kapitala i rada je samo antagonizam različitih (makar različito moćnih) interesa u okviru kapitalističke svrhe po sebi. Klasna borba je bila oblik pražnjenja ovih suprotstavljenih interesa na zajedničkom društvenom tlu sistema robne proizvodnje. Ona je pripadala unutrašnjoj dinamici kretanja valorizacije kapitala. Bilo da se borba vodila za više nadnice, za prava, za bolje uslove rada ili za radna mesta: njena implicitna pretpostavka uvek je ostajala vladajuća pokretna traka sa svojim iracionalnim principima.

Sa pozicije rada kvalitativni sadržaj proizvodnje ne računa se ništa više nego sa pozicije kapitala. Bitna je samo mogućnost da se radna snaga najbolje proda. Ne radi se o zajedničkom odlučivanju o smislu i svrsi sopstvenog delanja. Ako je nekad i postojala nada da se takva autonomija proizvodnje može ostvariti u formi sistema robne proizvodnje, onda je “radna snaga” odavno zaboravila ovu iluziju. Radi se još samo o “zaposlenju”, o “upošljavanju” – sami pojmovi svedoče o samosvrhovitom karakteru celog aranžmana i o nedoraslosti učesnika.

Šta se i zbog čega i sa kakvim posledicama proizvodi, prodavcu robne radne snage je na kraju isto tako svejedno kao i kupcu. Radnici nukleranih elektrana i hemijskih fabrika protestvuju najglasnije kada njihove tempirane bombe treba deaktivirati. “Zaposleni” u Folksvagenu, Fordu ili Tojoti su najfanatičniji sledbenici automobilskog samoubilačkog programa. Ne prosto zato što su prinuđeni da se prodaju da bi im uopšte bilo “dozvoljeno” da žive, nego zato što su se zaista identifikovali sa tom ograničenom egzistencijom. Sociolozima, sindikalcima, sveštenicima i drugim stručnim teolozima “socijalnog pitanja” to važi za dokaz etičko-moralne vrednosti rada. Rad izgrađuje ličnost, kažu oni. S pravom. To je, naime, ličnost zombija robne proizvodnje, koji više ne mogu ni da zamisle život izvan svojih voljenih pokretnih traka, za koje se satiru svakoga dana.

Radnička klasa kao radnička klasa gotovo nikad nije bila antagonistička protivrečnost kapitala i subjekat ljudske emancipacije, isto tako ni kapitalisti i menadžeri ne kontrolišu društvo iz neke opake lične želje da eksploatišu. Nijedna vladajuća klasa u istoriji nije vodila tako neslobodan i patetičan život kao progonjeni menadžeri Majkrosofta, Dajmler-Krajslera ili Sonija. Svaki srednjovekovni plemić bi duboko prezirao ove ljude. Jer dok je on mogao da se upušta u dokolicu i da traći svoje bogatstvo, više ili manje orgijastično, elita društva rada sebi ne sme da odobri pauzu. Van pokretne trake oni ne znaju šta drugo da rade sa sobom osim da ponovo budu deca; dokolica, zadovoljstvo u saznanjima i čulnim užicima, njima su isto tako strani kao i njihovim ljudskim resursima. Oni su i sami obične sluge idola rada, puka funkcionalna elita iracionalne društvene svrhe po sebi.

Vladajući idol zna kako da nametne svoju volju lišenu subjektivnosti “tihom prisilom” konkurencije, kojoj se moraju pokloniti čak i moćni, posebno ako upravljaju stotinama fabrika i prebacuju milijarde po globusu. Ako to ne urade, biće isto tako nemilosrdno odbačeni kao i suvišna “radna snaga”. Samo njihova sopstvena nezrelost čini funkcionere kapitala tako opasnim, ne njihova lična želja za eksploatacijom. Oni bi ponajmanje smeli da se zapitaju o smislu i posledicama svoje neumorne aktivnosti, osećanja i razmišljanja oni sebi ne mogu da priušte. Zato nazivaju realizmom kada razaraju svet, unakazuju gradove i osiromašuju ljude usred obilja.

’’Rad sve više stiče kao pristalice čistu savest: sklonost za radošću naziva se već “potrebom za odmorom” i počinje sama sebe da se stidi. “Čovek to duguje svom zdravlju” – kaže čovek kada je zatečen na nekom izletu. Čak moglo bi uskoro doći do toga, da se samo sa samoprezirom i lošom savešću popusti nekoj sklonosti za vita contemplativa (to jest šetnji sa mislima i prijateljima).’’[1]
(Fridrih Niče, Dokolica i nerad, 1882.)

S raznih nam je strana prigovoreno što nismo izložili ekonomske odnose, koji su materijalna osnova sadašnjim klasnim i nacionalnim borbama. Mi smo se ovih odnosa namjerno doticali samo tamo gdje se oni u političkim sukobima neposredno nameću.

Trebalo je prije svega pratiti klasnu borbu u njenom svakodnevnom toku i, na osnovi historijskog gradiva koje se zateklo ili se iznova iz dana u dan stvara, empirijski pokazati da su s podjarmljivanjem radničke klase, koja je dala Februar i Mart, u isto vrijeme bili pobijeđeni i njeni protivnici – buržoaski republikanci u Francuskoj, a građanske i seljačke klase, protivnici feudalnog apsolutizma, na cijelom europskom kontinentu; da pobjeda “čestite republike” u Francuskoj bila u isto vrijeme poraz svih nacija koje su na februarsku revoluciju bile odgovorile herojskim ratovima za nezavisnost; da je naposljetku s porazom revolucionarnih radnika Europu ponovno dopalo staro dvostruko ropstvo – englesko-rusko ropstvo. Lipanjska borba u Parizu, pad Beča, tragikomedija berlinskog studenog 1848., očajnički napori Poljske, Italije i Mađarske, izgladnjelost Irske – to su bili glavni momenti europske klasne borbe između buržoazije i radničke klase na kojima smo pokazali da svaki revolucionarni ustanak, ma koliko njegov cilj izgledao udaljen od klasne borbe, mora propadati sve dotle dok ne pobjedi revolucionarna radnička klasa, da svaka socijalna reforma ostaje utopija sve dotle dok se proleterska revolucija i feudalistička kontrarevolucija oružjem ne ogledaju u jednom svjetskom ratu. U našem izlaganju, kao i u stvarnosti, Belgija i Švicarska su bile tragikomične karikaturne žanr-slike u velikom historijskom prikazu: jedna – uzor-država buržoaske monarhije, druga – uzor-država buržoaske republike; obje – države koje uobražavaju da su isto tako neovisne od klasne borbe, kao i od europske revolucije.

Sada, nakon što su naši čitatelji vidjeli kako se klasna borba 1848. godine razvijala u kolosalnim političkim oblicima, vrijeme je da se izbliza upoznamo sa samim ekonomskim odnosima na kojima se zasniva kako egzistencija buržoazije i njena klasna vladavina tako i ropstvo radnika.

Mi ćemo u tri velika odjeljka izložiti:

1. odnos najamnog rada prema kapitalu, radnikovo ropstvo, kapitalistovu vladavinu;

2. neizbježnu propast srednjih građanskih klasa i takozvanog seljačkog staleža u današnjem sustavu;

3. trgovinsko podjarmljivanje i eksploatiranje buržoaskih klasa raznih europskih nacija koje nad njima vrši Engleska, despot svjetskog tržišta.

Nastojat ćemo izlagati što jednostavnije i popularnije, ne pretpostavljajući poznavanje ni najelementarnijih pojmova iz političke ekonomije. Želimo biti razumljivi radnicima. A uostalom u Njemačkoj vlada najzaprepašćujuće neznanje i pometenost pojmova o najjednostavnijim ekonomskim odnosima kod svih, počevši od patentiranih branitelja postojećeg stanja pa sve do socijalističkih mađioničara i nepriznatih političkih genija, kojima je razdrobljena Njemačka još bogatija nego vladarima.

Najprije prvo pitanje: Što je najamnina? Kako se ona određuje?

Ako zapitamo radnike: “Kolika vam je najamnina?”, oni će odgovoriti: “Ja od svoga buržuja dobivam 1 marku za radni dan”, ili: “ja dobivam 2 marke” itd. Oni će, prema različitim granama rada kojima pripadaju, navesti različite sume novca koje za određenu količinu rada, na primjer, da se istka jedan aršin platna ili da se složi štampani tabak, dobivaju od svoga buržuja. Njihovi će odgovori biti različiti u pitanju veličine nadnice, ali ipak u jednoj točki svi će biti suglasni: nadnica je ona količina novca koju kapitalist plaća za određeno radno vrijeme ili za izvršenje određenog rada.

Kapitalist, izgleda, kupuje njihov rad za novac. Oni mu svoj rad prodaju za novac. Ali to je samo privid. Što oni kapitalisti u stvari prodaju za novac – to je njihova radna snaga. Tu radnu snagu kapitalist kupuje za jedan dan, jedan tjedan, jedan mjesec itd. A nakon što ju je kupio, on je upotrebljava na taj način što mu radnici za ugovoreno vrijeme rade. Za istu sumu novca, na primjer 2 marke, za koju je kapitalist kupio njihovu radnu snagu, on je mogao kupiti 2 kilograma šećera ili izvjesnu količinu neke druge robe. Tako 2 marke za koje je kupio 2 kilograma šećera jesu cijena 2 kilograma šećera. A 2 marke za koje je kupio radnu snagu da je dvanaest sati upotrijebi – je cijena dvanaestosatnog rada. Prema tome, radna snaga je roba onako isto kao i šećer. Ona se mjeri satima, a šećer na vagi.

Svoju robu, radnu snagu, radnici razmjenjuju za kapitalistovu robu, novac, i ova razmjena se zbiva u jednom određenom odnosu. Toliko novca za toliku upotrebu radne snage. Za dvanaest sati tkanja – 2 marke. A zar te 2 marke ne predstavljaju sve druge robe koje ja mogu kupiti za 2 marke? Prema tome, radnik je svoju robu, radnu snagu, stvarno razmijenio za sve vrste roba, i to u jednom određenom odnosu. Dajući radniku 2 marke, kapitalist mu je dao toliko mesa, toliko odijela, toliko drva, osvjetljenja itd. u razmjenu za njegov radni dan. Prema tome, 2 marke izražavaju onaj odnos u kome se radna snaga razmjenjuje za druge robe, one izražavaju prometnu vrijednost radne snage.

Prometna vrijednost jedne robe, izražena u novcu zove se njena cijena. Najamnina je dakle samo naročiti naziv za cijenu radne snage, koja se obično naziva cijena rada, za cijenu ove osobite robe koju održava isključivo meso i krv ljudska.

Uzmimo bilo kojeg radnika, na primjer, tkalca. Kapitalist mu daje razboj i pređu. Tkalac otpočne rad i od pređe napravi platno. Kapitalist uzme platno i proda ga, na primjer, za 20 maraka. Je li sad tkalčeva najamnina jedan udio u platnu, udio u 20 maraka, u proizvodu njegovog rada? Nipošto. Mnogo prije nego što je platno prodano, možda mnogo prije no što je ono istkano, tkalac je svoju najamninu primio. Kapitalist ne plaća, dakle, ovu nadnicu novcem koji dobiva za platno, već novcem kojim već raspolaže. Kao što razboj i pređa nisu proizvod tkalčeva rada, kome ih je buržuj dao, tako nisu to ni robe koje on dobiva razmjenom za svoju robu, radnu snagu. Može se dogoditi da buržuj ne nađe kupca za svoje platno. Može se dogoditi da on prodajom platna ne istjera ni najamninu. Moguće je da on platno u usporedbi s tkalčevom nagradom vrlo skupo proda. Sve se to tkalca ništa ne tiče. Kapitalist kupuje za jedan dio svoje gotovine, svoga kapitala, tkalčevu radnu snagu isto tako kao što je za drugi dio svoga kapitala nabavio sirovinu – pređu – i oruđe za rad – razboj. Nakon što je obavio te kupovine, a tu spada i kupovina radne snage potrebne za proizvodnju platna, on sada proizvodi samo svojim sirovinama i sredstvima za rad. U sredstva za rad ulazi sada i naš dobri tkalac, koji u proizvodu ili njegovoj cijeni isto tako nema nikakvog udjela kao ni razboj.

Prema tome, najamnina nije radnikov udio u robi koju je on proizveo. Najamnina je dio već postojeće robe za koji kapitalist kupuje određenu količinu proizvodne radne snage.

Radna snaga je, dakle, roba koju njen vlasnik, najamni radnik, prodaje kapitalu. Zašto je prodaje? Da bi živio.

Ali upotreba radne snage, rad, to je životna radnikova aktivnost, očitovanje njegova života. I ovu životnu aktivnost radnik prodaje drugom da bi pribavio sebi potrebna životna sredstva. Prema tome njegova životna aktivnost je za nj samo sredstvo za održavanje života. On radi da živi. On i ne uračunava rad u svoj život, štoviše, rad je žrtvovanje njegova života. On je roba koju je radnik prodao drugom. Proizvod njegove djelatnosti nije prema tome cilj njegove djelatnosti. Što radnik za sebe proizvodi, nije svila koju tka, nije zlato koje vadi iz rudnika, nije palača koju zida; što on za sebe proizvodi, to je najamnina, a svila, zlato, palača pretvaraju se za njega u određenu količinu životnih sredstva, možda u pamučnu bluzu, bakarni novac i stan u podrumu. A radnik koji dvanaest sati tka, prede, buši, struže, zida, kopa, tuca kamen i nosi itd. – može li on to dvanaestosatno tkanje, predenje, bušenje, struganje, zidanje, kopanje, tucanje kamena smatrati kao očitovanje svoga života, kao život? Obrnuto. Život za njega počinje kad ta djelatnost prestane – za ručkom, u krčmi, u postelji. Dvanaestosatni rad nema za njega nikakvog smisla kao tkanje, predenje, bušenje itd., već kao zarađivanje pomoću kojega dolazi do ručka, krčme, postelje. Kad bi svilena buba prela zato da održi svoj život kao gusjenica, bila bi pravi najamni radnik.

Radna snaga nije uvijek bila roba. Rad nije uvijek bio najamni rad, to jest slobodan rad. Rob svoju radnu snagu nije prodavao gospodaru, isto tako kao što ni vol ne prodaje svoj rad seljaku. Rob je zajedno sa svojom radnom snagom prodan jednom zauvijek svome gospodaru. On je roba koja može prelaziti iz ruku jednog gospodara u ruke drugoga. On sam je roba, ali radna snaga nije njegova roba. Kmet prodaje samo dio svoje radne snage. On ne dobiva nagradu od vlasnika zemlje, već, naprotiv, vlasnik zemlje dobiva od njega izvjestan danak. Kmet pripada zemlji i donosi plod gospodaru zemlje. Slobodan radnik, međutim, prodaje sebe, i to na dijelove. On ustupa 8, 10, 12, 15 sati svoga života, dan za danom, onom tko da više: vlasniku sirovina, oruđa za rad i sredstava za život, tj. kapitalisti. Radnik ne pripada ni vlasniku ni zemlji, ali 8, 10, 12, 15 sati dnevno njegovog života pripadaju onome tko ih kupi. Radnik napušta kapitalistu koji ga unajmljuje kad god hoće. Njega kapitalist otpušta kad god nađe za dobro, čim ne može od njega izvući nikakvu korist ili bar ne onu koju želi. Ali radnik, kome je jedini izvor dohotka prodaja radne snage, ne može napustiti cijelu klasu kupaca, tj. kapitalističku klasu, a da se ne odrekne svojega života. On ne pripada ovom ili onom kapitalisti, ali pripada kapitalističkoj klasi; i sada je njegova stvar da nađe mušteriju, to jest da nađe sebi kupca u toj kapitalističkoj klasi.

Prije nego što se izbliza upoznamo s odnosom između kapitala i najamnog rada, izložit ćemo ukratko najopćenitije odnose o kojima ovisi veličina najamnine.

Najamnina je, kao što smo vidjeli, cijena jedne određene robe, radne snage. Prema tome, najamninu određuju isti zakoni koji određuju cijenu svake druge robe. Pitanje je sada: kako se određuje cijena neke robe?

 

II

Čime se određuje cijena neke robe?

Određuje se konkurencijom između kupaca i prodavača, odnosom potražnje prema ponudi. Konkurencija koja određuje cijenu neke robe ima tri vida.

Jednu istu robu nude razni prodavači. Tko robu iste kvalitete najjeftinije prodaje, sigurno potiskuje ostale prodavače i osigurava za sebe najveću prodaju. Prodavači se dakle bore uzajamno oko prođe, oko tržišta. Svaki bi htio prodati, po mogućnosti mnogo, a ako je moguće, prodati sam, isključujući ostale prodavače. Prema tome, jedan prodaje jeftinije od drugoga. Javlja se konkurencija među prodavačima koja obara cijenu robâ koje oni nude.

Ali javlja se i konkurencija među kupcima, koja podiže cijenu ponuđenih roba.

Naposljetku, javlja se konkurencija među kupcima i prodavačima; jedni žele što jeftinije kupiti, drugi žele što skuplje prodati. Rezultat ove konkurencije između kupaca i prodavača ovisi o odnosu dviju ranije spomenutih strana konkurencije, tj. od toga je li jača konkurencija u taboru kupaca ili u taboru prodavača. Industrija izvodi na bojno polje dvije vojske, jednu protiv druge, od kojih svaka bije bitku u svojim redovima, među svojim trupama. Pobjeda je na strani one vojske u čijim je redovima borba slabija.

Uzmimo da ima na tržištu 100 bala pamuka, a u isto vrijeme kupaca za 1.000 bala. U ovom slučaju potražnja je deset puta veća od ponude. Konkurencija među kupcima bit će zbog toga veoma jaka, svaki hoće prigrabiti sebi jednu, a ako se može i svih 100 bala. Ovaj primjer nije proizvoljno uzet. U povijesti trgovine doživjeli smo razdoblja loših pamučnih žetava, kada je nekoliko udruženih kapitalista pokušavalo kupiti ne 100 bala, već sav pamuk u cijelom svijetu. U ovom slučaju kupci će nastojati potisnuti jedan drugoga, nudeći relativno veću cijenu za pamučne bale. A prodavači pamuka, koji vide da se trupe neprijateljske vojske međusobno krve, i da su potpuno sigurni za prodaju svih 100 bala, čuvat će se svake međusobne svađe, da ne obore cijenu pamuka u trenutku kada se njihovi protivnici međusobno natječu da je podignu. Najedanput nastaje mir u vojsci prodavača. Oni stoje kao jedan čovjek prema kupcima, filozofski skrstivši ruke i njihovim zahtjevima ne bi bilo kraja, kad ne bi bilo točno određenih granica u ponudama i najnasrtljivijih kupaca.

Ako je dakle ponuda jedne robe slabija od potražnje te robe, među prodavačima je konkurencija slaba ili je nikako i nema. U istoj mjeri kako ova konkurencija opada, raste konkurencija među kupcima. Rezultat: veće ili manje skakanje robnih cijena.

Poznato je da se obrnuti slučaj s obrnutim rezultatom češće javlja. Znatan suvišak ponude nad potražnjom: očajna konkurencija među prodavačima: oskudica u kupcima: roba ide u bescjenje.

Ali što znači skakanje i padanje cijene, što znači visoka i niska cijena? Zrno pijeska, promatrano kroz mikroskop, veliko je, a toranj je malen u usporedbi s brijegom. A kad se cijena određuje odnosom potražnje i ponude, čime se određuje taj odnos potražnje i ponude?

Obratimo se bilo kojem buržuju. On se neće ni časa predomišljati i, kao drugi Aleksandar Veliki, presjeći će ovaj metafizički čvor tablicom množenja. Ako proizvodnja robe koju prodajem mene stoji 100 maraka, reći će nam on, i ja dobijem prodajom ove robe 110 maraka, naravno na kraju godine, – to je onda građanska, poštena, umjerena dobit. Ali ako dobijem pri razmjeni 120-130 maraka, onda je to visoka dobit; ako dobijem čak 200 maraka, to bi bila izvanredna, neobična dobit. Što je dakle za buržuja mjera dobiti? Troškovi proizvodnje njegove robe. Ako u razmjenu za svoju robu dobije izvjesnu količinu druge robe čija je proizvodnja manje stajala, on je izgubio. Dobije li u razmjenu za svoju robu izvjesnu količinu druge robe čija je proizvodnja više stajala, on je dobio. A padanje i skakanje dobiti on ocjenjuje po tome za koliko stupnjeva prometna vrijednost njegove robe stoji ispod ili iznad nule, ispod ili iznad troškova proizvodnje.

Vidjeli smo, dakle, kako promjenjivi odnos potražnje prema ponudi daje čas skakanje čas padanje cijena, čas visoke čas niske cijene. Ako cijena neke robe uslijed oskudne ponude ili nerazmjerno povećane potražnje znatno skoči, onda je cijena ma koje druge robe morala u istom razmjeru pasti; jer cijena neke robe jeste samo u novcu izražen odnos u kome se druge robe sa njom razmjenjuju. Na primjer, ako cijena jednog rifa svilene materije skoči od 5 maraka na 6, onda je cijena srebra prema svilenoj materiji pala, a isto tako relativno prema svilenoj materiji pala je cijena sviju drugih roba koje su zadržale stare cijene. Morala bi se dati veća količina tih roba u razmjenu za istu količinu svilene materije.

Što će biti posljedica skakanja cijene jedne robe? Masa kapitala će pritjecati industrijskoj grani koja je u cvjetanju, i to pritjecanje kapitala unosnijoj industrijskoj grani trajat će dotle dok dobit ne spadne na običnu mjeru ili, točnije, dok cijena proizvodima te industrijske grane, uslijed prekomjerne proizvodnje, ne spadne ispod troškova proizvodnje.

Uzmimo obrnut slučaj. Ako cijena neke robe padne ispod njenih troškova proizvodnje, kapitali će se povlačiti iz proizvodnje te robe. Osim slučaja da jedna industrijska grana nije više suvremena, pa prema tome mora propasti, ovaj će bijeg kapitala smanjivati proizvodnju takve robe, tj. njenu ponudu, dok ne bude odgovarala potražnji, dok se cijena robe opet ne digne na visinu troškova proizvodnje, ili, točnije, dok ponuda ne padne ispod potražnje, tj. dok se njena cijena opet ne digne iznad troškova proizvodnje, jer tekuća cijena neke robe stoji uvijek iznad ili ispod troškova proizvodnje te robe.

Mi vidimo da se kapitali sele neprestano iz oblasti jedne industrije u oblast druge. Visoka cijena izaziva i suviše jak priljev, a niska cijena i suviše jak odljev kapitala.

Promatrajući s drugog gledišta, mogli bismo pokazati da troškovi proizvodnje određuju ne samo ponudu već i potražnju. Ali to bi nas i suviše udaljilo od našeg predmeta.

Upravo smo vidjeli kako kolebanja ponude i potražnje svode cijenu robe uvijek na troškove proizvodnje. Doduše, prava cijena neke robe stoji uvijek iznad ili ispod troškova proizvodnje; ali skakanje i padanje uzajamno se dopunjuju, tako da se u izvjesnom vremenskom razdoblju, zbrojivši industrijsku oseku i plimu, robe razmjenjuju sukladno svojim troškovima proizvodnje, njihovu cijenu određuju, dakle, njihovi troškovi proizvodnje.

Ovo određivanje cijene troškovima proizvodnje ne treba razumjeti u smislu ekonomista. Oni vele da je prosječna cijena robe ravna troškovima proizvodnje; to je zakon. Anarhično kretanje pri kome se penjanje izravnava padanjem, a padanje penjanjem, oni smatraju za slučajnost. S istim pravom moglo bi se, kao što su to drugi ekonomisti već učinili, kolebanje cijena smatrati kao zakon, a određivanje cijena troškovima proizvodnje za slučajnost. Međutim, samo ova kolebanja koja, izbliza promatrana, nose sa sobom najstrašnija pustošenja i kao zemljotresi potresaju osnove buržoaskog društva, samo ova kolebanja određuju u svome toku cijenu robe troškovima proizvodnje. Kretanje ovog nereda u cjelini jeste njegov red. U toku ove industrijske anarhije, u ovom kružnom kretanju, konkurencija tako reći izravnava jednu krajnost s drugom.

Prema tome, mi vidimo ovo: cijena robe određena je njenim troškovima proizvodnje, tako da se vremena kada se cijena ove robe penje iznad troškova proizvodnje, izravnavaju vremenima kada ona pada ispod troškova proizvodnje, i obrnuto. Naravno, to ne vrijedi za svaki industrijski proizvod posebice, nego samo za cijelu industrijsku granu. To ne vrijedi, dakle, ni za svakog industrijalca posebice, nego samo za cijelu klasu industrijalaca.

Određivanje cijene troškovima proizvodnje isto je što i određivanje cijene radnim vremenom koje je potrebno za proizvodnju neke robe, jer u troškove proizvodnje ulaze: 1) sirovine i trošenje oruđa za rad, a to znači: industrijski proizvodi koji su proizvedeni za izvjestan broj radnih dana, koji dakle predstavljaju izvjesnu količinu radnog vremena i 2) neposredan rad koji se također mjeri vremenom.

Ali isti opći zakoni koji reguliraju cijenu robe uopće, reguliraju naravno i najamninu, cijenu rada.

Najamnina će čas skakati, čas padati, prema odnosu potražnje i ponude, prema stanju konkurencije među kupcima radne snage, kapitalistima, i prodavačima radne snage, radnicima. Kolebanjima robnih cijena uopće odgovaraju kolebanja najamnine. Ali u granicama ovih kolebanja najamninu će određivati troškovi proizvodnje, radno vrijeme koje je potrebno da se ova roba, radna snaga, proizvede.

A koji su troškovi proizvodnje radne snage?

To su troškovi koji su potrebni da se radnik održi kao radnik i da se spremi za radnika.

Prema tome, ukoliko je za neki rad potrebno kraće vrijeme učenja, ukoliko su manji troškovi proizvodnje radnika, utoliko je niža cijena njegova rada, njegova najamnina. U industrijskim granama gdje nije potrebno gotovo nikakvo spremanje i gdje je dovoljan goli fizički život radnikov, troškovi proizvodnje takvoga radnika ograničavaju se gotovo samo na one robe koje su potrebne da mu održe život i sposobnost za rad. Cijena njegovog rada određuje se, prema tome, cijenom sredstava potrebnih za život.

Ali ne treba gubiti iz vida još nešto. Tvorničar koji izračunava svoje troškove proizvodnje, da po njima odredi cijenu proizvodima, uzima u račun i trošenje oruđa za rad. Ako jedan stroj njega košta, na primjer, 1.000 maraka, a istroši se za 10 godina, on dodaje 100 maraka godišnje cijeni robe, kako bi poslije deset godina istrošen stroj zamijenio novim. Isto tako, u troškove proizvodnje proste radne snage moraju se uračunati troškovi oko množenja radnika, kako bi radnička klasa bila u stanju množiti se i istrošene radnike zamijeniti novima. Trošenje radnika uzima se, dakle, u račun na isti način kao i trošenje stroja.

Prema tome, troškovi proizvodnje proste radne snage iznose koliko i troškovi za održanje života radnika i troškovi za njegovo množenje. Cijena ovih troškova života i množenja čini nadnicu. Ova ovako određena najamnina zove se minimum najamnine. Ovaj minimum najamnine važi, kao i uopće određivanje cijene roba troškovima proizvodnje, ne za pojedinu individuu, nego za cijelu vrstu. Pojedini radnici, milijuni radnika ne zarađuju koliko je potrebno da bi živjeli i da bi se množili; ali nadnica cijele radničke klase izjednačuje se u granicama svojih kolebanja s ovim minimumom.

Pošto smo se upoznali o najopćenitijim zakonima koji reguliraju najamninu, kao i cijenu svake druge robe, sada možemo ući u pojedinosti našeg predmeta.

 

III

Kapital sačinjavaju sirovine, oruđa za rad i sredstva za život svih vrsta, čijom se upotrebom proizvode nove sirovine, nova oruđa za rad i nova sredstva za život. Svi ovi sastavni dijelovi kapitala tvorevine su rada, proizvodi rada, nagomilani rad. Kapital je nagomilani rad, koji služi kao sredstvo za novu proizvodnju.

Tako vele ekonomisti.

Što je crnac rob? Čovjek crne rase. Koliko vrijedi jedno objašnjenje toliko i drugo.

Crnac je crnac. Tek u određenim odnosima on postaje rob. Stroj za predenje pamuka je stroj za predenje pamuka. Tek u određenim odnosima on postaje kapital. Istrgnut iz ovih odnosa on nije kapital, kao što zlato kao takvo nije novac ili kao što šećer nije što i cijena šećera.

U proizvodnji ljudi ne utječu samo na prirodu, nego i jedan na drugoga. Oni proizvode samo radeći zajedno na određen način i razmjenjujući svoje radove među sobom. Da bi proizvodili, oni stupaju u određene međusobne veze i odnose i samo u granicama ovih društvenih veza i odnosa oni utječu na prirodu, proizvode.

Prema različitom karakteru sredstava za proizvodnju bit će, naravno, različiti i ovi društveni odnosi u koje proizvođači međusobno stupaju i uvjeti pod kojima svoje radove razmjenjuju i u cjelokupnom aktu proizvodnje sudjeluju. S pronalaskom novog ratnog oružja, puške, morala se izmijeniti cijela unutrašnja organizacija vojske, promijenili su se odnosi u kojima pojedinci čine vojsku i mogu djelovati kao vojska, izmijenio se i međusobni odnos vojski.

Društveni odnosi u kojima individue proizvode, društveni odnosi proizvodnje, mijenjaju se, dakle, i preobražavaju s promjenama i razvitkom materijalnih sredstava za proizvodnju, proizvodnih snaga. Odnosi proizvodnje u svojoj cjelini jesu ono što se zove društveni odnosi, društvo, i to društvo na određenom, povijesnom stupnju razvitka, društvo osobitog, različitog karaktera. Antičko društvo, feudalno društvo, buržoasko društvo su takve cjelokupnosti odnosa proizvodnje, od kojih svaka za sebe obilježava ujedno zaseban stupanj razvitka u povijesti čovječanstva.

I kapital je društveni odnos proizvodnje. On je buržoaski odnos proizvodnje, odnos proizvodnje buržoaskog društva. Sredstva za život, sredstva za rad, sirovine, kao sastavni dijelovi kapitala, nisu li oni proizvedeni i nagomilani pod određenim društvenim uvjetima, u određenim društvenim odnosima? Ne upotrebljavaju li se oni pod određenim društvenim uvjetima, u određenim društvenim odnosima za novu proizvodnju? I zar upravo ovaj određeni društveni karakter ne čini proizvode koji služe za novu proizvodnju kapitalom?

Kapital se ne sastoji samo iz sredstava za život, sredstava za rad i sirovina, ne sastoji se samo iz materijalnih proizvoda; on se sastoji tako isto iz prometnih vrijednosti. Svi proizvodi koji sačinjavaju kapital jesu robe. Prema tome, kapital nije samo zbir materijalnih proizvoda, on je zbir robâ, prometnih vrijednosti, društvenih veličina.

Kapital ostaje isti, stavili mi umjesto vune pamuk, umjesto žita rižu, umjesto željeznica parobrode, ako samo pamuk, riža, parobrodi – tijelo kapitala – imaju jednaku prometnu vrijednost, jednaku cijenu s vunom, žitom i željeznicama u kojima se on ranije otjelovljavao. Tijelo kapitala može se stalno mijenjati, a da kapital ne pretrpi ni najmanju promjenu.

Ali ako je svaki kapital izvjestan zbroj robâ, tj. prometnih vrijednosti, to još ne znači da je svaki zbir robâ, prometnih vrijednosti, kapital.

Svaki zbir prometnih vrijednosti je prometna vrijednost. Svaka pojedina prometna vrijednost je zbir prometnih vrijednosti. Na primjer, kuća koja vrijedi 1.000 maraka je prometna vrijednost od 1.000 maraka. Komad papira koji vrijedi 1 pfennig je zbir prometnih vrijednosti 100100  pfenniga. Proizvodi koji se mogu za druge razmijeniti jesu robe. Određeni odnos u kome se one razmjenjuju čini njihovu prometnu vrijednost ili, ako je izražen u novcu, njihovu cijenu. Količina ovih proizvoda ne može mijenjati ništa na njihovom svojstvu da budu roba ili da predstavljaju prometnu vrijednost ili da imaju određenu cijenu. Bilo neko drvo veliko ili malo, ono ostaje drvo. Bilo da razmjenjujemo željezo u lotama ili centama za druge proizvode, to ne mijenja njegov karakter da bude roba, prometna vrijednost. U odnosu na količinu ono je roba veće ili manje vrijednosti – više ili niže cijene.

Na koji način izvjesna količina roba, prometnih vrijednosti, postaje kapital?

Na taj način što se ona kao samostalna društvena sila, tj. kao sila jednog dijela društva održava i uvećava razmjenom za neposrednu, živu radnu snagu. Postojanje klase koja nema ničega osim sposobnosti za rad – nužna je pretpostavka kapitala.

Tek vladavina nagomilanog, prošlog, opredmećenog rada nad neposrednim, živim radom pravi od nagomilanog rada kapital.

Kapital nije u tome što nagomilani rad služi živom radu kao sredstvo za novu proizvodnju. On je u tome što živi rad služi nagomilanome kao sredstvo da održi i poveća svoju prometnu vrijednost.

Što biva pri razmjeni između kapitalista i najamnog radnika?

U razmjenu za svoju radnu snagu radnik dobiva sredstva za život, a u razmjenu za svoja sredstva za život kapitalist dobiva rad, radnikovu proizvodnu djelatnost, stvaralačku snagu kojom radnik ne samo nadoknađuje što potroši već daje nagomilanom radu veću vrijednost nego što je dotle imao. Radnik dobiva od kapitaliste jedan dio postojećih sredstava za život. Čemu mu služe ova sredstva za život? Služe mu za neposrednu potrošnju. Ali čim ja potrošim sredstva za život, ona su za mene nepovratno izgubljena, osim ako vrijeme za koje su ta sredstva održavala moj život upotrijebim za to da proizvedem nova sredstva za život, da za vrijeme trošenja stvorim svojim radom nove vrijednosti umjesto onih koje su nestale u potrošnji. Ali baš tu blagorodnu reproduktivnu snagu radnik ustupa kapitalu u razmjenu za primljena sredstva za život. Prema tome, ona je za radnika izgubljena.

Uzmimo jedan primjer. Neki zakupac plaća svome nadničaru 5 groša dnevno. Za tih 5 groša ovaj radi na zakupčevoj njivi cijeli dan i osigurava mu tako prihod od 10 groša. Zakupac je ne samo povratio vrijednosti koje je dao nadničaru; on ih je udvostručio. Tako je on onih 5 groša koje je dao nadničaru upotrijebio, potrošio na plodan, produktivan način. On je za 5 groša kupio rad i snagu nadničarevu koja proizvodi poljoprivredne proizvode od dva puta veće vrijednosti i od 5 groša pravi 10. A nadničar, naprotiv, umjesto svoje proizvodne snage čije je djelovanje ustupio zakupcu, dobiva 5 groša koje razmjenjuje za sredstva za život, da ih brže ili sporije potroši. Prema tome, potrošnja ovih 5 groša bila je dvojaka: reproduktivna za kapital, jer je za njih kupljena radna snaga koja je proizvela 10 groša, a neproduktivna za radnika, jer su razmijenjeni za sredstva za život koja su zauvijek iščezla i čiju vrijednost on može ponovo dobiti jedino ako ponovi istu razmjenu sa zakupcem. Na taj način kapital pretpostavlja najamni rad, a najamni rad pretpostavlja kapital. Oni se uzajamno uvjetuju; oni se uzajamno stvaraju.

Proizvodi li radnik u tvornici pamuka samo pamučne tkanine? Ne, on proizvodi kapital. On proizvodi vrijednosti koje iznova služe tome da njegovim radom komandiraju i pomoću njega stvaraju nove vrijednosti.

Kapital se može umnožavati jedino razmjenom za radnu snagu, oživotvorenjem najamnog rada. Radna snaga najamnog radnika može se razmijeniti samo za kapital uvećavajući ga, povećavajući vlast kojoj robuje. Prema tome, uvećavanje kapitala je uvećavanje proletarijata, tj. radničke klase.

Interesi kapitalista i radnika su prema tome jednaki, tvrde buržoazija i njeni ekonomisti. I zaista! Radnik propada, ako mu kapital ne da posla. Kapital propada, ako ne eksploatira radnu snagu, a da bi je eksploatirao, mora je kupiti. Ukoliko se brže množi kapital određen za proizvodnju, produktivni kapital, ukoliko industrija bujnije cvjeta, ukoliko se više buržoazija bogati, ukoliko posao bolje ide, utoliko više radnika treba kapitalist, utoliko se radnik skuplje prodaje.

Neophodan uvjet za radnikovo snošljivo stanje jeste što brži rast proizvodnog kapitala.

Ali što je to rast proizvodnog kapitala? Rast vlasti nagomilanog rada nad živim radom. Rast vladavine buržoazije nad radničkom klasom. Ako najamni rad proizvodi tuđe bogatstvo što nad njim vlada, neprijateljsku snagu, kapital, to on od kapitala dobiva sredstva za rad, tj. sredstva za život, pod tim uvjetom da on ponovo postane dio kapitala, poluga koja će ponovo baciti kapital u sve brži rast.

Tvrditi da su interesi kapitala i interesi radnika isti, znači samo to da su kapital i najamni rad dvije strane jednog te istog odnosa. Jedna uvjetuje drugu, kao što se lihvar i raspikuća uzajamno uvjetuju.

Dokle god je najamni radnik najamni radnik, njegova sudbina ovisi o kapitalu. To je ta mnogo hvaljena zajednica interesa radnika i kapitalista.

 

IV

Ako kapital raste, raste i masa najamnog rada, raste broj najamnih radnika, jednom riječi: vladavina kapitala rasprostire se nad većom masom individua. Zamislimo najpovoljniji slučaj: ako proizvodni kapital raste, raste i potražnja rada. Dakle, skače cijena rada, najamnina.

Jedna kuća, bila ona velika ili mala, zadovoljava sve društvene zahtjeve u pogledu stana dokle god su i okolne kuće male. Ali kad se pored male kuće podigne palača, mala kuća postaje koliba. Mala kuća potvrđuje sada da njezin vlasnik može imati samo male ili nikakve zahtjeve; može se ona tijekom civilizacije podizati uvis koliko hoće, ako susjedna palača bude podizana u istoj ili većoj mjeri, stanovnik relativno male kuće osjećat će se sve neugodnije, nezadovoljnije, sve više pritiješnjen među svoja četiri zida.

Znatnije uvećanje najamnine pretpostavlja brz rast proizvodnog kapitala. Brz rast proizvodnog kapitala izaziva tako isto brz rast bogatstva, luksuza, društvenih potreba i društvenih uživanja. Prema tome, iako su radnikova uživanja porasla, društveno podmirivanje tih uživanja palo je u usporedbi s povećanim kapitalistovim uživanjima koja su radniku nedostižna, i uopće u usporedbi sa stupnjem razvitka društva. Našim potrebama i uživanjima izvor je u društvu; mi ih zato i mjerimo prema društvu; mi ih ne mjerimo prema predmetima kojim se podmiruju. A kako su potrebe i uživanja društvene prirode, oni su relativni.

Najamnina se uglavnom ne određuje samo količinom robâ koje se za nju mogu kupiti. Ona obuhvaća različite odnose.

Za svoju radnu snagu radnici dobivaju, prije svega, izvjesnu sumu novca. Je li najamnina određena samo ovom novčanom cijenom?

U XVI stoljeću, uslijed otkrića bogatijih i za eksploataciju pogodnijih rudnika u Americi, u Europi je porasla količina srebra i zlata u opticaju. Vrijednost zlata i srebra je stoga pala u odnosu prema ostalim robama. Radnici su dobivali i poslije toga kao i prije istu količinu srebrnog novca za svoju radnu snagu. Novčana cijena njihovog rada ostala je ista, a ipak je njihova najamnina pala, jer su za istu količinu srebra dobivali u razmjeni manju količinu drugih roba. To je bila jedna od okolnosti koje su ubrzale rast kapitala, nastajanje buržoazije u XVI stoljeću.

Uzmimo drugi slučaj. U zimu 1847. godine, uslijed loše žetve, znatno je porasla cijena najnužnijim životnim namirnicama, žitu, mesu, maslu, siru itd. Pretpostavimo da su radnici dobivali poslije toga kao i prije istu sumu novca za svoju radnu snagu. Je li njihova najamnina pala? Svakako. Za isti novac dobivali su sada manje kruha, mesa, itd. Njihova je najamnina pala ne zbog toga što je vrijednost srebra opala, nego što je porasla vrijednost sredstava za život.

Naposljetku uzmimo da je novčana cijena rada ista, ali da cijena svih poljoprivrednih i manufakturnih roba padne uslijed primjene novih strojeva, povoljnije godine itd. Za isti novac radnici mogu kupiti sada više raznih robâ. Njihova je najamnina, prema tome, porasla baš zbog toga što se njena novčana vrijednost nije izmijenila.

Novčana cijena rada, nominalna najamnina, ne poklapa se dakle s realnom najamninom, tj. s količinom robâ koja se razmjenom za najamninu stvarno može dobiti. Prema tome, kad se govori o skakanju ili padanju najamnine, ne treba misliti samo na novčanu cijenu rada, nominalnu najamninu.

Ali ni nominalna najamnina, tj. suma novca za koju se radnik kapitalistu prodaje, ni realna najamnina, tj. količina roba koju on za taj novac može kupiti, ne iscrpljuje sve odnose što ih najamnina obuhvaća.

Najamnina se, prije svega, određuje i odnosom prema dobiti, prema profitu kapitalistovu, i to je – razmjerna, relativna najamnina.

Realna najamnina izražava cijenu rada u razmjeru prema cijeni ostalih roba, dok relativna najamnina izražava onaj dio nove proizvedene vrijednosti koja pripada neposrednom radu u usporedbi s onim dijelom koji pripada nagomilanom radu, kapitalu.

Gore smo rekli: “Najamnina nije radnikov udio u robi koju je on proizveo. Najamnina je dio već postojeće robe, za koju kapitalist kupuje određenu količinu proizvodne radne snage.” Ali ovu najamninu kapitalist mora nadoknaditi iz cijene po koju proda radnikov proizvod; on je mora tako nadoknaditi da mu pri tom, po pravilu, preostane neki suvišak preko učinjenih troškova proizvodnje, neki profit. Prodajna cijena robe koju je radnik proizveo dijeli se za kapitalista u tri dijela: prvo, u naknadu cijene za predujmljene sirovine zajedno s naknadom trošenja alata, strojeva i drugih sredstava za rad koje on također predujmljuje; drugo, u naknadu predujmljene najamnine i, treće, u suvišak, profit kapitalistov. Dok prvi dio nadoknađuje samo vrijednosti koje su ranije postojale, dotle se i naknada najamnine i profit kapitalistov uopće uzimaju iz nove vrijednosti koju je stvorio radnikov rad i dodao sirovini. I u ovom smislu možemo kako najamninu tako i profit, da bismo ih mogli usporediti, shvatiti kao udijele u radnikovu proizvodu.

Realna najamnina može ostati ista, može čak rasti, pa relativna najamnina ipak pada. Uzmimo, na primjer, da su cijene svih životnih namirnica za 2/3  pale, a najamnina samo za 1/3 , na primjer, od 3 marke na 2. Iako radnik s ove 2 marke raspolaže većom količinom roba nego ranije s 3, njegova je najamnina ipak pala u usporedbi s kapitalistovim profitom. Kapitalistov profit (na primjer tvorničarev) uvećao se za 1 marku, to znači da radnik mora za manju količinu prometnih vrijednosti, koju mu kapitalist plaća, proizvesti veću količinu prometnih vrijednosti nego ranije. Udio kapitala u usporedbi s udjelom rada popeo se. Raspodjela društvenog bogatstva između kapitala i rada postala je još nejednakja. S istim kapitalom kapitalist zapovijeda većom količinom rada. Moć kapitalističke klase nad radničkom klasom je porasla, društveni položaj radnikov pogoršao se, pao je još jedan stupanj niže ispod društvenog položaja kapitalistova.

Pa koji je to opći zakon koji određuje padanje i skakanje najamnine i profita u njihovom uzajamnom odnosu?

Najamnina i profit stoje u obrnutom razmjeru. Udio kapitala, profit, raste u istom razmjeru u kojem udio rada, najamnina, pada i obrnuto. Profit se povećava u istoj mjeri u kojoj najamnina pada, a pada u istoj mjeri u kojoj najamnina raste.

Možda će netko primijetiti da kapitalist može dobiti sretnom razmjenom svojih proizvoda s drugim kapitalistima, povećanom potražnjom njegove robe bilo uslijed otvaranja novih tržišta, bilo uslijed trenutno povećanih potreba na starim tržištima itd.; da profit kapitalistov može, dakle, porasti zakidanjem dobiti drugog kapitalista nezavisno od povećanja i padanja najamnine, prometne vrijednosti radne snage; ili da profit kapitalistov može rasti uslijed poboljšanja sredstava za rad, nove primjene prirodnih snaga itd.

Prije svega mora se priznati da rezultat ostaje isti, mada je postignut obrnutim redom. Istina, profit nije porastao zbog toga što je najamnina pala, ali najamnina je pala zbog toga što je profit porastao. Kapitalist je istom količinom tuđeg rada kupio veću količinu prometnih vrijednosti, a da nije morao rad skuplje platiti; a to znači da je rad, u usporedbi s čistim prinosom koji odbacuje kapitalistu, manje plaćen.

Podsjećamo još i na to da se, i pored kolebanja robnih cijena, prosječna cijena svake robe, odnos u kome se ona razmjenjuje za drugu robu, određuje troškovima njene proizvodnje. Dobit jednog kapitalista na račun drugoga, ta međusobna zakidanja u okviru kapitalističke klase nužno se izravnavaju. Usavršavanje strojeva, nova primjena prirodnih sila u službi proizvodnje omogućuju da se za izvjesno radno vrijeme, s istom količinom rada i kapitala, stvori veća masa proizvoda, ali nipošto veća masa prometnih vrijednosti. Ako primjenom strojeva za predenje mogu izraditi za jedan sat dva puta toliko pređe koliko prije no što je bila pronađena, na primjer sto funti umjesto pedeset, razmjenom ovih sto funti ja ne dobivam, prosječno uzevši, više robâ nego ranije za pedeset, jer su troškovi proizvodnje upola manji, ili jer ja sada dajem s istim troškovima dva puta veću količinu proizvoda.

Naposljetku, ma u kom odnosu kapitalistička klasa, buržoazija, bilo jedne zemlje bilo cijelog svjetskog tržišta, dijelila čist prinos proizvodnje među sobom, cjelokupna suma toga čistog prinosa će uvijek biti samo ona sumu za koju se nagomilani rad uopće povećao pomoću neposrednog rada. Ta cjelokupna suma raste, dakle, u istom razmjeru u kojem se kapital radom uvećava, tj. u razmjeru u kojem profit prema najamnini raste.

Dakle, vidimo da su interesi kapitala i interesi najamnog rada, čak i kad ostajemo u granicama odnosa između kapitala i najamnog rada, dijametralno suprotni.

Brz rast kapitala odgovara brzom rastu profita. Profit može rasti brzo samo ako cijena rada, ako relativna najamnina isto tako brzo pada. Relativna najamnina može padati, iako realna najamnina istovremeno s nominalnom najamninom, s novčanom vrijednošću rada, raste, ali ne raste u istom razmjeru s profitom. Na primjer, ako u vrijeme dobrih poslova najamnina poraste za 5, a profit za 30 posto, razmjerna, relativna najamnina nije porasla, već pala.

Prema tome, ako se dohodak radnikov povećava uslijed brzog rasta kapitala, u isto vrijeme povećava se društvena provalija koja dijeli radnika od kapitalista, u isto vrijeme povećava se i vlast kapitala nad radom, ovisnost rada o kapitalu.

Tvrditi da radnik ima interesa da kapital brzo raste, znači samo ovo: ukoliko radnik brže umnožava tuđe bogatstvo, utoliko će dio koji na nj otpada biti veći, utoliko će više radnika moći dobiti posao i biti oživotvoreno, utoliko će brže rasti masa roblja ovisnog o kapitalu.

Vidjeli smo, dakle:

Čak ni najpovoljnija situacija za radničku klasu, što brži rast kapitala, ma koliko popravljala materijalni život radnikov, ne ukida suprotnost između njegovih interesa i interesa buržuja, interesa kapitalista. Profit i najamnina ostaju i dalje u obrnutom razmjeru.

Ako kapital raste brzo, najamnina može rasti; ali nerazmjerno brže raste profit kapitala. Materijalni položaj radnikov popravio se, ali na račun njegovog društvenog položaja. Društvena provalija koja ga dijeli od kapitalista, proširila se.

Napokon:

Tvrditi da je sve brži rast proizvodnog kapitala najpovoljniji uvjet za najamni rad znači samo ovo: ukoliko radnička klasa brže umnožava i uvećava neprijateljsku silu, tuđe bogatstvo koje joj gospodari, utoliko će biti povoljniji uvjeti pod kojima će joj biti dozvoljeno da iznova radi na uvećavanju buržoaskog bogatstva, na snaženju vlasti kapitala, imajući to zadovoljstvo da sama sebi kuje zlatne lance kojima je buržoazija priteže.

 

V

Je li rast proizvodnog kapitala doista tako nerazdvojno spojen s penjanjem najamnine, kao što tvrde buržoaski ekonomisti? Ne smijemo im na riječ vjerovati. Ne smijemo im vjerovati ni da je rob kapitalov utoliko sitiji, ukoliko je kapital ugojeniji. Buržoazija je i odviše prosvijećena, ona i odviše dobro računa da bi dijelila predrasude feudalca koji se razmetao sjajem svoje posluge. Sami uvjeti života gone buržoaziju da računa.

Zato ćemo morati izbliže ispitati:

Kako utječe rast proizvodnog kapitala na najamninu?

Ako proizvodni kapital buržoaskog društva uopće uzevši raste, javlja se svestranije nagomilavanje rada. Kapitali se uvećavaju i po broju i po obimu. Uvećavanje kapitala povećava konkurenciju među kapitalistima. Rastući obim kapitalâ omogućava da se na industrijsko bojište izvedu silnije armije radnika s ogromnijim ratnim oruđem.

Jedan kapitalist može drugog potući i njegov kapital osvojiti samo jeftinijom prodajom. Da bi jeftinije mogao prodavati, a da sebe ne upropasti, mora jeftinije proizvoditi, tj. mora proizvodnu snagu rada što više povećavati. Ali proizvodna snaga rada povećava se na prvom mjestu većom podjelom rada, svestranijim uvođenjem i stalnim usavršavanjem mašinerije. Ukoliko je veća armija radnika među koju je rad podijeljen, ukoliko su ogromniji razmjeri primjenjivanja strojeva, utoliko se relativno više smanjuju troškovi proizvodnje, utoliko plodniji postaje rad. Otuda se javlja među kapitalistima svestrana utakmica da podjelu rada i mašineriju uvećaju i da ih eksploatiraju u što je moguće većim razmjerima.

I kada neki kapitalist većom podjelom rada, primjenom i usavršavanjem novih strojeva, uspješnijom i većom eksploatacijom prirodnih snaga uspije istom količinom rada ili nagomilanog rada proizvoditi veću količinu proizvoda, robe, nego njegovi konkurenti, kad, na primjer, proizvede cijeli aršin platna za isto radno vrijeme za koje njegovi konkurenti otkaju samo pola aršina – što će taj kapitalist raditi?

On bi mogao i dalje prodavati pola aršina po dotadašnjoj tržišnoj cijeni, ali na taj način ne bi mogao potisnuti svoje protivnike i uvećati prođu svoje robe. Ali ukoliko se njegova proizvodnja proširila, utoliko se povećala za nj potreba za prođom. Moćnija i skuplja sredstva za proizvodnju što ih je uveo osposobljavaju ga, istina, da svoju robu prodaje jeftinije, ali ga u isto vrijeme primoravaju da prodaje veću količinu robe, da za svoju robu osvoji nerazmjerno veće tržište; zato će naš kapitalist prodavati pola aršina platna jeftinije od svojih konkurenata.

No kapitalist neće prodavati cijeli aršin po istoj cijeni po kojoj njegovi konkurenti prodaju pola aršina, iako njega proizvodnja cijelog aršina ne stoji više nego što druge stoji pola aršina. Inače ne bi dobio nikakav ekstraprofit, već bi razmjenom samo izvukao troškove proizvodnje. Ako bi njegov prihod eventualno bio veći, to bi bilo otuda što je upotrijebio veći kapital, a ne otuda što se njegov kapital bolje oplodio nego drugi kapital. Osim toga, on postiže željeni cilj na taj način što zacijeni svoju robu samo nekoliko postotaka manje nego njegovi konkurenti. On ih potiskuje s tržišta, otima im bar jedan dio njihove prođe prodajući jeftinije. Opomenimo se još da je tekuća cijena uvijek iznad ili ispod troškova proizvodnje, prema tome vrši li se prodaja robe u povoljnijoj ili nepovoljnijoj industrijskoj sezoni. Prema tome je li tržišna cijena jednog aršina platna ispod ili iznad njegovih dotada običnih troškova, mijenjat će se i postoci uz koje kapitalist koji je primijenio nova, plodnija sredstva za proizvodnju prodaje iznad svojih stvarnih troškova proizvodnje.

Ali privilegij našeg kapitalista nije duga vijeka; ostali kapitalisti koji se s njime nadmeću uvode iste strojeve, istu podjelu rada, uvode ih u istim ili još većim razmjerima, i ovo uvođenje postaje tako opće da cijena platna pada ne samo ispod starih već i ispod novih troškova proizvodnje.

Kapitalisti se opet nalaze u istom međusobnom odnosu u kome su bili prije uvođenja novih sredstava za proizvodnju, i ako s ovim sredstvima mogu dati po istoj cijeni dva puta više proizvoda, oni su sada primorani dati dva puta više proizvoda ispod stare cijene. Na razini ovih novih troškova proizvodnje počinje opet ista igra. Opet veća podjela rada, više mašinerije, veći razmjeri iskorištavanja te podjele rada i mašinerije. A konkurencija otpočinje iznova na isti način djelovati protiv ovog rezultata.

Mi vidimo kako se način proizvodnje i sredstva za proizvodnju stalno mijenjaju, revolucioniraju, kako podjela rada neminovno povlači za sobom veću podjelu rada, primjena mašinerija veću primjenu mašinerije, proizvodnja u velikim razmjerima proizvodnju u još većim razmjerima.

To je zakon koji jednako izbacuje buržoasku proizvodnju iz njezinog starog kolosijeka i koji goni kapital da napregne proizvodne snage rada nakon što ih je jednom već napregnuo, zakon koji kapitalu ne da mira i neprestano mu došaptava: naprijed! naprijed!

To je onaj isti zakon koji cijenu robe, u granicama periodičnih kolebanja trgovine, neminovno izjednačuje s troškovima proizvodnje.

Može kapitalist upotrijebiti ma koliko ogromna sredstva za proizvodnju, konkurencija će se pobrinuti da ta sredstva uđu u opću upotrebu, a od onoga trenutka kada ona budu postala opća, jedini uspjeh veće plodnosti njegovog kapitala bit će u tome što će sada za istu cijenu morati davati 10, 20, 100 puta više proizvoda nego ranije. Ali budući da će on možda morati prodati 1.000 puta više da bi većom masom prodane robe izravnao nižu cijenu, budući da je prodaja u većoj masi potrebna sada ne samo radi većeg profita nego i da se naknade troškovi proizvodnje – a vidjeli smo i da samo oruđe za proizvodnju postaje sve skuplje – i budući da je ova masovna prodaja postala životno pitanje ne samo za njega nego i njegove takmace, to stara borba postaje utoliko oštrija, ukoliko su plodnija već pronađena sredstva za proizvodnju. Podjela rada i primjena mašinerije izvodit će se sada u nerazmjerno većim razmjerima.

Ma kakva bila moć primijenjenih sredstava za proizvodnju, konkurencija se brine da kapital liši zlatnih plodova ove moći time što cijenu robe svodi na troškove proizvodnje, dakle time što u istoj onoj mjeri u kojoj se pojavljuje mogućnost da se proizvodi jeftinije – tj. da se pomoću iste količine rada proizvodi više – čini imperativnim zakonom pojeftinjenje proizvodnje, lifranje sve većih masa proizvoda za istu sumu cijena. Kao rezultat svojih napora kapitalist ne dobiva ništa više osim obaveze da za isto radno vrijeme proizvede više, jednom riječi: teže uvjete za oplođivanje svoga kapitala. I dokle ga konkurencija bez prestanka obavija svojim zakonom troškova proizvodnje i svako oružje koje on skuje za svoje protivnike okreće protiv njega samog, dotle kapitalist jednako gleda preduhitriti konkurenciju uvodeći neumorno nove, doduše skuplje, ali zato plodnije strojeve i novu podjelu rada na mjesto stare prije no što konkurencija bude nove pregazila.

Zamislimo sada da je ovo grozničavo uzbuđenje istovremeno obuhvatilo cijelo svjetsko tržište, pa će nam biti jasno kako rast, akumulacija i koncentracija kapitala izaziva neprekidnu i sve racionalniju podjelu rada, koja se izvodi u sve ogromnijim razmjerima, primjenu novih i usavršavanje starih strojeva.

No, kako utječu ove okolnosti, koje su od rasta proizvodnog kapitala nerazdvojne, na određivanje najamnine?

Veća podjela rada osposobljava jednog radnika da radi za 5, 10, 20 njih; ona, dakle, povećava konkurenciju među radnicima, 5, 10, 20 puta. Radnici konkuriraju sebi ne samo kad se jedan od drugoga jeftinije prodaju; oni konkuriraju sebi i kad jedan radi za 5, 10, 20 njih, a podjela rada koju kapital zavodi i neprestano uvećava, primorava radnike na ovu vrstu konkurencije.

Dalje. Ukoliko podjela rada raste, utoliko rad postaje prostiji. Naročita umješnost radnikova gubi vrijednost. Radnik se pretvara u prostu, monotonu proizvodnu snagu od koje se ne traže naročiti ni tjelesni ni duhovni napori. Njegov rad može sada raditi svatko. Zato sada sa svih strana nagrću konkurenti, a rekli smo već: ukoliko je neki rad prostiji i lakše se izuči, ukoliko je manje troškova proizvodnje potrebno da se za nj osposobi, utoliko najamnina niže pada, jer se ona, kao i cijena svake druge robe, određuje troškovima proizvodnje.

Prema tome, ukoliko rad stvara manje zadovoljstva, ukoliko je odvratniji, utoliko se konkurencija povećava, a najamnina smanjuje. Radnik se brine održati opći iznos svoje najamnine radeći više, bilo da radi više sati, bilo da daje više rada u istom satu. Gonjen bijedom on pooštrava ubitačne posljedice podjele rada. Rezultat je toga: što više radi, tim manju najamninu dobiva, iz jednostavnog razloga što pravi utoliko veću konkurenciju svojim drugovima i, prema tome stvara sebi od svojih drugova isto toliko konkurenata koji se nude pod isto tako lošim uvjetima kao i on, – što  u krajnjoj liniji konkurira samom sebi, samom sebi kao članu radničke klase.

Mašinerija izaziva iste posljedice, samo u još mnogo većem razmjeru, zamjenjujući izučene radnike neizučenim, muškarce ženama, odrasle djecom; tamo gdje se prvi put uvodi, ona izbacuje na ulicu masu ručnih radnika, a tamo gdje se poboljšava i usavršava, zamjenjuje plodnijim strojevima, ostavlja bez rada manje grupe radnika. Mi smo gore u krupnim potezima ocrtali industrijski rat koji kapitalisti među sobom vode; karakteristika je toga rata da se bitke dobivaju manje pojačavanjem, a više otpuštanjem radničke armije. Vojskovođe, kapitalisti, nadmeću se tko će moći otpustiti najviše vojnika industrije.

Ekonomisti nam, naravno, pričaju da radnici koje je stroj učinio suvišnim nalaze rada u novim industrijskim granama.

Oni se ne usuđuju neposredno tvrditi da oni isti radnici koji su otpušteni stupaju u nove grane rada. Činjenice govore i suviše jasno protiv ove laži. Oni zapravo tvrde da se za druge sastavne dijelove radničke klase, na primjer za onaj dio mlade radničke generacije koji je bio spreman za stupanje u propalu industrijsku granu, otvaraju nova mogućnosti zaposlenja. To je, naravno, velika satisfakcija za propale radnike. Gospodi kapitalistima neće nedostajati svježeg mesa i krvi za eksploataciju, mrtvi će ukopati svoje mrtvace. Ta je utjeha više radi same buržoazije nego radi radnika. Kad bi cijela klasa najamnih radnika bila mašinerijom uništena, kako bi to bilo strašno za kapital, koji bez najamnog rada prestaje biti kapital!

Ali uzmimo da radnici koje je stroj neposredno od rada otrgao i onaj dio novih generacija koji je na taj rad čekao, nađu novo zanimanje. Vjerujete li da će novi rad biti plaćen toliko koliko i izgubljeni? To bi se protivilo svima zakonima ekonomije. Mi smo vidjeli kako moderna industrija donosi sa sobom to da  prostiji, niži posao zauzima mjesto složenijeg, višeg.

Pa kako će oni radnici koje je mašinerija izbacila iz neke industrijske grane naći pribježišta u drugoj grani osim po nižu, goru nagradu?

Kao na izuzetak ukazivalo se na one radnike koji rade u proizvodnji samih strojeva. Čim industrija traži i troši više strojeva, strojevi se neminovno moraju umnožavati, prema tome i proizvodnja strojeva, prema tome i broj radnika zaposlenih u proizvodnji strojeva, a radnici u ovoj industrijskoj grani dolaze u red kvalificiranih, čak obrazovanih radnika.

Poslije 1840. ovo dotle poluistinito tvrđenje izgubilo je posljednji trag istine, jer se strojevi za proizvodnju strojeva primjenjuju sve svestranije kao god i strojevi za proizvodnju pamučne pređe, a radnici zaposleni u tvornicama strojeva, u usporedbi s veoma savršenim strojevima, mogu popunjavati samo mjesto veoma nesavršenih.

Ali na mjesto muškarca kojega je stroj otjerao tvornica je možda primila troje djece i jednu ženu! A zar najamnina muškarca nije morala biti dovoljna za izdržavanje troje djece i žene? Zar minimum najamnine nije morao biti dovoljan za održanje i množenje rase? Što, dakle, dokazuje ova omiljena buržoaska fraza? Ništa više no da je sada potrebno da se za izdržavanje jedne radničke obitelji troši četiri puta toliko radničkih života koliko ranije.

Rezimirajmo: ukoliko proizvodni kapital više raste, utoliko se više proširuje podjela rada i primjena mašinerije. Ukoliko se više proširuje podjela rada i primjena mašinerije, utoliko se više razvija konkurencija među radnicima, utoliko se najamnina više smanjuje.

Pored toga, radnička klasa regrutira se još iz viših slojeva društva; u nju se survava masa sitnih industrijalaca i sitnih rentijera, kojima je sada prva briga da podignu svoju ruku pored ruku radničkih. Tako šuma dignutih ruku koje traže rada postaje sve gušća, a ruke su mršavije.

Po sebi se razumije da sitni industrijalac ne može izdržati borbu u kojoj se na prvom mjestu traži da se proizvodi u sve većem razmjeru, to znači da se bude veliki, a ne mali industrijalac.

Isto tako nije potrebno objašnjavati da kamata od kapitala pada s masom i umnožavanjem kapitala, da prema tome mali rentijer ne može više živjeti od svoje rente pa se zbog toga mora okrenuti industriji, ući u redove sitnih industrijalaca i time povećati broj kandidata za proletarijat.

Naposljetku, ukoliko izloženo kretanje prisiljava kapitaliste da u sve većem razmjeru eksploatiraju džinovska sredstva za proizvodnju koja već postoje i da u toj namjeri pokrenu sve opruge kredita, utoliko se više množe industrijski zemljotresi, u kojima se poslovni svijet održava jedino tako što podzemnim božanstvima žrtvuje jedan dio bogatstva, proizvoda i čak proizvodnih snaga – jednom riječi, krize se umnožavaju. One bivaju sve češće i sve oštrije, pored ostalog i zbog toga što ukoliko više raste količina proizvoda, dakle potreba za većim tržištima, utoliko se svjetsko tržište postaje sve više sužava, novih tržišta za eksploataciju ostaje sve manje, jer je svaka ranija kriza svjetskoj trgovini otvarala vrata dotle neosvojenih ili tek površno eksploatiranih tržišta.

Ali kapital ne samo da živi od rada. Kao kakav otmjeni i barbarski gospodar, on u isto vrijeme nosi sa sobom u grobnicu leševe svojih robova, čitave katakombe radnika, koji u krizama propadaju.

Vidimo dakle: ako kapital raste brzo, nerazmjerno brže raste konkurencija među radnicima, tj. utoliko brže se relativno smanjuju sredstva za zapošljavanje, sredstva za život radničke klase, pa ipak je brz rast kapitala najpovoljniji uvjet za najamni rad.

Prvi rukopis

 

Nadnica

Nadnica se odredjuje neprijateljskom borbom izmedju kapitalista i radnika. Nužno pobedjuje kapitalist. Kapitalist može živjeti duže bez radnika nego radnik bez kapitalista. Povezivanje medju kapitalistima uobičajeno je i djelotvorno, dok je radnicima zabranjeno i ima za njih loše posljedice. Sem toga, zemljoposednik i kapitalist mogu svojim prihodima dodavati i industrijsku dobit, dok radnik svom industrijskom prihodu ne može dodavati ni zemljišnu rentu ni kamatu od kapitala. Zato je konkurencija medju radnicima tako velika. Dakle, odvajanje kapitala, zemljišnog vlasništva i rada samo je za radnika neizbježno, suštinsko i štetno odvajanje. Kapital i zemljišno vlasništvo ne moraju ostati u toj podvojenosti, ali radnikov rad mora.

Dakle, odvajanje kapitala, zemljišne rente i rada za radnika je smrtonosno.

Najniži i jedino neophodan iznos za nadnicu jest izdržavanje radnika za vrijeme rada, i to toliko da može prehraniti svoju porodicu i da ne izumre radnička rasa. Prema Smitu, obična nadnica je najniža nadnica koja obezbedjuje simple humanite^(4)[I], naime životinjsku egzistenciju.

Potražnja za ljudima nužno regulira proizvodnju ljudi kao i svake druge robe. Ako je ponuda mnogo veća od potražnje, jedan dio radnika pada na nivo prosjaka ili umire od gladi. Egzistencija radnika svedena je, dakle, na uvjet egzistencije svake druge robe. Radnik je postao roba i za njega je sreća ako nadje kupca. A potražnja, od koje zavisi radnikov život, zavisi od raspoloženja bogataša i kapitalista. Ako kvantitet ponude nadmaši⁽⁵⁾ potražnju, jedan od dijelova koji konsti(tuiraju) cijenu – profit, zemljišna renta, nadnica – plaćen je ispod cijene, dakle, (jedan) dio ovih odredjenja izmiče toj primjeni, i tako tržišna cijena gravitira (prema) prirodnoj cijeni kao centralnoj tački. Ali,
1. ako je radniku najteže da pri velikoj podjeli rada svome radu dade drugi pravac,
2. pri svome potčinjenom položaju u odnosu prema kapitalistu štetu trpi prije svega radnik.

Pri gravitiranju tržišne cijene prema prirodnoj cijeni radnik, dakle, gubi najviše i bezuvjetno. I upravo sposobnost kapitalista da svome kapitalu dade drugi pravac ostavlja bez kruha radnika koji je ograničen na odredjenu granu rada ili ga prisiljava da se pokori svim zahtjevima toga kapitalista.

Slučajna i iznenadna kolebanja tržišne cijene manje pogadjaju zemljišnu rentu nego dio cijene koji se razdvaja na profit i nadnicu, ali manje profit nego nadnicu. Na jednu nadnicu koja se povećava dolazi obično jedna koja ostaje stalna i jedna koja pada.

Radnik ne mora nužno zaraditi sa zaradom kapitalista, ali nužno s njim gubi. Tako radnik ne zaradjuje kad kapitalist tvorničkom ili trgovačkom tajnom, monopolom ili povoljnim položajem svoga komada zemlje drži tržišnu cijenu iznad prirodne cijene.

Nadalje: cijene rada mnogo su konstantnije od cijena sredstava za život. One su često u obrnutom odnosu. U godini skupoće nadnica se smanjuje zbog smanjenja potražnje za radom, s povisuje zbog povišenja cijena sredstava za život. Dakle, balansira. U svakom slučaju jedan dio radnika ostaje bez kruha. U godinama jeftinoće nadnica se povećava sbog povećanja potražnje, a smanjuje se zbog cijena sredstava za život. Dakle, balansira.

Druga šteta za radnika:
Cijene rada različitih vrsta radnika mnogo su različitije od različitih grana u koje je uložen kapital. U radu se ispoljava cjelokupna prirodna, duhovna i socijalna različitost individualne djelatnosti i različito se plaća, dok mrtvi kapital ostaje uvijek isti i ravnodušan je prema zbiljskoj individualnoj djelatnosti.

Uopće se može primjetiti da tamo gdje radnik i kapitalist jednako trpe, radniku je ugrožena egzistencija, a kapitalistu dobit u njegovom mrtvom mamonu.

Radnik ne mora da se bori samo za svoja fizička sredstva za život, on se mora boriti za sticanje rada, tj. za mogućnost, za sredstvo da bi mogao ostvariti svoju djelatnost.

Uzmimo tri glavna stanja u kojima se društvo može nalaziti i promatrajmo u njima položaj radnika.

1. Ako je bogatstvo društva u opadanju, onda najviše trpi radnik, jer: iako radnička klasa ne može zaraditi toliko kao klasa vlasnika u sretnom stanju društva, aucune ne souffre aussi cruellement de son declin que la classe des ouvriers^(6)[J].

2. Uzmimo sada jedno društvo u kojem bogatstvo raste. Ovo je stanje radniku jedino povoljno. Ovdje nastaje konkurencija medju kapitalistima. Potražnja za radnicima nadmašuje njihovu ponudu. Ali:

Prvo: povecanje nadnice dovodi do iscrpljenosti radnika. Ukoliko žele više zaslužiti, utoliko moraju više žrtvovati svoga vremena i, potpuno se odričući svake slobode, izvršavati robovski rad u službi lakomosti. Pri tome oni skraćuju svoj život. To skraćivanje trajanja života povoljna je okolnost za radničku klasu u cjelini, jer na taj način postaje nužna uvijek nova ponuda. Ta klasa mora uvijek žrtvovati dio sebe da ne bi sasvim propala.

Dalje: kada se jedno društvo nalazi u stalnom bogaćenju? Kad rastu kapital i prihodi jedne zemlje. A to je moguće samo:

a) tako što se nagomila mnogo rada, jer je kapital nagomilani rad; dakle, na taj način što se radniku oduzima iz ruke sve više od njegovih proizvoda, što mu se njegov vlastiti rad sve više suprotstavlja kao tudje vlasništvo i što se sredstva njegove egzistencije i njegove djelatnosti sve više koncentriraju u rukama kapitalista.

b) Gomilanje kapitala povećava podjelu rada, podjela rada povećava broj radnika; obrnuto, broj radnika povećava podjelu rada, kao što podjela rada povećava gomilanje kapitala. S tom podjelom rada na jednoj strani i gomilanjem kapitala na drugoj, radnik postaje sve više zavisan samo od rada i to odredjenog, vrlo jednostranog, mašinskog rada. Kako se on, dakle, duševno i tjelesno snizuje do stroja, te od čovjeka postaje apstraktna djelatnost i trbuh, tako postaje sve zavisniji od svih kolebanja tržišne cijene, ulaganja kapitala i raspoloženja bogataša. Isto se tako zbog povećanja klase ljudi koja samo radi povećava konkurencija radnika, dakle, snizuje se njihova cijena. Taj položaj radnika dostiže u tvorničkom sistemu svoj vrhunac.

c) U društvu koje se nalazi u rastućem blagostanju samo najbogatiji mogu živjeti od kamate od novca. Svi ostali moraju svojim kapitalom voditi posao ili ga baciti u trgovinu. Na taj način postaje, dakle, konkurencija medju kapitalima veća, koncentracija kapitala se povećava, veliki kapitalisti upropaštavaju male, a jedan dio bivših kapitalista prelazi u radničku klasu, koja tim pritjecanjem djelomično opet doživljava obaranje nadnice i dospijeva u još veću zavisnost od nekolicine velikih kapitalista; time što se broj kapitalista smanjio, njihova konkurencija u odnosu na radnike gotovo više i ne postoji, a time što se broj radnika povećao, njihova medjusobna konkurencija postala je utoliko veća, neprirodnija i nasilnija. Jedan dio radnickog staleža dospijeva stoga isto tako nužno u prosjaštvo ili stanje skapavanja od gladi, kao što jedan dio srednjih kapitalista prelazi u radnički stalež.

Dakle, čak i u stanju društva koje je radniku najpogodnije, nužna posljedica za radnika je iscrpljenost i rana smrt, pretvaranje u stroj, u robu kapitala koji se, njemu nasuprot, opasno nagomilava, nova konkurencija, smrt od gladi ili prosjačenje jednog dijela radnika.

Povećanje nadnice pobudjuje kod radnika kapitalističku strast za bogaćenjem, koju, medjutim, može zadovoljiti samo žrtvovanjem svoga duha i tijela. Povišenje nadnice pretpostavlja gomilanje kapitala i dovodi do njega, te proizvod rada suprotstavlja, dakle, radniku kao njemu sve više tudj. Podjela rada čini ga isto tako sve jednostranijim i zavisnijim kao što dovodi ne samo do konkurencije ljudi nego i do konkurencije strojeva. Budući da je radnik unižen od stroja, može mu se stroj suprotstaviti kao konkurent. Napokon, kao što gomilanje kapitala povećava kvantitet industrije, dakle radnika, isti taj kvantitet industrije donosi pomoću te akumulacije veći kvantitet proizvodnje, koja postaje prekomjerna i završava ili tako da jedan veliki dio radnika ostavlja bez posla, ili njihovu nadnicu reducira na najbedniji minimum.

To su posljedice društvenog stanja koje je radniku najpovoljnije, naime, stanje bogatstva koje raste i napreduje.

Ali to stanje rasta mora, napokon, ipak jednom dostići svoj vrhunac. Kakav je tada položaj radnika?

3. “U zemlji koja bi dostigla najviši stupanj svoga bogatstva, i nadnica i kamata od kapitala bile bi vrlo niske. Da bi zadržali zaposlenje, radnici bi jedni drugima toliko konkurisali, da bi plaće bile reducirane na ono što dostaje za održanje istog broja radnika, i budući da bi zemlja bila dovoljno naseljena, taj se broj ne bi mogao povećavati.”^[K]

Višak bi morao umrijeti.

Dakle, u društvu koje nazaduje – progresivna bijeda radnika; u društvu koje napreduje – komplicirana bijeda; na stupnju najvećeg bogatstva – ustaljena bijeda.

Medjutim, budući da jedno društvo, prema Smitu, nije sretno ako većina trpi^[L], a budući da najbogatije stanje društva vodi toj patnji većine i da nacionalna ekonomija (uopće društvo privatnog interesa) vodi tom najbogatijem stanju, izlazi da je nesreća društva cilj nacionalne ekonomije.

Što se tiče odnosa izmedju radnika i kapitalista treba još primjetiti da se povišenje nadnice kapitalistu više nego kompenzira smanjenjem količine radnog vremena i da povišenje nadnice i povišenje kamata od kapitala djeluju na cijenu robe kao jednostavna i složena kamata.

Stavimo se sada sasvim na stajalište nacionalnog ekonomista i uporedimo idući za njim teorijske i praktične zahtjeve radnika.

On nam kaže da prvobitno i teorijski sav proizvod rada pripada radniku. Ali on nam istovremeno kaže da u zbiljnosti radniku pripada najmanji i najneophodniji dio proizvoda; samo toliko koliko je potrebno da egzistira, ali ne kao čovjek, nego kao radnik, da ne razmnožava čovječanstvo, nego robovsku klasu radnika.

Nacionalni ekonomist nam kaže da se radom sve kupuje i da je kapital samo nagomilani rad, ali on nam istovremeno kaže da radnik, daleko od toga da bi sve mogao kupiti, mora prodati sebe i svoju čovječnost.

Dok zemljišna renta neradnog zemljoposednika iznosi obično trećinu proizvoda zemlje, a profit zaposlenog kapitalista čak dvostruku kamatu od novca, dotle dio koji radnik u najboljem slučaju zaradi iznosi toliko da mu od četvoro djece dvoje mora izgladnjeti i umrijeti.

Dok je rad, prema nacionalnom ekonomistu, jedino sredstvo pomoću koga čovjek povećava vrijednost prirodnih proizvoda, dok je rad njegovo djelatno vlasništvo, dotle su, prema toj istoj nacionalnoj ekonomiji, zemljoposednik i kapitalist, koji su kao zemljoposednik i kapitalist samo privilegirani i besposleni bogovi, od radnika svagdje jači i propisuju mu zakone.

Dok je rad, prema nacionalnim ekonomistima, jedina nepromjenljiva cijelina stvari, ništa nije slučajnije, ništa nije izloženo većim kolebanjima od cijene rada.

Dok podjela rada povisuje proizvodnu snagu rada, bogatstvo i profinjenost društva, ona radnika osiromašuje do stroja. Dok rad izaziva gomilanje kapitala, a time i rastuće blagostanje društva, radnika čini sve zavisnijim od kapitalista, dovodi ga u veću konkurenciju, nagoni ga u hajku hiperprodukcije, kojoj slijedi isto takvo opadanje proizvodnje.

Dok interes radnika, prema nacionalnim ekonomistima, nikada nije suprotan interesu društva, dotle se društvo uvijek i nužno suprotstavlja interesu radnika.

Prema nacionalnim ekonomistima, interes radnika nikada se ne suprotstavlja interesu društva,
1. jer se povišenje nadnice više nego nadoknadjuje smanjenjem kvantiteta radnog vremena, pored ostalih, gore izloženih posljedica, i
2. jer u odnosu na društvo, cjelokupan bruto-proizvod jest neto-proizvod, a neto ima značenje samo u odnosu na privatnika.

Medjutim, da sam rad nije samo pod sadašnjim uvjetima štetan i koban, nego uopće, ukoliko je njegov cilj čisto povećanje bogatstva, to slijedi, a da nacionalni ekonomist to i ne zna, iz njegovih izvodjenja.

* * *

Teorijski, zemljišna renta i profit od kapitala su odbici od nadnice. Ali u zbiljnosti nadnica je odbitak koji zemlja i kapital daju radniku, koncesija proizvoda rada radnicima, radu.

U društvu koje nazaduje, radnik trpi najviše. Za specifičnu težinu svoga tereta on ima da zahvali svom položaju radnika, a za težinu tereta uopće – položaju društva.

Ali u društvu koje napreduje propast i osiromašenje radnika proizvod su njegova rada i bogatstva koje on proizvodi. Dakle, bijeda koja proizilazi iz suštine samog današnjeg rada.

Stanje najvećeg bogatstva društva, ideal koji se ipak postepeno postiže i koji je barem cilj nacionalne ekonomije kao i gradjanskog društva, stalna je bijeda za radnike.

Samo se po sebi razumije da nacionalna ekonomija promatra proletera – tj. onoga koji, bez kapitala i zemljišne rente, živi jedino od rada i to jednostranog, apstraktnog rada – samo kao radnika. Stoga ona može postaviti načelo da on, kao i svaki konj, mora toliko zaraditi da bi mogao raditi. Ona ga ne promatra u njegovu slobodnom vremenu, kao čovjeka, nego to promatranje prepušta kriminalističkom pravosudju, liječnicima, religiji, statističkim tabelama, političi i nadzorniku prosjaka.

Uzdignimo se sada iznad nivoa nacionalne ekonomije i pokušajmo iz dosadašnjeg, gotovo riječima nacionalnih ekonomista datog izvodjenja, odgovoriti na dva pitanja.

1. Kakav smisao ima u razvitku čovječanstva ta redukcija najvećeg dijela čovječanstva na apstraktni rad?

2. Kakvu pogrešku čine reformatori en detail koji ili povisuju nadnicu i na taj način žele poboljšati položaj radničke klase ili smatraju da je jednakost nadnice (kao Prudon) cilj socijalne revolucije?

Rad se javlja u nacionalnoj ekonomiji samo u obliku djelatnosti za zaradu.

* * *

“Može se tvrditi da su ona zaposlenja koja predstavljaju specifične sklonosti ili dužu naobrazbu u cjelini postala unosnija, dok je srazmjerna plaća za mehaničku jednoličnu djelatnost, koju svatko može lako i brzo izučiti, pala pri rastućoj konkurenciji i nužno je morala pasti. A upravo je ta vrsta rada daleko najmnogobrojnija pri sadašnjem stanju njegove organizacije. Ako, dakle, jedan radnik prve kategorije zaradi sedam puta više nego što je zaradjivao otprilike prije pedeset godina, a neki radnik druge kategorije zaradjuje kao i ranije, onda, naravno, obojica zaradjuju prosječno cetiri puta više nego ranije. Ali ako je u jednoj zemlji prva kategorija rada popunjena samo sa 1.000 ljudi, a druga s milijun ljudi, onda 999.000 nisu u boljem položaju nego prije pedeset godina, već su u gorem položaju ako su istovremeno porasle cijene životnih potreba. I s takvim površnim prosječnim računanjima ljudi se zavaravaju o najmnogobrojnijoj klasi stanovništva. Osim toga, veličina nadnice je samo jedan momenat za procjenu radnickog prihoda, jer za odmjeravanje tog prihoda bitna je u proračunu i njegova osigurana trajnost, a o tome ne može uopće biti govora u anarhiji tzv. slobodne konkurencije s njenim kolebanjima i zastojima koji se stalno vraćaju. Napokon, treba još obratiti pažnju na prije i sada uobičajeno radno vrijeme. Ono je, medjutim, otprilike za posljednjih 25 godina – dakle, upravo od uvodjenja strojeva koji uštedjuju rad – uslijed p reduzetnikove požude za zaradom povećano na 12-16 sati dnevno za engleskog radnika u manufakturi pamuka, a povećanje u jednoj zemlji i u jednoj industrijskoj grani moralo se više ili manje pokazati i drugdje, pri svagdje još priznatom pravu apsolutne eksploatacije siromašnih od strane bogataša.” (Šulc: Kretanje proizvodnje, str. 65.)^[M]

“Čak i kad bi bilo istinito, kao što je lažno, da se povećao prosječni prihod svih društvenih klasa, razlike i razmjerni rasponi izmedju prihoda mogu ipak postati veći, i prema tome oštrije izbiti i suprotnosti izmedju bogatstva i siromaštva. Dakle upravo zato što raste cjelokupna proizvodnja i što se u istoj mjeri u kojoj se to dogadja umnožavaju i potrebe, požude i zahtjevi, može porasti relativno siromaštvo, dok se apsolutno smanjuje. Samojed nije siromašan uz riblje ulje i pokvarene ribe, jer u njegovom zatvorenom društvu svi imaju jednake potrebe. Ali, u jednoj državi koja napreduje, koja je otprilike u toku jednog decenija povećala svoju cjelokupnu proizvodnju za jednu trećinu u odnosu na društvo, radnik koji prije i poslije 10 godina jednako zaradjuje nije ostao jednako imućan, nego je postao siromašniji za jednu trećinu.” (Ibid., str. 65-66.)

Ali nacionalna ekonomija poznaje radnika samo kao radnu životinju, kao životinju koja je svedena na najneophodnije tjelesne potrebe.

“Da bi se jedan narod duhovno slobodnije obrazovao, ne smije više biti u ropstvu svojih tjelesnih potreba, ne smije više biti rob tijela. Prije svega, mora mu ostati vremena da bi mogao i duhovno raditi i duhovno uživati. Napredak u organizaciji rada stvara to vrijeme. Uz nove pogonske snage i poboljšane strojeve jedan jedini radnik u tvornicama pamuka sada često izvršava posao stotine, štoviše 250-350 prijašnjih radnika. Slične su posljedice u svim granama proizvodnje, jer se spoljašnje prirodne snage sve više primoravaju da učestvuju u ljudskom radu. Ako je za podmirenje jednog kvantuma materijalnih potreba ranije bio potreban utrošak vremena i ljudske snage koji se kasnije smanjio za polovinu, istovremeno je za toliko proširen prostor za duhovno stvaranje i uživanje, bez ikakvih gubitaka za čulnu ugodnost. Ali i o podjeli plena koji otimamo starom Kronosu na njegovom vlastitom području, odlučuje još kocka slijepog, nepravednog slučaja. U Francuskoj je izračunato da bi za zadovoljenje svih materijalnih interesa društva pri sadašnjem stupnju proizvodnje bilo dovoljno prosječno radno vrijeme od pet sati dnevno na svakog za rad sposobna čovjeka… I pored uštede vremena uslijed usavršavanja strojeva, za mnogobrojno stanovništvo trajanje robovskog rada se u tvornicama samo povećalo.” (Ibid., str. 67-68.)

“Prelaženje od složenoga ručnog rada (na mašinski) pretpostavlja rastavljanje toga rada u njegove jednostavne operacije. Ali u početku ce strojevima pripasti samo jedan dio operacija koje se jednolično ponavljaju, a drugi dio ljudima. Prema prirodi stvari i prema iskustvima koja se podudaraju, takva neprekidna jednolična djelatnost štetna je kako za duh, tako i za tijelo; i tako pri toj povezanosti strojeva s običnom podjelom rada medju mnogobrojnim ljudskim rukama moraju izići na vidjelo i sve štete takve podjele rada. Te štete pokazuju se, medju ostalim, u većoj smrtnosti tvorničkih radnika… Ta velika razlika, koliko ljudi rade pomoću strojeva a koliko kao strojevi…, nije uzimana u obzir.” (Ibid., str. 69.)

“Ali u budućnosti narodnog života ove nerazumne prirodne snage koje djeluju u strojevima bit će naši robovi i kmetovi.” (Ibid., str.74.)

“U engleskim je predionicama zaposleno samo 158.818 muškaraca i 196.818 žena. Na svakih 100 radnika u tvornicama pamuka grofovije Lankaster dolaze 103 radnice, a u Škotskoj čak 209. U Engleskim tvornicama lana u Lidsu je na 100 radnika muškaraca bilo 147 žena; a u Drudenu i na istočnoj obali Škotske čak 280. U Engleskim tvornicama svile… mnogo radnica; u tvornicama vune koje zahtevaju veću fizičku snagu, više muškaraca… I u sjevernoameričkim tvornicama pamuka bilo je zaposleno u godini 1833. pored 18.593 muškarca ništa manje nego 38.927 žena. Dakle, promjenom u organizaciji rada ženskom rodu je pripao širi krug privredne djelatnosti… žene imaju samostalni ekonomski položaj… oba spola su medjusobno više približena u svim socijalnim odnosima.” (Ibid., str. 71, 72.)

“U engleskim predionicama koje se pokreću pomoću pare i vode radilo je 1835. godine: 20.558 djece izmedju 8 i 12 godina; 35.867 izmedju 12 i 13 godina i, napokon, 108.208 izmedju 13 i 18 godina… Dalji napredak mehanike, budući da sve više uzima ljudima iz ruku sva jednolična zanimanja, djeluje, naravno, tako da se postepeno popravljalo to nepovoljno stanje. No samom tom bržem napretku stoji na putu još i okolnost da kapitalisti mogu sebi na najlakši i najjeftiniji način prisvojiti snage donjih klasa, pa i snage djece, tako da ih koriste i troše umjesto pomoćnog sredstva mehanike.” (Šulc, Kretanje proizvodnje, str. 70, 71.)

“Lord Bruem dovikuje radnicima: ‘Postanite kapitalisti!’… Nevolja je u tome što milijuni mogu doći do oskudne zarade samo napornim tjelesnim radom koji rastrojava, koji moralno i duhovno osakaćuje; pa čak i nesreću, tj. što su pronašli takav rad, moraju smatrati srecom.” (Ibid., str. 60.)

“Pour vivre donc, les non-proprietaires sont obliges de se mettre directement ou indirectement au service des proprietaires. c’est-a-direcous leur dependance.”⁽⁷⁾ (Pecqueur, Theorie nouvelle d’economie soc. etc., p. 409.)^[N]

Domestiques – gages; ouvriers – salaires; employes – traitement ou emoluments.⁽⁸⁾ (Ibid., str. 409, 410.)

“Louer son travail”, “preter son travail a l’interet”, “travailler a la place d’autrui.”⁽⁹⁾

“Louer la matiere du travail”, “preter la matiere du travail a l’interet”, “faire travailler autrui a sa place”.⁽¹⁰⁾ (Ibid., str. 411.)

“Cette constitution economique condamne les hommes a des metiers tellement abjects, a une degradation tellement desolante et amere, que la sauvagerie apparait en comparaison, comme une royale condition”⁽¹¹⁾(l. c., p. 417-418). “La prostitution de la chair non-proprietaire sous toutes les formes”⁽¹²⁾(str. 421. i slij.). Skupljači krpa.

C. Laudn u spisu Solution du probleme de la population, etc., Paris 1842^[O], procjenjuje broj bludnica u Engleskoj na 60-70.000. Broj femmes d’une vertu douteuse⁽¹³⁾ je isto toliki (str. 228).

“La moyenne de vide de ces infortunees creatures sur le pave, apres qu’elles sont entrees dans la carriere du vice, est d’environ six ou sept ans. De maniere que pour maintenir le nombre de 60.000 a 70.000 prostitutees, il doit y avoir, dans les 3 royaumes, au moins 8.000 a 9.000 femmes qui se vouent a cet infame metier chaque annee, ou environs vingt-quatre nouvelles victimes par jour, ce qui est la moyenne d’une par heure; et consequemment, si la meme proportion a lieu sur toute la surface du globe, il doit y avoir constamment un million et demi de ces malheureuses.”⁽¹⁴⁾(Ibid., p. 229.)

“La population des miserables croit avec leur misere, et… c’est a la limite extreme du denuement que les etres humains se pressent en plus grand nombre pour se disputer le droit de souffrir… En 1821, la population de l’Irlande etait de 6.801.827. En 1831, elle s’etait elevee a 7.764.010; c’est 14% d’augmentation en dix ans. Dans le Leinster, province ou il ya le plus d’aisance, la population n’a augmente que de 8%, tandis que, dans le Connaught, province la plus miserable, l’augmentation s’est elevee a 21% (Extraits des Enquetes publiees en Angleterre sur l’Irlande, Vienne 1840)”⁽¹⁵⁾ Buret, De la misere etc., t. I, p. 36-37.^[P]

Nacionalna ekonomija promatra rad apstraktno kao stvar; le travail est une marchandise⁽¹⁶⁾; ako je cijena visoka, znači da se roba mnogo traži; ako je niska, onda se mnogo nudi; comme marchandise, le travail doit de plus en plus baisser de prix⁽¹⁷⁾; na to prisiljava djelomično konkurencija izmedju kapitalista i radnika, djelomično konkurencija medju radnicima.

“… la population ouvriere, marchande de travail, est forcement reduite a la plus faible part du produit… la theorie du travail marchandise est-elle autre chose qu’une theorie de servitude deguisee? (l. c., p. 43). Pourquoi donc n’avoir vu dans le travail qu’une valeur d’echange?”⁽¹⁸⁾ (ib., p. 44.)

Velike radionice kupuju prvenstveno rad žene i djece, jer taj stoji manje nego rad muškaraca(l.c.).

“Le travailleur n’est point, vis-a-vis de celui qui l’emploie, dans la position d’un libre vendaur… le capitaliste est toujours libre d’employer le travail, et l’ouvrier est toujours force de le vendre. La valeur du travail est completement detruite, s’il n’est pas vendu a chaque instant. Le travail n’est susceptible ni d’accumulation, ni meme d’epargne, a la difference des veritables (marchandises).

Le travail c’est la vie, et si la vie ne s’echange pas chaque jour contre des aliments, elle suoffre et perit bientot. Pour que la vie de l’homme soit une marchandise, il faut donc admettre l’esclavage.”⁽¹⁹⁾(l.c., p. 49-50)

Ako je, dakle, rad roba, onda je on roba s najnesretnijim svojstvima. Medjutim, on to nije ni po nacionalnoekonomskim načelima, jer nije le libre resultat d’un libre marche. Sadašnji ekonomski režim

“abaise a la fois et le prix et la remuneration du travail; il perfectonne l’ouvrier et degrade l’homme.”⁽²⁰⁾ (l. c., p. 52-53) “L’industrie est devenue une guerre et le commerce un jeu.”⁽²¹⁾ (l. c., p. 62)

“Les machines a travailler le coton⁽²²⁾ (u Engleskoj) predstavljaju rad 84 000 000 radnika koji rade ručno.” (l. c., p. 193, bel.)

Industrija se dosad nalazila u stanju osvajačkog rata:

“ella a prodigue la vie des hommes qui composaient son armee avec autant d’indifference que les grands conquerants. Son but etait la possession de la rishesse, et non le bonheur des hommes”. (Buret, l. c., p. 20.) “Ces interets (sc. economiques) librement abandonnes a euxmemes… doivent necessairement entrer en conflict; ils n’ont d’autre arbitre que la guerre, et les decisions de la quere donnet aux uns la defaite et la mort, pour donner aux autres la victoire… C’est dans le conflict des forces opposees que la sience cherche l’ordre et l’equilibre: la guerre perpetuele est selon elle le seul moyen d’obtenir la paix; cette guerre s’appele la concurrence”⁽²³⁾. (l. c., p. 23)

Da bi se uspješno vodio, industrijski rat zahtjeva mnogobrojne armije koje može na istoj tački nagomilati i obilno desetkovati. A vojnici te armije ne podnose napore koji im se nameću niti iz devoument⁽²⁴⁾, niti iz dužnosti, nego samo da bi izbjegli okrutnu neminovnost gladi. Svojim šefovima nisu ni privrženi ni zahvalni; šefovi se prema svojim potcinjenima nisu odnosili sa osjećajem naklonosti; oni ih ne poznaju kao ljude, nego samo kao orudja za proizvodnju koja moraju donositi što više i trošiti što manje. Ove grupe radnika, sve više ugnjetavane, nisu čak sigurne ni da će uvijek biti zaposlene; industrija koja ih je sakupila dozvoljava im da žive samo dok su im potrebni, a čim ih se može osloboditi, napušta ih bez ikakvog premišljanja; nasuprot tome, radnici su primorani da nude svoju ličnost i snagu po cijeni koja im se daje. Ukoliko je rad koji im se daje duži, mučniji, odvratniji, utoliko su manje plaćeni; ima nekih koji se šesnaestočasovnim radom na dan, uz neprestano naprezanje, jedva mogu kupiti pravo da ne umru. (l.c., p. 68, 69)

“Nous avons la conviction… partagee… par les commissaires charges de l’enquete sur la condition des tisserands a la main, que les grandes villes industrielles perdraient, en peu de temps, leur population de travailleurs, si elles ne recevaient, a chaque instant des campagnes voisines, des recrues continuelles d’hommes sains, de sang nouveau.”⁽²⁵⁾(l. c., p. 362)

Profit od kapitala

1. Kapital

1. Na čemu se osniva kapital, tj. privatno vlasništvo na proizvode tudjeg rada?

“Ako se sam kapital ne svodi na kradju i prevaru, njemu je ipak potrebna pomoć zakonodavstva da bi se nasljedstvo učinilo svetim” (Sej, tom I, str. 136, bilješka).^[Q]

Kako se postaje vlasnik proizvodnih kapitala? Kako se postaje vlasnik proizvoda koji se stvaraju pomoću tih kapitala?

Pomoću pozitivnog prava. (Sej, tom II, str. 4.)

Što se stječe kapitalom, nasljedstvom jednog velikog imanja, na primjer?

“Netko tko, na primjer, nasljedi veliko imanje, ne stječe, doduše, na taj način neposredno i političku moć. Vrsta moći koju mu taj posjed neposredno i direktno prenosi, to je moć kupovanja, to je pravo zapovedanja nad svim radom drugih ili nad svim proizvodima toga rada koji na tržištu trenutno postoje.” (Smit, tom I, str. 61)

Kapital je, dakle, upravljačka vlast nad radom i njegovim proizvodima. Kapitalist posjeduje tu vlast ne zahvaljujući svojim ličnim ili ljudskim svojstvima, nego kao vlasnik kapitala. Njegova moć jest kupovna moć njegovog kapitala, kojoj se ništa ne može opirati.

Mi ćemo kasnije vidjeti kako kapitalist pomoću kapitala vrši svoju vlast nad radom, a onda ćemo vidjeti vlast kapitala nad samim kapitalistom.

Što je kapital?

“Une certaine quantite de travail amasse et mis en reserve.”⁽²⁶⁾ (Smith, tom II, p. 312.)

Kapital je nagomilani rad.

1. Zaliha, fonds, Stock je svako gomilanje proizvoda zemlje i manufakturnog rada. Glavnica se naziva kapiatlom tek onda kad svom vlasniku daje prihod ili dobitak. (Smith, tom II, str. 191.)

2. Dobit od kapitala Profit ili dobit od kapitala sasvim je različit od nadnice. Ova se različitost pokazuje na dvostruki način: prvo, dobit od kapitala se u potpunosti odredjuje prema vrijednosti uloženog kapitala, iako rad oko nadgledanja i upravljanja kod različitih kapitala može biti jednak. Zatim, u velikim tvornicama je taj cjelokupni rad povjeren glavnom činovniku, čija plaća ne stoji ni u kakvoj vezi s kapitalom čiji učinak on nadgleda. Iako se rad vlasnika svodi ovdje gotovo na nulu, on ipak zahtjeva profite razmjerno svom kapitalu. (Smit, tom I, str. 97-99.)

Zašto kapitalist zahtjeva ovu proporciju izmedju dobiti i kapitala?

On ne bi imao interesa da upošljava radnike kad od prodaje njihova proizvoda ne bi očekivao više nego što je nužno da bi nadnoknadio kapital koji je dao kao predujam za nadnice, niti imao interesa da radije uloži veliku nego malu sumu novca kad njegov profit ne bi bio razmjeran opsegu uloženog kapitala. (Tom I, str. 96, 97.)

Kapitalist vuče, dakle, prvo, dobit na nadnicu, drugo, na predujmljene sirovine.

U kakvom se odnosu nalazi dobit prema kapitalu?

Ako je već teško da se odredi obična srednja stopa nadnice na datom mjestu i u (datom) vremenu, još je teže procjeniti dobit kapitala. Promjene u cijeni roba s kojima kapital trguje, sreća i nesreća njegovih rivala i mušterija, hiljadu drugih slučajeva kojima su robe izložene kako za vrijeme transporta tako i u skladištima, izazivaju promjenu u profitu svakog dana i gotovo svakog sata. (Smit, sv. I, str. 179, 180.) Koliko god je sad nemoguće s preciznošću odrediti dobit od kapitala, o njemu ipak možemo stvoriti predodžbu prema kamati od novca. Tko s novcem može mnogo zaraditi, taj mnogo daje za mogućnost da se s njim posluži, a ako malo zaradi njegovim posredstvom, onda daje malo. (Smit, sv. I, str. 181.) Proporcija koja se mora održati izmedju obične kamatne stope i stope čiste dobiti nužno se mijenja s porastom ili padom dobiti. U Velikoj Britaniji se računa da je dvostruka kamata ono što trgovci nazivaju un profit honnete, modere, raisonnable;⁽²⁷⁾ to su izrazi koji ništa drugo ne kažu, vec da je to obian i uobičajan profit. (Smit, tom I, str. 198.)

Koja je najniža stopa dobiti? A koja je najviša?

Najniža stopa obične dobiti od kapitala mora uvijek biti nešto viša nego što je nužno da bi kompenzirala slučajne gubitke, kojima je izloženo svako ulaganje kapitala. Ovaj surplus⁽²⁸⁾ je zapravo dobit ili le bénéfice net⁽²⁹⁾. Isto tako stvar stoji sa najnižim iznosom kamatne stope. (Smit, tom I, str. 196.)

Najviša stopa do koje se mogu popeti obični profiti jeste ona koja u većini robâ u cjelini oduzima zemljišnu rentu i svodi nadnicu za dostavljenu robu na najnižu cijenu, samo na izdržavanje radnika za vrijeme rada. Radnik se uvijek mora hraniti na jedan ili drugi način dok god se koristi u dnevnom poslu; zemljišna renta može sasvim otpasti. Primjer: u Bengaliji, ljudi indijske trgovacke kompanije. (Smit, tom I, str. 197, 198.)

Osim svih koristi neznatne konkurencije koje kapitalist u ovom slučaju smije iskorišćavati, može on na častan način držati tržišnu cijenu iznad prirodne cijene:

Prvo, pomoću trgovacke tajne ako je tržište jako udaljeno od onih koji ga opskrbljuju; naime, pomoću zataivanja promjene cijene, njenog povišenja iznad prirodnih stanja. To zataivanje dovodi do toga da drugi kapitalisti ne ulažu svoj kapital u tu granu.

Zatim pomoću tvorničke tajne, koja omogućava kapitalisti s manjim proizvodim troškovima a s više profita dostavlja svoju po istim ili čak nižim cijenama nego njegovi konkurenti. – (Prevara pomoću zataivanja nije nemoralna? Buržovna trgovina.) – Dalje: gdje je proizvodnja vezana za odredjeno mjesto (na primjer, skupoceno vino), pa efektivna potražnja nikad ne može biti zadovoljena. Napokon: pomoću monopola individua i kompanija. Monopolska cijena je visoka koliko je moguće. (Smit, tom I, str. 120-124.)

Drugi slučajni uzroci koji mogu povisiti dobit od kapitala:

Stjecanje novih teorija ili pojava novih trgovackih grana često uvećavaju dobit od kapitala, čak i u bogatoj zemlji, jer starim trgovačkim granama odvlače jedan dio kapitala, umanjuju konkurenciju, tržište opskrbljuju s malo roba, čije cijene onda rastu; trgovci tim robama mogu onda za posudjeni novac platiti veće kamate. (Smit, tom I, str. 190.)

Ukoliko se jedna roba više obradjuje, ukoliko postaje predmet manufakture, raste onaj dio cijene koji se dijeli na nadnicu i profit u odnosu na dio koji sačinjava zemljišnu rentu. Napretkom koji na toj robi postiže ručni rad ne uvećava se samo broj profita, nego je svaki sljedeći profit veći od prethodnoga, jer je kapital iz kojeg on proističe uvijek nužno veći. Kapital koji zapošljava tkalce uvijek je nužno veći od onoga koji zapošljava prelce, jer ne nadomješta samo ovaj poslednji kapital i njegov profit, nego osim toga daje i tkalcima nadnice, a dobit mora uvijek biti u nekoj proporciji s kapitalom. (Smit, tom I, 102, 103.)

Dakle, sve veća količina ljudskog rada u prirodnom proizvodu i obradjenom prirodnom proizvodu ne povećava nadnicu, nego povećava djelimicno broj kapitala koji dobivaju, a djelomično razmjer svakog slijedećeg kapitala prema prethodnome.

O profitu koji kapitalist vuče iz podjele rada bit će govora kasnije.

On dobiva dvostruko: prvo od podjele rada, drugo, uopće od povećanja količine ljudskog rada u prirodnom proizvodu. Ukoliko je u nekoj robi veći udio koji unosi čovjek, utoliko je veća dobit od mrtvog kapitala.

U jednom istom društvu prosječna stopa profita od kapitala mnogo je bliža istom nivou nego plaća različitih vrsta rada (tom I, str. 228). Kod različitih ulaganja kapitala mijenja se uobičajna stopa profita prema većoj ili manjoj sigurnosti da će kapital biti vraćen. “Stopa profita raste s rizikom, iako ne u potpunoj proporciji”. (Ibid., str. 226, 227.)

Razumije se samo po sebi da dobiti od kapitala rastu i uslijed olakšica ili pojeftinjenja sredstava cirkulacije (na primjer, papirnog novca).

3. Vladavina kapitala nad radom i motivi kapitalista

Jedini motiv kojim se posjednik kapitala rukovodi pri ulaganju u argikulturu ili manufakrturu ili u posebnu granu trgovine en gros ili en detail, jesu izgledi za njegov vlastiti profit. Nikada mu ne pada na pamet da proračuna koliko će produktivnog rada zaposliti svaka od tih vrsta ulaganja, ili koliko će uvećati vrijednost godišnjeg proizvoda zemljišta i rada svoje zemlje. (Smit, tom II, str. 400, 401.)

Najkorisnije ulaganje kapitala za kapitalistu jest ono koje mu uz istu sigurnost daje najveću dobit. To ulaganje nije uvijek najkorisnije za društvo; najkorisnije je ono koje je usmjereno na izvlačenje koristi iz proizvodnih snaga prirode. (Sej, tom II, str 131.)

Najvažnije operacije rada uredjuju se i vode prema planovima i spekulacijama onih koji ulažu kapital; a cilj koji oni sebi postavljaju u svim tim planovima i operacijama jeeste profit. Dakle: stopa profita ne raste kao zemljišna renta i nadnica s blagostanjem društva, i ne pada kao one s njegovim opadanjem. Naprotiv, ta stopa je prirodno niska u bogatim zemljama, a visoka u siromašnim zemljama; ali nikad nije tako visoka kao u zemljama koje najbrže jure u susret svojoj propasti. Dakle, interes te klase nije u istoj vezi s općim interesom društva kao interes obeju drugih klasa… Poseban interes onih koji se bave posebnom trgovačkom ili manufakturnom granom uvijek je u stanovitom smislu različit od interesa publike, a često mu je čak i neprijateljski suprostavljen. Interes je trgovca da uvijek proširuje tržište i ograniči konkurenciju prodavaca… To je klasa ljudi čiji interes nikad neće biti egzaktno isti kao interes društva, klasa koja je općenito zainteresirana da publiku prevari i nadmudri. (Smit, tom II, str. 163-165.)

4. Akumulacija kapitala i konkurencija medju kapitalistima

Umnožavanje kapitala koje povisuje nadnicu teži tome da smanji dobit kapitalista konkurencijom medju kapitalistima. (Smit, tom I, str. 179.)

“Ako, na primjer, kapital koji je potreban sitnoj trgovini jednog grada bude podeljen medju dva različita trgovca, konkurencija će učiniti da će svaki od njih prodavati jeftinije nego kad bi se kapital nalazio u rukama jednog jedinog trgovca; a kad je podeljen medju 20, konkurencija će biti upravo za toliko aktivnija i utoliko manje će biti data mogućnost da se oni medjusobno sporazumevaju da povise cijenu svoje robe. (Smit, tom II, str. 372, 373.)

Budući da mi sada već znamo da su cijene monopola maksimalno visoke, jer je čak i s običnog nacionalnoekonomskog gledišta interes kapitalista suprotan interesima društva, jer povišenje dobiti od kapitala djeluje na cijenu robe kao složena kamata (Smit, tom I, str. 190-201), izlazi da je konkurencija jedina pomoć protiv kapitalista koji prema navodu nacionalne ekonomije djeluje jednako blagotvorno na povišenje nadnice kao i pojeftinjenje roba u korist potrošacke publike.

Ali konkurencija je moguća samo tako ako se kapitali umnože, i to u mnogo ruku. Nastajanje mnogih kapitala moguće je samo pomoću mnogostrane akumulacije, jer kapital uopće nastaje samo pomoću akumulacije, a mnogostrana akumulacija nužno se obrće u jednostranu. Konkurencija medju kapitalima uvećava akumulaciju medju kapitalima. Akumulacija, koja je u uslovima privatnog vlasništva konkurencija kapitala u malo ruku, uopće je nužna konzekvencija kad se kapitali prepuste svom prirodnom toku, a to prirodno odredjenje kapitala probija sebi pravi slobodni put tek konkurencijom.

Čuli smo da je dobit od kapitala srazmjerna njegovoj količini. Zatim, bez obzira na namjernu konkurenciju, veliki se kapital, dakle, srazmjerno svojoj količini akumulira brže nego mali kapital.

Prema tome, akumulacija velikog kapitala je mnogo brža od akumulacije maloga bez obzira na konkurenciju. Ali slijedimo dalje taj razvoj.

Umnožavanjem kapitalâ smanjuju se profiti od kapitala pomoću konkurencije. Dakle, prije svega trpi mali kapitalist.

Umnožavanje kapitalâ i velik broj kapitala pretpostavlja, nadalje, progresivno bogaćenje zemlje.

“U zemlji koja je dospjela do vrlo visokog stupnja bogatstva uobičajna stopa dobiti je tako malena da je kamatna stopa, čiju isplatu ta dobit omogućava, suviše niska da bi drugi ljudi, osim najbogatijih, mogli živjeti od kamate na novac. Dakle, svi ljudi srednjeg imovnog stanja moraju uložiti svoj kapital, baviti se nekim poslom ili se interesirati za neku granu trgovine.” (Smit, tom I, str. 197.)

Ovo stanje je omiljeno stanje nacionalne ekonomije.

“Proporcija koja postoji izmedju sume kapitala i dohodka svagdje odredjuje proporciju u kojoj će se nalaziti industrija i besposličarenje; gdje kapitali odnesu pobjedu, tamo vlada industrija; gdje pobede prihodi, vlada besposličarenje.” (Smit, tom II, str. 235.)

Kako stoji s ulaganjem kapitala u toj povećanoj konkurenciji?

“S umnožavanjem kapitala mora se sukcesivno povećavati kvantitet fonds ra preter a interet;⁽³⁰⁾ uvećanjem tog novca kamata postaje manja,
1. jer pada tržišna cijena svih stvari ukoliko se više povećava njihov kvantitet,
2. jer umnožavanjem kapitalâ u jednoj zemlji postaje teže uložiti nov kapital na koristan način. Time što posjednik jednog kapitala čini sve moguće napore da se domogne posla koji je zauzeo drugi kapital, povećava se konkurencija medju raznim kapitalima. Ali većinom se on ne može nadati da će taj drugi kapital istisnuti s njegova mjesta drukčije sem ponudom da će poslovati pod boljim uvjetima. On ne samo što mora prodavati stvari jeftinije nego ih često mora i kupovati skuplje da bi našao priliku za prodaju. Ukoliko se odredjuje više kapitala za održavanje proizvodnog rada, utoliko postaje veća potražnja za radom: radnici lako nadju zaposlenje, ali kapitalisti teško nadju radnike. Zbog konkurencije kapitalista penje se nadnica i padaju prihodi.” (Smit, tom II, str. 358, 359.)

Sitni kapitalist ima, dakle, na izbor:
1. ili da svoj kapital pojede, jer više ne može živjeti od kamate, dakle, da prestane biti kapitalist;
2. da se sam prihvati posla, da svoju robu jeftinije prodaje i skuplje kupuje nego bogatiji kapitalisti i da plaća povišenu nadnicu; dakle, budući da je tržišna cijena zbog predpostavljanje visoke konkurencije već vrlo niska, da se upropasti. Ako, naprotiv, veliki kapitalist želi istisnuti maloga, on ima, njemu nasuprot, sve prednosti koje kapitalist ima nasuprot radniku. Veći kvantitet njegova kapitala nadomješta mu manje dobitke, a on može podnositi čak i momentane gubitke sve dok manji kapitalist ne bude upropašcen i dok on ne bude oslobodjen te konkurencije. Tako on sebi akumulira dobitke malog kapitaliste.

Dalje: veliki kapitalist kupuje uvijek jeftinije nego maleni, jer kupuje masovnije. On može, dakle, bez štete prodavati masovnije.

Ali ako pad kamate od novca pretvori srednje kapitaliste iz rentijerâ u poduzetnike, onda umnožavanje poslovnog kapitala i manji dobitak koji zbog toga slijedi izazivaju obratno pad kamate od novca.

“Time što se smanjuje korist koja se može vući od upotrebe kapitala, smanjuje se nužno i cijena koja se može platiti za upotrebu toga kapitala.” (Smit, tom II, str. 359.)

“Ukoliko se bogatstvo, industrija, stanovništvo više uvećavaju, utoliko se više smanjuje kamata od novca, dakle dobit kapitalista; ali oni sami se za to ne povećavaju sporije, već još brže nego prije, uprkos smanjenju dobitaka… Veliki kapital, iako s malim dobicima, umnožava se općenito mnogo brže nego mali kapital s velikim dobicima. Para ide na paru, kaže poslovica.” (Tom I, str. 189.)

Ako se, dakle, tom velikom kapitalu suprostave sasvim maleni kapitali s malenim dobicima, kao što je to pod pretpostavljenim stanjem jake konkurencije, on ih onda potpuno uništava.

Nužna posljedica u toj konkurenciji jest onda opće pogoršanje kvaliteta roba, krivotvorenje, prevara u proizvodnji, masovno trovanje, kao što se pokazuje u velikim gradovima.

Nadalje važna je okolnost u konkurenciji velikih i malenih kapitala odnos capital fixe i capital circulant.⁽³¹⁾

“Capital circulant je kapital koji se primjenjuje za proizvodnju sredstava za život, u manufakturi ili trgovini. Taj tako uloženi kapital ne daje svom vlasniku prihod ili profit dok je u njegovom posjedu ili dok ostaje u istom obliku. Iz njegove ruke on neprestano ide u odedjenom obliku da bi se vatio u drugom i donosi profit samo pomoć tog sukcesivnog pretvaranja i zamjenjivanja. Capital fixe sastoji se iz kapitala koji je uložen u poboljšanje zemlje, u kupovanje strojeva, orudja, alata i sličih stvari.” (Smit, tom II, str. 197, 198.)

“Svaka ušteda u rashodima stalnog kapitala jeste porast čiste dobiti. Cjelokupni kapital svakog poduzetnika nužno se dijeli na capital circulant i capital fixe. Ako suma kapitala ostaje ista, jedan dio će biti utoliko manji ukoliko je drugi veći. Capital circulant daje mu materijal i nadnice, i pokreće proizvodnju. Dakle, svaka ušteda u capital fixe koja ne umanjuje proizvodnu snagu rada uvećava kapital (fonds).” (Smit, tom II, str. 226.)

Od samog početka se vidi da je odnos capital fixe i capital circulant mnogo povoljniji za velike nego za manje kapitaliste. Krupni bankar treba samo neznatno više capital fixe nego vrlo maleni bankar. Njegov capital fixe ograničava se na izdatke za poslovnu kancelariju. Orudja velikog zemljoposjednika ne uvećavaju se srazmjerno veličini njegova zemljišta. Isto tako je kredit, u kojem veliki kapitalist ima prednosti nad manjim, utoliko veća ušteda u capital fixe, naime u novcu koji kapitalist uvijek mora imati u gotovu. Napokon, razumije se da tamo gdje je gotovo sav ručni rad postao tvornicki rad, malenom kapitalistu nije dovoljan ni njegov cjelokupni kapital da bi posjedovao samo potrebni capital fixe. On sait que les travaux de la grande culture n’occupent habituellement qu’un petit nombre de bras.⁽³²⁾

Uopće, pri akumulaciji velikih kapitala srazmjerno se vrši koncetracija i pojednostavljivanje capital fixe u poredjenju s manjim kapitalistima. Veliki kapitalist uvodi sebi neku vrstu organizacije orudja rada.

“Isto tako u područiju industrije svaka manufaktura i tvornica već šire povezivanje većeg predmetnog imetka s mnogobrojnim i mnogovrsnim intelektualnim sposobnostima i tehničkim umijećima za zajednički cilj proizvodnje… Gdje zakonodavstvo održava zemljišno vlasništvo u velikim masama, višak rastućeg stanovništva prelazi na zanatski rad, a područje na kojem se uglavnom skuplja veci broj proletera jeste, dakle, industrija, kao u Velikoj Britaniji. Gdje, medjutim, zakonodavstvo dozvoljava stalno parceliranje zemljišta, tu se, kao u Francuskoj, povećava broj malenih i zadužnih vlasnika, koje neprestano usitnjavanje posjeda baca u klasu siromašnih i nezadovoljnih. Ako je, napokon, to komadanje i prezaduživanje dotjerano do višeg stupnja, veliki zemljoposjed opet guta mali, kao što i krupna industrija uništava sitnu; budući da se sada opet stvaraju veći kompleksi dobara, velik broj siromašnih radnika, koji naprosto nisu više potrebni za obradjivanje zemljišta, navaljuju opet u industriju.” (Šulc,Kretanje proizvodnje, str. 58, 59.)

“Zbog promjene u načinu proizvodnje, a osobito primjenom strojeva, karakter robâ iste vrste postaje drugačiji. Samo isključenjem ljudske snage postalo je moguće da se od jedne funte pamuka vrijednosti od 3 šilinga 8 pensa oprede 350 kanura, dužine 167 engleskih tj. 36 njemačkih milja, u trgovačkoj vrijednosti od 25 gvineja.” (Ibid., str. 62.)

Za posljednjih 45 godina u Engleskoj su se cijene vunenih tkanina smanjile u prosjeku za 11/12, a prema Maršalovim proračunima, ista količina proizvodnje za koju se 1814. godine još plaćalo 16 šilinga sada se izradjuje za 1 šiling 10 pensa. Veća jeftinoća industrijskih proizvoda povećala je potrošnju kako u unutrašnjosti tako i na tržištima u inozemstvu; s tim je povezano još i to da se u Velikoj Britaniji broj radova u pamučnoj industriji ne samo nije smanjio posle uvodjenja strojeva nego se od 40 000 popeo na 1? milijun. Što se tiče zarde industrijskih poduzetnika i radnika, usljed konkurencije medju prvima nužno se smanjio njihov prihod srazmjerno kvantitetu proizvoda koje oni isporučuju. U godinama 1820-1833. bruto zarada fabrikanata u Mancesteru pala je po komadu prostog platna od 4 šilinga 1 penija na 1 šiling 9 penija. Da bi se nadnoknadio taj gubitak, proširen je za toliko više opseg proizvodnje. Posljedica toga da u pojedinim industrijskim gradovima nastaje djelomična hiperprodukcija, da nastaju česti bankroti, zbog čega unutar klase kapitalista i gospodara rada dolazi do nesigurnog kolebanja posjeda, što proletarijatu pridodaje jedan dio ekonomski upropašćenih; da često i iznenadno obustavljanje ili smanjivanje rada postaje nužno, a štete koje otuda proizilaze klasa najamnih radnika uvijek gorko osjeća.” (Ibid., str. 63.)

“Louer son travail, c’est commencer son esclavage; louer la matiere du travail, c’est constituer sa liberte… Le travail c’est l’homme, la matiere au contraire n’est rien de l’homme.”⁽³³⁾ (Pecquer, Theor. soc. etc., p. 411, 412.)

“L’element matiere, qui ne peut rien pour la creation de la richesse sans l’autre element travail, recoit la vertu magique d’etre fecind pour eux comme s’ ils y avaient mis, de leur propre fait, cet indispensable element” (ibid., 1. c.). “En supposant que le travail quotiden d’un ouvrier lui rapporte en moyenne 400 fr. par an, et que cette somme suffise a chaque adulte pour vivre d’une vie grossiere, tout proprietaire de 2000 fr. de rente, de fermage, de loyer, etc., force dounc indirectement 5 hommes a travailler de 250 hommes et 1 000 000 le travail de 2500 individus (dakle, 300 miliona Luja Filipa rad 750000 radnika).”⁽³⁴⁾(Ibid., str. 412, 413.)

“Les propprietaieres ont recu de la loi des hommes le droit d’user et d’abuser, c’est-a-dire de faire ce qu’ils veulent de la matiere de tout travail… ils (ne) sont nullement obligés par la loi de fournir a propos et toujours du travail aux nonproprietaires, ni de leur payer un salaire toujours saffisant etc.” (l. c., p. 413.) “Liberté entiere quant a la nature a la quantitete, a la qualitete, a l’opportunite de la production, a l’usage, a la consommation des richesses, a la disposition de la mataiere de tout travail. Chaqun est libre d’echanger sa chose comme il l’ented, sans autre consideration que son propre interet d’individu.”⁽³⁵⁾(l. c., p. 413.)

“La concurrence n’exprime pas autre chose que l’echange facultatif, qui lui-meme est la consequence prochaine et logique du droit individuel d’user et d’abuser des instruments de toute production. Ces trois moments economiques et la concurrence arbitraire, entrainent les consequences suivantes: chasun produit ce qu’il veut, comme il veut, quand il veut, qu il veut; produit bien ou produit mal, trop ou pas assez, trop tot ou trop tard, trop cher ou a trop bas prix; chacun ignore s’il vendra, a qui il vendra, comment il vendra, quant il vendra, ou il vendra: et il en est de meme quant aux achats. Le producteur ignore les besoins et les ressources, les demandes et les offres. Il vend quand il veunt, quand il peut, ou il veut, a qui il veut, au prix qu’il veut. Et il achete de meme. En tout cela, il est toujours le joet du hasard, l’esclave de la loi du plus fort, du moins presse, du plus riche… Tandis que sur un point il y a disette d’une richesse, sur l’autre il y a trop-plein et gaspillage. Tandis qu’un producteur vend beaucoup ou tres cher, et a benefice enorme, l’autre ne vend rien ou vend a perte… L’offre ignore la demande, et la demande ignore l’offre. Vous produisez sur la foi d’un gout, d’une mode qui se manifeste dans le publik des consommateurs; mais deja, lorsque vous etes prets a livrer la marchandise, la fantasie a passe et s’est fixee sur un autre genre de produit… consecqences infaillibles, la permance at les encombrements ou les disettes periodiques; l’instabilite et l’avilissement des salaires et des profits; la deperdition ou le gaspillage enorme de richesses, de temps et d’efforts dans l’arene d’une concurrence acharnee.”⁽³⁶⁾(l. c., p. 414-416.)

Rikardo u svojoj knjizi ^[R] (Rent of land)⁽³⁷⁾: Nacije su samo proizvodne radionice, čovjek je stroj za potrošnju i proizvodnju; ljudski život je kapital; ekonomski zakoni slijepo vladaju svijetom. Za Rikarda ljudi nisu ništa, proizvod je sve. U 26. poglavlju francuskog prijevoda ^[S] kaže se:

“II serait tout a fait indifferent pour une personne qui sur un capital de 20 000 fr. ferait 2000 fr. par an de profit, que con capital employat cent hommes ou mille… L’interet reel, et que ses fermages et ses profits soient les memes, qu’ importe qu’elle se compose de dix au de douze millions d’individus?” (Tome II, p. 194, 195.) “En verite, dit M. de Sismondi (tome II, p. 331), il ne reste plus qu’a desirer que le roi, demeure tout seul dans l’ile, en tournant constamment une manivelle (rucica) fasse accomplir, par des automates, tout l’ouvrage de l’Angleterre.”^{(38) [T]}

“Le maitre qui achete le travail de l’ouvrier a un prix si bas qu’il suffit a peine aux besoins les plus pressents, n’est responsable ni de l’insuffisance des salaires, ni de la trop longue duree du travail: il subit lui-meme la loi qu’il impose… ce n’est pas tant des hommes que vienit la misere, que de la puissance des choses.”⁽³⁹⁾ (Buret, 1. c., 82.)

“U Engleskoj postoje mnoga mjesta u kojima stanovnici nemaju dovoljno kapiatla za valjanu obradu zemlje. Vuna iz istočnih provincija Škotske mora najvecim dijelom dugo putovati po zemlji po rdjavim putevima da bi bila obradjena u grofoviji Jork, jer na mjestu njene proizvodnje nema kapitala za manufakturu. U Engleskoj postoji više malih tvorničkih gradova, čiji stanovnici nemaju dovoljno kapitala za transport svojih industrijskih proizvoda na udaljena tržišta na kojima ih potrošaci traže. Trgovci su ovdje samo agenti bogatijih trgovaca koji stoluju u nekim velikim trgovačkim gradovima.” (Smit, t. II, p. 382.) “Pour augmenter la valeur du produit annuel de la terre et du travail, il n’y a pas d’autres moyens que d’augmenter, quant au nombre, les ouvries productifs, ou d’augmenter, quant a la puissance, la factulte productive des ouvries precedemment employes… Dans l’un et dans l’autre cas il faut presque toujours un surcroit de capital.”⁽⁴⁰⁾ (Smit, t. II, p. 338.)

“Dakle pošto je u samoj prirodi stvari da je akumulacija kapitala nužni preteča podjele rada, rad se može dijeliti na daljnje podvrste samo u odnosu u kojem su se kapitali postepeno nagomilali. Ukoliko se rad više raspada u podvrste, povećava se kvantitet sirovina koje može preraditi isti broj osoba; time što zadatak svakog radnika postaje sve jednostavniji pronalazi se mnoštvo strojeva da bi se ti zadaci skratili i olakšali. Ukoliko se, dakle, podjela rada više proširuje, nužno je, da bi isti broj radnika bio stalno zaposlen, da se unaprijed nagomila zaliha sredstava za život, zaliha sirovina, orudja i alata, koja je mnogo veća nego što je to ranije bilo potrebno u uvjetima slabije razvijenosti. Broj radnika se povećava u svakoj grani u isto vrijeme kad u njoj raste podjela rada, ili im, naprotiv, povećanje njihova broja omogućuje da se na taj način klasificiraju i podjele.” (Smit, t. II, 193, 194.)

“Kao što rad ne može izdržati taj veliki porast proizvodnih snaga bez prathodne akumulacije kapitala, tako i akumulacija kapitala, prirodno, prouzrukuje taj porast. Naime kapitalist želi da svojim kapitalom proizvede što više proizvoda, teži, dakle, da medju svojim radnicima uvede najprikladniju podjelu rada, da ih, ako je to moguće, snabdije najboljim strojevima. Da bi uspio u oba slučaja, njegova sredstva moraju biti srazmjerna prošiirenju njegova kapitala i broju ljudi koje taj kapital može zaposliti. Dakle, pomoću porasta kapitala ne uvećavaju se u jednoj zemlji samo kvantitet rada koji on pokreće, nego usljed toga porasta isti kvantitet rada daje mnogo veći kvantitet proizvoda.” (Smit, 1. c., str. 194, 195.)

Dakle hiperprodukcija.

“Obuhvatnije kombinacije proizvodnih snaga… u industriji i trgovini pomoću ujedinjenja mnogobrojnih i mnogovrsnijih ljudskih i prirodnih snaga za pothvate u većem raznjeru. Ovdje-ondje… već uža medjusobna veza glavnih grana proizvodnje. Tako će vlasnici velikih tvornica pokušati da istovremeno steknu veliki zemljišni posjed, da makar jedan dio sirovina koje su potrebne njihovoj industriji ne moraju nabavljati iz treće ruke; ili će sa svojim indsustrijskim pothvatima povezati trgovinu, ne samo za prodaju svojih vlastitih proizvoda nego i za kupovanje proizvoda druge vrste i za prodaju tih proizvoda svojim radnicima. U Engleskoj, gdje pojedini vlasnici tvornica katkada imaju 10-12 000 radnika… već nisu rijetke takve veze različitih proizvodnih grana pod jednom vodećom ličnosti, nisu rijetke takve manje države ili provincije u državi. Tako u novije vrijeme posjednici rudnika kod Birmingema preuzimaju cjelokupan proces pripremanja željeza, koji se prije djelio na različite poduzetnike i vlasnike. (Vidi članak Birmingenski rudarski okrug u časopisu “Deutshe Viertejahrsschrift”, ^[U] 3, 1838.) – Napokon, u većim deoničarskim preduzećima, koja su postala tako mnogobrojna, vidimo obuhvatne kombinacije novčanih snaga mnogih učesnika s naučnim i tehničkim znanjima i umjećima drugih, kojima je povjereno izvodjenje rada. Tako je kapitalistima omogućeno da svoje uštede na mnogovrstan način, i to istovremeno, primjene u poljoprivrednoj, industrijskoj i trgovačkoj proizvodnji, a suprotnosti izmedju interesa agrikulture, industrije i trgovine ublažuju se i nestaju. Ali sama ta olakšana mogućnost da se kapital korisno upotrebi na različite načine mora povećati suprotnost izmedju imućnih i neimućnih klasa.” (Šulc, 1. c., str. 40, 41.)

Golem dobitak koji stanodavci vuku od sirotinje. Le loyer⁽⁴¹⁾ stoji u obrtnom odnosu prema industrijskoj sirotinji.

Isto tako procenti od poroka ruiniranog proletarijata. (Prostitucija, pijančvanje, pretur sur gages.⁽⁴²⁾)

Time što se kapital i zemljoposed nalaze u jednoj ruci akumulacija kapitala raste, a njihova konkurencija pada, kao i time što kapital svojom veličinom osposobljen da kombinira različite proizvodne grane.

Ravnodušnost prema ljudima. 20 srećaka od Smita. ^[V]

Revenu net et brut⁽⁴³⁾ od Seja.

Zemljišna renta

Pravo zemljovlasnika vodi svoje porijeklo od pljačke. (Sej, tom I, str. 136, bilješka.) Zemljovlasnici, kao i svi ljudi, vole žeti tamo gdje nisu sijali i zahtevaju rentu čak i za prirodni proizvod zemlje. (Smit, tom I, str. 99.)

“Moglo bi se pomisliti da je zemljišna renta samo dobit od kapitala koji je vlasnik uložio za poboljšanje zemljišta. Ima slučajeva kada zemljišna renta to djelimicno može da bude…, ali zemljovlasnik zahtjeva
1. rentu čak i za nepoboljšanu zemlju, a to što se može smatrati kamatom ili dobitkom od troškova za poboljšanje, to je obično samo dodatak (addition) toj primitivoj renti;
2. osim toga, ta poboljšanja nisu uvijek učinjena kapitalom zemljovlasnika, nego katkad i kapitalom zakupnika: pa ipak, ako se radi o tome da se obnovi zakupnina, zemljovlasnik obično zahtjeva takvo povišenje rente kao da su sva ta poboljšanja bila izvršena njegovim vlastitim kapitalom;
3. štoviše, on katkad zahtjeva rentu i za ono što se nikako ne može poboljšati pomoću ljudske ruke.” (Smit, tom I, str. 300, 301.)

Smit navodi kao primjer za posljednji slučaj slanicu (Seekrapp, salicorne), jednu vrstu morske biljke; ona nakon spaljivanja daje alkaličnu sol koja se može upotrebljavati za pravljenje stakla itd.; raste u Velikoj Britaniji, osobito na različitim mestima Škotske, ali samo na stjenama koje leže ispod nivoa plime (visoka, plima, matee) i koje su dvaput dnevno prikrivene morskim valovima; proizvod, dakle, nikad nije uvećan čovjekovim radom. Vlasnik takvog komada zemljišta gde raste ovakva vrsta bilja ipak zahtjeva rentu, kao i od žitorodnog zemljišta. U blizini Šetlandskih otoka more je izvaredno bogato. Velik dio njihova stanovništva živi od ribolova. Da bi se, medjutim, vukla dobit od proizvoda mora, treba imati stan na susjednom kopnu. Zemljišna renta nije srazmjerna onome što zakupnik može činiti sa zemljom, nego onome što može činiti sa zemljom i morem zajedno. (Smit, tom I, str. 301, 302.)

“Zemljišna renta se može promatrati kao proizvod prirodne sile čiju upotrebu vlasnik privremeno ustupa zakupcu. Taj proizvod je veći ili manji već prema opsegu te snage, ili drugim riječima, prema opsegu prirodne ili umjetne plodnosti zemlje. To je dijelo prirode, koje preostaje poslije odbijanja ili poslije izjednačavanja svega onoga što se može smatrati čovjekovim djelom.” (Smit, tom II, str. 376-378.)

“Zemljišna renta promatrana kao cijena koja se plaća za upotrebu zemlje jest, naravno, monopolska cijena. Ona uopće nije proporcionalna poboljšanjima koje je zemljovlasnik izvršio na zemlji, ili onome što on mora uzeti da ne bi bio na gubitku, nego odgovara onome što zakuonik možda može dati a da ne izgubi.” (Smit, tom I, str. 302.)

“Od tri proizvodne klase, klasa zemljoposednika je ta koju njen prihod ne staje ni rada, ni brige, nego kojoj taj prihod dolazi, tako reći, sam po sebi, a ona o tome ništa ne misli, niti stvara bilo kakav plan.” (Smit, tom II, str. 161.)

Već smo čuli da veličina zemljišne rente zavisi od stupnja plodnosti zemljišta.

Drugi momenat njenog odredjenja jest položaj.

“Renta se mijenja prema plodnosti zemlje, bez obzira kakav je njen proizvod, i prema položaju, bez obzira kakva je njena plodnost.”

“Ako su zemljišta, rudnici, ribarska lovišta iste plodnosti, njihov će proizvod biti srazmjeran opsegu kapitala koji se ulaže u njihovu obradu i eksploataciju, kao i više ili manje spretnom načinu ulaganja kapitala. Ako su kapitali ulagani jednako vješto, proizvod će biti srazmjeran prirodnoj plodnosti zemljišta, ribarskih lovišta, i rudnika.” (t. II, str. 210)

Ovi su Smitovi stavovi važni, jer pri istim proizvodnim troškovima i istom opsegu kapitala svode zemljišnu rentu na veću ili manju plodnost zemlje. Dakle, dokazali su jasno izvrtanje pojmova u nacionalnoj ekonomiji, koja plodnost zemlje pretvara u svojstvo zemljoposednika.

A sada promatrajmo zemljišnu rentu kako se oblikuje u zbiljskom saobraćanju medju ljudima.

Zemljišna renta se utvrdjuje borbom izmedju zakupca i zemljovlasnika. U nacionalnoj ekonomiji svagdje nalazimo neprijateljsku suprotnost interesa, borbu, rat, priznate za osnovu društvene organizacije.

Pogledajmo sada kako se medjusobno odnose zemljovlasnik i zakupac.

“Pri odredjenju zakupničkih klauzula, zemljovlasnik pokušava da zakupniku, ako je moguće, ne ostavi više nego što je dovoljno da ovaj nadomjesti kapital kojim obavlja sjeme, plaća rad, kupuje i izdržava stoku i drugo orudje, a, osim toga, daje dobit koja je uobičaejna pri ostalim zakupima u kantonu. To je očito najmanji dio kojim se zakupac može zadovoljiti a da ne bude na gubitku, i zemljovlasnik je rijtko sklon da mu ostavi više. Sve što ostaje od proizvoda ili njegove cijene iznad tog dijela, bez obzira kakav je ostatak, vlasnik pokušava da rezervira za sebe kao zemljišnu rentu, najveću koju zakupnik može platiti pri trenutnom stanju zemlje. Ovaj višak se uvijek može smatrati prirodnom zemljišnom rentom ili rentom za koju se najviše komada zemlje prirodno iznajmljuje.” (Smit, tom I, str. 299, 300.)

“Zemljovlasnici” kaže Sej, “ostvaruju neku vrstu monopla u odnosu na zakupce. Potražnja za njihovom robom, zemljom, može neprestano rasti, ali kvantitet njihove robe seže samo do stanovite tačke… Trgovina koja se zaključuje izmedju zemljovlasnika i zakupca uvijek je prvome maksimalno korisna… osim koristi koju vuče iz prirode stvari, on vuče drugu korist iz svoga položaja, većeg imetka, kredita, ugleda; već samo prva dostaje da bude uvijek sposoban da se koristi samo povoljnim okolnostima zemljišta. Otvaranje jednog kanala, puta, napredak stanovništva i blagostanje jednog kantona uvijek povisuje zakupnu cijenu… Sam zakupnik može, doduše, poboljšati zemljište na svoj trošak; ali od toga kapitala on vuče korist samo za vrijeme trajanja svoga zakupa, a njegovim istekom ostaje zemljovlasniku; od toga momenta ovaj vuče otuda kamatu a da nije davao predujme, jer se zakupnina sada proporcionalno povisuje.” (Sej, tom II, str. 142, 143.)

“Stoga je, naravno, zemljišna renta, promatrana kao cijena koja se plaća za upotrebu zemlje, najviša cijena koju je zakupac u stanju da plati pri postojećem stanju zemljišta.” (Smit,tom I, str. 299.)

“Stoga zemljišna renta površine zemlje iznosi obično samo trećinu cjelokupnog proizvoda i većinom je to stalna renta, nezavisna od slučajnih kolebanja žetve.” (Smit, tom I, str. 351.) “Ta renta rijetko iznosi manje od četvrtine cjelokupnog proizvoda.” (Ibid., tom II, str. 376-378.)

Zemljišna renta se ne može platiti kod svake robe. Na primjer, za kamenje se u nekim područijima ne plaća zemljišna renta.

“Na tržište se obično mogu doneti samo proizvodi zemlje, dijelovi proizvoda zemlje, čija je obična cijena dovoljna da se nadomjesti kapital koji se upotrebljava za transport tih proizvoda i obična dobit toga kapitala. Ako je cijena dovoljna i za više od ovoga, višak ide, naravno, zemljišnoj renti. Ako je samo dovoljna, roba se može donjeti na tržište, ali ona nije dovoljna da se zemljoposedniku plati zemljišna renta. Da li će cijena biti više nego dovoljna ili neće biti? To zavisi od potražnje.” (Smit, tom I, str. 302, 303.)

“Zemljišna renta ulazi u sastav cijene robe na sasvim drugi način nego nadnica i dobit od kapitala. Visoka ili niska stopa nadnica i dobiti jest posljedica cijene.” (Smit, tom I, str. 303.)

hrana spada medju proizvode koji uvijek donose zemljišnu rentu.

“Budući da se ljudi, kao i sve životinje, razmnožavaju srazmjerno sredstvima za izdržavanje, uvijek postoji veća ili manja potražnja za hranom. hrana će uvijek moći kupiti manji ili veći dio rada, i uvijek će se naći ljudi spremni da nešto čine da bi zaradili. Rad koji hrana može kupiti nije, doduše, uvijek jednak radu koji bi se od nje mogao izdržavati kad bi bila podeljena na najekonomičniji način, a to je katkad posljedica visoke plaće rada. Ali hrana može uvijek kupiti toliko rada koliko ga ona, prema stopi na kojoj ta vrsta rada obično stoji u susjedstvu, može izdržavati. Gotovo u svim mogućim situacijama zemlja proizvodi više hrane nego što je to potrebno za izdržavanje cjelokupnog rada koji pridonosi tome da se ta hrana donese na tržište. Višak te hrane uvijek je više nego dovoljan da se dobitkom nadomjesti kapital koji taj rad pokreće. Dakle, uvijek nešto ostaje da se zemljovlasniku dade renta.” (Smit, tom I, str. 305, 306). “hrana je ne samo proizvod rente vec svaki drugi proizvod zemlje koji kasnije daje rentu dobiva onaj dio svoje vrijednosti koji otpada na rentu od poboljšanja radne snage u proizvodnji hrane zbog poboljšanja i obrade zemljišta.” (Smit, tom I, str. 345.) “Dakle, čovjekova hrana uvijek je dovoljna da se plati zemljišna renta.” (Tom II, str. 337.) “Zemlje se ne naseljavaju srazmjerno broju ljudi koje njihov proizvod može obući i nastaniti, nego prema tome koliko ljudi njihov proizvod može prehraniti.” (Smit, tom I, str. 342.)

“Dvije najveće ljudske potrebe poslije hrane jesu odijelo i stan, s ogrjevom. One obično daju zemljišnu rentu, ali ne uvijek nužno.” (Ibid, tom I, str. 338.)

Pogledajmo sada kako zemljovlasnik eksploatira sve prednosti društva.

1. Zemljišna ranta uvećava se sa stanovništvom. (Smit, tom I, str. 335.)

2. Već smo čuli od Seja kako se zemljišna ranta penje sa uvodjenjem željeznice itd., s poboljšanjem, sigurnošću i umnožavanjem prometnih sredstava.

3. “Svako poboljšanje društvenog stanja teži direktno ili indirektno da povisi zemljišnu rentu, da poveća realno bogatstvo vlasnika, tj. njegovu moć da kupi tudji rad ili njegov proizvod… Širenje poboljšanja zemljišta i obrade direktno teži tome. Vlasnikov dio u proizvodu uvećava se nužno sa umnožavanjem proizvoda… Povišavanje realne cijene ove vrste sirovine, na primer povišavanje cijena stoke, takodjer direkno teži tome da poveća zemljišnu rentu u još jačoj proporciji. Ne samo da se realna vrijednost zemljoposednikova dijela, realna moć koja mu daje taj dio na tudji rad, nužno uvećava s nužnom vrijednošću proizvoda nego se s tom vrijednošću uvećava i veličina toga dijela u odnosu na totalni proizvod. Pošto je postala veća realna vrijednost toga proizvoda, on ne zahtjeva nikakav veći rad da bi bio izradjen i da bi nadomjestio uloženi kapital zajedno s njegovim uobičajenim dobicima. Preostali dio proizvoda koji pripada zemljovlasniku bit će, dakle, mnogo veći u odnosu na cjelokupan proizvod nego što je bio pre toga.” (Smit, tom II, str. 157-159.)

Veća potražnja sirovina i stoga povećanje vrijednosti mogu proizići djelomično iz porasta broja stanovnika i iz uvećanja njihovih potreba. Ali svaki novi pronalazak, svaka nova primjena koju vrši manufaktura s dosad uopće neupotrebljavanom ili malo upotrebljavanom sirovinom, uvećava zemljišnu rentu. Tako se, na primer, renta rudnika uglja golemo povećala s pojavom željeznica, parnih brodova itd.

4. “Vrste poboljšanja u proizvodnoj snazi rada, koje su direktno usmjerenena to da snize realnu cijenu manufakturnih proizvoda, teže indirektno povišenju realne zemljišne rente. Naime, za manufakturni proizvod zemljovlasnik mijenja dio svojih sirovina koji prelazi njegovu ličnu potrošnju, ili cijenu toga dijela. Sve što smanjuje realnu cijenu prve vrste proizvoda povećava realnu cijenu druge vrste. Isti kvantitet sirovina odgovara odsad većem kvantitetu manufakturnih proizvoda, a zemljovlasniku je omogućeno da pribavi sebi veći kvantitet udobnosti, nakita i luksuznih stvari”. (Smit, tom II, str. 159.)

Medjutim, ako sada Smit iz činjenice što zemljovlasnik eksploatira sve pogodnosti društva zaključuje (str. 161, tom II) da je interes zemljovlasnika uvijek identičan s interesom društva, onda je to budalasto. U nacionalnoj ekonomiji, pod vladavinom privatnog vlasništva, interes koji netko ima za društvo upravo je u obratnom razmjeru koje društvo ima za njega, kao što interes lihvara za raspikuću uopće nije identičan s interesom raspikuce.

Mi spominjemo samo uzgred samo monopolsku strast zemljovlasnika prema zemljovlasništvu tudjih zemalja, odakle, na primjer, proizilaze zakoni o žitu. Ovdje isto tako prelazimo preko srednjevekovnog kmetstva, ropstva u kolonijama, preko bijede seoskih radnika u Velikoj Britaniji. Držimo se stavova same nacionalne ekonomije.

1. Zemljovlasnik je zainteresiran za blagostanje društva, kaže se u nacionalnoekonomskim načelima, on je zainteresiran za napredak njegova stanovništva, za umjetničku proizvodnju, za povećanje potrebe društva, jednom rečju za porast bogatstva, a taj porast je, prema našim dosadašnjim razmatranjima, indentičan s porastom bijede i ropstva. Odnos izmedju povećanja stanarine i povećanja bijede je primjer interesa zemljovlasnika za društvo, jer s porastom stanarine raste zemljišna renta, kamata od zemljišta na kojem stoji neka kuća.

2. Prema samim nacionalnim ekonomistima interes zemljovlasnika je neprijateljska suprotnost interesu zakupca; dakle, znatnom dijelu društva.

3. Budući da zemljovlasnik može od zakupca zahtjevati utoliko više rente ukoliko zakupac plaća manju nadnicu, i budući da zakupac utpliko više snizuje nadnicu ukoliko zemljovlasnik više zahteva rente, to je interes zemljovlasnika isto tako neprijateljski prema interesu bezemljaša kao interes vlasnika manufaktura prema njihovim radnicima. Interes zemljoposjednika takodjer snizuje nadnicu na minimum.

4. Budući da realno sniženje cijene manufakturnih proizvoda povisuje zemljišnu rentu, zemljoposjednik je, dakle, direktno zainteresiran za snižavanje nadnice manufakturnih radnika, za konkurenciju medju kapitalistima, za hiperprodukciju, za cjelokupnu manufakturnu bijedu.

5. Ako je, dakle, interes zemljovlasnika daleko od toga da bude identičan sa interesom društva, u neprijateljskoj suprotnosti s interesom zakupaca, bezemljaša, manufakturnih radnika i kapitalista, onda nije identičan ni interes jednog zemljovlasnika s interesom drugoga, i to zbog konkurencije koju ćemo sada razmotriti.

Uzevši općenito, veliki i mali zemljoposjed odnose se kao veliki i mali kapital. Medjutim, k tome još pridolaze specijalne okolnosti koje na isti način nužno uzrokuju akomulaciju velikog zemljoposjeda i gutanja malenog.

1. Broj radnika i orudja nigde više ne opada srazmjerno s veličinom kapitala nego kod zemljišnog posjeda. Isto tako, mogućnost svestranog iskorišcavanja, uštede proizvodnih troškova, vješte podjele rada nigdje s veličinom kapitala ne raste više nego kod zemljišnog posjeda. Ma kako bio mali komad zemlje, orudja za rad koja su mu potrebna, kao plug, pila itd., dostižu stanovitu granicu ispod koje ne mogu više biti smanjena, dok sićušnost zemljoposjeda može daleko prijeći tu granicu.

2. Veliki zemljoposjed akumulira sebi kamate od kapitala koji je uložio zakupac za poboljšanje zemljišta. Mali zemljoposjed mora uložiti svoj vlastiti kapital. Za njega je, dakle, sav taj profit izgubljen.

3. Dok svako društveno usavršavanje koristi velikom zemljoposjedu, ono škodi malome, jer od njega zahtjeva sve više gotova novca.

4. Treba razmotriti još dva važna zakona za tu konkurenciju:

a) Renta zemljišta koje se obradjuju za proizvodnju čovjekovih životnih namjernica regulira rentu ostalog obradjenog zemljišta. (Smit, tom I, str. 331.)

Prehrambena sredstva, kao stoku itd., može, napokon, proizvoditi samo veliki zemljoposjed. Dakle, on regulira rentu ostalog zemljišta i može je sniziti na minimum.

Mali zemljovlasnik koji sam radi nalazi se tada prema velikom zemljovlasniku u takvom odnosu kao obrtnik koji ima vlastito orudje prema vlasniku tvornice. Mali zemljoposjed je postao obično orudje rada. Za malog zemljoposjednika zemljišna renta potpuno iščezava, njemu u najboljem slučaju ostaje kamata od njegova kapitala i njegova nadnica; naime, zemljišna renta može konkurencijom biti dotjerana dotle da bude samo još kamata na kapital koji nije uložio zemljoposjednik.

b) Uostalom, već smo čuli da je proizvod uz istu plodnost i uz jednako vještu eksploataciju zemljišta, rudnika i lovišta riba, proporcionalan vjeličini kapitala. Dakle, pobjeda velikog zemljoposjeda. Isto je tako kod jednakih kapitala u odnosu na plodnost. Dakle, uz iste kapitale pobjedjuje zemljovlasnik plodnijeg zemljišta.

c) “O nekom rudniku može se općenito reci da je plodan ili neplodan već prema prema tome da li je količina minerala koja se iz njega može izvaditi pomoću stanovite količine rada veća ili manja od one koje se može izvaditi iz većine drugih rudnika iste vrste uz istu količinu rada.” (Smit, tom I, str. 345, 346.) “Cijena najplodnijeg rudnika regulira cijenu uglja za sve ostale rudnike u susjedstvu. Obojica, zemljovlasnik i poduzetnik, smatraju da će imati jedan jaču rentu, drugi jači profit ako stvari prodaju jeftinije od svojih susjeda. Susjedi su sad primorani da prodaju po istoj cijeni iako za to imaju manje mogućnosti, iako se ta cijena sve više smanjuje i katkad im oduzima cjelokupnu rentu i cjelokupan profit. Neka okna se tada sasvim napuštaju, druga ne donose više rentu i dalje ih može eksploatirati sam zemljovlasnik.” (Smit, tom I, str. 350.)) “Poslije otkrića rudnika u Peruu napušten je najveći broj rudnika srebra u Evropi… Isto se dogodilo i sa rudnicima na Kubi i San Domingu, pa čak i sa starim rudnicima u Peruu poslije otkrića onih u Potoziju.” (Tom I, str. 353)

Sasvim isto što Smit kaže o rudnicima vrijedi manje ili više za zemljoposjed uopće.

d) “Treba primjetiti da tekuća cijena zemljišta zavisi od tekućeg iznosa kamatne stope… Kad bi zemljišna renta pala ispod kamata od novca za vrlo veliku razliku, nitko ne bi htio kupovati zemljišta, a to bi uskoro opet dovelo do njihove tekuće cijene. U protivnom kad bi prednosti zemljišne rente više nego konpenzirale kamatu od novca, onda bi svi htjeli kupiti zemljišta, što bi takodjer opet uspostavilo njihovu tekuću cijenu.” (Tom II, str. 367, 368.)

Iz tog odnosa zemljišne rente prema kamati od novca slijedi da zemljišna renta mora sve više padati, tako da, napokon, od zemljišne rente mogu živjeti samo još najbogatiji ljudi. Dakle, sve veća konkurencija medju nezakupljenim zemljoposedima. Propast jednog djela tih zemljoposjeda. Ponovna akumulacija velikog zemljoposjeda.

Daljna je posljedica ove konkurencije da velik dio zemljoposjeda pada u ruke kapitalista i tako kapitalisti postaju istovremeno zemljovlasnici, kao što su uopće manji zemljovlasnici samo još kapitalisti. Isto tako jedan dio velikog zemljoposjeda postaje istovremeno industrijski.

Dakle, konačna je posljedica ukidanja razlike izmedju kapitaliste i zemljoposjednika, tako da u cjelini postoje samo dvije klase stanovništva, klasa radnika i klasa kapitalista. Ova prodaja zemljoposjeda, pretvaranje zemljoposjeda u robu, posljedi je pad stare aristokratije i posljednji uspon novcane aristokracije.

1. Nama su strane sentimentalne suze koje nad ovim roni romantika. Ona uvijek zamenjuje besramnost koja je sadržana u prirodi zemlje sasvim razumnim konzekvencijama koje su nužne i poželjne unutar privatnog vlasništva, a sadržane su u prodaji privatnog vlasništva na zemlju. Prvo, feudalni zemljoposjed je, već prema svojoj suštini, prodana zemlja, zemlja koja je čovjeku otudjena i koja mu se stoga suprostavlja u obliku nekolicine velikih gospodara.

Vladavine zemlje kao tudje sile nad ljudima već je u osnovi feudalnog zemljoposjeda. Kmet je akcidacija zemlje. Zemlji takodjer pripada gospodar majorata, prvorodjeni sin. Ona ga baštini. Uopće, sa zemljoposjedom počinje vladavina privatnog vlasništva, on je njegova baza. Ali u feudalnom zemljoposjedu gospodar barem izgleda kao kralj zemljoposjeda. Isto tako još egzistira privid prisnog odnosa izmedju posjednika i zemlje, kao da je odnos čitavog bogatstva stvari. Komad zemljišta se individualizira sa svojim gospodarem, on ima svoj položaj, on je zajedno s njim baronski ili grofovski, ima svoje privilegije, svoju sudsku vlast svoj politički odnos itd. On se pojavljuje kao anorgansko tijelo svoga gospodara. Odatle poslovica: nulle terre sans maitre⁽⁴⁴⁾, u kojoj je izražena sraslost gospodstva i zemljoposjeda. Vlast zemljoposjeda se i ne pojavljuje neposredno kao vlast samog kapitala. Njegovi se pripadnici odnose prema njemu više kao prema svojoj domovini. To je uskogrudna vrsta nacionalnosti.

Isto tako feudalni zemljoposjed daje ime svom gospodaru, kao što kraljevstvo daje ime svom kralju. Gospodareva porodnična historija, historija njegove kuće itd., sve to individualizira njegov zemljoposjed i pretvara ga potpuno u njegov dom, personificira ga. Isto tako oni koji obradjuju njegov zemljoposjed ne nalaze u odnosu najamnih radnika, nego su i sami djelomično njegovo vlasništvo, kao kmetovi, a djelomično se prema njemo odnose s respektom, podredjenošcu i dužnošću. Stoga je položaj zemljovlasnika prema njima neposredno politički, te ima takodjer i emancionalnu stranu. Običaji, karakter itd. mijenjaju se od jednog komada zemlje do drugoga, te izgleda kao da su jedno s parcelom, dok kasnije čovjeka za komad zemljišta veže još samo njegova kesa, a ne njegov karakter, njegova individualnost, Napokon, on ne teži da izvuče najveću korist od svoga zemljoposjeda. Štoviše, on troši ono što postoji, a brigu oko dobavljanja onog što je potrebno mirno prepušta kmetovima i zakupcima. To je plemićki odnos prema zemljoposjedu, koji svojim gospodarima daje romantičan oreol.

Potrebno je da se taj privid ukine, da se zemljoposjed, korijen privatnog vlasništva, potpuno uvuče u kretanje privatnog vlasništva i da postane roba, da se vladavina vlasnika pojavi kao čista vladavina privatnog vlasništva, kapitala, oslobodjena svake političke obojenosti, da se odnos izmedju vlasnika i radnika svede na nacionalnoekonomski odnos eksploatatora i eksploatiranoga, da prestane svaki lični odnos vlasnika prema njegovu vlasništvu i da ono postane samo materijalno bogatstvo, bogatstvo u stvarima, da namjesto časnog braka sa zemljom dodje brak iz interesa i da se zemlja takodjer spusti na nivo prodajne vrijednosti kao i čovjek. Nužno je da je ono što je korijen zemljoposeda, prljava sebičnost, pojavi takodjer u svom ciničnom obliku. Nužno je da se nepokretni monopol pretvori u pokretni i nemirni monopol, u konkurenciju, a besposličarski užitak u plodovima tudjeg krvavog znoja u mnogo zaposlenu trgovinu tim plodovima. Napokon, nužno je da u toj konkurenciji zemljoposjed pokaže svoju vlast u obliku kapitala kako nad radničkom klasom tako i nad samim vlasnicima na taj način što ce ih zakoni kretanja kapitala upropastiti ili uzdići. Tako onda namjesto srednjevekovne poslovice: nulle terre sans seignur⁽⁴⁵⁾ dolazi druga poslovica: l’argent n’a pas de maitre⁽⁴⁶⁾, u čemu je izrečena cjelokupna vlast mrtve materije nad ljudima.

2. Što se tice prepirke o dijeljenju ili nedijeljenu zemljoposjeda, može se primjetiti sljedeće:

Podjela zemljoposjeda negira krupni monopol zemljoposjeda, ukida ga, ali samo tako što ga uopćava. Ona ne ukida osnovu monopola, privatno vlasništvo. Ona napada egzistenciju monopola, ali ne napada njegovu suštinu. Posljedica je toga da ona postaje žrtvom zakona privatnog vlasništva. Podjela zemljoposjeda odgovara, naime, kretanju konkurencije na industrijskom područiju. Osim nacionlanoekonomskih šteta od te podjele orudja i šteta od medjusobno odvojena rada (dobro razlikovati od podjele rada; rad se ne dijeli medju mnoge, nego se svaki za sebe bavi istim radom, to je umnožavanje istoga rada), ova se podjela, kao i prije spomenuta konkurencija, opet nužno pretvara u akumulaciju.

Dakle, gdje dolazi do podjele zemljoposjeda, ne preostaje ništa već vratiti se monopolu u još odvratnijem obliku, ili negirati, ukinuti⁽⁴⁷⁾ samo podjelu zemljoposjeda. To, medjutim, nije povratak feudalnom posjedu, nego ukidanje privatnog vlasništva na zemljište uopće. Prvo ukidanje monopola uvijek je njegovo uopćavanje, proširivanje njegove egzistencije. Ukidanje monopola koji je dostigao svoju maksimalnu široku i sveobuhvatnu egzistenciju jest njegovo potpuno uništenje. Asocijacija, primjenjena na zemljište, iskorištava prjednost velikoga posjeda u nacionalnoekonomskom pogledu i realizira tek⁽⁴⁸⁾ prvobitnu tendenciju podjele, naime jednakost, kao što uspostavlja na razuman, a ne više na posredan način pomoću kmetstva, vlasti i besmislene mistike vlasništva, emocionalan odnos čovjeka prema zemlji na taj način što zemlja prestaje da bude predmet trgovanja, te slobodnim radom i slobodnim užitkom opet postaje istinsko, lično čovjekovo vlasništvo. Velika prednost podjele zemljoposjeda sastoji se u tome što ovdje masa, koja se više ne može odlučiti za kmetstvo, propada od vlasništva drugačije nego u industriji.

Što se tiče velikog zemljoposjeda, njegovi branioci su uvijek, na sofistički način, identificirali nacionalnoekonomske koristi koje daje agrikultura na veliko s velikim zemljoposjedom, kao da ta korist ne dobiva s jedne strane svoj najveći zamah, a s druge postaje od socijalne koristi tek ukidanjem vlasništva. Oni su takodje napali trgovački duh malog zemljoposjeda, kao da veliki zemljoposjed nije u sebi latentno sadržavao trovanje već u svom feudalnom obliku. Da ne govorimo o modernom engleskom obliku, u kojem su povezani feudalizam vlastelina te trgovina i industrija zakupca.

Kao što veliki zemljoposed može podjeli zemljoposjeda uzvratiti prijektor o monopolu zato što se i podjela bazira na monopolu privatnog vlasništva, tako i podjela zemljoposjeda može velikom zemljoposjedu uzvratiti prijektor o podjeli zato što i ovdje vlada podjela, samo u krutom, ukočenom obliku. Uopće, privatno vlasništvo osniva se na podjeli. Uostalom kao što podjela zemljoposjeda vodi natrag velikom posjedu kao bogatstvu kapitala, tako feudalno zemljišno vlasništvo nužno mora da vodi k podjeli, ili barem da padne u ruke kapitalista, ma kakve lukavosti primenjivao.

Jer veliki zemljoposjed, kao u Engleskoj, tjera pretežnu većinu stanovništva u ruke industrije i svoje vlastite radnike svodi na potpunu sirotinju. Dakle, on stvara i povećava moć svog neprijatelja, kapitala, industrije, tako što sirotinju i jednu cijelu djelatnost zemlje baca na drugu stranu. On većinu stanovništva zemlje industrijalizira, dakle, čini ga protivnikom velikog zemljoposjeda. Ako je industrija dostigla visoku moć, kao sada u Engleskoj, ona velikom zemljoposjedu postepeno otima monopol prema inozemstvu i baca ga u konkurenciju s inozemnim zemljoposjedom. Pod vlašću industrije zemljoposjed je, naime, mogao osigurati svoju feudalnu veličinu samo monopolom prema inozemstvu, da bi se tako zaštitio od općih zakona trgovine koji protivreče njegovoj feudalnoj suštini. Bačen jednom u konkurenciju, on sljedi zakone konkurencije kao i svaka druga roba koje joj je predodredjena. On postaje isto tako nestalan, smanjuje se i povećava, prelazi iz jedne ruke u drugu, i nijedan zakon ga ne može više zadržati u nekoliko predistiniranih ruku. Neposredna posljedica jest rascjepkanost zemljoposjeda u mnogo ruku, u svakom slučaju potčinjavanje moći industrijskog kapitala.

Napokon, veliki zemljoposjed, koji je tako nasilno održan i koji je pored sebe proizveo golemu industriju, vodi još brže krizi nego podjela zemljoposjeda, pri kojoj moći industrije ostaje uvijek drugorazedna.

Veliki zemljoposjed je, kao što vidimo u Engleskoj, već izgubio svoj feudalni karakter i dobio industrijski karakter utoliko, ukoliko želi stvarati što više novca. On daje vlasniku maksimalnu zemljišnu rentu, a zakupcu maksimalan profit od njegova kapitala. Stoga je broj poljoprivrednih radnika sveden već na minimum, a klasa zakupca zastupa već unutar zemljoposjeda moć industrije i kapitala. Zbog konkurencije s inozemstvom zemljišna renta najvećim dijelom prestaje biti samostalan prihod. Veliki dio zemljovlasnika mora zauzeti mesti zakupaca, koji na taj način djelomično postaju proleteri. S druge strane, mnogi zakupci će se dokopati zemljoposjeda; jer veliki posjednici koji su kraj svojih ugodnih prihoda najvećim dijelom odali rasipništvu te su obično neupotrebljivi za vodjenje agrikulture na veliko, djelomično ne posjeduju ni kapital ni sposobnost da zemljište eksploatiraju. Dakle, i jedan dio tih potpuno se upropašćava. Napokon, nadnica koja je svedena na minimum mora se još reducirati da bi izdržala novu konkurenciju. To onda nužno vodi revoluciji.

Zemljoposjed se morao razvijati na oba načina, da bi u obadva doživio svoju nužnu propast, kao što se industrija moarala upropastiti u obliku monopola i u obliku konkurencije da bi se naučila vjerovati u ljude.

Otudjeni rad

Mi smo pošli od pretpostavki nacionalne ekonomije. Akceptirali smo njen jezik i njene zakone. Pretpostavili smo privatno vlasništvo, razdvajanje rada, kapitala i zemlje, isto tako razdvajanje nadnice, profita od kapitala i zemljišne rente, kao i podjelu rada, konkurenciju, pojam razmjenske vrijednosti itd. Pokazali smo iz same nacionalne ekonomije, njenim vlastitim rečima, da je radnik postao roba, i to najbednija roba, da bijeda radnika stoji u obrnutom razmjeru prema moći i veličini njegove proizvodnje, da je nužni rezultat konkurencije akumulacija kapitala u malo ruku, dakle još gore uspostavljanje monopola, da napokon iščezava razlika izmedju kapitaliste i zemljišnog renterijera, kao i razlika izmedju zemljoradnika i manufakturnog radnika, i da se cijelo društvo mora raspasti na dvije klase: klasu vlasnika i klasu radnika lišenih vlasništva.

Nacionalna ekonomija polazi od činjenice privatnog vlasništva. Ona nam ga ne objašnjava. Materijalni proces koji privatno vlasništvo prolazi u zbiljnosti ona obuhvaća u opće, apstraktne formule, koje joj onda važe kao zakoni. Ona ne shvaća te zakone, tj. ona ne pokazuje kako oni proizilaze iz suštine privatnog vlasništva. Nacionalna ekonomija nam ne daje nikakvo razjašnjenje o uzroku odvajanja rada i kapitala, kapitala i zemlje. Ako, na primjer, odredjuje odnos nadnice prema profitu od kapitala, njoj kao poslednja osnova služi interes kapitalista; tj. ona pretpostavlja ono što treba da dokaže. Isto se tako svagdje pojavljuje konkurencija. Nju nacionalna ekonomija objašnjava iz vanjskih okolnosti. Koliko su te vanjske, prividno slučajne okolnosti samo izrez nužnog razvitka, o tome nacionalna ekonomija ništa ne govori. Mi smo vidjeli kako joj se sama razmjena čini kao slučajna činjenica. Jedini kotači koje pokreće nacionalna ekonomija jesu gramzivost i rat izmedju gramzivih, konkurencija.

Baš zato što nacionalna ekonomija ne shvaća povezanost kretanja, moglo se, na primjer, učenje o konkurenciji opet suprostaviti učenju o monopolu, učnje o slobodi obrta učnju o korporaciji, učnje o podjeli zemljoposjeda učnju o velikom zemljoposjedu, jer su konkurencija, sloboda obrta, podjela zemljoposjeda bili razvijeni i shvaćeni samo kao slučjne, namjerne, nasilne, a ne kao nužne, neizbježne, prirodne posljedice monopola, korporacije i feudalnog vlasništva.

Dakle, mi sad treba da shvatimo bitnu povezanost izmedju privatnog vlasništva, gramzivosti, odvajanja rada, kapitala i zemljoposjeda, izmedju razmjene i konkurencije, vrijednosti i obezvredjivanja ljudi, monopola i konkurencije itd., povezanost tog cijelokupnog otudjenja s novčnim sistemom.

Nemojmo se prenositi u izmišljeno prastanje kao nacionalni ekonomist kad želi da objašnjava. Takvo prastanje ne objašnjava ništa. Ono samo potiskuje pitanje u sivu maglovitu daljinu. On pretpostavlja u obliku činjenice, dogadjaja, ono što treba da deducira, naime nužan odnos izmedju dvije stvari, na primjer izmedju podjele rada i razmjene. Tako teologija objašnjava porijeklo zla pomoć prvoga grijeha, tj. ona pretpostavlja kao činjenicu, u obliku historije, ono što treba dokazati.

Mi polazimo od nacionalnoekonomske, savremene činjenice.

Radnik postaje utoliko siromašinji, ukoliko proizvodi više bogatstva, ukoliko njegova proizvodnja dobiva više na moći i opsegu. Radnik postaje utoliko jeftinija roba, ukoliko stvara više robe. Povećanjem vrijednosti svijeta stvari raste obezvredjivanje čovjekova svijte u upravnom razmjeru. Rad ne proizvodi samo robe; on proizvodi sebe sama i radnika kao robu, i to u razmjeru u kojem uopće proizvodi robe. Ta činjenica izražava samo ovo: da se predmet proizveden radom, njegov proizvod, suprostavlja njemu kao tudje biće, kao sila nezavisna od proizvodjača. Proizvod rada jest rad koji se fiksirao u jednom predmetu, koji je postao stvar, to je opredmećenje rada. Ostvarenje (Verwirklichung) jest njegovo opredmećivanje kao gubitak i ropstvo predmeta, prisvajanje kao otudjenje, kao ospoljenje.^[W]

Ostvarenje rada toliko se pojavljuje kao obestvaranje, da se radnik obestvaruje do smrti od gladi. Opredmećenje se toliko pojavljuje kao gubitak predmeta, da je radnik lišen najnužnijih predmeta, ne samo predmeta za život nego i predmeta rada. Štoviše, sam rad postaje predmet kojeg se radnik može domoći samo najvećim naporom i sasvim neredovitim prekidima. Prisvajanje predmeta pojavljuje se do te mjere kao otudjenje, da ukoliko radnik proizvodi više predmeta, utoliko može manje posjedovati i utoliko više dospijeva pod vlast svog proizvoda, kapitala.

Sve te konzekvencije nalaze se u odredjenju da se radnik prema proizvodu svoga rada odnosi kao prema tudjem predmetu. Jer prema toj pretpostavci je jasno: ukoliko se radnik svojim radom višeeksteriorizuje, utoliko moćniji postaje tudji, predmetni svijet koji on stvara sebi nasuprot, utoliko postaje siromašniji on sam, njegov unutrašni svijet, utoliko njemu samome manje pripada. Isto je tako u religiji. Ukoliko čovijek više stavlja u boga, utoliko manje zadržava u sebi. Radnik stavlja svoj život u predmet; ali sad život ne pripada više njemu, nego predmetu. Ukoliko je, dakle, veći taj proizvod, utoliko je manji on sam. Ospoljenje radnika u njegovu proizvodu znači ne samo da njegov rad postaje predmet, vanjska egzistencija, nego da rad egzistira izvan njega, nezavisno, tudje i postaje samostalna sila nasuprot njemu, da mu se život koji je dao predmetu suprostavlja neprijateljski i strano.

Razmotrimo sad pobliže opredmećivanje, proizvodnju radnika i u njoj otudjenje, gubitak predmeta, njegova proizvoda.

Radnik ne može ništa stvarati bez prirode, bez osjetilnog vanjskog svijeta. To je materijal na kojem se ostvaruje njegov rad, u kojem je on djelatan, iz kojega i pomoću kojega on proizvodi.

Kao što priroda, medjutim, pruža radu životna sredstva u smislu da rad ne može živjeti bez predmeta na kojima se vrši, tako ona, s druge strane, pruža i životna sredstva u užem smislu, naime sredstva za fizičko izdržavanje samog radnika.

Dakle, ukoliko radnik pomoću svoga rada više osvaja vanjski svijet, osijetilnu prirodu, utoliko više oduzima sebi životna sredstva u dva smisla: prvo, tako što osjetilni svijet sve više prestaje da bude predmet koji pripada njegovu radu, životno sredstvo njegova rada; drugo, što vanjski svijet sve više prestaje da bude životno sredstvo u neposrednom smislu, sredstvo za fizičko izdržavanje radnika.

Dakle, na taj dvostruki način radnik postaje rob svoga predmeta, prvo, što dobiva predmet rada, tj. što dobiva rad, i drugo, što dobiva sredstva za izdržavanje. Prvo, dakle, što može egzistirati kao fizički subjekt. Vrhunac je toga ropstva da se kao fizički subjekt može održati samo kao radnik, a radnik je samo kao fizički subjekt.

(Otudjenje radnika u njegovu predmetu izražava se prema nacionalnoekonomskim zakonima tako da ukoliko radnik više proizvodi, utoliko ima manje za potrošnju, ukoliko stvara više vrijednosti, utoliko postaje bezvredniji, nedostojniji, ukoliko je oblikovaniji njegov proizvod utoliko nakazniji postaje radnik, ukoliko je civilizarniji njegov predmet utoliko barbarskiji postaje radnik, ukoliko je moćniji rad utoliko nemoćniji postaje radnik, ukoliko je rad bogatiji duhom utoliko je radnik postao gluplji i rob prirode.)

Nacionalna ekonomija skriva otudjenje u suštini rada tako što ne razmatra neposredan odnos izmedju radnika (rada) i proizvodnje. Razumije se, rad proizvodi čudesna djela za bogataše, ali on proizvodi ogoljenje za radnika. On proizvodi palače, ali za radnika jazbine. On proizvodi ljepotu, ali za radnika osakacenje. On zamjenjuje rad strojevima, ali jedan dio radnika baca natrag barbarskom radu, a drugi dio čini strojem. On proizvodi duh, ali za radnika proizvodi glupost i kretenizam.

Neposredan odnos rada prema njegovim proizvodima jest odnos radnika prema predmetima njegove proizvodnje. Odnos imućnika prema predmetima proizvodnje i prema njoj samoj jest samo konzekvencija toga prvoga odnosa. I ona ga potvrdjuje. Tu drugu stranu posmatrat ćemo kasnije.

Dakle, kad pitamo: koji je suštinski odnos rada, onda pitamo za odnos radnika prema proizvodnji.

Mi smo dosad promatrali otudjenje, ospoljenje radnika samo s jedne strane, naime, njegov odnos prema proizvodima njegova rada. Ali otudjenj e se ne pokazuje samo u rezultatu, nego i u aktu proizvodnje, u samoj proizvodnoj delatnosti. Kako bi se radnik mogao tudje suprostaviti proizvodu svoje djelatnosti ako se u aktu same proizvodnje sam sebi nije otudjio: proizvod je samo rezume djelatnosti, proizvodnje. Ako je, dakle, proizvod rada ospoljenje, onda sama proizvodnja mora biti djelatno ospoljavanje, ospoljavanje djelatnosti, djelatnost ospoljavanja. U otudjenju predmeta rada rezimira se samo otudjenje, ospoljenje u samoj djelatnosti rada.

U čemu se, dakle, sastoji ospoljenje rada?

Prvo, da je rad rdaniku spoljašnji rad, tj. da ne pripada njegovoj suštini, da se on stoga u svom radu ne potvrdjuje, nego poriče, da se ne osjeća sretnim, nego nesretnim, da ne razvija slobodnu fizičku i duhovnu energiju, nego mrcvari svoju prirodu i upropašćava svoj duh. Stoga se radnik osjeća kod sebe tek izvan rada, a u radu se osjeća izvan sebe. Kod kuće je kad ne radi, a kad radi nije kod kuće. Stoga njegov rad nije dobrovoljan, nego prinudan, prisilan rad. Stoga on nije zadovoljenje jedne potrebe, nego je samo sredstvo da zadovolji potrebe izvan njega. Njegova tudjost jasno se pokazuje u tome što se rad izbjegava kao kuga čim ne postoji fizička ili druga prisila. Spoljašni rad, rad u kome se čovjek ospoljuje, jest rad samožrtvovanja, mrcvarenja. Napokon, spoljašnost rada pojavljuje se radniku u tome što on nije njegov vlastiti rad, nego rad nekoga drugoga, što mu on ne pripada, što on u njemu ne pripada samom sebi, nego nekome drugome. Kao što u religiji samodjelatnost ljudske fantazije, ljudskog mozga i ljudskog srca djeluje nezavisno od individuuma, tj. djeluje na nj kao tudja, božanska ili djavolska djelatnost, tako djelatnost radnika nije njegova samodjelatnost. Ono pripada drugome, ona je gubitak njega samog.

I tako dolazi do toga da se čovjek (radnik) osjeća samodjelatan samo u njegovim životnim funkcijama, u jelu, piću i radjanju, najviše još u stanu, nakitu itd., a u svojim ljudskim funkcijama osjeća se samo kao životinja. Životinjsko postaje ljudsko, a ljudsko postaje životinjsko.

Jelo, piće i radjanje itd. jesu, doduše, prave ljudske funkcije. Medjutim, u apstrakciji koja ih djeli od ostalog kruga ljudske djelatnosti i koja ih čini posljednim i jedinim ciljevima, one su životinjske.

Rad, akt otudjenja praktične ljudske djelatnosti, razmatrali smo s dvije strane.
1) Odnos radnika prema proizvodu rada kao predmetu koji mu je stran i koji njim vlada. Taj odnos je istovremeno odnos prema osjetilnom spoljašnjem svijetu, prema prirodnim predmetima, kao svijetu koji je njemu tudj i neprijateljski suprostavljen.
2) Odnos rada prema aktu proizvodnje u samom radu. Taj odnos je odnos radnika prema njegovoj vlastitoj djelatnosti kao prema tudjoj djelatnosti koja mu ne pripada; djelatnost se ovde pojavljuje kao trpljenje, snaga kao nemoć, radjanje, kao škopljenje, vlastita radnikova fizička i duhovna energija, njegov lični život – jer što je život (drugo) već djelatnost – kao djelatnost upravljanja protiv njega samoga, od njega nezavisna, koja njemu ne pripada. Samootudjenje, kao što je prije navedeno otudjenje stvari.

Sad imamo da iz dva dosadašnja izvedemo i treće odredjenje otudjenog rada.

Čovjek je rodno biće ne samo zato što praktički i teorijski čini rod, kako svoj vlastiti tako i rod drugih stvari, svojim predmetom, nego i zato – a to je samo drugi izraz za istu stvar – što se prema sebi odnosi kao prema prisutnom živom rodu, zato što se prema sebi odnosi kao prema univerzalnom, te stoga slobodnom biću.

Rodni život, kako kod čovjeka tako i kod životinje, sastoji se fizički prvo u tome što čovjek (kao životinja) živi od anorganske prirode i ukoliko je čovjek univerzalniji od životinje, utoliko je univerzalnije područije anorganske prirode u kojem on živi. Kao što biljke, životinje, kamenje, zrak, svjetlo itd. teorijski čine jedan dio ljudske svijesti, djelomično kao predmeti umjetnosti – čovjekovu duhovnu anorgansku prirodu, duhovna sredstva za život koja mora tek pribaviti za uživanje i probavu – tako oni i praktički čine jedan dio ljudskog života i ljudske djelatnosti. Fizički živi čovjek samo od tih prirodnih proizvoda, bilo u obliku hrane, ogrjeva, odjela, stana itd. Čovjekova univerzalnost pojavljuje se praktički baš u univerzalnosti koja cjelokupnu prirodu čini njegovim anorganskim tijelom, i to ukoliko je
1. neposredno sredstvo za život, kao i ukoliko je
2. materija, predmet i orudje njegove živtone djelatnosti.
Priroda je čovjekovo anorgansko tjelo, naime priroda, ukoliko sama nije čovjekovo tjelo. Čovjek živi od prirode, to znači: priroda je njegovo tjelo, s kojom on mora ostati u stalnom procesu da ne bi umro. Da je čovjekov fizički i duhovni život povezan s prirodom, nema drugog smisla nego da je priroda povezana sama s sobom, jer čovjek je dio prirode.

Budući da otudjeni rad čovjeku: 1. otudjuje prirodu, 2. njega samog, njegovu vlastitu djelatnu funkciju, njegovu životnu djelatnost, on čovjeku otudjuje rod; on mu rodni život čini sredstvom individualnog života. Prvo, on mu otudjuje rodni život i individualni život; drugo, on mu ovaj poslednji, sveden na apstrakciju, pretvara u cilj prvoga, takodjer u njegovu apstraktnu i otudjenu obliku.

Jer, prvo, čovjeku se rad, životna djelatnost, sam proizvodni život pojavljuje samo kao sredstvo za zadovoljenje jedne potrebe, potrebe održavanja fizičke egzistencije. Medjutim, proizvodni život je rodni život. To je život koji proizvodi život. U načinu životne djelatnosti leži cjelokupan karakter vrste, njen rodni karakter, a slobodna svjesna djelatnost je čovjekov rodni karakter. Sam život pojavljuje se samo kao sredstvo za život.

Životinja je neposredno jedinstvena sa svojom životnom djelatnošću. Ona se od nje ne razlikuje. Ona je životna djelatnost. Čovjek čini samu svoju životnu djelatnost predmetom svoga htjenja i svoje svijesti. On ima svjesnu životnu djelatnost. To nije odredjenost s kojom se on neposredno stapa. Svjesna životna djelatnost razlikuje čovjeka neposredno od životinjske životne djelatnosti. On je upravo samo na taj način rodno biće. Ili, on je samo svjesno biće, tj. njegov vlastiti život mu je predmet upravo zato što je rodno biće. Samo zato je njegova djelatnost slobodna djelatnost. Otudjeni rad okreće odnos tako da čovjek upravo zato što je svjesno biće čini svoju životnu djelatnost, svoju suštinu, samo sredstvom svoje egzistencije.

Praktično proizvodjenje predmetnog svijeta, prerada anorganske prirode jest potvrdjivanje čovjeka kao svjesnog rodnog bića, tj. bića koje se prema rodu odnosi kao prema svojoj vlastitoj suštini, ili prema sebi kao rodnom biću. Doduše, životinja takodjer proizvodi. Ona gradi sebi gnezdo, stanove, kao pčela, dabar, mrav itd. Ali, ona proizvodi samo ono što treba neposredno za sebe ili za svoje mlado; ona proizvodi jednostrano, dok čovjek proizvodi univerzalno; ona proizvodi samo pod vlašću neposredne fizičke potrebe, dok čovjek proizvodi i kad je slobodan od fizičke potrebe, i istinski proizvodi tek oslobodjen od nje; ona proizvodi samo za sebe, dok čovjek reproducira cijelu prirodu; njezin proizvod pripada neposredno samo njenom fizičkom tjelu, dok se čovjek slobodno suprostavlja svom proizvodu. Životinja oblikuje samo po mjeri i potrebi vrste kojoj ona pripada, dok čovjek znade proizvoditi po mjeri svake vrste i znade svagdje dati predmetu inherentnu mjeru; zato čovjek oblikuje i prema zakonima ljepote.

Stoga se čovjek zbiljski potvrdjuje kao rodno biće baš u obradi predmetnog svijeta. Ta proizvodnja je njegov djelatni rodni život. Kroz nju se priroda pojavljuje kao njegovo djelo i njegova zbiljnost. Predmet rada je stoga opredmećivanje čovjekovog rodnog života: time što se on ne udvostručuje samo intelektualno, kao u svijesti, nego djelatno, zbiljski, i stoga sebe promatra u svijetu koji je sam stvorio. Time što otudjeni rad čovjeku oduzima predmet njegove proizvodnje, oduzima mu njegov rodni život, njegovu zbiljsku rodnu predmetnost i pretvara njegovo preimućstvo nad životinjom u štetu time što mu se oduzima njegovo arogansko tjelo, priroda.

Isto tako time što otudjeni rad svodi samodjelatnost, slobodnu djelatnost na sredstvo, on čovjekov rodni život čini sredstvom njegove fizičke egzistencije.

Svijest koju čovjek ima o svome rodu pretvara se, dakle, uslijed otudjenja u to da mu rodni život postaje sredstvom.

Otudjeni rad čini, dakle:

3)čovjekovu rodnu suštinu, kao prirodu tako i njegovu duhovnu rodnu moć, njemu tudjom suštinom, sredstvom njegove individualne egzistencije. On otudjuje čovjeku njegovo vlastito tjelo kao i prirodu izvan njega, kao i njegovu duhovnu suštinu, njegovu ljudsku suštinu.

4) Neposredna posljedica toga što je čovjek otudjen proizvodu svoga rada, svojoj životnoj djelatnosti, svojoj rodnoj suštini, jest otudjenje čovjeka od čovjeka. Ako se čovjek sam sebi suprostavlja, njemu se suprostavlja drugi čovjek. Što vrijedi za odnos čovjeka prema njegovu radu, prema proizvodu njegova rada i prema njemu samom, to vrijedi za odnos čovjeka prema drugom čovjeku, kao i prema radu i predmetu rada drugog čovjeka.

Uopće, stav da je čovjeku otudjena njegova rodna suština znači da je čovjek otudjen drugome, kao što je svaki od njih otudjen ljudskoj suštini.

Otudjenje čovjeka, uopće svaki odnos u kojem se čovjek nalazi prema samome sebi, ostvaruje se i izražava tek u odnosu u kojem se čovjek nalazi prema drugim ljudima.

Tako, dakle, u odnosu otudjena rada svaki čovjek promatra drugoga prema mjerilu i odnosu u kojem se nalazi on sam kao radnik.

Mi smo pošli od nacionalnoekonomske činjenice, od otudjenja radnika i njegove proizvodnje. Mi smo izrazili pojam te činjenice: otudjeni, ospoljeni rad. Mi smo analizirali taj pojam, dakle analizirali smo jednu nacionalnoekonomsku činjenicu.

Pogledajmo sada dalje, kako se pojam otudjenog, ospoljenog rada mora u zbiljosti izraziti i prikazati.

Ako je proizvod rada meni tudj, ako se meni suprostavlja kao tudja sila, kome on onda pripada?

Ako moja vlastita djelatnost ne pripada meni, ako je ona tudja iznudjena djelatnost, kome ona pripada?

Nekom drugom biću, a ne meni.

Tko je to biće?

Bogovi? Istina, u prvo se vreme glavna proizvodnja pojavljuje – kao na primer, gradnja hramova itd. u Egiptu, Indiji, Meksiku – u službi bogova, kao što i proizvod pripada bogovima. Ali sami bogovi nisu nikada bili gospodari rada. Isto tako ni priroda. I kakva bi protivrečnost da se čovjek ukoliko više svojim radom podredjuje sebi prirodu, ukoliko čuda bogova sve više postaju izlišna usljed čuda industrije, da se čovjek, za volju tih snaga, odrekao radosti proizvodnje i užitka od proizvoda!

Tudje biće kome pripada rad i proizvod rada, u čijoj se službi nalazi rad i za čije uživanje postoji proizvod rada, to biće može biti samo čovjek sam.

Ako proizvod rada ne pripada radniku, ako stoji nasuprot njemu kao tudja sila, to je moguće samo zato što pripada nekom drugom čovjeku izvan radnika. Ako je njegova djelatnost za njega mučenje, ona mora biti užitak nekom drugom i životna radinost nekom drugom. Samo čovjek sam može biti ta tudja sila nad ljudima, a ne bogovi, ne priroda.

Neka se još razmisli o prije iznesenom stavu da odnos čovjeka prema samom sebi postaje čovjeku predmetan, zbiljski, tek njegovim odnosom prema drugom čovjeku. Kad se on, dakle, prema proizvodu svog rada, prema svom opredmećenom radu odnosi kao prema tudjem, neprijateljskom, moćnom, od njega nezavisnom predmetu, on se prema njemu odnosi tako da je gospodar toga predmeta drugi, njemu tudj, neprijateljski, moćan, od njega nezavistan čovjek. Kad se prema svojoj vlastitoj djelatnosti odnosi kao prema neslobodnoj djelatnosti, on se prema njoj odnosi kao da je u službi, pod vlašću, prisilom i jarmom drugoga čovjeka.

Svako samootudjenje čovjeka od sebe i od prirode pojavljuje se u odnosu u koji on sebe i prirodu prema drugim ljudima, koji su od njega različiti. Stoga se religiozno samootudjenje nužno pojavljuje u odnosu laika prema svećeniku, ili pak, budući da se ovdje radi o intelektualnom svijetu, prema posredniku itd. U praktičnom zbiljskom svijetu može se samootudjenje pojaviti samo kroz praktičan, zbiljski odnos prema drugim ljudima. Samo sredstvo pomoću koga se otudjenje dogadja jest praktično. Otudjenim radom, dakle, čovjek ne proizvodi samo svoj odnos prema predmetu i katu proizvodnje kao prema tudjim i njemu neprijateljskim silama; on proizvodi i odnos u kojima se nalaze i drugi ljudi prema njegovoj proizvodnji i njegovom proizvodu, i odnos u kojem se on nalazi prema tim drugim ljudima. Kao što svojom vlastitom proizvodnjom proizvodi svoje obestvarenje, svoju kaznu, kao što svoj vlastiti proizvod pretvara u gubitak, u proizvod koji mu ne pripada, tako on čini da vlast nad proizvodnjom i nad proizvodom dobije onaj ko ne proizvodi. Kao što sebi otudjuje svoju vlastitu djelatnost, tako strancu daje djelatnost koja mu ne pripada.

Mi smo dosad posmatrali samo odnos sa strane radnika, a kasnije ćemo ga posmatrati i sa strane ne-radnika.

Dakle, pomoću otudjenog, ospoljenog rada radnik proizvodi odnos nekog čovjeka prema tome radu koji je radu tudj i koji se nalazi izvan rada. Odnos radnika prema radu proizvodi odnos kapitalista – ili, kako se on inače naziva, poslodavca – prema radu.

Privatno vlasništvo proizilazi, dakle, pomoću analize iz pojma ospoljenog rada, tj. ospoljenog čovjeka, otudjenog rada, otudjenog života, otudjenog čovjeka.

Pojam ospoljenog rada (ospoljenog života) dobili smo svakako iz nacionalne ekonomije kao rezultat kretanja privatnog vlasništva. Ali pri analizi toga pojma, ako se privatno vlasništvo pojavljuje kao osnova, kao uzrok ospoljenog rada, pokazuje se da je ono njegova konzekvencija, kao što i bogovi prvobitno nisu uzrok, nego posljedica zablude ljudskog razuma. Kasnije se taj odnos pretvara u uzajamno djelovanje.

Tek na posljednjoj kulminacionoj tački razvitka privatnog vlasništva ponovo izbija ta tajna, naime, da je ono, s jedne strane, proizvod ospoljenog rada, a s druge, da je sredstvo pomoću kojeg se rad ospoljuje, realizacija tog ospoljenja.

Taj razvitak istovremeno osvjetlava različite, dosad nerješene sukobe.

1. Nacionalna ekonomija polazi od rada kao od prave duše proizvodnje, pa radu ipak ne daje ništa, a privatnom vlasništvu daje sve. Prudon je iz te protivrječnosti izveo zaključak u korist rada, a protiv privatnog vlasništva. Medjutim, mi uvidjamo da je ova prividna protivrječnost protivrečje otudjenog rada sa samim sobom da je nacionalna ekonomija izrazila samo zakone otudjenog rada.

Stoga takodjer uvidjamo da su nadnica i privatno vlasništvo identični: jer je nadnica, u kojoj proizvod, predmet rada, plaća sam rad, samo nužna konzekvencija otudjenja rada, kao što se u nadnici rad takodjer ne pojavljuje kao samo svrha, nego kao sluga zarade. To ćemo obrazložiti kasnije, a sada ukažimo još samo neke konzekvencije.

Nasilno povišenje nadnice (bez obzira na druge poteškoće, bez obzira na to što se ono kao anomalija moglo takodjer samo nasilno održati) biljo bi samo bolje plaćanje robe robova, a ne bi ni radniku ni radu izvojevalo njihovo ljudsko odredjenje i dostojanstvo.

Čak i jednakost nadnica, onakvu kakvu zahteva Prudon, samo pretvara odnos sadašnjeg radnika prema svom radu u odnos svih ljudi prema radu. Društvo se tada shvaća kao apstraktni kapitalist.

Nadnica je neposredna posljedica otudjenog rada, a otudjeni rad je neposredan uzrok privatnog vlasništva. Stoga s jednom stranom mora pasti i druga.

2. Iz odnosa otudjenog rada prema privatnom vlasništvu sljedi dalje da se emancipacija društva od privatnog vlasništva itd., od ropstva, izražava u političkom obliku emancipacije radnika ne kao da se radi o njihovoj emencipaciji; ova je, pak, u emancipaciji radnika sadžana zato što je celokupno ljudsko ropstvo involvirano u odnosu radnika prema proizvodnji, a svi ropski odnosi samo su modifikacije i konvezacije toga odnosa.

Kao što smo iz pojma otudjenog, ospoljenog rada našli pomoću analize pojam privatnog vlasništva, tako se pomoću tih dvaju faktora mogu razviti sve nacionalnoekonomske kategorije, a u svakoj ćemo kategoriji naći, kao na primjer u trgovini, konkurenciju, kapitalu, novcu, samo odredjeni i razvijeni izraz tih prvih osnova.

Prije nego što razmotrimo to oblikovanje, pokušajmo riješiti još dva zadatka.

1. Odrediti opću suštinu privatnog vlasništva, koja je proizašla kao rezultat otudjenog rada u njegovu odnosu prema pravom ljudskom i socijalnom vlasništvu.

2. Mi smo otudjenje rada, njegovo ospoljenje pretpostavili kao činjenicu i tu činjenicu smo analizirali. Sada pitamo kako čovjek dolazi do toga da svoj rad ospoljuje, otudjuje? Kako je to otudjenje osnovano u suštini čovjekova razvitka? Za rešenje zadatka dobili smo već mnogo time što smo pitanje o porijeklu privatnog vlasništva pretvorili u pitanje odnosa ospoljenog rada prema razvitku čovječanstva. Jer, ako se govori o privatnom vlasništvu, vjeruje se da je riječ o nekoj stvari iznad čovjeka. Kad se govori o radu, riječ je neposredno o samom čovjeku. To novo postavljanje pitanja implicira i njegovo rešenje.

ad 1. Opca suština privatnog vlasništva i njegov odnos prema istinskom ljudskom vlasništvu.

Ospoljeni rad nam se raspao na dva sastavna dijela koji se uzajamno uvjetuju ili koji su samo različiti izraz jednog te istog odnosa; prisvajanje se pojavljuje kao otudjenje, ospoljenje, a ospoljenje kao prisvajanje, otudjenje kao istinsko udomaćenje.

Mi smo posmatrali jednu stranu, ospoljeni rad u odnosu prema samom radniku, tj. odnos ospoljenog rada prema samom sebi. Kao proizvod, kao neophodan rezultat toga odnosa, našli smo vlasnički odnos neradnika prema radniku i radu. Privatno vlasništvo kao materijalan, rezimirajući izraz ospoljenog rada obuhvaća oba odnosa, odnos radnika prema radu, proizvoda njegova rada i neradniku, kao i odnos neradnika prema radniku i proizvodu njegova rada.

Kad smo vidjeli da se u odnosu prema radniku koji radom prisvaja prirodu, prisvajanje pojavljuje kao otudjenje, samodjelatnost kao djelatnost za drugoga i kao djelatnost drugoga, životnost kao žrtvovanje života, proizvodnja predmeta kao gubitak predmeta koji prelazi u tudju vlast, tudjem čovjeku, razmotrimo sada odnos toga, radu i radniku stranog čovjeka prema radniku prema radu i predmetu rada.

Prije svega treba primjetiti da sve što se kod radnika pojavljuje kao djelatnost ospoljenja, otudjenja, kod neradnika se pojavljuje kao stanje ospoljenja, otudjenja.

Drugo, da se zbiljsko, praktično odnošenje radnika u proizvodnji i prema proizvodu (kao duševno stanje) pojavljuje kod neradnika koji mu je suprostavljen kao teorijsko odnošenje.

Treće. Neradnik čini protiv radnika sve ono što radnik čini sam protiv sebe, ali neradnik ne čini protiv sebe ono što čini protiv radnika.

Razmotrimo pobliže ta tri odnosa.

Drugi rukopis

Odnos privatnog vlasništva

…sačinjava kamatu njegova kapitala⁽⁴⁹⁾. U radniku, dakle, subjektivno egzistira to da je kapital čovjek koji je sam sebe potpuno izgubio, kao što u kapitalu objektivno egzistira to da je rad čovjek koji je sam sebe izgubio. Medjutim radnik ima nesreću da je živi kapital i stoga kapital koji ima potrebe, koji svakog trenutka kada ne radi gubi svoju kamatu, a time i svoju egzistenciju. Kao kapital, vrijednost radnika se penje prema potražnji i ponudi, pa čak i fizički postojanje radnika njegov život, bili su posmatrani i posmatraju se kao ponuda robe, kao i svake druge robe. Radnik proizvodi kapital, kapital proizvodi radnika, on dakle proizvodi samoga sebe, a proizvod cjelokupnog kretanja jest čovjek kao radnik, kao roba. Čovjek nije ništa drugo već radnik, a u njemu kao u radniku njegove ljudske osobine postoje samo utoliko ukoliko postoje za kapital koji im je tudj. A budući da su jedan drugome tudji, te se stoga nalaze u indiferentnom vanjskom i slučajnom odnosu, ta tudjost se mora pojaviti kao zbiljska. Čim, dakle, kapitalu padne na pamet pomisao – nužna ili proizvoljna – da on za radnika više ne postoji za sebe, on nema nikakva rada, stoga ni bilo kakve nadnice, a budući da ne postoji kao čovjek, nego kao radnik, može se dati pokopati, može umrjeti od gladi itd. Radnik postoji samo kao radnik čim postoji za sebe kao kapital, a postoji samo kao kapital čim kapital postoji za njega. Postojanje kapitala je njegovo postojanje, njegov život, kao što kapital odredjuje sadžaj njegova života na način koji je za njega sasvim indiferentan. Stoga nacionalna ekonomija ne poznaje nezaposlenost radnika, radnog čoveka, ukoliko se on nalazi izvan toga radnog odnosa. Obješenjak, mangup, prosjak, nezaposleni, izgladneli, bjedni, delikvetni radni čovjek, to su likovi koji ne egzistiraju za nju, nego samo za druge oči, za oči lijecnika, suca, grobara i nadzornika prosijaka, to su duhovi izvan carstva nacionalne ekonomije. Stoga su radnikove potrebe za nju samo potreba da se on izdržava za vrijeme rada, toliko da ne izumre rod radnika. Stoga nadnica ima sasvim istu smisao kao uzdržavanje, održavanje svakog drugog proizvodnog orudja, kao potrošnja kapitala uopće, koja mu je potrebna da bi se reproducirao s kamatom, kao ulje koje se upotrebljava za točkove da bi ih održavalo u kretanju. Stoga nadnica pripada nužnim troškovima kapitala i kapitalista i ne smije prijeći potrebu te nužde. Bilo bi stoga sasvim konzekvetno kad su engleski vlasnici tvornica, prije Amandmana Bila iz 1834, 24 odbili od nadnice javnu milostinju koju je radnik dobivao preko poreza u korist sirotinje i smatrali je integralnom dijelom nadnice.

Proizvodnja ne proizvodi čovjeka samo kao robu, ljudsku robu, čovjeka u odredjenju robe, ona ga isto tako proizvodi, u skladu s tim odredjenjem, kao duhovno i tjelesno onečovječeno biće – nemoralnost, nakaznost, tupost radnika i kapitalista. – Njen proizvod je samosvjesna i samodjelatna roba,… čovjek roba… Veliki napredak Rikarda, Mila itd. u poredjenju sa Smitom i Sejom sastoji se u tome što su oni proglasili postojanje čovjeka – veću ili manju čovjekovu produktivnost te robe – indiferetnim ili čak štetnim. Pravi cilj proizvodnje nije broj radnika koji izdržava jedan kapital, nego kamata koju on donosi, cilj je suma godišnjih ušteda. Isto je tako bio velik i logičan napredak novije engleske nacionalne ekonomije u tome što je ona – koja rad proglašava jedinim principom nacionalne ekonomije – istovremeno s potpunom jasnoćom razotkrila obrnuti odnos izmedju nadnice i kamate od kapitala, pokazujući da kapitalist, po pravilu, može zaraditi samo sniženjem nadnice, i obrnuto. Normalan odnos nije prevara potrošača, nego uzajamna prevara kapitalista i radnika. Odnos privatnog vlasništva implicira latetno odnos privatnog vlasništva kao rada i odnos ovoga kao kapitala, kao i medjusobni odnos jednog i drugog. To je, s jedne strane, proizvodnja ljudske djelatnosti kao rada, to jest kao djelatnosti sasvim tudje sebi, čovjeku i prirodi, te stoga sasvim tudje svijesti i ispoljavanju života, apstraktna čovjekova egzistencija samo kao običnog radnog čovjeka, koji stoga svakog dana može biti srušen iz svog ispunjenog ništa u apsolutno ništa, u svoje društveno, stoga u svoje zbiljsko nepostojanje. S druge strane, to je proizvodnja predmeta čovjekove djelatnosti kao kapitala, u kojoj je izbrisana svaka prirodna i društvena odredjenost predmeta, u kojoj je privatno vlasništvo izgubilo svoj prirodni i društveni kvalitet (dakle izgubilo sve društvene i političke iluzije i nije pomiješano s prividno ljudskom odnosima) – u kojoj isti kapital u najrazličitijem, prirodnom i društvenom postojajnu ostaje isti, a potpuno je indiferetan prema svom zbiljskom sadržaju. Ta suprotnost doterana je do kraja nužno je vrhunac, kraj i propast cjelokupnog odnosa.

Stoga je opet velika zasluga novije engleske nacionalne ekonomije što je pokazala da je zemljišna renta razlika izmedju kamate od najlošijeg obradivog zemljišta i najboljeg obradivog zemljišta, što je dokazala⁽⁵⁰⁾ romantične iluzije zemljovlasnika – njegovu tobožnu socijalnu važnost, te indititet njegova interesa s interesom društva, što Adam Smit tvrdi još i nakon fiziokrata – te što je anticipirala i pripremila običnog, prozaičnog kapitalista, te će na taj način uprostiti, zaoštriti suprotnost i tako ubrzati njeno rešenje. Zemlja kao zemlja, zemljišna renta kao zemljišna renta, izgubili su tako svoju stalešku razliku i postali kapital koji ništa ne govori ili, naprotiv, samo kapital i kamata koji govore jezikom novca.

Razlika izmedju kapitala i zemlje, izmedju dobiti i zemljišne rente, kao i razlika ovih i nadnice, razlika izmedju industrije i agrikulture, nepokretnog i pokretnog privatnog vlasništva, još je historijska razlika, koja nije zasnovana u suštini stvari, koja je fiksirani momenat stvaranja i nastajanja suprotnosti izmedju kapitala i rada. U industriji itd., nasuprot nepokretnom zemljoposjedu, izražen je samo način nastajanja i suprotnost prema agrokulturi, u kojoj se industrija izgradjivala. Kao posebna vrsta rada, kao suštinska, važna razlika koja obuhvaća život, postoji ta razlika samo dok se stvara industrija (gradski život) nasuprot zemljoposjedu (plemickom feudalnom životu) i dok na sebi nosi još feudalni karakter svoje suprotnosti u obliku monopola, ceha, korporacije itd., unutar kojih odredjenja rad ima još prividno društveno značenje, još ima značenje zbiljske zajednice, još nije postao indiferetan prema svom sadržaju i nije došao potpunog bitka za sebe samog, tj. do apstrakcije od svakog drugog bitka, i zato još nije došao do oslobodjenja kapitala.

Ali nužan razvitak rada jest oslobodjena, kao takva za sebe konstituirana industrija i oslobodjeni kapital. Moć industrije nad njenom suprotnošću pokazuje se odmah u nastajanju agrikulture kao zbiljske industrije, dok je prije glavni posao prepuštala zemljištu i robovima toga zemljišta, pomoću kojih se ono samo obradjivalo. Pretvaranjem roba u slobodna radnika, tj. u najamnika, pretvorio se vlastelin po sebi u industrijalca, kapitalista, i to je pretvaranje koje se prije svega dogadja pomoću srednjeg člana, zakupca. Ali zakupac je reprezetant, otkrivena tajna zemljoposjednika; samo pomoću zakupca on postoji nacionalnoekonomski, kao privatni vlasnik – jer zemljišna renta njegove zemlje postoji samo pomoću konkurencije zakupaca. – Dakle, vlastelin je već u zakupcu suštinski postao običan kapitalist. A to pretvaranje još se može izvršiti u zbiljnosti; kapitalist koji se bavi agrikulturom, tj. zakupac, mora postati vlastelin ili obratno. Industrijske mahinacije zakupca jesu industrijske mahinacije zemljovlasnika, jer bitak prvoga postavlja bitak drugoga.

Ali sjećajući se svog suprotnog nastanka, svog porijekla, zemljovlasnik vidi kapitalista kao svog dojucerašnjeg obijesnog, oslobodjenog, obogaćenog roba i kao kapitalist osjeća da ga ovaj ugrožava, a kapitalist vidi zemljoposednika kao dojučerašnjeg neradnika i okrutnog egoističnog gospodara, on zna da ga kao kapitalist oštećuje, ali svoje cjelokupno društveno značenje, svoj imetak i svoj užitak zahvaljuje industriji, on u njemu vidi suprotnost slobodne industrije i slobodnog kapitala, nezavisnog od svakog prirodnog odredjenja. Ova suprotnost je žestoka i obje strane govore jedna drugoj istinu. Treba samo čitati napade nepokretnog vlasništva na pokretno, i obratno, pa da se dobije očigledna slika o njihovu obostranom nevaljalstvu. Zemljoposednik se kočoperi nasljednim plemstvom svog vlasništva, feudalnim reminiscencijama, uspomenama, poetskim sjecanjima, svojim sanjarskim bićem, svojom političkom važnošću, a kad govori nacionalnoekonomski: produktivna je samo zemljoradnja. Svog protivnika prikazuje istovremeno kao prodana nitkova: lukava, podmitljiva, cangrizava, lažna, lakoma, potkupljiva, buntovna, bez srca i duha, otudjena od zajednice, koji trguje njenim interesima, kao lihvara, svodnika, roba, savitljivca, laskavca, varalicu bez časti, bez načela, bez poezije, bez supstancije, bez ičega, koji izaziva, uzgaja, raspiruje konkurenciju i stoga siromaštvo, zločin i raspadanje svih socijalnih veza. (Vidi, medju ostalima, fiziokratu Bergasa, kojega Kamij Demulen šiba već u svom časopisu: “Les Revolutions de France et de Brabant”^[Y]; vidi Finke, Lancicole, Haler, Leo, Kozegarten⁽⁵¹⁾ i Sismondi.) Pokretno vlasništvo sa svoje strane ukazuje na čuda industrije i kretanje, ono je dijete modernog doba, njegov jedinorodjeni sin; ono žali svog protivnika kao glupana koji ne shvaća svoju suštinu (a to je potpuno ispravno), koji namjesto moralnog kapitala i slobodnog rada želi uspostaviti grubu nemoralnu silu i kmetstvo; ono ga prikazuje kao Don Kihota, koji pod maskom ispravnosti, čestitosti, općeg interesa, stalnosti skriva nesposobnost za kretanje, lakomu pohlepu za uživanjem, sebičnost, poseban interes, zlonamjernost; ono ga proglašava lukavim monopolistom; njegove reminiscencije, njegovu poeziju, njegovo sanjarenje ono guši historijskim i sarkasticnim nabrajanjem podlosti, okrutnosti, ponižavanja, prostitucije, infamije, anarhije, pobune, čije su radionice bili romantični dvorci.

Pokretno vlasništvo tvrdi da je ono pribavilo narodu političku slobodu, razbilo okove staleškog društva, medjusobno povezalo svjetove, stvorilo humanu trgovinu, čisti moral, obrazovanje po želji; da je narodu dalo, umjesto njegovih grubih, civilizirane potrebe, i sredstva za njihovo zadovoljenje, dok zemljovlasnik – taj nepokretni lihvar žitom koji samo smeta – poskupljuje narodu neophodne životne namernice, te na taj način prisiljava kapitaliste da povise nadnicu a da ne mogu povećati proizvodne snage, sprecava porast godišnjih prihoda nacije, akomulaciju kapitala, dakle, mogućnost da se narodu dade rad a zemlji bogatstvo, te, napokon, sasvim ukida, dovodi do opće propasti i lihvarski iskorišcava sve prednosti moderne civilizacije a da ništa za nju ne čini i da uopće ne odustaje od svojih feudalnih predrasuda. Napokon, on treba da gleda samo na svog zakupca – on, za koga zemljoradnja i samo zemljište egzistiraju samo kao njemu poklonjeni izvor novca – i neka kaže nije li on stari, fanatični, lukavi nitkov, koji srcem i zbiljnosti odavo pripada slobodnoj industriji i dragoj trgovini, koliko god se tome protivio i koliko god brbljao o historijskim uspomenama i moralnim ili političkim ciljevima. Sve što on zbiljski navodi u svoju korist istinito je samo za zemljoradinika (kapitalistu i seljake nadničare), čiji je neprijatelj zemljovlasnik; on, dakle, dokazuje protiv sama sebe. Bez kapitala zemljoposjed je mrtva, bezvrijedna materija. Njegova civilizirana pobjeda jest upravo to što je namjestio mrtve stvari otkrio i stvorio ljudski rad kao izvor bogatstva. (Vidi: Pol-Luj Kurije, Sen-Simon, Ganil, Rikardo, Mil, Mak Kalok, te Destit de Trasi i Mišel Ševalje.)

Iz zbiljskog toka razvitka (ovdje umetnuti) slijedi nužna pobjeda kapitalista, tj. razvijenog privatnog vlasništva nad nerazvijenim, polovičnim, nad zemljoposjednikom, kao što već mora pobjediti: kretanje nepokretnost, otvorena, samosvjesna besmrtnost prikrivjenu i nesvjesnu, gramzivost pohlepu za uživanjem, otvoreno neobuzdana spretna sebičnost prosvjećenosti lokalnu, obazrivu, proprostu, tromu i fanatičnu sebičnost praznoverja, kao što novac mora pobjediti drugi oblik privatnog vlasništva.

Države koje nešto slute o opasnosti razvijene slobodne industrije, dovršenog čistog morala i dovršene humane trgovine, pokušavaju da zaustave kapitaliziranje zemljoposjeda – ali sasvim uzaludno.

Zemljoposjed, u svojoj razlici od kapitala, jest privatno vlasništvo, kapital prožet još lokalnim i političkim predrasudama, koji još nije sasvim došao sebi iz svoje zapletenosti sa svijetom, tj. još je nedovršeni kapital. U toku svoga svjetskog stvaranja on mora doći do apstraktnog, tj. čistog izraza.

Odnos privatnog vlasništva jest rad, kapital i njihov odnos.

Krijetanje koju moraju priječi ti članovi jest:

Prvo – neposredno i posredovano jedinstvo jednog i drugog.

U početku kapital i rad još ujedinjeni; onda, doduše, odvojeni i otudjeni, ali uzajamno se podižući i unapredjujući kao pozitivni uvjeti.

Drugo. Suprotnost jednog i drugog. Oni se uzajamno isključuju; radnik vidi u kapitalistu svoje nepostojanje, i obratno; svaki pokušava da drugome oduzme njegovo postojanje.

Treće. Suprotnost svakog samom sebi. Kapital = nagomilani rad = rad. Kao takav on se raspada na sebe i svoje kamate, kao što se ove opet raspadaju na kamate i dobit. Potpuno žrtvovanje kapitalista. On prelazi u radničku klasu, kao što radnik – ali samo izuzetno – postaje kapitalist. Rad kao moment kapitala, njegovi troškovi. Dakle, nadnica je žrtva koju prinosi kapital.

Rad se raspada na sebe i nadnicu. sam radnik je kapitalroba.

Kolizija uzajamnih suprotnosti.

Treći rukopis

Privatno vlasništvo i rad

Subjektivna suština privatnog vlasništva, privatno vlasništvo kao djelatnost koja postoji za sebe, kao subjekt, kao ličnost, jest rad. Razumje se, dakle, da tek nacionalnu ekonomiju koja je rad priznala svojim principom – Adam Smit – koja, dakle, privatno vlasništvo nije više shvaćala samo kao stanje izvan čovjeka, da tu nacionalnu ekonomiju treba posmatrati kao proizvod zbiljske energije i kretanja privatnog vlasništva (ona je za sebe u svijesti nastalo samostalno kretanje privatnog vlasništva, moderna industrija kao vlastitost), i kao proizvod moderne industrije, s druge strane, ubrzala i proslavila energiju i razvitak te industrije i učinila je snagom svijesti. Pristalice novčanog i merkantilnog sistema, koji privatno vlasništvo smatraju samo predmetnim bićem za ljude, čine se stoga ovoj proslavljenoj nacionalnoj ekonomiji, koja je otkrila subjektivnu suštinu bogatstva – unutar privatnog vlasništva – kao fetišisti, kao katolici. Stoga je Engels s pravom nazvao Adama Smita Luterom nacionalne ekonomije^[AB]. Kao što je Luter priznao religiju, vjeru za suštinu vanjskoga svijeta i stoga se suprostavio katoličkom mnogoboštvu, kao što je ukinuo spoljašnju religioznost time što je religioznost učinio čovjekovom unutrašnjom suštinom, kao što je negirao svećenika koji postoji izvan laika time što je svećenika premestio u srce laika, tako se pregledava bogatstvo koje se nalazi izvan čovjeka i koje je od njega nezavisno – dakle, koje se može održati i potvrditi samo na spoljašnji način – tj. ta njegova spoljašna, nemisaona predmetnost se prevladava time što se privatno vlasništvo otjelovljuje u samom čovjeku, a sam čovjek se priznaje njegovom suštinom – ali zato je sam čovjek stavljen u odredjenje privatnog vlasništva kao kod Lutera u odredjenje religije. Medjutim, pod vidom priznanja čovjeka nacionalna ekonomija čiji je princip rad samo je konzekvatno provodjenje proricanja čovjeka na taj način što se sam čovjek ne nalazi više u spoljašnoj napetosti prema spoljašnoj suštini privatnog vlasništva, nego je sam postao ta napeta suština privatnog vlsništva. Što je prije bilo sebi-spoljašni-bitak (Sichäußerlichsein), realno čovjekovo ospoljenje, sada je postalo samo djelo ospoljenja, ospoljenost. Ako, dakle, ova nacionalna ekonomija počinje s prividom priznanja čovjeka, njegove samostalnosti, samodjelatnosti itd., i pošto premješta privatno vlasništvo u suštinu samoga čovjeka, pa ne može više biti uvjetovana lokalnim, nacionalnim itd. odredjenjima privatnog vlasništva kao suštine koja egzistira izvan njega, dakle, razvija kozmopolitsku, opću energiju koja ruši svaku granicu, svaku vezu, da bi se postavila na tom mjestu kao jedina politika, općenitost, granica i veza, ona u daljem razvitku mora odbaciti licemjerstvo i pokazati se u svom potpunom cinizmu; a ona to čini tako što – bez obzira na sve prividne protivrječnosti u koje zapetljava to učenje – mnogo jednostranije i zato oštrije i konzekvetnije, tratira rad kao jedinu suštinu bogatstva; štoviše, ona pokazuje da su konzekvencije toga učenja, nasuprot onom prvobitnom svaćanju, čovjeku neprijateljske i, napokon zadaje smrtni udarac poslednjem, individualnom, prirodnom, od kretanja rada i izvora bogatstva nezavisnom postojanju privatnog vlasništva – zemljišnoj renti, tom izrazu feudalnog vlasništva koji je postao već sasvim nacionalnoekonomski i stoga nesposoban za otpor protiv nacionalne ekonomije (Rikardova škola). Cinizam nacionale ekonomije ne raste samo relativno počevši od Smita preko Seja do Rikarda, Mila itd., ukoliko ovi poslednji vide konzekvencije industrije kao razvijene i punije protivrečnosti, nego i s pozitivnog gledišta oni uvijek i svesno idu dalje od svog prethodnika putem otudjenja protiv čovjeka, ali samo zato što se njihova nauka razvija konzekvetnije i istinitije. Time što privatno vlasništvo u njegovom djelatnom obliku čine subjektom, dakle, istovremeno čine čovjeka bićem i čovjeka koga svode na nebiće čine bićem, protivrječnost zbiljnosti potpuno odgovara protivrječnom biću koju su priznali kao princip. Rastrgana zbiljnost industrije ne samo što opovrgava već, naprotiv, potvrdjuje njihov u sebi rastrgani princip. Štoviše, njihov princip je princip te rastrganosti.

Fiziokratsko učenje dr Kenea čini prijelaz od merkalizma Adamu Smitu. Fiziokratija je neposredno nacionalnoekonoski raspad feudalnom vlasništva, ali isto tako i neposredno nacionalnoekonomska transformacija, ponovno uspostavljanje toga istog feudalnog vlasništva, samo što njegov jezik više nije feudalni, nego ekonomski. Čitavo bogatstvo sastoji se od zemlje i zemljoradnje (agrikulture). Zemlja još nije kapital, ona je još poseban način njegova življenja, koji vrijedi u svojoj prirodnoj osobenosti i uslijed svoje prirodne osobenosti; ali zemlja je ipak opći, prirodni element, dok merkantilizam poznaje samo plemeniti metal kao egzistenciju bogatstva. Predmet bogatstva, njegova materija dobila je, dakle, istovremeno najvišu općenitost unutar prirodne granice – ukoliko je on još i kao priroda neposredno predmetno bogatstvo. A zemlja postoji za čovjeka samo pomoću rada, agrikulture. Dakle, već se subjektivna suština bogatstva premješta u rad. Rad, dakle, još nije shvaćen u svojoj općenitosti i apstrakciji, on je još vezan za poseban prirodni element kao svoju materiju, on je stoga priznat još u posebnom, prirodnom odredjenom načinu postojanja. On je stoga tek odredjeno, posebno ospoljenje čovjeka, kao što je njegov proizvod shvaćen još kao odredjeno bogatstvo – koji više pripada prirodi nego samom radu. Zemlja se ovdje još priznaje kao prirodno postojanje nezavisno od čovjeka, još se ne priznaje kao kapital, tj. kao moment samog rada. Rad se, naprotiv, pojavljuje kao njen moment. Medjutim, time što je fetišizam starog, spoljašnjeg bogatstva, koje postoji samo kao predmet sveden na vrlo jednostavan prirodni element, a njegovo biće priznato već, iako tek djelomično, na poseban način u svojoj subjektivnoj egzistenciji, neophodan napredak sastoji se u tome da se prizna opća suština bogatstva i da se stoga rad u svojoj opštoj apsolutnosti, tj. apstraktnosti uzdigne do principa. Fiziokratiji se dokazuje da se agrikultura u ekonomskom, dakle, jedino opravdanom pogledu ne razlikuje ni od koje druge oblasti proizvodnje, da prema tome suština bogatstva nije odredjeni rad, posebno ispoljavanje rada vezano za poseban element, nego da je to rad uopće.

Fiziokratija poriče posebno spoljašnje, samo predmetno bogatstvo time što rad proglašava njegovom suštinom. Ali rad je za nju, prije svega, samo subjektivna suština zemljoposjeda (fiziokratija polazi od vrste vlasništva koja se historijski pojavljuje kao vladajuća i priznata); ona samo zemljoposjed čini ospoljenim čovjekom. Ona ukida njegov feudalni karakter tako što proizvodnju (agrikulturu) proglašava njegovom suštinom; ali ona se odnosi negativno prema svijetu industrije, ona priznaje feudalni sistem time što agrikulturu proglašava jedinom proizvodnjom.

Razumije se, čim se shvati subjektivna suština industrije koja se konstruira u suprotnosti prema zemljoposjedu, tj. kao industrija, ta suština ukljućuje u sebe i tu svoju suprotnost. Jer kao što industrija obuhvaća ukinuti zemljoposjed, tako njena subjektivna suština obuhvaća istovremeno subjektivnu suštinu zemljoposjeda.

Kao što je zemljoposjed prvi oblik privatnog vlasništva, a industrija mu se suprostavlja samo kao posebna vrsta vlasništva prije svega historijski – ili je, bolje rečeno, oslobodjeni rob zemljoposjeda – tako se taj proces ponavlja pri naučnom shvaćanju subjektivne suštine privatnog vlasništva, rada, a rad se javlja, prije svega, samo kao zemljoradnja, a zatim dolazi do izražaja kao rad uopće.

Čitavo bogatstvo postalo je industrijsko bogatstvo, bogatstvo rada, a industrija je dovršeni rad, kao što je tvornički sistem izgradjena suština industrije, tj. rada, dok je industrijski kapital završen oblik privatnog vlasništva.

Vidimo kako tek sada privatno vlasništvo može dovršiti svoju vlast nad čovjekom i u najopćenitijem obliku postaviti svjetskohistorijska sila.

Privatno vlasništvo i komunizam

Ali suprotnost izmedju nevlasništva i vlasništva još je indiferetna suprotnost, još nije u svojoj djelatnoj relaciji prema svom unutrašnjem odnosu, još nije suprotnost shvaćena kao protivrječnost, sve dok se ne shvati kao suprotnost rada i kapitala. Čak i bez progresivnog kretanja privatnog vlasništva (u starom Rimu, u Turskoj itd.) ta suprotnost može se izraziti u prvom obliku. Tako se ona još ne javlja kao odredjena samim privatnim vlasništvom. Ali rad, subjektivna suština privatnog vlasništva kao isključenje vlasništva, i kapital, objektivni rad kao isključenje rada, čine privatno vlasništvo kao razvijeni odnos protivrječnosti, te stoga energičan, napet odnos koji vodi rešenju protivrječnosti.

ad ibidem. Ukidanje samootudjenja čini isti put kao i samootudjenje. Najpre se razmatra privatno vlasništvo samo s njegove objektivne strane – ali se rad ipak promatra kao njegova suština. Stoga je njegov oblik postojanja kapital, koji “kao takav” treba ukinuti (Prudon). Ili se poseban način rada -niveliran, podjeljen, te stoga neslobodan rad – shvaća kao izvor štetnosti privatnog vlasništva i njegova čovjeku otudjenog, postojanja – Furije, koji, shodno fiziokratima, zemljoradnju opet shvaća barem kao izvrstan rad, dok Sen-Simon, naprotiv, industrijski rad kao takav proglašava suštinom i teži za isključivom vlasti industralijalaca i poboljšanjem položaja radnika. Komunizam je napokon pozitivan izraz ukinutog privatnog vlasništva, prije svega, opće privatno vlasništvo. Time što odnos privatnog vlasništva shvaća u njegovoj općenitosti, komunizam je 1. u svom prvom obliku samo uopćenje i dovršenje toga vlasništva; kao takvo dovršenje on se pokazuje u dvostrukom obliku: prvo, vladavina vlasništva stvari nad njim tako je velika da on želi uništiti sve što ne mogu svi posjedovati kao privatno vlasništvo; on hoće na nasilan način da apstrahira od talenta itd. Neposredan fizički posjed njemu je jedini cilj života i postojanja; odredjenje radnika se ne ukida, nego se proširuje na sve ljude; odnos privatnog vlasništva ostaje odnos zajednice prema svijetu stvari; napokon, ova tendencija suprostavljanja općeg privatnog vlasništva privatnom vlasništvu manifistira se u životinjskom obliku kad se braku (koji je svakako oblik ekskluzivnog privatnog vlasništva) suprostavlja zajednica žena, gdje, dakle, žena postaje društveno i opće vlasništvo. Može se reći da je ta misao o zajednici žena izrečena tajna toga još sasvim grubog i nemisaonog komunizma. Kao što žena iz braka prelazi u opću prostituciju,^[53] tako cijeli svijet bogatstva, tj. predmetnog čovjekovog bića, prelazi iz odnosa ekskluzivnog braka s privatnim vlasnikom u odnos univerzalne prostitucije sa zajednicom. Taj komunizam – time što svagdje negira čovjekovu ličnost – upravo je samo konzekvetan izraz privatnog vlasništva, koje je sama ta negacija. Opća zavist koja se konstituira kao sila samo je skriveni oblik u kome se gramzivost uspostavlja i zadovoljava samo na drugi način. Misao svakog privatnog vlasništva kao takvog upravljena je barem protiv bogatijeg privatnog vlasništva kao zavist i težnja za niveliranjem, tako da one sačinjavaju, tako reći, suštinu konkurencije. Primitivni komunist samo je dovršenje te zavisti i te nivelacije sa stanovništa zamišljenog minimuma. On ima odredjenu, ograničenu mjeru. Kako to ukidanje privatnog vlasništva ima malo veze sa zbiljskim prisvajanjem, dokazuje upravo apstraktna negacija čitavog svijeta obrazovanja i civilizacije, povratak neprirodnom primitivizmu čovjeka siromašna i bez potreba, koji ne samo što nije prevladao privatno vlasništvo nego do njega još nije ni dospio.

Za komunizam ove vrste zajednica je samo zajednica rada i jednakost plaće, koju isplaćuje zajednički kapital, tj. zajednica kao opći kapitalist. O bje strane odnosa uzdignute su u zamišljenu općost: rad kao odredjenje u koje je svatko postavljen, a kapital kao priznata općost i moć zajednice.

U odnosu prema ženi kao plijenu i služavci zajednickog uživanja izražena je beskrajna degradacija u kojoj čovjek postoji za sebe samog, jer tajna tog odnosa ima svoj nesumljiv, odlučan, otvoren, otkriven izraz u odnosu muškarca prema ženi i načinu kako se shvaća neposredni, prirodni rodni odnos. Neposredan, prirodan, nužan odnos čovjeka prema čovjeku je odnos muškarca prema ženi. U tom prirodnom rodnom odnosu, odnos čovjeka prema prirodi neposredno je njegov odnos prema čovjeku, kao što je odnos prema čovjeku neposredno njegov odnos prema prirodi, njegovo vlastito prirodno odredjenje. U tom odnosu pokazuje se, dakle, na osjetilan način, svedeno na očiglednu činjenicu to koliko je ljudska suština postala čovjeku prirodna ili koliko je priroda postala čovjekova ljudska suština. Iz tog odnosa može se, dakle, prosudjivati cjelokupan stupanj čovjekova obrazovanja. Iz karaktera toga odnosa slijedi koliko je čovjek postao za sebe i koliko je sebe shvatio kao rodno biće, kao čovjeka; odnos muškarca prema ženi je najprirodniji odnos čovjeka prema čovjeku. U njemu se, dakle, pokazuje, koliko je prirodno odnošenje čovjeka ljudsko ili koliko je ljudska suština njemu postala prirodnim bićem, koliko je njegova ljudska priroda postala njemu prirodom. U tom se odnosu takodjer pokazuje koliko je čovjekova potreba postala ljudskom potrebom, koliko mu je, dakle, drugi čovjek kao čovjek postao potrebom, koliko je on u svom najindividualnijem postojanju istovremeno i društveno biće.

Prvo pozitivno ukidanje privatnog vlasništva, grubi komunizam, samo je, dakle, pojavni oblik podlosti privatnog vlasništva koje hoće da se postavi kao pozitivna zajednica.

2. Komunizam a) još političke prirode, demokratski ili despotski;
b) s ukidanjem države, ali istovremeno još nedovršen i još uvijek aficiran privatnim vlasništvom, tj. čovjekovim otudjenjem.
U oba oblika komunizam se već pokazuje kao reintegracija ili povratak čovjeka u sebe, kao ukidanje čovjekova samootudjenja, ali pošto još nije shvatio pozitivnu suštinu privatnog vlasništva, i pošto je isto tako malo shvatio ljudsku prirodu potrebe, on je njime još prožet i pod njegovim uticajem. On je, doduše, shvatio pojam privatnog vlasništva, ali još nije shvatio njegovu suštinu.

3. Komunizam kao pozitivno ukidanje privatnog vlasništva kao čovjekova samootudjenja, te stoga, kao zbiljsko prisvajanje čovjekove suštine od čovjeka i za čovjeka, potpun, svijestan i unutar cjelokupnog bogatstva dosadašnjeg razvitka nastali povratak čovjeka sebi kao društvenog, tj. čovjecnog čovjeka. Taj komunizam kao dovršni naturalizam = humanizam, kao dovršni humanizam = naturalizam, on je istinsko rješenje sukoba izmedju čovjeka i prirode, izmedju čovjeka i čovjeka, istinsko rešenje borbe izmedju egzistencije i suštine, izmedju opredmećivanja i samootpredmećivanja, izmedju slobode i nužnosti, izmedju individuma i roda. On je rešenje zagonetka historije i zna da je on to rešenje.

Stoga je cjelokupno kretanje historije, s jedne strane, zbiljski akt radjanja komunizma, rodjenja njegova empirijskog postojanja, a s druge strane, za njegovu svijest koja misli – shvaćeno i svjesno kretanje njegova nastajanja, dok onaj još nedovršeni komunizam traži historijski dokaz za sebe u pojedinim historijskim oblicima koji su suprostavljeni privatnom vlasništvu, dokaz u postojećem na taj način što istrže pojedine momente iz kretanja (na tom konju osobito jašu Kabe, Vilegardel itd.) i fiksira ih kao dokaze za svoju historijsku čistokrvnost, čime upravo dokazuje da nesrazmjerno veći dio toga kretanja protivrječi njegovim tvrdnjama, i ako je jednom postajao, da upravo njegov prošli bitak opovrgava pretenzije suštine.

Lako je uvideti nužnost toga da cjelokupno revolucionarno kretanje nalazi kako svoju empirijsku tako i teorijsku bazu u kratanju privatnog vlasništva, upravo u kretanju ekonomike.

To materijalno, neposredno osjetilno privatno vlasništvo jest materijalni, osjetilni izraz otudjenog čovjekova života. Kretanje privatnog vlasništva – proizvodnja i potrošnja – jest osjetilno očitovanje kratanja cjelokupne dosadašnje proizvodnje, tj. ozbiljenje ili zbiljnost čovjeka. Religija, porodica, država, pravo, moral, nauka, umjetnost itd. samo su posebni načini proizvodnje i padaju pod njen opći zakon. Stoga je pozitivno ukidnje privatnog vlasništva kao prisvajanje čovjekovog života pozitivno ukidanje svakog otudjenja, dakle povratak čovjeka iz religije, porodice, države itd. u svoje ljudsko, tj. društveno postojenje. Religiozno otudjenje kao takvo dogadja se samo u području svijesti čovjekove unutrašnjosti, ali ekonomsko otudjenje je otudjenje zbiljskog života – stoga njegovo ukidanje obuhvaca obe strane. Razumje se da kretanje kod raznih naroda počinje prema tome da li se istinski priznati život naroda više dogadja u svijesti ili u vanjskom svijetu, da li je više misaoni ili realni život. Komunizam počinje odmah s ateizmom (Oven), ateizam je isprva još daleko od toga da je komunizam, kao što je onaj ateizam s kojim počinje komunizam više jedna apstrakcija. – Stoga je filantropija ateizma isprva samo filozofska, apstraktna filantropija, dok je filantropija komunizma odmah realna i neposredno pripravna za djelovanje.

Vidjeli smo kako pod pretpostavkom pozitivnog ukinutog privatnog vlasništva čovjek proizvodi čovjeka, sama sebe i drugog čovjeka; kako je predmet koji je neposredno odjelotvorenje njegove individualnosti istovremeno njegovo vlastito postojanje za drugog čovjeka, postojanje tog drugog čovjeka i postojanje drugog za prvoga. Ali, i materijal rada i čovjek kao subjekt isto su tako rezultat kao i polazna tačka kretanja (a da oni moraju biti ta polazna tačka, upravo u tome leži historijska nužnost privatnog vlasništva). Društveni karakter je, dakle, opći karakter cjelokupnog kretanja; kao što samo društvo proizvodi čovjeka kao čovjeka, tako i on prozvodi društvo. Djelatnost i užitak su društveni kako po svom sadržaju tako i po načinu postojanja; oni su društvena djelatnost i društveni užitak. Ljudska suština prirode postoji tek za društvenog čovjeka; jer tek ovdje ona postoji za njega kao veza s čovjekom, kao njegovo postojanje za drugoga i kao postojanje drugoga za njega, te kao životni element ljudske zbiljnosti; tek ovdje ona postoji kao osnova njegova vlastitog ljudskog postojanja. Njegovo prirodno postojanje tek mu je ovdje postalo njegovim ljudskim postojanjem, a priroda je za njega postalo čovjekom. Dakle, društvo je dovršeno suštinsko jedinstvo čovjeka s prirodom, istinsko uskrsnuće prirode, provedeni naturalizam čovjeka i provedeni humanizam prirode.

Društvena djelatnost i društveni užitak nikako ne egzistiraju samo u obliku neposredno zajednicke djelatnosti i neposredno zajednickog užitka, iako se zajednicka djelatnost i zajednički užitak, tj. djelatnost i užitak koji se ispoljavaju i potvrdjuju neposredno u zbiljskom društvu s drugim ljudima, dogadjaju svagdje gdje je onaj neposredni izraz društvenosti osnovan u suštini sadržaja djelatnosti ili užitka i primjeren prirodi toga sadržaja.

Ali čak i ako djelujem naučno itd. – djelatnost koju rijetko mogu izvjesti u neposrednoj zajednici s drugima – je sam društven, jer djelujem kao čovjek. Meni nije dat kao društveni proizvod samo materijal moje djelatnosti – kao i jezik pomoć koje mislilac djeluje – moje vlastito postojanje je društvena djelatnost; zato ono što činim iz sebe činim iz sebe za društvo i sa sviješcu da to činim kao društveno biće.

Moja opća svijest samo je teorijski oblik onoga čega je živi oblik realna zajednica, društveno biće, dok je danas opća svijest apstrakcija od zbiljskog života i kao takva suprostavlja mu se neprijateljski. Stoga je i djelatnost moje opće svijesti – kao takva – moje teorijsko postojanje kao društvenog bića.

Prije svega, treba izbeći da se “društvo” ponovo fiksira kao apstrakcija nasuprot individuumu. Individuum je društveno biće. Stoga je njegovo ispoljavanje života – makar se i ne pojavljivalo u neposrednom obliku zajednickog života koji se vrši istovremeno s drugima – ispoljavanje i potvrdjivanje društvenog života. Individualni i rodni čovjekov život nisu različiti, i pored toga što je – i to nužno – način postajanja individualnog života više poseban ili više općenit način rodnog života, ili rodni život – više poseban ili općenit individualni život.

Kao rodna svijest čovjek potvrdjuje svoj realni društveni život i ponavlja samo svoje zbiljsko postojanje u mišljenju, kao što se, obrnuto, rodni bitak potvrdjuje u rodnoj svijesti i u svojoj općenitosti postoji za sebe kao misaono biće.

Stoga, ma koliko čovjek bio poseban individuum – a njegova posebnost upravo ga čini individumom i zbiljskim individualnim bićem zajednice – on je isto toliko totalitet, idealan totalitet, subjektivno postojanje mišljenog i doživljenog društva za sebe, kao što u zbiljnosti postoji isto tako kao percepacija i zbiljski užitak društvenog postojanja, kao i totalitet čovjekovog ispoljavanja života.

Mišljenje i bitak su, doduše, različiti, ali su istovremeno medjusobno u jedinstvu.

Smrt izgleda kao okrutna pobjeda roda nad odredjenim individuumom i kao protivreči njihovom jedinstvu; ali odredjeni individuum samo je odredjeno rodno biće i kao takvo smrtno.

^[54](4. Kao što je privatno vlasništvo samo osjetilni izraz činjenice da čovjek istovremeno postaje predmetan za sebe i, štoviše, da postaje sebi tudj i nečovjecan predmet, da je njegovo ispoljavanje života njegovo ospoljenje života, da je njegovo ostvarenje njegovo obestvarenje, tudja zbiljnost, tako se pozitivno ukidanje privatnog vlasništva, tj. osjetilno prisvajanje čovjekova bića i života, predmetnog čovjeka, čovjekovih djela za i pomoću čovjeka, ne smije shvatiti samo u smislu neposrednog, jednostranog užitka, samo u smislu posjedovanja, u smislu imanja. Čovjek prisvaja svoje svestrano biće na svestran način, dakle, kao totalan čovjek. Svaki od njegovih ljudskih odnosa prema svijetu, gledanje, slušanje, mirisanje, kušanje, osjećanje, mišljenje, opažanje, htijenje, rad, ljubav, ukratko, svi organi njegove individualnosti, kao organi koji postoje neposredno u svom obliku kao društveni organi, u svom su predmetnom odnošenju ili u svom odnošenju prema predmetu prisvajanje predmeta; prisvajanje čovjekove zbiljnosti, njeno odnošenje prema predmetu jest potvrdjivanje čovjekove zbiljnosti^[55]; čovjekova djelotvornost i čovjekovo trpljenje, jer je trpljenje, shvaćeno ljudski, samoužitak čovjeka.

Privatno vlasništvo nas je učinilo tako glupim i jednostranim da je neki predmet naš tek onda kad ga imamo, dakle, kad postoji za nas kao kapital, ili kad ga neposredno posjedujemo, jedemo, pijemo, nosimo na svome tjelu, nastanjujemo itd., ukratko kad ga upotrebljavamo. Iako privatno vlasništvo shvaća sva ta neposredna ozbiljenja samog posjeda opet samo kao sredstvo za život, a život, kojemo oni služe kao sredstvo, jest život privatnog vlasništva, rad i kapitaliziranje.

Stoga je na mjesto svih fizičkih i duhovnih osjetila stupilo jednostavno otudjenje svih tih osjetila, osjetilo posjedovanja. Na to apsolutno siromaštvo moralo se svijesti čovjekovo biće da bi iz sebe moglo roditi svoje unutrašnje bogatstvo. (O kategoriji posjedovanja vidi Hes u “Einundzwanzig Bogen”.^[AD])

Stoga je ukidanje privatnog vlasništva potpuna emancipacija svih ljudskih osjetila i svojstava; ali ono je ta emancipacija upravo zato što su ta osjetila i svojstva postala ljudska, kako subjektivno tako i objektivno. Oko je postalo ljudskim okom kao što je njegov predmet postao društvenim, ljudskim predmetom koji potiče od čovjeka za čovjeka. Stoga su osjetila neposredno u svojoj praksi postala teoreticari. Ona se odnose prema stvari zbog stvari same, ali sama stvar je predmetno ljudsko odnošenje prema sebi, prema čovjeku^[56] i obrnuto. Stoga su potreba ili užitak izgubili svoju egoisticnu prirodu, a priroda svoju golu korisnost tako što je ta korisnost postala ljudska korist.

Osjetila i užitak drugih ljudi isto su tako postali moje vlastito prisvajanje. Osim tih neposrednih organa stvaraju se stoga društveni organi, u obliku društva, npr. djelatnost neposredno u društvu s drugima itd. postala je organ mog ispoljavanja života i način prisvajanja čovjekova života.

Razumje se, ljudsko oko drugačije uživa nego grubo, neljudsko oko, ljudsko uho drugačije nego grubo uho itd.

Vidjeli smo da se čovjek ne gubi u svom predmetu samo onda kad mu ovaj postane ljudski predmet ili predmetni čovjek. To je moguće samo tako da predmet predmet postane za njega samo društveni predmet, da on sam sebi postane društveno biće i da društvo postane za njega biće u tom predmetu.

Stoga, ukoliko, s jedne strane, svagdje u društvu predmetna zbiljnost postaje čovjeku zbiljnost čovjekovih suštinski snaga, čovjekova zbiljnost, pa zato i zbliljnost njegovih vlastitih suštinskih snaga, svi predmeti postaju opredmećenje njega samoga, predmeti koji potvrdjuju i ostvaruju njegovu individualnost, njegovi predmeti, tj. predmet postaje on sam. Kako oni postaju njegovim predmetima, to zavisi od prirode predmeta i od prirode suštinske snage koja joj odgovara; jer upravo odredjenost toga odnosa čini poseban, zbiljski način potvrdjivanja. Jedan predmet je oku drugačiji nego uhu i predmet oka je drugačiji nego predmet uha. Svojevrsnost svake suštinske snage upravo je njena svojevrsna suština, dakle i svojevrstan način njenog opredmećivanja, njenog predmetno-zbiljskog živog bitka. Stoga se čovjek u predmetnom svijetu potvrdjuje ne samo u mišljenju nego sa svim osjetilima.

S druge strane, shvaćeno subjektivno: tek muzika budi čovjekovu smisao za muziku; za nemuzikalno uho ni najljepša muzika nema nikakva smisla, nije nikakav predmet, jer moj predmet može biti samo potvrdjivanje jedne od mojih suštinskih snaga, to jest on za mene može postojati samo onako što moja suštinska snaga postoji za sebe kao subjektivna sposobnost, jer smisao jednog predmeta ide za mene upravo donde (on ima smisao samo za njemu odgovarajuce osjetilo) dokle seže moje osjetilo; stoga su osjetila društvenog čovjeka drugačija nego osjetila nedruštvenog čovjeka; tek pomoću predmetno razvijenog bogtstva čovjekova bića djelomično se razvijaju, a djelomično tek proizvode: bogatstvo subjektivno ljudske osjetilnosti, muzikalno uho, oko za ljepotu oblika, ukratko – osjetila sposobna za ljudske užitke, osjetila koja se potvrdjuju kao ljudske suštinske snage. Jer ne samo pet osjetila nego i takozvana duhovna osjetila, praktička osjetila (volja, ljubav) jednom riječi ljudsko osjetilo, ljudskost osjetila, nastaje tek pomoću postojanja njegova predmeta, pomoću očovječene prirode. Stvaranje pet osjetila jest posao cjelokupne dosadašnje svjetske historije. Osjetilo koje je obuzeto grubom praktičnom potrebom ima samo ogranicen smisao.)

Za izgladnjela čovjeka ne postoji ljudski oblik hrane, nego samo njeno apstraktno postojanje kao hrane: ona bi isto tako mogla biti pred njim u najsirovijem obliku i ne može se reći čime bi se ova ishrana razlikovala od životinjske ishrane. Pritisnut brigom i siromaštvom, čovjek nema smisla ni za najlepšu predstavu; trgovac mineralima vidi samo trgovačku vrijednost, ali ne vidi ljepotu ni osobitu prirodu minerala; on nema mineraloškog smisla; dakle, odpredmećenje čovjekova bica i u teorijskom i u praktičnom pogledu bilo je potrebno kako za to da čovjekovo osjetilo učini ljudskim, tako i da stvori ljudsko osjetilo koje odgovara cjelokupnom bogatstvu ljudskog prirodnog bića.

(Kao što kretanjem privatnog vlasništva, njegova bogatstva i bijede – materijalnog i duhovnog bogatstva i bijede – društvo koje nastaje zatiče sav materijal za to formiranje, tako i novonastalo društvo proizvodi kao svoju stalnu zbiljnost čovjeka u tom cjelokupnom bogatstvu njegova bića, bogatog i duboko sveosjetilnog čovjeka.)

Vidimo kako subjektivizam i objektivizam, spiritualizam i materijalizam, djelatnost i trpljenje gube svoju suprotnost, a time i svoje postojanje kao takve suprotnosti, tek u društvenom stanju, (vidi se kako je rješenje teorijskih suprotnosti moguće samo na praktičan način, samo čovjekovom praktičnom energijom, pa njihovo rešenje nije stoga nikako samo zadatak spoznaje nego zbiljski životni zadatak, koji filozofija nije mogla riješiti upravo zato što je isti zadatak shvatila samo kao teorijski zadatak…)

(Vidimo kako je historija industrije i nastalo predmetno postojanje industrije otvorena knjiga čovjekovih suštinskih snaga, osjetilno data čovjekova psihologija koja dosad nije bila shvaćena u svojoj povezanosti s čovjekovom suštinom, nego uvijek samo u vanjskom odnosu korisnosti, jer su ljudi – krećući se unutar otudjenja – shvaćali kao zbiljnost čovjekovih suštinskih snaga i kao akte ljudskoga roda samo opće čovjekovo postojanje, religiju ili historiju u njenoj apstraktno-općoj suštini kao politiku, umjetnost, literaturu itd. U običnoj, materijalnoj industriji (koja se isto tako može shvatiti i kao poseban dio industrije, jer je sva dosadašnja ljudska djelatnost bila rad, dakle industrija, sama po sebi otudjena djelatnost) imamo pred sobom opredmećenje čovjekove suštinske snage u obliku osjetilnih, tudjih, korisnih predmeta, u obliku otudjenja. Ona psihologija za koju je ta knjiga, dakle osjetilno upravo najprisutniji, najpristupačniji dio historije, zatvorena ne može postati zbiljskom, sadržajnom i realnom naukom.) Što da uopće mislimo o nauci koja otmjeno apstrahira od toga velikoga dijela ljduskoga rada i ne osjeća u samoj sebi svoju nepotpunost sve doktle dok joj takvo rašireno bogatstvo ljudskoga djelovanja ne kaže ništa, osim možda nešto što se može reci jednom riječi: “potreba”, “prosta potreba”? Prirodne nauke su razvile golemu djelatnost i ovladale stalno rastucim materijalom. Medjutim, filozofija im je ostala isto onako tudja kao što su one ostale tudje filozofiji. Kratkotrajno ujedinjenje bilo je samo fantastična iluzija. Volja je postojala, ali je nedostajalo snage. Sama historijografija osvrce se na prirodne nauke samo uz put, kao na faktor prosvjećenosti, korisnih pojedinih velikih otkrića. Ali prirodne nauke se pomoću industrije utoliko praktičnije zahvatile u čovjekov život, preoblikovale ga i pripremile čovjekovu emancipaciju, mada su neposredno morale upotpuniti onečovječenje. Industrija je zbiljski historijski odnos prirode, a stoga i prirodna nauka prema čovjeku; ako se, stoga, ona shvati kao egzoteričko otkrivanje čovjekovih suštinskih snaga, može se shvatiti ljudska suština prirode ili prirodna suština čovjeka; stoga će prirodne nauke izgubiti apstraktno materijalni, ili tačnije, idealistički pravac i postaće baza ljudske nauke, kao što su sad već postale – iako u otudjenom obliku – baza zbiljskog ljudskog života; jedna baza za život, a druga za nauku, to je od početka laž. Priroda koja nastaje u ljudskoj historiji – aktu nastajanja ljudskog drutva zbiljska je ovjekova priroda kakva postaje pomo industrijeiako otudjenom oblikuistinska antropoloka priroda.) osjetilnost (vidi fojerbah) mora biti baza svake nauke. ona naukasamokao polazi od osjetilnosti dvostrukom obliku: osjetilne svijesti i potrebe dakle ako prirode. da bi ovjekpostao predmet potreba ovjekapostalaza to cjelokupna historija priprema razvitka. sama zbiljski dio historije prirodepostajanje ovjekom. prirodne nauke e kasnije isto tako obuhvatiti nauku o ovjeku nauke: jedna nauka.

Čovjek je neposredan predmet prirodnih nauka, jer neposredna osjetilna priroda za čovjeka je neposredno čovjekova osjetilnost (identičan izraz), čovjek koji za njega neposredno osjetilno postoji kao drugi; jer njegova vlastita osjetilnost postoji za njega kao ljudska osjetilnost tek pomoću drugog čovjeka. Ali priroda je neposredan predmet nauke o čovjeku. Prvi čovjekov predmet – čovjek – jest priroda, osjetilnost i potrebe čovjekove osjetilne suštinske snage, koje svoje predmetno ostvarenje mogu naći samo u prirodnim predmetima, mogu naći svoju samopoznaju samo u nauci o prirodnom biću uopće. Jezik, element samog mišljenja, element životnog ispoljavanja misli, osjetilne je prirode. Društvena zbiljnost prirode i ljudske prirodne nauke ili prirodne nauke o čovjeku – to su indetinčni izrazi.

(Vidimo kako na mjesto nacionalnoekonomskog bogatstva i bijede stupa bogat čovjek i bogata čovjekova potreba. Bogat čovjek je istovremeno čovjek kome je potreban totalitet čovjekova ispoljavanja života. Čovjek u kome njegovo vlastito ostvaranje postoji kao unutrašnja nužnost, kao nužda. Ne samo čovjekovo bogatstvo nego i njegovo siromaštvo dobiva – pod pretpostavkom socijalizma – podnjedako ljudsko, te stoga društveno značenje. Ono je pasivna veza koja cini da čovjek kao potrebu osjeti najveće bogatstvo, drugog čovjeka. Vlast predmetnog bića u meni, osjetilno izbijanje moje suštinske djelatnosti jest strast, koja na taj način postaje ovdje djelatnost moga bića.)

5. Jedno biće je za sebe samostalno tek onda kad stoji na vlastitim nogama, a na vlastitim nogama stoji tek onda kad svoje postojanje zahvaljuje samom sebi. Čovjek koji živi od milosti drugoga smatra se zavisnim bićem. A ja potpuno živim od milosti drugoga ako sam mu obavezan ne samo za izdržavanje svoga života nego ako je on još osim toga stvorio moj život, ako je on izvor moga života, a moj život nužno ima takvu osnovu izvan sebe ako nije moje vlastito djelo. Stoga je stvaranje predstava koju je vrlo teško potisnuti iz narodne svijesti. Njoj je neshvatljivo postojanje prirode i čovjeka pomoću sebe samih, jer protivrječi svim evidetnim datostima praktičnog života.

Predstava o stvaranju Zemlje dobila je snažan udarac od geognozije, tj. od nauke koja stvaranje zemlje postanak zemlje prikazuje kao proces, kao samostvaranje. Generatio aequivoca^[57] je jedino praktično opovrgavanje teorije stvaranja.

Sada je, doduše, lako reći pojedinim individuama ono što je već Aristotel rekao: ti si rodjen od svog oca i majke, dakle, parenje dvoje ljudi, rodni akt ljudi proizveo je čovjeka. Vidiš, dakle, da čovjek i fizički svoje postojanje zahvaljuje čovjeku. Ne smiješ, dakle, imati u vidu samo jednu stranu, beskrajni progres, i pitati: tko je rodio moga oca, a tko njegova djeda itd. Ti se moraš čvrsto držati i kružnog kretanja, koje je u onom progresu osjetilno vidljivo, prema kojemu čovjek u radjanju ponavlja sebe sama, te tako čovjek uvijek ostaje subjekt. Ali ti ćeš govoriti: ja ti priznajem to kružno kretanje, priznaj ti meni progres koji me uvijek tera dalje sve do pitanja: tko je uopće stvorio prvog čovjeka i prirodu? Ja ti mogu samo odgovoriti: samo tvoje pitanje proizvod je apstrakcije. Pitaj se kako dolaziš na ovo pitanje; pitaj se da li tvoje pitanje ne dolazi sa stajališta na koje ne mogu odgovoriti zato što je izopačeno? Pitaj se da li onaj progres kao takav postoji za razumno razmišljanje? Ako pitaš za stvaranje prirode i čovjeka, ti apstrahiraš, dakle, od čovjeka i prirode. Ti ih smatraš za nepostojeće, a ipak hoćeš da ti dokažem da postoje. Ja ti samo kažem: napusti svoju apstrakciju, onda napuštaš i svoje pitanje, ili, ako se želiš čvrsto držati svoje apstrakcije, onda budi konzekvetan, pa ako čovjeka i prirodu zamišljaš kao nepostojeće koje misli, onda zamisli sebe samog kao da ne postojiš, jer ti si ipak i priroda i čovjek. Ne misli, ne pitaj me, jer čim ti misliš i pitaš, tvoja apstrakcija o bitku prirode i čovjeka nema smisla. Ili si takav egoist da sve postavljaš kao ništa i želiš da postaneš sam?

Ti mi možeš uzvratiti: ja ne želim pretpostaviti da je priroda ništa itd.; ja te pitam za njezin akt nastajanja, kao što anatoma pitam za stvaranje kostiju.

Medjutim, zato što za čovjeka socijalista cjelokupna takozvana svetska historija nije ništa drugo već proizvodjenje čovjeka pomoću ljudskoga rada, ništa drugo nego nastajanje prirode za čovjeka, on ima očigledan, neoboriv dokaz o svom rodjenju pomoću samoga sebe, o svom procesu nastajanja. Time što su bitnost čovjeka i prirode, time što su čovjek za čovjeka kao postojanje prirode, a priroda za čovjeka kao postojanje čovjeka postali praktični, osjetilni, očigledni, postalo je praktički nemoguće pitanje o tudjem biću, o biću nad prirodom i čovjekom – pitanje, koje uključuje priznanje nebitnosti prirode i čovjeka. Ateizam kao poricanje te nebitnosti nema više nikakvog smisla, jer je ateizam negacija boga i postavlja tom negacijom postojanje čovjeka; ali socijalizmu kao socijalizmu nije više potrebno takvo posredovanje; on počinje od teorijski i praktički osjetilne čovjekove i prirodne svijesti kao suštine. On je pozitivna čovjekova samosvijest koja nije više posredovana ukidanjem religije, kao što je zbiljski život pozitivna čovjekova zbiljnost koja nije više posredovana ukidanjem privatnog vlasništva, komunizmom. Komunizam je pozicija kao negacija negacije, stoga zbiljski, za sljedeći historijski razvitak nužan moment čovjekove emencipacije i povratka samome sebi. Komunizam je nužan oblik i energičan princip neposredne budućnosti, ali komunizam kao takav^[AE] nije cilj ljudskog razvitka – oblik ljudskog društva.^[AF]

Ali suprotnost izmedju nevlasništva i vlasništva još je indiferetna suprotnost, još nije u svojoj djelatnoj relaciji prema svom unutrašnjem odnosu, još nije suprotnost shvaćena kao protivrječnost, sve dok se ne shvati kao suprotnost rada i kapitala. Čak i bez progresivnog kretanja privatnog vlasništva (u starom Rimu, u Turskoj itd.) ta suprotnost može se izraziti u prvom obliku. Tako se ona još ne javlja kao odredjena samim privatnim vlasništvom. Ali rad, subjektivna suština privatnog vlasništva kao isključenje vlasništva, i kapital, objektivni rad kao isključenje rada, čine privatno vlasništvo kao razvijeni odnos protivrječnosti, te stoga energičan, napet odnos koji vodi rešenju protivrječnosti.

ad ibidem. Ukidanje samootudjenja čini isti put kao i samootudjenje. Najpre se razmatra privatno vlasništvo samo s njegove objektivne strane – ali se rad ipak promatra kao njegova suština. Stoga je njegov oblik postojanja kapital, koji “kao takav” treba ukinuti (Prudon). Ili se poseban način rada -niveliran, podjeljen, te stoga neslobodan rad – shvaća kao izvor štetnosti privatnog vlasništva i njegova čovjeku otudjenog, postojanja – Furije, koji, shodno fiziokratima, zemljoradnju opet shvaća barem kao izvrstan rad, dok Sen-Simon, naprotiv, industrijski rad kao takav proglašava suštinom i teži za isključivom vlasti industralijalaca i poboljšanjem položaja radnika. Komunizam je napokon pozitivan izraz ukinutog privatnog vlasništva, prije svega, opće privatno vlasništvo. Time što odnos privatnog vlasništva shvaća u njegovoj općenitosti, komunizam je 1. u svom prvom obliku samo uopćenje i dovršenje toga vlasništva; kao takvo dovršenje on se pokazuje u dvostrukom obliku: prvo, vladavina vlasništva stvari nad njim tako je velika da on želi uništiti sve što ne mogu svi posjedovati kao privatno vlasništvo; on hoće na nasilan način da apstrahira od talenta itd. Neposredan fizički posjed njemu je jedini cilj života i postojanja; odredjenje radnika se ne ukida, nego se proširuje na sve ljude; odnos privatnog vlasništva ostaje odnos zajednice prema svijetu stvari; napokon, ova tendencija suprostavljanja općeg privatnog vlasništva privatnom vlasništvu manifistira se u životinjskom obliku kad se braku (koji je svakako oblik ekskluzivnog privatnog vlasništva) suprostavlja zajednica žena, gdje, dakle, žena postaje društveno i opće vlasništvo. Može se reći da je ta misao o zajednici žena izrečena tajna toga još sasvim grubog i nemisaonog komunizma. Kao što žena iz braka prelazi u opću prostituciju,^[53] tako cijeli svijet bogatstva, tj. predmetnog čovjekovog bića, prelazi iz odnosa ekskluzivnog braka s privatnim vlasnikom u odnos univerzalne prostitucije sa zajednicom. Taj komunizam – time što svagdje negira čovjekovu ličnost – upravo je samo konzekvetan izraz privatnog vlasništva, koje je sama ta negacija. Opća zavist koja se konstituira kao sila samo je skriveni oblik u kome se gramzivost uspostavlja i zadovoljava samo na drugi način. Misao svakog privatnog vlasništva kao takvog upravljena je barem protiv bogatijeg privatnog vlasništva kao zavist i težnja za niveliranjem, tako da one sačinjavaju, tako reći, suštinu konkurencije. Primitivni komunist samo je dovršenje te zavisti i te nivelacije sa stanovništa zamišljenog minimuma. On ima odredjenu, ograničenu mjeru. Kako to ukidanje privatnog vlasništva ima malo veze sa zbiljskim prisvajanjem, dokazuje upravo apstraktna negacija čitavog svijeta obrazovanja i civilizacije, povratak neprirodnom primitivizmu čovjeka siromašna i bez potreba, koji ne samo što nije prevladao privatno vlasništvo nego do njega još nije ni dospio.

Za komunizam ove vrste zajednica je samo zajednica rada i jednakost plaće, koju isplaćuje zajednički kapital, tj. zajednica kao opći kapitalist. O bje strane odnosa uzdignute su u zamišljenu općost: rad kao odredjenje u koje je svatko postavljen, a kapital kao priznata općost i moć zajednice.

U odnosu prema ženi kao plijenu i služavci zajednickog uživanja izražena je beskrajna degradacija u kojoj čovjek postoji za sebe samog, jer tajna tog odnosa ima svoj nesumljiv, odlučan, otvoren, otkriven izraz u odnosu muškarca prema ženi i načinu kako se shvaća neposredni, prirodni rodni odnos. Neposredan, prirodan, nužan odnos čovjeka prema čovjeku je odnos muškarca prema ženi. U tom prirodnom rodnom odnosu, odnos čovjeka prema prirodi neposredno je njegov odnos prema čovjeku, kao što je odnos prema čovjeku neposredno njegov odnos prema prirodi, njegovo vlastito prirodno odredjenje. U tom odnosu pokazuje se, dakle, na osjetilan način, svedeno na očiglednu činjenicu to koliko je ljudska suština postala čovjeku prirodna ili koliko je priroda postala čovjekova ljudska suština. Iz tog odnosa može se, dakle, prosudjivati cjelokupan stupanj čovjekova obrazovanja. Iz karaktera toga odnosa slijedi koliko je čovjek postao za sebe i koliko je sebe shvatio kao rodno biće, kao čovjeka; odnos muškarca prema ženi je najprirodniji odnos čovjeka prema čovjeku. U njemu se, dakle, pokazuje, koliko je prirodno odnošenje čovjeka ljudsko ili koliko je ljudska suština njemu postala prirodnim bićem, koliko je njegova ljudska priroda postala njemu prirodom. U tom se odnosu takodjer pokazuje koliko je čovjekova potreba postala ljudskom potrebom, koliko mu je, dakle, drugi čovjek kao čovjek postao potrebom, koliko je on u svom najindividualnijem postojanju istovremeno i društveno biće.

Prvo pozitivno ukidanje privatnog vlasništva, grubi komunizam, samo je, dakle, pojavni oblik podlosti privatnog vlasništva koje hoće da se postavi kao pozitivna zajednica.

2. Komunizam a) još političke prirode, demokratski ili despotski;
b) s ukidanjem države, ali istovremeno još nedovršen i još uvijek aficiran privatnim vlasništvom, tj. čovjekovim otudjenjem.
U oba oblika komunizam se već pokazuje kao reintegracija ili povratak čovjeka u sebe, kao ukidanje čovjekova samootudjenja, ali pošto još nije shvatio pozitivnu suštinu privatnog vlasništva, i pošto je isto tako malo shvatio ljudsku prirodu potrebe, on je njime još prožet i pod njegovim uticajem. On je, doduše, shvatio pojam privatnog vlasništva, ali još nije shvatio njegovu suštinu.

3. Komunizam kao pozitivno ukidanje privatnog vlasništva kao čovjekova samootudjenja, te stoga, kao zbiljsko prisvajanje čovjekove suštine od čovjeka i za čovjeka, potpun, svijestan i unutar cjelokupnog bogatstva dosadašnjeg razvitka nastali povratak čovjeka sebi kao društvenog, tj. čovjecnog čovjeka. Taj komunizam kao dovršni naturalizam = humanizam, kao dovršni humanizam = naturalizam, on je istinsko rješenje sukoba izmedju čovjeka i prirode, izmedju čovjeka i čovjeka, istinsko rešenje borbe izmedju egzistencije i suštine, izmedju opredmećivanja i samootpredmećivanja, izmedju slobode i nužnosti, izmedju individuma i roda. On je rešenje zagonetka historije i zna da je on to rešenje.

Stoga je cjelokupno kretanje historije, s jedne strane, zbiljski akt radjanja komunizma, rodjenja njegova empirijskog postojanja, a s druge strane, za njegovu svijest koja misli – shvaćeno i svjesno kretanje njegova nastajanja, dok onaj još nedovršeni komunizam traži historijski dokaz za sebe u pojedinim historijskim oblicima koji su suprostavljeni privatnom vlasništvu, dokaz u postojećem na taj način što istrže pojedine momente iz kretanja (na tom konju osobito jašu Kabe, Vilegardel itd.) i fiksira ih kao dokaze za svoju historijsku čistokrvnost, čime upravo dokazuje da nesrazmjerno veći dio toga kretanja protivrječi njegovim tvrdnjama, i ako je jednom postajao, da upravo njegov prošli bitak opovrgava pretenzije suštine.

Lako je uvideti nužnost toga da cjelokupno revolucionarno kretanje nalazi kako svoju empirijsku tako i teorijsku bazu u kratanju privatnog vlasništva, upravo u kretanju ekonomike.

To materijalno, neposredno osjetilno privatno vlasništvo jest materijalni, osjetilni izraz otudjenog čovjekova života. Kretanje privatnog vlasništva – proizvodnja i potrošnja – jest osjetilno očitovanje kratanja cjelokupne dosadašnje proizvodnje, tj. ozbiljenje ili zbiljnost čovjeka. Religija, porodica, država, pravo, moral, nauka, umjetnost itd. samo su posebni načini proizvodnje i padaju pod njen opći zakon. Stoga je pozitivno ukidnje privatnog vlasništva kao prisvajanje čovjekovog života pozitivno ukidanje svakog otudjenja, dakle povratak čovjeka iz religije, porodice, države itd. u svoje ljudsko, tj. društveno postojenje. Religiozno otudjenje kao takvo dogadja se samo u području svijesti čovjekove unutrašnjosti, ali ekonomsko otudjenje je otudjenje zbiljskog života – stoga njegovo ukidanje obuhvaca obe strane. Razumje se da kretanje kod raznih naroda počinje prema tome da li se istinski priznati život naroda više dogadja u svijesti ili u vanjskom svijetu, da li je više misaoni ili realni život. Komunizam počinje odmah s ateizmom (Oven), ateizam je isprva još daleko od toga da je komunizam, kao što je onaj ateizam s kojim počinje komunizam više jedna apstrakcija. – Stoga je filantropija ateizma isprva samo filozofska, apstraktna filantropija, dok je filantropija komunizma odmah realna i neposredno pripravna za djelovanje.

Vidjeli smo kako pod pretpostavkom pozitivnog ukinutog privatnog vlasništva čovjek proizvodi čovjeka, sama sebe i drugog čovjeka; kako je predmet koji je neposredno odjelotvorenje njegove individualnosti istovremeno njegovo vlastito postojanje za drugog čovjeka, postojanje tog drugog čovjeka i postojanje drugog za prvoga. Ali, i materijal rada i čovjek kao subjekt isto su tako rezultat kao i polazna tačka kretanja (a da oni moraju biti ta polazna tačka, upravo u tome leži historijska nužnost privatnog vlasništva). Društveni karakter je, dakle, opći karakter cjelokupnog kretanja; kao što samo društvo proizvodi čovjeka kao čovjeka, tako i on prozvodi društvo. Djelatnost i užitak su društveni kako po svom sadržaju tako i po načinu postojanja; oni su društvena djelatnost i društveni užitak. Ljudska suština prirode postoji tek za društvenog čovjeka; jer tek ovdje ona postoji za njega kao veza s čovjekom, kao njegovo postojanje za drugoga i kao postojanje drugoga za njega, te kao životni element ljudske zbiljnosti; tek ovdje ona postoji kao osnova njegova vlastitog ljudskog postojanja. Njegovo prirodno postojanje tek mu je ovdje postalo njegovim ljudskim postojanjem, a priroda je za njega postalo čovjekom. Dakle, društvo je dovršeno suštinsko jedinstvo čovjeka s prirodom, istinsko uskrsnuće prirode, provedeni naturalizam čovjeka i provedeni humanizam prirode.

Društvena djelatnost i društveni užitak nikako ne egzistiraju samo u obliku neposredno zajednicke djelatnosti i neposredno zajednickog užitka, iako se zajednicka djelatnost i zajednički užitak, tj. djelatnost i užitak koji se ispoljavaju i potvrdjuju neposredno u zbiljskom društvu s drugim ljudima, dogadjaju svagdje gdje je onaj neposredni izraz društvenosti osnovan u suštini sadržaja djelatnosti ili užitka i primjeren prirodi toga sadržaja.

Ali čak i ako djelujem naučno itd. – djelatnost koju rijetko mogu izvjesti u neposrednoj zajednici s drugima – je sam društven, jer djelujem kao čovjek. Meni nije dat kao društveni proizvod samo materijal moje djelatnosti – kao i jezik pomoć koje mislilac djeluje – moje vlastito postojanje je društvena djelatnost; zato ono što činim iz sebe činim iz sebe za društvo i sa sviješcu da to činim kao društveno biće.

Moja opća svijest samo je teorijski oblik onoga čega je živi oblik realna zajednica, društveno biće, dok je danas opća svijest apstrakcija od zbiljskog života i kao takva suprostavlja mu se neprijateljski. Stoga je i djelatnost moje opće svijesti – kao takva – moje teorijsko postojanje kao društvenog bića.

Prije svega, treba izbeći da se “društvo” ponovo fiksira kao apstrakcija nasuprot individuumu. Individuum je društveno biće. Stoga je njegovo ispoljavanje života – makar se i ne pojavljivalo u neposrednom obliku zajednickog života koji se vrši istovremeno s drugima – ispoljavanje i potvrdjivanje društvenog života. Individualni i rodni čovjekov život nisu različiti, i pored toga što je – i to nužno – način postajanja individualnog života više poseban ili više općenit način rodnog života, ili rodni život – više poseban ili općenit individualni život.

Kao rodna svijest čovjek potvrdjuje svoj realni društveni život i ponavlja samo svoje zbiljsko postojanje u mišljenju, kao što se, obrnuto, rodni bitak potvrdjuje u rodnoj svijesti i u svojoj općenitosti postoji za sebe kao misaono biće.

Stoga, ma koliko čovjek bio poseban individuum – a njegova posebnost upravo ga čini individumom i zbiljskim individualnim bićem zajednice – on je isto toliko totalitet, idealan totalitet, subjektivno postojanje mišljenog i doživljenog društva za sebe, kao što u zbiljnosti postoji isto tako kao percepacija i zbiljski užitak društvenog postojanja, kao i totalitet čovjekovog ispoljavanja života.

Mišljenje i bitak su, doduše, različiti, ali su istovremeno medjusobno u jedinstvu.

Smrt izgleda kao okrutna pobjeda roda nad odredjenim individuumom i kao protivreči njihovom jedinstvu; ali odredjeni individuum samo je odredjeno rodno biće i kao takvo smrtno.

^[54](4. Kao što je privatno vlasništvo samo osjetilni izraz činjenice da čovjek istovremeno postaje predmetan za sebe i, štoviše, da postaje sebi tudj i nečovjecan predmet, da je njegovo ispoljavanje života njegovo ospoljenje života, da je njegovo ostvarenje njegovo obestvarenje, tudja zbiljnost, tako se pozitivno ukidanje privatnog vlasništva, tj. osjetilno prisvajanje čovjekova bića i života, predmetnog čovjeka, čovjekovih djela za i pomoću čovjeka, ne smije shvatiti samo u smislu neposrednog, jednostranog užitka, samo u smislu posjedovanja, u smislu imanja. Čovjek prisvaja svoje svestrano biće na svestran način, dakle, kao totalan čovjek. Svaki od njegovih ljudskih odnosa prema svijetu, gledanje, slušanje, mirisanje, kušanje, osjećanje, mišljenje, opažanje, htijenje, rad, ljubav, ukratko, svi organi njegove individualnosti, kao organi koji postoje neposredno u svom obliku kao društveni organi, u svom su predmetnom odnošenju ili u svom odnošenju prema predmetu prisvajanje predmeta; prisvajanje čovjekove zbiljnosti, njeno odnošenje prema predmetu jest potvrdjivanje čovjekove zbiljnosti^[55]; čovjekova djelotvornost i čovjekovo trpljenje, jer je trpljenje, shvaćeno ljudski, samoužitak čovjeka.

Privatno vlasništvo nas je učinilo tako glupim i jednostranim da je neki predmet naš tek onda kad ga imamo, dakle, kad postoji za nas kao kapital, ili kad ga neposredno posjedujemo, jedemo, pijemo, nosimo na svome tjelu, nastanjujemo itd., ukratko kad ga upotrebljavamo. Iako privatno vlasništvo shvaća sva ta neposredna ozbiljenja samog posjeda opet samo kao sredstvo za život, a život, kojemo oni služe kao sredstvo, jest život privatnog vlasništva, rad i kapitaliziranje.

Stoga je na mjesto svih fizičkih i duhovnih osjetila stupilo jednostavno otudjenje svih tih osjetila, osjetilo posjedovanja. Na to apsolutno siromaštvo moralo se svijesti čovjekovo biće da bi iz sebe moglo roditi svoje unutrašnje bogatstvo. (O kategoriji posjedovanja vidi Hes u “Einundzwanzig Bogen”.^[AD])

Stoga je ukidanje privatnog vlasništva potpuna emancipacija svih ljudskih osjetila i svojstava; ali ono je ta emancipacija upravo zato što su ta osjetila i svojstva postala ljudska, kako subjektivno tako i objektivno. Oko je postalo ljudskim okom kao što je njegov predmet postao društvenim, ljudskim predmetom koji potiče od čovjeka za čovjeka. Stoga su osjetila neposredno u svojoj praksi postala teoreticari. Ona se odnose prema stvari zbog stvari same, ali sama stvar je predmetno ljudsko odnošenje prema sebi, prema čovjeku^[56] i obrnuto. Stoga su potreba ili užitak izgubili svoju egoisticnu prirodu, a priroda svoju golu korisnost tako što je ta korisnost postala ljudska korist.

Osjetila i užitak drugih ljudi isto su tako postali moje vlastito prisvajanje. Osim tih neposrednih organa stvaraju se stoga društveni organi, u obliku društva, npr. djelatnost neposredno u društvu s drugima itd. postala je organ mog ispoljavanja života i način prisvajanja čovjekova života.

Razumje se, ljudsko oko drugačije uživa nego grubo, neljudsko oko, ljudsko uho drugačije nego grubo uho itd.

Vidjeli smo da se čovjek ne gubi u svom predmetu samo onda kad mu ovaj postane ljudski predmet ili predmetni čovjek. To je moguće samo tako da predmet predmet postane za njega samo društveni predmet, da on sam sebi postane društveno biće i da društvo postane za njega biće u tom predmetu.

Stoga, ukoliko, s jedne strane, svagdje u društvu predmetna zbiljnost postaje čovjeku zbiljnost čovjekovih suštinski snaga, čovjekova zbiljnost, pa zato i zbliljnost njegovih vlastitih suštinskih snaga, svi predmeti postaju opredmećenje njega samoga, predmeti koji potvrdjuju i ostvaruju njegovu individualnost, njegovi predmeti, tj. predmet postaje on sam. Kako oni postaju njegovim predmetima, to zavisi od prirode predmeta i od prirode suštinske snage koja joj odgovara; jer upravo odredjenost toga odnosa čini poseban, zbiljski način potvrdjivanja. Jedan predmet je oku drugačiji nego uhu i predmet oka je drugačiji nego predmet uha. Svojevrsnost svake suštinske snage upravo je njena svojevrsna suština, dakle i svojevrstan način njenog opredmećivanja, njenog predmetno-zbiljskog živog bitka. Stoga se čovjek u predmetnom svijetu potvrdjuje ne samo u mišljenju nego sa svim osjetilima.

S druge strane, shvaćeno subjektivno: tek muzika budi čovjekovu smisao za muziku; za nemuzikalno uho ni najljepša muzika nema nikakva smisla, nije nikakav predmet, jer moj predmet može biti samo potvrdjivanje jedne od mojih suštinskih snaga, to jest on za mene može postojati samo onako što moja suštinska snaga postoji za sebe kao subjektivna sposobnost, jer smisao jednog predmeta ide za mene upravo donde (on ima smisao samo za njemu odgovarajuce osjetilo) dokle seže moje osjetilo; stoga su osjetila društvenog čovjeka drugačija nego osjetila nedruštvenog čovjeka; tek pomoću predmetno razvijenog bogtstva čovjekova bića djelomično se razvijaju, a djelomično tek proizvode: bogatstvo subjektivno ljudske osjetilnosti, muzikalno uho, oko za ljepotu oblika, ukratko – osjetila sposobna za ljudske užitke, osjetila koja se potvrdjuju kao ljudske suštinske snage. Jer ne samo pet osjetila nego i takozvana duhovna osjetila, praktička osjetila (volja, ljubav) jednom riječi ljudsko osjetilo, ljudskost osjetila, nastaje tek pomoću postojanja njegova predmeta, pomoću očovječene prirode. Stvaranje pet osjetila jest posao cjelokupne dosadašnje svjetske historije. Osjetilo koje je obuzeto grubom praktičnom potrebom ima samo ogranicen smisao.)

Za izgladnjela čovjeka ne postoji ljudski oblik hrane, nego samo njeno apstraktno postojanje kao hrane: ona bi isto tako mogla biti pred njim u najsirovijem obliku i ne može se reći čime bi se ova ishrana razlikovala od životinjske ishrane. Pritisnut brigom i siromaštvom, čovjek nema smisla ni za najlepšu predstavu; trgovac mineralima vidi samo trgovačku vrijednost, ali ne vidi ljepotu ni osobitu prirodu minerala; on nema mineraloškog smisla; dakle, odpredmećenje čovjekova bica i u teorijskom i u praktičnom pogledu bilo je potrebno kako za to da čovjekovo osjetilo učini ljudskim, tako i da stvori ljudsko osjetilo koje odgovara cjelokupnom bogatstvu ljudskog prirodnog bića.

(Kao što kretanjem privatnog vlasništva, njegova bogatstva i bijede – materijalnog i duhovnog bogatstva i bijede – društvo koje nastaje zatiče sav materijal za to formiranje, tako i novonastalo društvo proizvodi kao svoju stalnu zbiljnost čovjeka u tom cjelokupnom bogatstvu njegova bića, bogatog i duboko sveosjetilnog čovjeka.)

Vidimo kako subjektivizam i objektivizam, spiritualizam i materijalizam, djelatnost i trpljenje gube svoju suprotnost, a time i svoje postojanje kao takve suprotnosti, tek u društvenom stanju, (vidi se kako je rješenje teorijskih suprotnosti moguće samo na praktičan način, samo čovjekovom praktičnom energijom, pa njihovo rešenje nije stoga nikako samo zadatak spoznaje nego zbiljski životni zadatak, koji filozofija nije mogla riješiti upravo zato što je isti zadatak shvatila samo kao teorijski zadatak…)

(Vidimo kako je historija industrije i nastalo predmetno postojanje industrije otvorena knjiga čovjekovih suštinskih snaga, osjetilno data čovjekova psihologija koja dosad nije bila shvaćena u svojoj povezanosti s čovjekovom suštinom, nego uvijek samo u vanjskom odnosu korisnosti, jer su ljudi – krećući se unutar otudjenja – shvaćali kao zbiljnost čovjekovih suštinskih snaga i kao akte ljudskoga roda samo opće čovjekovo postojanje, religiju ili historiju u njenoj apstraktno-općoj suštini kao politiku, umjetnost, literaturu itd. U običnoj, materijalnoj industriji (koja se isto tako može shvatiti i kao poseban dio industrije, jer je sva dosadašnja ljudska djelatnost bila rad, dakle industrija, sama po sebi otudjena djelatnost) imamo pred sobom opredmećenje čovjekove suštinske snage u obliku osjetilnih, tudjih, korisnih predmeta, u obliku otudjenja. Ona psihologija za koju je ta knjiga, dakle osjetilno upravo najprisutniji, najpristupačniji dio historije, zatvorena ne može postati zbiljskom, sadržajnom i realnom naukom.) Što da uopće mislimo o nauci koja otmjeno apstrahira od toga velikoga dijela ljduskoga rada i ne osjeća u samoj sebi svoju nepotpunost sve doktle dok joj takvo rašireno bogatstvo ljudskoga djelovanja ne kaže ništa, osim možda nešto što se može reci jednom riječi: “potreba”, “prosta potreba”? Prirodne nauke su razvile golemu djelatnost i ovladale stalno rastucim materijalom. Medjutim, filozofija im je ostala isto onako tudja kao što su one ostale tudje filozofiji. Kratkotrajno ujedinjenje bilo je samo fantastična iluzija. Volja je postojala, ali je nedostajalo snage. Sama historijografija osvrce se na prirodne nauke samo uz put, kao na faktor prosvjećenosti, korisnih pojedinih velikih otkrića. Ali prirodne nauke se pomoću industrije utoliko praktičnije zahvatile u čovjekov život, preoblikovale ga i pripremile čovjekovu emancipaciju, mada su neposredno morale upotpuniti onečovječenje. Industrija je zbiljski historijski odnos prirode, a stoga i prirodna nauka prema čovjeku; ako se, stoga, ona shvati kao egzoteričko otkrivanje čovjekovih suštinskih snaga, može se shvatiti ljudska suština prirode ili prirodna suština čovjeka; stoga će prirodne nauke izgubiti apstraktno materijalni, ili tačnije, idealistički pravac i postaće baza ljudske nauke, kao što su sad već postale – iako u otudjenom obliku – baza zbiljskog ljudskog života; jedna baza za život, a druga za nauku, to je od početka laž. Priroda koja nastaje u ljudskoj historiji – aktu nastajanja ljudskog drutva zbiljska je ovjekova priroda kakva postaje pomo industrijeiako otudjenom oblikuistinska antropoloka priroda.) osjetilnost (vidi fojerbah) mora biti baza svake nauke. ona naukasamokao polazi od osjetilnosti dvostrukom obliku: osjetilne svijesti i potrebe dakle ako prirode. da bi ovjekpostao predmet potreba ovjekapostalaza to cjelokupna historija priprema razvitka. sama zbiljski dio historije prirodepostajanje ovjekom. prirodne nauke e kasnije isto tako obuhvatiti nauku o ovjeku nauke: jedna nauka.

Čovjek je neposredan predmet prirodnih nauka, jer neposredna osjetilna priroda za čovjeka je neposredno čovjekova osjetilnost (identičan izraz), čovjek koji za njega neposredno osjetilno postoji kao drugi; jer njegova vlastita osjetilnost postoji za njega kao ljudska osjetilnost tek pomoću drugog čovjeka. Ali priroda je neposredan predmet nauke o čovjeku. Prvi čovjekov predmet – čovjek – jest priroda, osjetilnost i potrebe čovjekove osjetilne suštinske snage, koje svoje predmetno ostvarenje mogu naći samo u prirodnim predmetima, mogu naći svoju samopoznaju samo u nauci o prirodnom biću uopće. Jezik, element samog mišljenja, element životnog ispoljavanja misli, osjetilne je prirode. Društvena zbiljnost prirode i ljudske prirodne nauke ili prirodne nauke o čovjeku – to su indetinčni izrazi.

(Vidimo kako na mjesto nacionalnoekonomskog bogatstva i bijede stupa bogat čovjek i bogata čovjekova potreba. Bogat čovjek je istovremeno čovjek kome je potreban totalitet čovjekova ispoljavanja života. Čovjek u kome njegovo vlastito ostvaranje postoji kao unutrašnja nužnost, kao nužda. Ne samo čovjekovo bogatstvo nego i njegovo siromaštvo dobiva – pod pretpostavkom socijalizma – podnjedako ljudsko, te stoga društveno značenje. Ono je pasivna veza koja cini da čovjek kao potrebu osjeti najveće bogatstvo, drugog čovjeka. Vlast predmetnog bića u meni, osjetilno izbijanje moje suštinske djelatnosti jest strast, koja na taj način postaje ovdje djelatnost moga bića.)

5. Jedno biće je za sebe samostalno tek onda kad stoji na vlastitim nogama, a na vlastitim nogama stoji tek onda kad svoje postojanje zahvaljuje samom sebi. Čovjek koji živi od milosti drugoga smatra se zavisnim bićem. A ja potpuno živim od milosti drugoga ako sam mu obavezan ne samo za izdržavanje svoga života nego ako je on još osim toga stvorio moj život, ako je on izvor moga života, a moj život nužno ima takvu osnovu izvan sebe ako nije moje vlastito djelo. Stoga je stvaranje predstava koju je vrlo teško potisnuti iz narodne svijesti. Njoj je neshvatljivo postojanje prirode i čovjeka pomoću sebe samih, jer protivrječi svim evidetnim datostima praktičnog života.

Predstava o stvaranju Zemlje dobila je snažan udarac od geognozije, tj. od nauke koja stvaranje zemlje postanak zemlje prikazuje kao proces, kao samostvaranje. Generatio aequivoca^[57] je jedino praktično opovrgavanje teorije stvaranja.

Sada je, doduše, lako reći pojedinim individuama ono što je već Aristotel rekao: ti si rodjen od svog oca i majke, dakle, parenje dvoje ljudi, rodni akt ljudi proizveo je čovjeka. Vidiš, dakle, da čovjek i fizički svoje postojanje zahvaljuje čovjeku. Ne smiješ, dakle, imati u vidu samo jednu stranu, beskrajni progres, i pitati: tko je rodio moga oca, a tko njegova djeda itd. Ti se moraš čvrsto držati i kružnog kretanja, koje je u onom progresu osjetilno vidljivo, prema kojemu čovjek u radjanju ponavlja sebe sama, te tako čovjek uvijek ostaje subjekt. Ali ti ćeš govoriti: ja ti priznajem to kružno kretanje, priznaj ti meni progres koji me uvijek tera dalje sve do pitanja: tko je uopće stvorio prvog čovjeka i prirodu? Ja ti mogu samo odgovoriti: samo tvoje pitanje proizvod je apstrakcije. Pitaj se kako dolaziš na ovo pitanje; pitaj se da li tvoje pitanje ne dolazi sa stajališta na koje ne mogu odgovoriti zato što je izopačeno? Pitaj se da li onaj progres kao takav postoji za razumno razmišljanje? Ako pitaš za stvaranje prirode i čovjeka, ti apstrahiraš, dakle, od čovjeka i prirode. Ti ih smatraš za nepostojeće, a ipak hoćeš da ti dokažem da postoje. Ja ti samo kažem: napusti svoju apstrakciju, onda napuštaš i svoje pitanje, ili, ako se želiš čvrsto držati svoje apstrakcije, onda budi konzekvetan, pa ako čovjeka i prirodu zamišljaš kao nepostojeće koje misli, onda zamisli sebe samog kao da ne postojiš, jer ti si ipak i priroda i čovjek. Ne misli, ne pitaj me, jer čim ti misliš i pitaš, tvoja apstrakcija o bitku prirode i čovjeka nema smisla. Ili si takav egoist da sve postavljaš kao ništa i želiš da postaneš sam?

Ti mi možeš uzvratiti: ja ne želim pretpostaviti da je priroda ništa itd.; ja te pitam za njezin akt nastajanja, kao što anatoma pitam za stvaranje kostiju.

Medjutim, zato što za čovjeka socijalista cjelokupna takozvana svetska historija nije ništa drugo već proizvodjenje čovjeka pomoću ljudskoga rada, ništa drugo nego nastajanje prirode za čovjeka, on ima očigledan, neoboriv dokaz o svom rodjenju pomoću samoga sebe, o svom procesu nastajanja. Time što su bitnost čovjeka i prirode, time što su čovjek za čovjeka kao postojanje prirode, a priroda za čovjeka kao postojanje čovjeka postali praktični, osjetilni, očigledni, postalo je praktički nemoguće pitanje o tudjem biću, o biću nad prirodom i čovjekom – pitanje, koje uključuje priznanje nebitnosti prirode i čovjeka. Ateizam kao poricanje te nebitnosti nema više nikakvog smisla, jer je ateizam negacija boga i postavlja tom negacijom postojanje čovjeka; ali socijalizmu kao socijalizmu nije više potrebno takvo posredovanje; on počinje od teorijski i praktički osjetilne čovjekove i prirodne svijesti kao suštine. On je pozitivna čovjekova samosvijest koja nije više posredovana ukidanjem religije, kao što je zbiljski život pozitivna čovjekova zbiljnost koja nije više posredovana ukidanjem privatnog vlasništva, komunizmom. Komunizam je pozicija kao negacija negacije, stoga zbiljski, za sljedeći historijski razvitak nužan moment čovjekove emencipacije i povratka samome sebi. Komunizam je nužan oblik i energičan princip neposredne budućnosti, ali komunizam kao takav^[AE] nije cilj ljudskog razvitka – oblik ljudskog društva.^[AF]

Novac

Ako čovjekovi osjeti, strasti itd. nisu samo antropološka odredjivanja u užem^[61] smislu, nego istinski ontološka potvrdjivanja bića (prirode) – i ako se oni zbiljski potvrdjuju samo na taj način što njihov predmet za njih postoji osjetilno, razumije se
1. da način njihova potvrdjivanja nije jedan i sasvim isti, nego naprotiv, da različiti načini potvrdjivanja čine svojevrsnost njihova postojanja, njihova života; način kako predmet postoji za njih svojevrstan je način njihova užitka;
2. tamo gdje je osjetilno potvrdjivanje neposredno ukidanje predmeta u njegovu samostalnom obliku (jelo, piće, obrada predmeta itd.), to je potvrdjivanje predmeta;
3. ukoliko je čovjek čovječan, dakle, utoliko je i njegov osjet itd. čovječan, potvrdjivanje predmeta pomoću drugoga takodjer je njegov vlastiti užitak;
4. tek pomoću razvijene industrije, tj. pomoću posredovanja privatnog vlasništva, onotološka suština čovjekove strasti postiže kako svoj totalitet tako i svoju ljudskost; dakle, sama nauka o čovjeku je proizvod praktičnog čovjekovog samopotvrdjivanja;
5. smisao je privatnog vlasništva – oslobodjenja svog otudjenja – postojanje bitnih predmeta za čovjeka, kako predmeta užitka, tako i predmeta djelatnosti.

Time, dakle, što poseduje svojstvo da prisvaja sve predmete, novac je predmet u eminetnom smislu. Univerzalnost njegova svojstva je svemoć njegova bića; stoga on važi kao svemocno biće… Novac je svodnik izmedju potrebe i predmeta, izmedju života i čovjekova sredstava za život. A ono što mi posreduje moj život, to mi posreduje i postojanje drugih ljudi za mene. To je za mene drugi čovjek. –

“Do vraga! Naravno, ruke i noge
I glava i zadnjica, to je tvoje!
A, ipak, sve što svježe uživam,
Zar je to, stoga, manje moje?
Mogu li platiti šest pastuha,
Nisu li njihove snage moje?
Ja jurim i pravi sam čovjek
Kao da imam dvaestčetir’ noge.”

Gete, Faust (Mefisto)

Šekspir u Timonu Atenskom:

“Zlato? Skupoceno, blistavo, crveno zlato?
Ne bogovi! Nisam uzalud preklinjao.
Toliko toga čini crno bijelim, ružno ljepim;
Zlo dobrim, staro mladim,
plašljivo hrabrim, podlo plemenitim.

……………………………

Ono mami… Svećenika od oltara;
Bolesnom otima jastuk ispod glave;
Da, ovaj crveni rob razvezuje i vezuje
Posvećene veze; blagosilja proklete;
Kugu čini ljupkom, daje lopovu čast
I daje mu ugled, poštovanje i utjecaj
U vijeću senatora; ostareloj udovici
dovodi mlade prosce;
Nju, odagnanu s gadjenjem iz bolnice,
s ranama otrovnim i gnojnim,
pomladjuje kao melem
U majsku mladost. Prokleti metale,
Ti prosta droljo što zavodiš ljude
I narode.”

A nešto dalje:

“Ti slatki kraljeubico, plemeniti raskolniče
Sina i oca! sjajni oskrnitelju
Najsvetlijeg boga himena! hrabri Marse!
Vječno cvatući, nježno voljeni zavodnice,
Što crvenim sjajem topiš sveti sneg
Na čistom krilu Dijane! vidljivo božanstvo
Što tjelesno bratimiš nemogućnosti
I siliš ih da se ljube!
Govoriš svakim jezikom i za svaku svrhu!
O ti, probni kamena srdaca!
Zamisli, buni se rob tvoj, čovjek!
Uništi ih svojom snagom, i razdorom pometi,
Da životinje zavladaju ovim svijetom!”

Šekspir izvrsno opisuje suštinu novca. Da bismo ga razumjeli, počinjemo prije svega s izlaganjem Geteova stava.

Što za mene postoji pomoću novca, što ja mogu platiti, tj. što novac može kupiti, to sam ja, sam posjednik novca. Kolika je snaga novca, tolika je moja snaga. Svojstva novca su moja – njegova posjednika – svojstva i suštinske snage. To što ja jesam i što mogu, nije, dakle, nikako odredjeno mojom individualnošću. Ja jesam ružan, ali mogu kupiti najljepšu ženu. Dakle, ja nisam ružan, jer je djelovanje ružnoće, njena odbojna snaga, uništena pomoću novca. Ja sam – prema svojoj individualnosti – hrom, ali mi novac pribavlja 24 noge; dakle, ja nisam hrom; ja sam rdjav, nepošten, nesavjestan, glup čovjek, ali je novac cijenjen, dakle cijenjen je i njegov posjednik. Novac je najviše dobro, dakle i njegov posjednik je dobar, novac me, osim toga, oslobadja muka da budem nepošten; dakle, unaprijed se pretpostavlja da sam pošten; ja sam bez duha, ali novac je zbiljski duh svih stvari, pa kako bi njegov posjednik bio bez duha? Osim toga, on može kupiti umne ljude, a onaj koji ima moć nad umnim ljudima, nije li on umniji od umnijih! Ja, koji pomoću novca mogu sve za čim čezne ljudsko srce, ne posedujem li ja sve ljudske moći! Ne pretvara li, dakle, moj novac sve svoje nemoći u njihovu suprotnost?

Ako je novac veza koja me vezuje za ljudski život, za društvo, za prirodu i ljude, nije li novac veza svih veza! Ne može li on razrješiti i vezati sve veze! Nije li on zato i opće svojstvo razdvajivanja? On je prava moneta razdvajanja kao što je i pravo sredstvo veze, galvano^[62] kemijska snaga društva.

Šekspir osobito ističe dva svojstva novca:

1. on je vidljivo božanstvo, pretvaranje svih ljudskih i prirodnih svojstava u njihovu suprotnost, opća zamjena i obrtanje stvari; on bratimi nemogućnosti;

2. on je opća prostitutka, opći svodnik ljudi i naroda.

Izopačavanje i zamenjivanje svih ljudskih i prirodnih kvaliteta, bratimljenje nemogućnosti – božanska snaga – novca leži u njegovu biću kao otudjenom, ospoljenom, ospoljavajucem, rodnom biću čovjeka. On je ospoljena moć čovječanstva.

Što ja ne mogu kao čovjek, dakle, što ne mogu moje individualne suštinske snage, to mogu pomoću novca. Novac, dakle, čini svaku od tih suštinskih snaga nečim što ona po sebi nije, tj. njenom suprotnošću.

Ako želim neko jelo ili su mi potrebna poštanska kola, jer nisam dovoljno jak da put predjem peške, novac mi pribavlja jelo i poštanska kola, tj on pretvara moje želje iz bića predodžbe u život, iz njegovo osjetilno, zbiljsko postojanje, iz predodžbe u život, iz predočenog bitka u zbiljski bitak. Kao to posredovanje novac je istinska stvaralačka snaga.

Demande^[63] postoji isto tako za onoga ko nema novca, ali njegove demende je samo biće predodžbe, koje na mene, na trećega, na druge nema djelovanja, koje nema egzistencije, dakle, za mene samog ostaje nestvarno, bespredmetno. Razlika izmedju efektivne demende, koja se bazira na novcu, i neefektivne, koja se bazira na mojoj potrebi, na mojoj strasti, na mojoj želji itd., jest razlika izmedju bitka i mišljenja, izmedju predodžbe koja egzistira samo u meni i predoždbe koja je za mene zbiljski predmet izvan mene.

Ako nemam novaca za putovanje, nemam potrebe, tj. nemam stvarne i ostvarljive potrebe za putovanjem. Ako imam sklonost za studiranje, ali nemam za to novaca, nemam nikakve sklonosti za studiranje, tj, nemam efikasne, istinske sklonosti. Naprotiv, ako ja nemam stvarno nikave sklonosti za studiranje, ali imam volje i novaca, onda imam efikasnu sklonost. Novac kao izvanjsko opće sredstvo i moć koje ne proizilazi iz čovjeka i ljudskog društva kao društva, moć pretvaranja predodžbe u zbiljnost i zbiljnosti u čistu predodžbu, pretvara isto tako zbiljske ljudske i prirodne suštinske snage u čisto apstaktne predodžbe, i zato u nesavršenosti, mučne utvare, kao što, s druge strane, zbiljske nesavršenosti i utvare, zbiljski nemocne suštinske snage individuuma, koje postoje samo u njegovoj mašti, pretvara u zbiljske suštinske snage i moći. Dakle, već prema tom odredjenju, novac je opće izopačenje individualnosti, koje ih obrće u njihovu suprotnost i njihovim svojstvima pridaje protivrječna svojstva.

Kao moć koja izopačava novac se pojavljuje i prema individuumu i prema društvenim vezama koje pretendiraju na to da za sebe budu biće. On pretvara, vjernost u nevjernost, ljubav u mržnju, mržnju u ljubav, vrlinu u porok, porok u vrlinu, slugu u gospodara, gospodara u slugu, glupost u razumnost, razumnost u glupost.

Budući da novac, kao postojeći djelotvorni pojam vrijednosti, zamjenjuje i razmjenjuje sve stvari, on je opća zamjena i razmjena svih stvari, dakle, izopačeni svijet, zamjena i razmjena svih stvari prirodnih i ljudskih kvaliteta.

Tko može kupiti hrabrost, taj je hrabar ako je i plašljiv. Budući da se novac razmjenjuje ne samo za odredjeni kvalitet, za odredjenu stvar, za čovjekove suštinske snage, nego za cjelokupan ljudski i prirodni predmetni svet, on onda zamenjuje – gledano sa stanovništva njegova posjednika – svako svojstvo za svako svojstvo – pa takodjer i za njemu protivrječno svojstvo i predmet; on je bratimljenje nemogućnosti on prisiljava protivrječnosti da se ljube.

Ako pretpostaviš čovjeka kao čovjeka, a njegov odnos prema svjetu kao ljudski odnos, ljubav možeš zamjenuti samo za ljubav, povjerenje samo za povjerenje itd. Ako želiš uživati u umjetnosti, moraš biti umjetnički obrazovan čovjek; ako želiš vršiti utjecaj na ljude, moraš stvarno biti čovjek koji djeluje potičući na druge ljude. Svaki od tvojih odnosa prema čovjeku -i prema prirodi – mora biti odredjeno ispoljavanje tvog zbiljskog individualnog života koji odgovara predmetu tvoje volje. Ako ti voliš a ne izazivaš ljubav partnera, tj. ako tvoja ljubav kao ljubav ne izaziva uzajamnu ljubav, ako kao čovjek koji voli ne postaneš kroz životno ispoljavanje voljeni čovjek, tvoja ljubav je nemoćna, ona je nesreća.

Kritika Hegelove dijalektike i filozofije uopće

Možda je ovdje mesto da se dadu neke napomene kako za razumevanje i obrazloženje Hegelove dijalektike uopće, tako osobito o njenom izlaganju u Fenomenologiji i Logici, te napokon o odnosu novijeg kritičkog pokreta prema Hegelu.

Suvremena njemačka kritika toliko se bavila sadržajem staroga svijeta, njen razvitak je tako snažno bio obuzet gradjom da je dolazilo do potpuno nekritičkog odnošenja prema metodi kritike i do potpune nesvjesnosti o djelomično formalnom, a u stvari o suštinskom pitanju: kako se mi odnosimo prema Hegelovoj dijalektici? Nesavjesnost – u odnosu suvremene kritike o Hegelovoj filozofiji uopće, a osobito prema dijalektici – bila je tako velika da su kritičari kao Štraus i Bruno Bauer, prvi potpuno, a drugi u svojim Sinopticima^[AO] (gdje nasuprot Štrausu, umjesto supstancije “apstraktne prirode” stavlja “samosvijest” apstarktnog čovjeka), pa čak i u Otkrivenom kršćanstvu^[AP], bar potencijalno, još potpuno prožeti Hegelovom logikom. Tako se, na primjer, u Otkrivenom kršćanstvu kaže:

“Kao da samosvijest zato što postavlja svjet ne postavlja razliku i kao da u tome što proizvodi samu sebe, jer opet ukida razliku onoga što je proizvela, budući da ona sama postoji samo u proizvodjenju i kretanju same sebe – kao da u tom kretanju nema svoj cilj” itd., ili: “Oni” (francuski materijalisti ) “nisu još mogli vidjeti da je kretanje univerzuma tek kao kretanje samosvijesti postalo zbiljski za sebe i da se spojilo s njim u jedinstvo”

To su izrazi koji se ni svojim rječnikom ne razlikuju od Hegelova shvaćanja, nego ga, naprotiv, doslovno ponavljaju.

Kako su ti ljudi za vreme akta kritike bili malo svjesni (Bauer, Sinoptici) svog odnosa prema Hegelovoj dijalektici, i kako je neznatno porasla njihova svjesnost i poslije materijalne kritike, dokazuje Bauer kad u svojoj Dobroj stvari slobode^[AQ] neskromno pitanje gospodina Grupea “a šta s logikom” odbija tako da ga upućuje na buduće kritičare.

Ali i sada pošto je Fojerbah – kako u svojim Tezama u “Anekdota”, tako i opširno u Filozofiji budućnosti – oborio u zametku staru dijalektiku i filozofiju, pošto je spomenuta kritika, koja nije mogla izvršiti to delo, nego je naprotiv vidjela da je djelo izvršeno, proglasila sebe čistom, odlučnom, apsolutnom kritikom koja je sa sobom načisto, pošto je u svojoj spiritualističkoj nadutosti cjelokupno historijsko kretanje svela na odnos ostalog svijeta – koji, njoj nasuprot, pada pod kategoriju “mase”^[AR] – prema samoj sebi i sve dogmatske suprotnosti svela na jednu dogmatsku suprotnost izmedju svoje vlastite mudrosti i gluposti svijeta, izmedju kritičkog Krista i čovječanstva kao “gomile”, pošto je svoju vrlinu dokazivala svakog dana i svakog sata na tuposti mase, pošto je konačno kritički najavila sudnji dan govoreći da se približava dan kad će se cjelokupno propadajuće čovječanstvo okupiti oko nje, da će ga ona razdjeliti u grupe, a svaka će posebna gomila dobiti svoj testimonium paupertatis^[64], pošto je u štampi objavila svoju uzvišenost nad ljudskim osjetima kao i nad svijetom nad kojim ona vlada u uzvišenoj osamljenosti, dopuštajući da se samo s vremena na vreme s njenih sarkstičnih usana zaori grohotan smjeh olimpijskih bogova – nakon svega toga zabavnog ponašanja idealizma (mladohegelovstva), koji izdiše u obliku kritike, taj idealizam nije izgovorio ni slutnju da treba kritički razračunati sa svojom majkom, Hegelovom dijalektikom, štoviše, nije znao pokazati čak ni kritički odnos prema Fojerbahovoj dijalektici. To je potpuno nekriticno držanje prema samom sebi.

Fojerbah je jedini koji se ozbiljno, kritički odnosi prema Hegekovoj dijalektici i koji je učinio istinska otkrića na tom područiju; on je uopće pravi pobjednik nad starom fiolozofijom. Većina djela i skromna jednostavnost s kojom ih daje svijetu stoje u čudesnoj suprotnosti prema ponašanju drugih.

Veliko Fojerbahovo djelo jest:

1. dokaz da filozofija nije ništa drugo već religija stavljena u misli i misaono izvedena; dakle, drugi oblik i način postojanja otudjenja čovjekova bića, koji takodjer treba osuditi;

2. zasnivanje istinskog materijalizma i realne nauke na taj način što društveni odnos “čovjeka prema čovjeku” Fojerbah čini isto tako osnovnim principom teorije;

3. suprostavljanje negaciji negacije, koja tvrdi da je apsloutno pozitivno, pozitivnog koje se osniva na samom sebi i koje je pozitivno osnovano na samom sebi.

Fojerbah objašnjava Hegelovu dijalektiku – (i tako zasniva polazak od pozitivnoga, od osjetilno-izvesnoga) – na sljedeći način:

Hegel polazi od otudjenja supstancije (logički: beskrajnog, apstraktno općeg), od apsolutne i fiksirane apstrakcije – to jest, popularno izraženo, on polazi od religije i teologije.

Drugo: on ukida beskrajno, postavlja zbiljsko, osjetilno, realno, konačno, posebno (filozofija, ukidanje religije i teologije).

Treće: on ponovo ukida pozitivno, uspostavlja opet apstrakciju, beskrajno. Ponovo uspostavljanje religije i teologije.

Fojerbah, dakle, shvaća negaciju negacije samo kao protivrječnost filozofije sa samom sobom kao filozofiju koja potvrdjuje teologiju (transcendenciju itd.) pošto ju je negirala, dakle, potvrdjuje teologiju nasuprot samoj sebi.

Pozicija ili samopotvrdjivanje i samoafirmiranje koje leži u negaciji negacije svhaćeno je kao pozicija koja samoj sebi još nije sigurna, te je stoga prožeta svojom suprotnošću koja sumnja u samu sebe i zato joj treba dokaz, koja sebe, dakle, ne dokazuje pomoću svoga postojanja, nego je shvaćeno kao još nepriznata pozicija i stoga joj se direktno i neposredovano suprostavlja pozicija osjetilno izvjesna, koja se osniva na samoj sebi.^[65]

Ali time što je Hegel shvatio negaciju negacije, s obzirom na pozitivan odnos koja u njoj leži, kao jedini istinski akt i akt samopotvrdjivanja svega bitka, on je našao samo apstraktan, logičan, spekulativan izraz za kretanje historije, koja još nije zbiljska čovjekova historija kao pretpostavljenog subjekta, nego je tek akt proizvodjenja, historija nastajanja čovjeka. Mi ćemo objasniti, modernoj kritici nasuprot, i apstraktan oblik i razliku koju to kretanje ima kod Hegela prema istom procesu u Fojrbahovoj Suštini kršćanstva ili štoviše, kritički oblik toga kod Hegela još nekritičkog kretanja.

Jedan pogled na Hegelov sistem. Mora se početi s Hegelovom Feomenologijom, pravim izvorom i tajnom Hegelove filozofije.

Fenomenologija

A. Samosvijest.

I. Svijest.
a) Osjetilna izvjesnost ili Ovo i mnjenje.
b) Opažanje ili stvar sa svojim svojstvima i obmana
c) Sila i razum, pojava i nadosjetilni svijet.

II. Samosvijest. Istina vlastite izvjesnosti.
a) Samostalnost i nesamostalnos samosvijesti, vladanje i ropstvo.
b) Sloboda samosvijesti. Stoicizam, skepticizam, nesretna svijest.

III. Um. Izvjesnost i istina uma.
a) um koji promatra; promatranje prirode ili samosvijesti.
b) Ostvarenje umne samosvjesnosti pomoću sebe sama. Zadovoljstvo i nužnost. Zakon srca i ludilo taštine. Vrlina i svjetski tok.
c) Individualnost koja je sebi realna po sebi i za sebe. Duhovno carstvo životinja i prevara ili stvar sama. Zakonodavni um. Um koji ispituje zakone.

B. Duh

I. Istinski duh: običajnost.
II. Sebi otudjeni duh, obrazovanost.
III. U samoga sebe izvjesni duh, moral.

C. Religija. Prirodna, religija umjetnosti, objavljena religija.

D. Apsolutno znanje.

Kao što Hegelova Enciklopedija počinje Logikom, čistom spekulativnom mišlju, i završava se apsloutnim znanjem, samosvjesnim filozofskim ili apsolutnim duhom koji shvaća samoga sebe, to jest nadljudskim, apstraktnim duhom, tako cijela Encoklopedija nije ništa drugo već razvijena suština filozofskog duha, njegovo samoopredmećivanje; kao što i filozofski duh nije ništa drugo već otudjeni duh svijeta koji se unutar samog otudjenja shvaća misaono, tj. apstraktno. Logika – novac duha, spekulativna, misaona vrijednost čovjeka i prirode – njihova suština koja je postala sasvim indiferetna prema svakom zbiljskom odredjenju i zato nezbiljska – ospoljeno mišljenje koje stoga apstrahira od prirode i zbiljskog čovjeka, apstraktno mišljenje. Spoljašnost tog apstraktnog mišljenja… priroda kakva je za to apstraktno mišljenje. Ona mu je spoljašnja, njegov samogubitak; a on je shvaća i spoljašnje, koa apstraktnu misao, ali kao ospoljeno apstraktno mišljenje – napokon duh, to mišljenje koje se vraca na svoj vlastiti izvor, koje još uvijek za sebe važi kao antropološki, fenomenološki, psihološki, moralni, umjetničko relegiozni duh, dok se napokon ne nadje i ne odnosi kao apsolutno znanje u apsolutnom, tj. u apstraktnom duhu, i ne primi svoje svjesno i njemu odgovarajuće postojanje. Jer njgovo zbiljsko postojanje jest apstrakcija.

Dvostruka greška kod Hegela.

Prva se najasnije ispoljava u Fenomenologiji kao pravom izvoru Hegelove filozofije. Ako je on na primer, shvatio bogatstvo, državnu moć itd. kao čovjekovu biću otudjene suštine, to se dogadja samo u njegovom misaonom obliku… Oni su misaona bića – stoga samo otudjenje čistog, tj apstraktnog filozofskog mišljenja. Ono od čega su otudjeni ti predmeti i čemu se suprotstavljaju prisvajanjem zbiljnosti, to je upravo apstraktno mišljenje. Filozof uzima sebe – dakle opet apstraktan oblik otudjenja čovjeka – kao mjerilo otudjenja svijeta. Cjelokupna historija ospoljenja i cjelokupno vraćanje ospoljenja, nije stoga ništa drugo već historija proizvodnje apstraktnog tj. apsolutnog mišljenja, logičkog spekulativnog mišljenja. Otudjenje, koje je stoga prvi interes tog ospoljenja i ukidanje tog ospoljenja jest suprotnost izmedju po sebi i za sebe, izmedju svijesti i samosvijesti, izmedju objekta i subjekta, tj. suprotnost apstratnog mišljenja i osjetilne zbiljnosti ili zbiljske osjetilnosti unutar same misli. Sve ostale suprotnosti i kretanja tih suprotnosti su samo privid, omotač, egzoteričan oblik tih jedinih interesatnih suprotnosti, koje sačinjavaju smisao drugih profanih suprotnosti. Ono što je shvaćeno što se čovjekovo biće u suprotnosti prema samom sebi opredmećuje neljudski, nego što se opredmećuje u razlici od apstraktnog mišljenja i u suprotnosti prema njemu.

Prisvajanje čovjekovih suštinskih snaga koje su postale predmeti i tudji predmeti jest dakle, prvo, samo takvo prisvajanje koje se odvija u svijesti, u čistom mišljenju, tj. u apstrakciji, prisvajanje tih predmeta kao misli i kretanja misli, zbog čega već u Fenomenologiji – uprkos njenom posve negativnom i kritičnom obliku i uprkos kritici koja je u njoj stvarno sadržana i koja često antipicira kasniji razvitak – leži latetno, postoji kao klica, kao potencija, kao tajna, nekritički pozitivizam, a isto tako nekritički idealizam kasnijih Hegelovih djela – to filozovsko rastvaranje i ponovo filozofsko sastavljanje postojeće empririje. Drugo. Prisvajanje predmetnog svijeta za čovjeka – na primjer, spoznaja da osjetilna svijest nije apstraktno osjetilna svijest, nego ljudski osjetilna svijest, da su religija, bogatstvo itd. samo otudjena zbiljnost čovjekova opredmećivanja, čovjekove suštinske snage pretvorene u djelo i stoga samo put prema istinskoj ljudskoj zbiljnosti – to prisvajanje ili shvaćanje toga procesa pokazuje se kod Hegela tako da su osjetilnost, religija, državna moć itd. duhovne suštine – jer je samo duh istinska suština čovjeka, istinski oblik duha je misleći duh, logički, spekulativni duh. Ljudskost prirode i ljudskost historijom proizvedene prirode, ljudskost čovjekovih proizvoda, pokazuje se u tome što su oni proizvodi apstraktnog duha i utoliko, dakle, duhovni momenti, misaona bica. Stoga je Fenomenologija skrivena, sama sebi još nejasna i mistificijuća kritika; ali ukoliko ona fiksira otudjenje čovjeka – iako se čovjek pojavljuje samo u obliku duha – u njoj su skriveni svi elementi kritike i često već pripravljeni i izradjeni na način koji daleko nadvisuje Hegelovo stajalište. “Nesretna svijest”, “poštena svijest”, borba “plemenite i podle svijesti” itd. itd., ti pojedini osjeci sadržavaju kritičke elemente – ali još u otudjenom obliku – čitavih sfera, kao religije, države, gradjanskog života itd. Dakle, kao što se biće, predmet javlja kao misaono biće, tako je subjekt uvijek svijest ili samosvijest, ili, tačnije, predmet se pojavljuje samo kao apstraktna svijest, a čovjek samo kao samosvijest; stoga su različiti oblici otudjenja pojavljuju samo različiti oblici svijesti i samosvijesti. Kao što je apstraktna svijest po sebi – taj oblik u kome se predmet shvaća – samo momenat razlikovanja samosvijesti sa svješću, apsolutno znanje, kretanje apstraktnog mišljenja koje se više ne dogadja prema spoljašnosti, nego samo još u samom sebi, tj. rezultat je dijalektika čistog mišljenja.

Veliko u Hegelovoj Fenomenologiji i njenom konačnom rezultatu – dijalektici negativiteta kao principu koji pokreće i proizvodi – jest, dakle, to što Hegel samo stvaranje čovjeka shvaća kao proces, opredmećuje kao raspredmecuje (Entgegeneständlichung), kao ospoljenje i kao ukidanje tog ospoljenja; dakle, što shvaća suštinu rada, a predmetnog čovjeka – istinskog čovjeka, jer je zbiljski – shvaća kao rezultat njegova vlastita rada. Zbiljsko, djelatno čovjekovo odnošenje prema sebi kao rodnom biću, ili njegovo odjelotvorenje kao zbiljskog rodnog bića, tj. kao ljudskog bića, moguće je samo tako da sve svoje rodne snage zaista spoji (herausschafft) – što kao rezultat istorije – da se prema njima odnosi kao prema predmetima, što je, napokon, opet moguće samo u obliku otudjenja.

Hegelovu jednostranost i granicu mi ćemo iscrpno prikazati na završnom poglavlju Fenomenologije, apsolutnom znanju -poglavlju koje sadrži sažeti duh Fenomenologije, njen odnos prema spekulativnoj dijalektici kao i Hegelovu svijest o objema i njihov uzajamni odnos.

Privremeno anticipirajmo još samo sljedeće: Hegel stoji na stajalištu, moderne nacionalne ekononmije. On shvaća rad kao suštinu, kao suštinu čovjeka koja se obistinjuje; on vidi samo pozitivnu stranu rada, a ne njegovu negativnu stranu. Rad je postojanje čovjeka za sebe unutar ospoljenja ili ospoljeni čovjek. Rad, koji Hegel jedino pozna i priznaje, apstraktno je duhovan. Dakle ono što uopće čini suštinu filozofije, ospoljenje čovjeka koje sebe zna, ili ospoljenu znanost koja sebe misli, to Hegel svaća kao suštinu rada i može stoga nasuprot prethodnoj filozofiji, sažeti njene pojedine momente i svoju filozofiju prikazati kao filozofiju. Što su učinili drugi filozofi – da pojedine momente prirode i čovjekova života shvaćaju kako momente samosvijesti, i to apstraktne samosvijesti – to Hegel zna kao djelovanje filozofije. Stoga je njegova znanost apsolutna.

Prijedjimo sada na naš predmet.

Apsolutno znanje. Poslednje poglavlje “Fenomenologije”.

Glavno je da predmet svijesti nije ništa drugo već samosvijest, ili da je predmet samo opredmećivanja samosvijest, samosvijest kao predmet. (Postavljanje čovjeka – samosvijest.)

Stoga treba prevladati predmet svijesti. Predmetnost kao takva tretira se kao otudjeni čojekov odnos, koji ne odgovara čovjekovoj suštini, samosvijesti. Ponovno prisvajanje predmetnog čovjekovog bića koje je proizvedeno kao tudje pod odredjenjem otudjenja, ne znači samo ukidanje otudjenja nego i ukidanje predmetnosti, dakle, da se čovjek smatra ne-predmetnim, spiritualističkim bićem.

Kretanje prevladavanja predmeta svijesti Hegel opisuje na ovaj način:

Predmet se ne pokazuje samo kao vraćanje u vlastitost (to je po Hegelu jednostrano razumijevanje – koje shvaća samo jednu stranu onog kretanja). Čovjek se izjednacava s vlastitošcu. Vlastitost, medjutim, jest apstraktno shvaćen i pomoću apstrakcije proizveden čovjek. Čovjek je vlastit (selbstisch). Njegovo oko, njegovo uho, itd. vlastito je; svaka od njegovih suštinskih snaga ima u njemu svojstvo vlastitosti. Ali je zato sasvim pogrešno reći: samosvijest ima oko, uho, suštinsku snagu. Samosvijest je, naprotiv, kvalitet čovjekove prirode, čovjekova oka itd., čovjekova priroda nije kvalitet samosvijesti.

Za sebe apstrahirana i fiksirana vlastitost jest čovjek kao apstraktni egoist, u svojoj čistoj apstrakciji do mišljenja uzdignut egoizam. (Na ovo ćemo se vratiti kasnije).

Ljudsko biće, čovjek, za Hegela je isto što i samosvijest. Stoga je svako otudjenje čovjekova bića samo otudjenje samosvijesti. Otudjenje samosvijesti nije izraz zbiljskog otudjenja čovjekova bića, izraz koji se održava u znanju i mišljenje. Naprotiv, zbiljsko otudjenje koje se realno pojavljuje jest prema svojoj najunutrašnjijoj skrivenoj suštini – a nju osvjetila tek filozofija – samo pojava otudjenja zbiljskog čovjekova bića, samosvijesti. Nauka koja to obuhvaća zove se zato fenomenologija. Zato se svako ponovno prisvajanje otudjenog predmetnog bića pojavljuje kao njegovo uključivanje u samosvijest; čovjek koji je ovladao svojim bićem samo je samosvijest koja je ovladala predmetnim bićem, stoga je povratak predmeta u vlastitoost ponovno prisvajanje predmeta.

Prevladavanje predmeta svijesti svestrano izraženo sastoji se u tome:
1. da se predmet kao takav prikazuje svijesti kao išcezavajući;
2. da ospoljenje samosvijesti postavlja predmetnost;
3. da to ospoljene nema samo negativno, nego i pozitivno značenje;
4. da ga nema samo za nas ili po sebi, nego za svijest samu;
5. negativan element predmeta ili njegovo ukidanje samog sebe ima za nju na taj način pozitivno značenje, ili, ona zna njegovu ništavnost tako što se sama ospoljava, jer u tom ospoljavanju ona postavlja sebe kao predmet ili predmet kao sebe samu zbog nerazdvojnog jedinstva bitka za sebe;
6. S druge strane, ovdje se istovremeno nalazi drugi moment, da je to ospoljenje i predmetnost koliko ukinula toliko i vratila u sebe, dakle postoji kod sebe u svom drugobitku kao takvom.
7. To je kratanje svijesti i to je zato totalitet njenih momenata.
8. Ona se isto tako mora odnositi prema predmetu u skladu s totalitetom svojih odredjenja i shvatiti ga prema svakom od njih. Ovaj totalitet njenih odredjenja čini predmet po sebi duhovnim bićem, a za svijest to postaje uistinu pomoću shvaćanja svakog od njih pojedinačno kao vlastitosti, ili pomoću gore naznačenog duhovnog odnošenja prema njima. ^[AS]

ad 1. Da se predmet kao takav prikazuje svijesti kao iščezavajući, jest gore spomenuti povratak predmeta u vlastitost.

ad 2. Ospoljenje samosvijesti postavlja predmetnost (Dingheit). Budući da je čovjek = samosvijest, njegovo ospoljeno predmetno biće ili predmetnost (ono što je za njega predmet, a predmet je uistinu za njega samo ono što je njemu suštinski predmet, što je dakle njegovo predmetno biće. Budući da ni zbiljski čovjek kao takav, pa zato ni priroda – čovjek je čovječna priroda – nije učinjen subjektom, nego samo čovjekova apstrakcija, samosvijest, to predmetnost može biti samo ospoljena samosvijest) jednaka je ospoljenoj samosvijesti, a predmetnost je postavljena tim ospoljenjem. Sasvim je prirodno da živo, prirodno biće, obdareno i obskrbljeno predmetima, tj. materijalnim suštinskim snagama, ima isto tako zbiljske prirodne predmete svoga bića, kao i da njegovo samoospoljenje znači postavljanje zbiljskog predmetnog svijeta, ali u obliku spoljašnosti, svijeta koji, dakle, ne pripada njegovu biću, koji mu je nadmoćan. Nema tu ničeg neshvatljivog i zagonetnog. Naprotiv, suprotno bi bilo zagonetno. Ali isto je tako jasno da samosvijest, tj. njeno ospoljenje može postaviti samo predmetnost tj. opet samo apstraktnu stvar, stvar apstrakcije, a nikakav zbiljski predmet. Stoga je, dalje, jasno da predmetnost u odnosu na samosvijest nije uopće ništa samostalno, suštinsko, nego obično stvorenje, nešto što ono postavlja, a to postavljeno umjesto da se samo potvrdjuje, samo je potvrdjivanje akta postavljenja koji u jednom momentu fiksira svoju energiju kao proizvod i dodjeljuje mu prividno – ali samo za momenat – ulogu samostalnog, zbiljskoga bića.

Kada zbiljski, tjelesan čovjek, koji stoji na čvrstoj, okrugloj Zemlji, koja izdiše i udiše sve prirodne snage, postavlja svoje zbiljske, predmetne suštinske snage pomoću svog ospoljenja kao strane predmete, onda subjekt nije postavljanje; to je subjektivnost predmetnih suštinskih snaga, čija akcija mora stoga biti predmetna. Predmetno biće djeluje predmetno, a ono ne bi djelovalo predmetno kad predmetnost ne bi ležala u njegovom suštinskom odredjenju. Ono stvara, postavlja samo predmete, jer su ga predmeti postavili, jer je svojim porijeklom priroda. U aktu postavljanja ono ne pada, dakle, iz svoje “čiste djelatnosti” u stvaranju predmeta, nego njegov predmetni proizvod potvrdjuje njegovu predmetnu djelatnost, njegovu djelatnost kao djelatnost predmetnog prirodnog bića.

Ovdje vidimo kako se provedeni neturalizam ili humanizam razlikuje i od idealizma i od materijalizma, a istovremeno je njihova istina koja ih ujedinjuje. Istovremeno vidimo kao je samo naturalizam sposoban da shvati akt svjetske historije.

(Čovjek je neposredno prirodno biće. Kao prirodno biće i kao živo prirodno biće, on je obdaren djelomično prirodnim, životnim snagama, on je djelatno prirodno biće; te snage egzistiraju u njemu kao sklonosti i sposobnosti, kao nagoni; on je djelomično prirodno, tjelesno, osjetilno, predmetno biće koje trpi, koje je uvjetano i ogreničeno, kao što su to biljka i životinja, tj. predmeti njegovih nagona postoje izvan njega, kao od njega nezavisni predmeti; ali ti predmeti su predmeti njegove potrebe, predmeti koji su neophodni za odjelotvorenje i potvrdjivanje njegovih suštinskih snaga, suštinski predmeti. Da je čovjek tjelesno, živo, zbiljsko, osjetilno, predmetno biće, znači da za predmet svoga bića, svog životnog ispoljavanja ima zbiljske, osjetilne predmete, ili da svoj život može ispoljavati samo na zbiljskim, osjetilnim predmetima. Biti predmetan, prirodan, osjetilan, ili imati izvan sebe predmet, prirodu, osjetilo, ili za nešto treće sam biti predmet, priroda, osjetilo, to je identično.) Glad je prirodna potreba; da bi se zadovoljila, da bi se utažila, njoj je potrebna priroda izvan nje, predmet izvan nje. Glad je priznata potreba tjela za predmetom koji se nalazi izvan njega, koji je neophodan njegovom integriranju i ispoljavanju bića. Sunce je predmet biljke, predmet koji joj je neophodan, koji potvrdjuje njen život, kao što je biljka predmet sunca, ispoljavanje sunčane snage, snage koja budi život, ispoljavanje predmetne suštinske snage sunca.

Biće koje svoju prirodu nema izvan sebe, nije prirodno biće, ne učestvuje u biću prirode. Biće koje nema nikakav predmet izvan sebe, nije predmetno biće. Biće koje samo nije predmet za treće biće, nema biće za svoj predmet, tj. ne odnosi se predmetno, njegov bitak nije predmetan.

Nepredmetno biće je nebiće (Unwesen).

Pretpostavite biće koje ni samo nije predmet, niti ima predmet. Takvo biće bilo bi prvo, jedino biće, izvan njega ne bi egzistiralo nikakvo biće, ono bi egzistiralo usamljeno i samo. Jer čim postoje predmeti izvan mene, čim ja nisam sam, ja sam drugi, druga zbiljnost nego predmet izvan mene. Za taj treći predmet ja sam, dakle, druga zbiljnost a ne on, tj. ja sam njegov predmet. Biće koje nije predmet drugog bića pretpostavlja, dakle, da ne postoji nikakvo predmetno biće. Čim imam jedan predmet, taj predmet ima mene za predmet. A nepredmetno biće je nezbiljsko, neosjetilno, samo mišljeno, tj. samo imaginarno biće, biće apstrakcije. Biti osjetilan, tj. biti zbiljski, znači biti predmet osjetila, osjetilni predmet, znači, dakle, imati sve osjetilne predmete izvan sebe, imati predmete svoje osjetilnosti. Biti osjetilan znači trpeti.

Stoga je čovjek kao predmetno osjetilno biće trpno biće, a, budući da je biće koje osjeća svoje patnje, on je strastveno biće. Strast, passion, je čovjekova suštinska snaga, koja energično teži ka svom predmetu.

(Ali čovjek nije samo prirodno biće, nego je ljudsko prirodno biće, tj. biće koje postoji samo za sebe, stoga rodno biće koje se kao takvo mora potvrditi i manifestirati u svom bitku i u svom znanju. Čovjekovi predmeti nisu, dakle, prirodni predmeti onakvi kakvi su neposredno dati, a ni čovjekovo osjetilo kakvo je ono neposredno, predmetno, nije čovjekova osjetilnost, čovjekova predmetnost. Priroda ni objektivno ni subjektivno nije neposredno adekvatno data čovjekovu biću.) A kako sve prirodno mora nastati, tako i čovjek ima svoj akt nastajanja, historiju, koju je on, medjutim, svijestan i koji je stoga akt nastajanja koji se ako akt nastajanja svjesno ukida. Historija je prava prirodna historija čovjeka. (Na to se treba vratiti.)

Treće, budući da je to postavljanje same predmetnosti samo privid, akt koji protivreči suštini čiste djelatnosti, ono se mora opet ukinuti, predmetnost mora biti negirana.

ad 3, 4, 5, 6. – 3. To ospoljenje svijesti nema samo negativno, nego i pozitivno značenje i
4. to pozitivno značenje ne postoji samo za nas ili po sebi, nego za nju, za samu svijest.
5. Na taj način negatvni element predmeta, ili njegovo ukidanje samoga sebe, ima za nju pozitivno značenje, ili ona zna tu ništavnost njegovu tako što samu sebe ospoljuje, jer u tom ospoljenju ona zna sebe kao predmet, ili predmet kao sebe samu, zbog nerazdvojnog jedinstva bitka za sebe.
6. S druge strane, ovdje se istovremenoi nalazi taj drugi momenat, da je ona to ospoljenje i predmetnost isto tako ukinula i vratila u sebe, da postoji, dakle, kod sebe u svom drugobitku kao takvom.

Već smo vidjeli da prisvajanje otudjenog predmetnog bića ili ukidanje predmetnosti pod odredjenjem otudjenja – koje mora ići od indiferetne tudjosti do zbiljskog neprijateljskog otudjenja – ima za Hegela istovremeno, ili čak uglavnom, značenje ukidanja predmetnosti, jer ono što je za samosvijest odbojno u otudjenju nije odredjeni karakter predmeta, nego njegov predmetni karakter. Stoga je predmet nešto negativno, nešto što ukida sama sebe, ništavnost. Ta njegova ništavnost nema za svijest samo negativno nego i pozitivno značenje, jer je upravo ta ništavnost predmeta samopotvrdjivanje nepredmetnosti, apstrakcije, njega samog. Stoga za samu svijest ništavost predmeta ima pozitivno značenje u tom smislu što svijest zna da je ta ništavnost predmetno biće, njeno samoospoljenje, što zna, da ništavnost postoji samo pomoću njenog samoospoljenja…

Način na koji svijest postoji i kako nešto za nju postoji jest znanje. Znanje je njen jedini akt. Stoga nešto za nju postaje ukoliko ona za to nešto zna. Znanje je jedino njeno predmetno odnošenje. – Ona sada zna za ništavnost predmeta, tj. nerazličitost predmeta od nje, za nebitak predmeta, tako što zna da je predmet njeno samoospoljenje, tj. ona sebe zna – znanje kao predmet – na taj način što je predmet samo privid predmeta, obmana, ali da on prema svojoj suštini nije ništa drugo već samo znanje koje sebi samom suprostavlja, te je stoga sebi suprostavilo ništavnost, nešto što nema nikakvu predmetnost izvan znanja; ili znanje zna da ono time što se odnosi prema nekom predmetu postoji samo izvan sebe, da se ospoljuje; da se ono samo sebi pokazuje s amo kao predmet ili da je ono što se njemu pokazuje kao predmet ono samo.

S druge strane, kaže Hegel, ovdje je sadržan istovremeno ovaj drugi moment: da li je to ospoljenje i predmetnost ono isto tako ukinulo i vratilo u sebe, dakle da je kod sebe u svom drugobitku kao takvom.

U ovom razmatranju sabrali smo sve iluzije spekulacije.

Prvo: svijest, samosvijest je u svom drugobitku kao takvom kod sebe. Stoga je ona – ili, ako ovdje apstrahiramo od Hegelove apstrakcije i umjesto samosvijesti postavimo samosvijest čovjeka – kod sebe u svom drugobitku kao takvom. U tom leži, prvo, da svijest – znanje kao znanje – mišljenje kao mišljenje – teži tome da bude neposredno drugo sebe same, osjetilnost, zbiljnost, život – mišljenje koje se prevazilazi u mišljenju. (Fojerbah^[AT]). Ta strana je sadržana ovdje ukoliko se svijest samo kao svijest spotiče ne na otudjenu predmetnost, nego na predmetnost kao takvu.

Drugo, u tome je sadržano da samosvjestan čovjek – ukoliko je duhovni svijet, ili opće duhovno postojanje svoga svijeta, spoznao i ukinuo kao osamoospoljenje – isti svijet ipak ponovo potvrdjuje u tom ospoljenom obliku i smatra ga svojim istinskim postojanjem, ponovo ga uspostavlja i pretenduje da bude kod sebe u svom drugobitku kao takvom. Tako se nakon prevladavanja, na primjer, religije, nakon spoznaje religije kao proizvoda samoospoljenja, ipak nalazi potvrdjen u religiji kao religiji. Tu je korijen krivog Hegelovog pozitivizma ili njegova samo prividnog kriticizma; to je ono što Fojerbah označuje kao postavljanje, negiranje i uspostavljanje religije ili teologije – a što, medjutim, treba shvatiti općenitije. Dakle, um je kod sebe u neumu kao neumu. Čovjek koji je spoznao da u pravu, politici itd. vodi ospoljeni život, vodi u tom ospoljenom životu kao takvom svoj istinski ljudski život. Samoafirmiranje i samopotvrdjivanje u protivrječnosti sa samim sobom, kako sa znanjem, tako i sa suštinom predmeta, jest, dakle, istinsko znanje i istinski život.

O nekoj Hegelovoj akomodaciji religiji, državi itd. ne može više biti govora, jer ta laž je laž njegova principa.

Ako znam da je religija ospoljena čovjekova samosvijest, onda znam da se u njoj kao religiji ne potvrdjuje moja samosvijest, nego moja ospoljena samosvijest. Znam, dakle, da se moja samosvijest koja pripada sebi, svom biću, ne potvrdjuje u religiji, nego naprotiv u uništenoj, ukinutoj religiji.

Stoga negacija negacije nije kod Hegela potvrdjivanje istinskog bića upravo pomoću negacije prividnog bića, nego potvrdjivanje prividnog bića ili bića otudjenog u svom poricanju, ili poricanje tog prividnog bića kao predmetnog bića koje postoji izvan čovjeka i koje je od njega nezavisno, te njegovo pretvaranje u subjekt.

Stoga svojevrsnu ulogu igra ukidanje, u kome su povezani poricanje i očuvanje, potvrdjivanje.

Tako je, na primjer, u Hegelovoj filozofiji prava ukinuto privatno pravo jednako moralu, ukinuti moral jednak porodici, ukinuta porodica jednaka gradjanskom društvu, ukinuto gradjansko društvo jednako državi, ukinuta država jednaka je svjetskoj historiji. U zbiljnosti privatno pravo, moral, porodica, gradjansko društvo, država itd. postoje i dalje, samo su postali momenti, egzistencije i načini postojanja čovjeka, koji ne vrijede izolirano, koji se uzajamno poništavaju i proizvode itd. Momenti kretanja.

Ta njihova pokretna suština skrivena je u njihovoj zbiljskoj egzistenciji. Ona se manifestira, očituje tek u mišljenju, u filozofiji, i zato je moje pravo religiozno postojanje – moje filozfsko-religijsko postojanje, moje pravo političko postojanje – moje filozofsko-pravno postojanje, moje pravo prirodno postojanje – filozofsko-prirodno postojanje, moje pravo umjetničko postojanje – filozofsko-umjetničko postojanje, moje pravo ljudsko postojanje – moje filozofsko postojanje. Isto tako, prava egzistencija religije, države, prirode, umjetnosti jest: filozfija religije, prirode, države, umjetnosti. Medjutim, ako je samo filozfija religije itd. za mene pravo postojanje religije, onda sam ja takodjer istinski religiozan samo kao filozof religije i tako poričem zbiljsku religioznost i zbiljski religioznog čovjeka. Ali ja ih istovremeno potvrdjujem, djelomično unutar svog vlastitog postojanja ili unutar tudjeg postojanja koje im suprotstavljam, jer ono je samo njihov filozofski izraz, a djelomično u njihovu svojevrsnom prvobitnom obliku, jer su u mojim očima samo prividni drugobitak, alegorije, pod osjetilnim velom skriveni oblici njihova vlastitog, istinskog, tj. moga filozofskog postojanja.

Isto je tako ukinuti kvalitet, jednak kvantitetu, ukinuti kvantitet jednak je mjeri, ukinuta mjera jednaka je suštini, ukinuta suština jednaka je pojavi, ukinuta pojava jednaka je zbiljnosti, ukinuta zbiljnost jednaka je pojmu, ukinuti pojam jednak je objektivnosti, ukinuta objektivnost jednaka je apsolutnoj ideji, ukinuta apsolutna ideja jednaka je prirodi, ukinuta priroda jednaka je subjektivnom duhu, ukinuti subjektivni duh jednak je moralnom objektivnom duhu, ukinuti moralni duh jednak je umjetnosti, ukinuta umjetnost jednaka je religiji, ukinuta religija jednaka je apsolutnom znanju.

S jedne strane, to ukidanje je ukidanje mišljenog bića, dakle, mišljeno privatno vlasništvo ukida se u mislima morala. A budući da mišljenje uobražava da je neposredno drugo sebe sama, osjetilna zbiljnost, te da njegova akcija, dakako, vrijedi i kao osjetilna zbiljska akcija, onda to misaono ukidanje, koje svoj predmet u zbiljnosti ostavlja, vjeruje da ga je zbiljski prevladalo; s druge strane, budući da je sam predmet postao za mišljenje misaoni moment, ono ga stoga i u njegovoj zbiljnosti smatra kao samopotvrdjivanje sebe sama, samosvijesti, apstrakcije.

Stoga s jedne strane postojanje, koje Hegel ukida u filozofiji, nije zbiljska religija, država, priroda, nego religija kao predmet znanja, dogmatika, zatim pravo, nauka o državi, nauka o prirodi, S jedne strane, dakle, Hegel stoji u suprotnosti kako prema zbiljskom biću tako i prema neposrednoj nefilozofskoj nauci, ili prema nefilozofskim pojmovima toga bića. Stoga on protivrječi njihovim običnim pojmovima.

S druge strane, religiozan itd. čovjek može naći svoju posljednju potvrdu u Hegelu.

Sad treba shvatiti pozitivne momente Hegelove dijalektike – unutar odredjenja otudjenja.

a) Ukidanje kao predmetno kretanje koje ponovo uvlači u sebe ospoljenost. To je unutar otudjenja izraženo saznanje o prisvajanju predmetnog bića pomoću ukidanja njegova otudjenja, otudjeno saznanje o zbiljskom opredmećivanju čovjeka, o zbiljskom prisvajanju njegova predmetnog bića pomoću uništenja otudjenog odredjenja predmetnog svijeta, pomoću njegova ukidanja u njegovom otudjenom postojanju; kao što je ateizam kao ukidanje boga nastajanje teorijskog humanizma, tako je komunizam kao ukidanje privatnog vlasništva prisvajanje zbiljskog čovjekova života kao njegova vlasništva, nastajanje praktičnog humanizma; drugim riječima, ateizam je posredstvom ukidanja religije, a komunizam posredstvom ukidanja privatnog vlasništva – sobom posredovani humanizam. Tek pomoću ukidanja toga posredovanja – koje je, medjutim, nužna pretpostavka – nastaje humanizam koji pozitivno počinje od sebe sama, pozitivni humanizam.

Ali ateizam i komunizam nisu nikakav bijeg, apstrakcija, gubitak predmetnog svijeta koji je proizveo čovjek, gubitak njegovih suštinskih snaga koje su postale predmetnost, nisu nikakvo siromaštvo koje se vratilo neprirodnoj, nerazvijenoj jednostavnosti. Naprotiv, tek su oni zbiljsko nastajanje, za čovjeka zbiljski nastalo ostvarenje njegova bića, njegova bića kao zbiljskog bića.

Hegel shvaća, dakle, samootudjenje, ospoljenje bića, raspredmećenje i obestvarenje čovjeka kao samoprisvajanje, promjenu bića, opredmećenje, ozbiljenje time što shvaća pozitivni smisao negacije koja se odnosi na sebe samu – iako opet na otudjen način. (Ukratko, on shvaća rad – unutar apstrakcije – kao akt samostvaranja čovjeka, odnošenje prema sebi kao prema tudjem biću i svoje odjelotvorenje kao odjelotvorenje tudjeg bića – kao rodnu svijest i rodni život koji nastaju.)

b) Kod Hegela – bez obzira na već opisanu iskrivljenost, ili štoviše, kao njena konzekvencija – taj akt se pojavljuje jednom samo kao formalan, jer je apstraktan, jer je ljudsko biće shvaćeno samo kao apstraktno biće koje misli, kao samosvijest: i

drugo, pošto je shvaćanje formalno i apstraktno, ukidanje ospoljenja postaje potvrdjivanje ospoljenja, ili, ono kretanje samostvaranja, samoopredmećivanja, kao samoospoljenje i samootudjenje, za Hegela je apsolutno, te zato posljednje čovjekovo ispoljavanje života koje je samo sebi svrha i u sebi se smiruje, koje je došlo do svoga bića.

To kretanje u svom apstraktnom obliku, kao dijalektika, važi stoga kao istinski čovječiji život, a budući da je on ipak apstrakcija, otudjenje čovjekova života, on važi kao božanski proces, stoga kao čovjekov božanski proces – proces koji prolazi njegovo apstraktno, čisto, apsolutno, od njega različito biće.

Treće: taj proces mora imati nosioca, subjekta; ali subjekt postaje tek kao rezultat; taj rezultat, subjekt koji zna da je apsolutna samosvijest, jest stoga bog, apsolutni duh, ideja koja sebe zna i odjelotvoruje. Zbiljski čovjek i zbiljska priroda postaju samo predikati, simboli toga skrivenog nezbiljskog čovjeka i te nezbiljske prirode. Stoga se subjekt i predikt medjusobno nalaze u odnosu apsolutne iskrivljenosti: mistični subjekt-objekt ili subjektivnost koja prelazi objekt, apsolutni subjekt kao proces, kao subjekt koji se ospoljuje, te koji se vraća u sebe iz ospoljenja, ali koji to ospoljenje istovremeno vraća u sebe, i subjekt kao taj proces; čisto neprekidno kruženje u sebi.

Uz prvu tačku: formalno i apstraktno shvaćanje čovjekova akta samoproizvodjenja ili samoopredmećivanja.

Otudjeni predmet, otudjena zbiljnost čovjekova bića nije ništa drugo – budući da Hegel čovjeka poistovećuje sa samosviješću – već svijest, on je samo misao otudjenja, njen apstraktan i zato besadržajan i nezbiljski izraz, negacija. Stoga ni ukidanje ospoljenja nije ništa drugo već apstraktno, besadržajno ukidanje one besadržajne apstrakcije, negacija negacije. Sadržajna, živa, osjetilna, konkretna djelatnost samoopredmećivanja postaje stoga njena čista apstrakcija, apsolutna negativnost, apstrakcija koja se opet kao takva fiksira i pomišlja kao samostalna djelatnost, kao djelatnost uopće. Budući da ta takozvana negativnost nije ništa drugo već apstraktan, besadržajan oblik onog zbiljskog živog akta, to i njen sadržaj može biti samo formalan, sadržaj proizveden apstrahiranjem od svakog sadržaja. To su stoga opći, apstraktni oblici apstrakcije, oblici mišljenja, logičke kategorizacije, otrgnute od zbiljskog duha i od zbiljske prirode, oblici koji pripadaju svakom sadržaju i koji su stoga indiferentni prema svakom sadržaju, i koji baš zato vrijede za svaki sadržaj. (Logički sadržaj apsolutne negativnosti razvit cemo kasnije.)

Pozitivno što je Hegel izvršio ovdje – u svojoj spekulativnoj logici – jest to da su odredjeni pojmovi, opći fiksni oblici mišljenja, u svojoj samostalnosti nasuprot prirodi i duhu, nužan rezultat općeg otudjenja čovjekova bića, dakle i čovjekova mišljenja i da ih je Hegel stoga prikazao i sažeo kao momente procesa apstrahiranja, Na primjer, ukinuti bitak je suština, ukinuta suština je pojam, ukinuti pojam… apsolutna ideja. Ali što je apsolutna ideja? Ona opet ukida samu sebe ako neće da prodje opet od početka cjelokupan akt apstrahiranja i da se zadovolji time da bude totalitet apstrakcija ili apstrakcija koja shvaća samu sebe. Ali apstrakcija koja sebe shvaća kao apstrakciju, zna da je ništa; ona mora napustiti sebe, apstrakciju, i tako dolazi do bića, koje je upravo njena suprotnost, do prirode. Cjelokupna logika je, dakle, dokaz da apstraktno mišljenje za sebe nije ništa, da apsolutna ideja za sebe nije ništa, da je tek priroda nešto.

Apsolutna ideja, apstraktna ideja, koja “razmatrana sa stanovišta svog jedinstva sa sobom jest promatranje” (Hegelova Enciklopedija, 3. izdanje, strana 222 D 244, koja “u apsolutnoj istini same sebe odlučuje da slobodno iz sebe otpusti moment svoje posebnosti ili prvog odredjenja i drugobitka, neposrednu ideju kao svoj odraz, sebe kao prirodu” (1.c.), cijela ova ideja koja se vlada tako neobično i čudnovato, koja je hegelovcima prouzrokavala silne glavobolje, nije ništa drugo već apstrakcija, tj. apstraktni mislilac, apstrakcija koja se, opamećena iskustvom i objasnivši sebi svoju istinu, odlučuje na to, pod različitim – krivim i takodjer još apstraktnim – uvjetima, da sebe napusti i da svoj drugobitak, ono posebno, odredjeno stavi na mjesto svoga kod-sebe-bitka, nebitka, svoje općenitosti i svoje neodredjenosti, da slobodno iz sebe otpusti prirodu, koju je skrivala u sebi samo kao apstrakciju, kao misaonu stvar, tj. da napusti apstrakciju i da jednom pogleda od sebe oslobodjenu prirodu. Apstraktna ideja, koja neposredno postaje promatranje, nije ništa drugo već apstraktno mišljenje koje sebe napušta i odlucuje se za promatranje. Taj cjelokupan prijelaz logike u filozofiju prirode nije ništa drugo već prijelaz iz apstrahiranja u promatranje, što ga apstraktni mislilac tako teško ostvaruje i što ga je stoga tako neobično opisao. Mistično osjecanje koje filozofa tjera iz apstraktnog mišljenja u promatranje, jest dosada, čežnja za sadržajem.

(Sam sebi otudjen čovjek jest i svom biću, tj. prirodnom i ljudskom biću otudjeni mislilac. Stoga su njegove misli nepokretni duhovi koji prebivaju izvan prirode i čovjeka. Hegel je u svojoj logici zatvorio sve te nepokretne duhove, shvatio svakog od njih najprije kao negaciju, tj. kao ospoljenje čovjekova mišljenja, zatim kao negaciju negacije, tj. kao ukidanje tog ospoljenja, kao zbiljsko ispoljavanje čovjekova mišljenja; no budući da je sama još prožeta otudjenjem, ta negacija negacije je djelomično ponovno uspostavljanje duhova u njihovu otudjenju, a djelomično ostajanje kod posljednjeg akta, odnošenja-na-samu-sebe u otudjenju kao istinskom postojanju tih nepokretnih duhova ^[66], a djelomično, pak, ukoliko ta apstrakcija shvaća samu sebe i u sebi samoj osjeća beskrajnu dosadu, javlja se kod Hegela napuštanje apstraktnog mišljenja koje se kreće samo u mišljenju, koje je bez oka, bez zuba, bez uha, bez ičega, kao odluka da se prizna priroda kao biće i da se posveti promatranju.

Ali ni priroda, apstraktno uzeta, za sebe, fiksirana u odvojenosti od čovjeka, nije za čovjeka ništa. Da je apstraktni mislilac koji se odlučio za promatranje promatra apstraktno, razumije se po sebi. Kao što je priroda ležala zatvorena za mislioca u obliku koji je njemu samom skriven i zagonetan, kao apsolutna ideja, kao misaona stvar, tako je on, uistinu, time što ju je otpustio iz sebe, otpustio samo tu apstraktnu prirodu, – ali sada sa značenjem da je ona drugobitak misli, da je ona zbiljska, promatrana, od apstraktnog mišljenja različita priroda – otpustio je samo misaonu stvar prirode. Ili, govoreći ljudskim jezikom, promatrajuci prirodu, apstraktni mislilac saznaje da bića nisu ništa drugo već apstrakcija prirodnih odredjenja. Cijela priroda ponavlja mu, dakle, logicke apstrakcije, samo u osjetilnom, spoljašnjem obliku. – On ponovo analizira nju i te apstrakcije. Njegovo promatranje prirode je, dakle, samo akt potvrdjivanja njegove apstrakcije o promatranju prirode, tok radjanja njegove apstrakcije koji on svjesno ponavlja. Tako je, na primjer, vrijeme istovremeno negativnost koja se odnosi na sebe (str 238, 1.c.). Ukinutom nastajanju kao postojanju odgovara – u prirodnom obliku – ukinuto kretanje kao materija. Svjetlo je – prirodan oblik – refleksija u sebi. Tijelo kao mjesec i komet je prirodan oblik suprotnosti, s jedne strane, po Logici pozitivno koje se osniva na samom sebi, a s druge strane je negativno koje se osniva na samom sebi. Zemlja je prirodan oblik logičke osnove, kao negativno jedinstvo suprotnosti itd.

Priroda kao priroda, tj. ukoliko se ona osjetilno još razlikuje od onog tajnovitog, u njoj skrivenog smisla, priroda odijelena, različita od onih apstrakcija, jest ništa, ništa koje se pokazuje kao ništa, jest besmislena ili ima samo smisao spoljašnjosti koja je ukinuta.

“U konačno-teološkom stanovištu nalazi se valjana pretpostavka da priroda ne sadrži u samom sebi apsolutnu svrhu” (str. 225 D 245).

Njezin cilj je potvrdjivanje apstrakcije.

“Priroda se pojavila kao ideja u obliku drugobitka. Budući da je na taj način ideja ono negativno same sebe ili sebi spoljašnja, priroda nije spoljašnja samo relativno spram te ideje, nego spoljašnjost sačinjava odredjenje u kojem ona postoji kao priroda” (str. 227 D 247).

Spoljašnjost ne treba ovdje shvatiti kao osjetilnost koja se ispoljava i koja je otvorena svjetlu, osjetilnom čovjeku, tu spoljašnjost treba ovdje shvatiti u smislu ospoljenja, pogreške, mane, koja ne treba da postoji. Jer istinito je još uvijek ideja. Priroda je samo oblik njenog drugobitka. A budući da je apstraktno mišljenje suština, to je ono što je njemu spoljašnje, po svojoj suštini samo spoljašnjost. Apstraktni mislilac priznaje istovremeno da je suština prirode osjetilnost, spoljašnjost u suprotnosti prema mišljenju, njen nedostatak, da je ona, ukoliko se razlikuje od apstrakcije, manjkavo biće. biće koje nije manjkavo samo za mene, u mojim očima, nego po sebi, ima nešto izvan sebe, nešto što mu manjka. Znači, njegova suština je nešto drugo nego ono samo. Stoga se priroda mora sama ukinuti za apstraktnog mislioca, jer ju je on već postavio kao biće koje je potencijalno ukinuto.

“Za nas duh ima kao svoju pretpostavku prirodu, čija je on istina, a time i apsolutno pravo. U toj istini priroda je išcezla, a duh se pojavio kao ideja koja došla do svog bitka-za-sebe, čiji je pojam i objekt i subjekt. Taj identitet je apsolutna negativnost, jer pojam ima u prirodi svoju potpunu spoljašnju objektivnost, ali je on to svoje ispoljenje ukinuo i u njemu postao identičan sa sobom. On je, dakle, taj identitet samo kao povratak iz prirode” (str. 392 D 381).

“Objavljivanje, koje je kao apstraktna ideja neposredan prijelaz, nastajanje prirode, kao objavljivanje duha koji je slobodan jest postavljanje prirode, kao objavljenje duha koji je slobodan jest postavljanje prirode kao njegova svijeta; postavljanje koje je kao refleksija istovremeno pretpostavljanje svijeta kao samostalne prirode. Objavljenje u pojmu jest stvaranje prirode kao njegova bitka, u kojemu on sebi daje afirmaciju i istinu svoje slobode.” “Apsolutno je duh. To je najviša definicija apsoluta” (str. 393 D 384).

 

Devetog novembra radnici i vojnici su smrskali stari Nemački režim. Pruska sabljaška manija za svetsku prevlast je krvarila do smrti na bojištima Francuske. Banda kriminalaca koji su zapalili svetski požar i doveli Nemačku u okean krvi su stigli na kraj svog užeta. Narod – izdavan godinama, koji je zaboravio kulturu, čast i čovječnost u službi Moloka, spreman na svako užasno delo – se probudio iz svoje četvorogodišnje paralize samo da bi stao pred abis.

Devetog novembra Nemački proletarijat se digao da zbaci sramni jaram. Hohenzolerni su oterani; izabrani su radnički i vojnički koncili.

Ali Hohenzolerni su bili ništa više nego prethodnica imperijalističke buržoazije i Junkera. Klasna vladavina buržoazije je stvarni kriminalac odgovoran za Svetski Rat, kako u Nemačkoj tako i u Francuskoj, u Rusiji kao i Engleskoj, u Evropi kao i Americi. Kapitalisti svih nacija su stvarni podstrekači masovnog ubijanja. Među-narodni kapital je nezasiti bog Baal, u čiju čeljust su bačeni milioni ljudskih žrtava.

Svetski Rat pred društvo stavlja izbor: ili nastavak kapitalizma, novi ratovi i neizbežan pad u haos i anarhiju, ili ukidanje kapitalističke eksploatacije.

Sa krajem svetskog rata klasna vladavina buržoazije je izgubila svoje pravo na postojanje. Više nije u stanju da vodi društvo iz strašnog ekonomskog kolapsa koga je ostavila za sobom imperijalistička orgija.

Sredstva za proizvodnju su uništavana na monstrouznom nivou. Milioni sposob-nih radnika, najbolji i najjači sinovi radničke klase, poklani. Čekajući povratak preživjelih stoji zlobna mizerija nezaposlenosti. Glad i bolest prete da saseku snagu ljudi u korenu. Finansijki bankrot države, zbog monstrouznih tereta ratnog duga, je neizbežan.

Iz ove krvave konfuzije, ovog zjapećeg abisa, nema pomoći, nema bežanja, nema spasa pored socijalizma. Samo revolucija svetskog proletarijata može doneti red u ovaj haos, može doneti zaposlenje i hleb za sve, može okončati uzajamni pokolj naro-da, može uspostaviti mir, slobodu, stvarnu kulturu ovom izmučenom čovečanstvu. Dole sa najamnim sistemom! To je slogan ovog časa! Umesto najamnog rada i klasne vladavine mora postojati kolektivni rad. Sredstva za proizvodnju moraju prestati da budu monopol singularne klase; moraju postati zajedničko vlasništvo svih. Ne više eksploatisanih i eksploatatora! Planska proizvodnja i distribucija proizvoda u zajedničkom interesu. Ukidanje ne samo savremenog načina proizvod-nje, nego i savremene trgovine, obične prevare.

Umesto poslodavaca i njihovih najamnih robova, slobodni radni drugovi! Rad kao ničija tortura, nego svačija obaveza! Čovečan i častan život za sve što obave svoju društvenu obavezu. Glad ne više prokletstvo rada, nego bič nerada!

Samo su u takvom društvu nacionalna mržnja i služenje iskorenjeni. Samo kad takvo društvo postane stvarnost Zemja neće biti uflekana ubistvom. Samo tad može se reći: ovaj rat je bio poslednji.

U ovom času socijalizam je jedini spas za čovečanstvo. Reči Komunističkog Manifesta sjaje kao goreći menetekel nad raspadajućim bastionima kapitalističkog društva:

 

Socijalizam ili varvarstvo!

 

II

 

Uspostavljanje socijalističkog društvenog uređenja je najveći zadatak koji je ikada spao na klasu i revoluciju u istoriji sveta. Ovaj zadatak zahteva kompletnu transformaciju države i kompletno zbacivanje ekonomskih i društvenih temelja društva.

Ova transformacija i zbacivanje ne mogu biti dekretovani od strane nekakvog biroa, komiteta ili parlamenta. Mogu biti započeti samo od strane samih masa.

U svim prethodnim revolucijama mala manjina ljudi je vodila revolucionarnu borbu, dala joj cilj i direkciju, i koristila mase samo kao instrument za izvršavanje svojih interesa, interesa manjine, skroz do pobede. Socijalistička revolucija je prva koja je u interesu velike većine i može biti dovedena do pobede samo od strane velike većine samog radnog sveta.

Proleterska masa mora uraditi više od jasnog iznošenja svojih ciljeva i direkcije u revoluciji. Ona mora lično, svojom aktivnošću, doneti socijalizam korak po korak u život.

Esencija socijalstičkog društva se sastoji iz činjenice da velika radna masa prestaje biti dominirana masa, nego naprotiv, sama stvara svoj celi politički i ekonomski život i daje tom životu svestan, slobodan i autonoman pravac.

Od najvišeg vrha države do najmanje opštine, proleterska masa more zameniti nasleđene organe buržoaske klasne vlasti – veća, parlamente i gradske sazive – sa svojim klasnim organima – sa radničkim i vojničkim koncilima. Mora zauzeti sve stanice, nadgledati sve funkcije, izmeriti sve javne potrebe prema standardu svojih klasnih interesa u svrhu socijalizma. Samo kroz konstantan, vitalan i uzajaman odnos između masa naroda i njenih organa, radničkih i vojničkih koncila, aktivnost naroda može ispuniti državu socijalističkim duhom.

Ekonomski prevrat, takođe, može biti ostvaren samo ako je proces izvršen kroz akciju proleterske mase. Goli dekreti socijalizacije od strane najviših revolu-cionarnih vlasti su sami po sebi prazne fraze. Samo radnička klasa kroz svoju aktivnost može oživeti reč. Radnici mogu uspostaviti kontrolu nad proizvodnjom, a vremenom i stvarnu moć, sredstvima uporne borbe sa kapitalom, rukom do ruke, na svakom radnom mestu, sa direktnim masovnim pritiskom, sa štrajkovima i sa stvaranjem svojih parlamentarnih reprezentativnih organa.

Od mrtvih mašina postavljenih na to mesto u proizvodnji od strane kapitala, proleterske mase moraju da nauče da se transformišu u slobodne i nazavisne direktore procesa. Moraju da steknu osjećaj odgovornosti prikladne aktivnim članovima kolektiva koji sam poseduje celo društveno bogatstvo. Moraju da razviju industrijalizam bez kapitalističkog biča, najveću produktivnost bez čuvara robova, disciplinu bez jarma i red bez autoriteta. Najviši idealizam u svrhu kolektiva, naj-striktniju samodisciplinu i najjasniji javni duh masa su moralne osnove socijali-stičkog društva, kao što su glupost, egoizam i korupcija moralne osnove kapitali-stičkog društva.

Sve ove socijalističke građanske vrline, zajedno sa znanjem i veštinama nužnim za upravljanje socijalističkim preduzećima mogu se steći samo kroz sopstvenu aktivnost i njihovo iskustvo.

Socijalizacija društva se može postići samo kroz upornu borbu radničke mase uz celi front, na svim tačkama gde se najam i kapital, narod i buržoaska vlast gledaju oči u oči. Emancipacija radničke klase mora biti rad samo cele radničke klase.

 

III

 

Tokom buržoaskih revolucija, krvoproliće, teror i politička ubistva su bili nezamenjivo oružje u rukama klasa u usponu.

Proleterska revolucija ne treba teror za svoje ciljeve; ona mrzi i prezire ubijanje. Ne treba ova oružja jer se ne bori protiv individua nego protiv institucija, jer ne ulazi u arenu sa naivnim iluzijama čije razočarenje će želeti da osveti. Ona nije očajnički pokušaj manjine da prisilno izgradi svet prema svome idealu, nego akcija masivnih miliona ljudi čija je sudbina ispuniti istorijsku misiju i pretvoriti istorij-sku nužnost u stvarnost.

Čista je ludost verovati da će kapitalisti svojevoljno poslušati socijalističku presudu parlamenta ili nacionalnog saziva, da će se odreći svojine, profita i prava na eksploataciju. Sve vladajuće klase su se borile do kraja sa neumornom energijom da bi sačuvale svoje privilegije. Rimski patriciji i srednjovekovni feudalni baroni, engleski kavaliri i američki trgovci robljem, vlaški boljari i lionski fabrikanti svile – svi su prolivali reke krvi, svi su marširali preko leševa, ubijali i palili, pokretali građanske ratove i izdaje u svrhu odbrane svojih privilegija i moći.

Imperijalistička kapitalistička klasa, kao zadnji potomak kaste eksploatatora, nadmašuje sve svoje prethodnike u brutalnosti, u otvorenom cinizmu i izdaji. Brani svoje najsvetije, svoj profit i privilegiju na eksploataciju, zubima i noktima, sa metodama hladnog zla koje je demonstrirala svetu u celoj istoriji kolonijalne politike i u skorom svetskom ratu. Mobilisaće i raj i pakao protiv proletarijata. Mobilisaće seljake protiv grada, nazadne slojeve radničke klase protiv socijalističke avangarde; koristiće oficire za pokretanje zverstva; pokušaće paralizovati svaku so-cijalističku meru sa hiljadama mera pasivnog otpora; izazvaće ishod Vendea na revoluciju; pozvaće spoljnog neprijatelja, ubistvena oružja Klemensoa, Lojda Džor-dža i Vilsona u zemlju da se spasi – radije će pretvoriti zemlju u zadimljenu gomilu otpada nego odreći se najamnog robovlasništva.

Sav otpor mora biti slomljen korak po korak, sa gvozdenom pesnicom i nemilo-srdnom energijom. Na nasilje buržoaske kontrarevolucije mora biti odgovoreno nasiljem proletarijata. Protiv napada, insinuacije i glasina buržoazije mora stajati nesavitljiva jasnoća svrhe, budnost i uvek spremna aktivnost proleterske mase. Protiv svih pretećih opasnosti kontra-revolucije – naoružavanje naroda i razoru-žavanje radničke klase. Protiv parlamentarnih obstrukcionih manevara buržoazije – aktivna organizacija masa radnika i vojnika. Protiv sveprisutnosti hiljada sredstava moći buržoaskog društva – koncentrisana, kompaktna i potpuno razvijena moć rad-ničke klase. Samo solidan front celog nemačkog proletarijata, južnih Nemaca sa severnim Nemcima, urbani i ruralni, radnici sa vojnicima, i živa, produhovljena identifikacija nemačke revolucije sa Internacionalom, ekstenzija nemačke revolucije u revoluciju svetskog proletarijata može kreirati granitni temelj na kome se građevina budućnosti može izgraditi.

Borba za socijalizam je najveći građanski rat u svetskoj istoriji, i proleterska revolucija mora podvesti nužna oružja za ovaj građanski rat; mora da nauči da ih koristi – da se bori i da pobedi.

Takvo naoružavanje čvrste mase radnog sveta sa celom političkom moći za zadatke revolucije – to je diktatura proletarijata i stoga stvarna demokratija. Nigde najamni rob ne sedi pored kapitaliste, ruralni proleter pored Junkera u varljivoj jednakosti da uđe u parlamentarnu debatu oko pitanja života i smrti, nego gde milionska proleterska masa uzme celokupnu moć države u njenoj žuljevitoj pesnici, kao bog Tor njegov malj, da smrska glavu vladajućih klasa – samo je to demokratija, samo to nije izdaja naroda.

Da bi omogućila proletarijatu da obavi ove zadatke, Liga Spartakovaca zahteva:

 

1. I. Kao neposredne mere za zaštitu revolucije:

 

1. 1. Razoružavanje celokupne policije, svih oficira i neproleterskih vojnika; razoružavanje svih članova vladajućih klasa.
2. 2. Konfiskacija oružja i zaliha municije kao i fabrika naoružanja od strane radničkih i vojničkih koncila.
3. 3. Naoružavanje celokupne muške proleterske populacije kao radničke milicije. Osnivanje Crvene Garde proletera kao aktivnog sastava milicije radi konstantne zaštite Revolucije od kontra-revolucionarnih napada i subverzija.
4. 4. Ukidanje komandnog autoriteta oficira. Zamena vojne kadrovske discipline dobrovoljnom disciplinom vojnika. Izbori svih oficira od strane njihovih jedinica, sa pravom neposredne smenjivosti u svako doba.
5. 5. Izbacivanje svih oficira kapitulacionista iz vojničkih koncila.
6. 6. Zamena svih političkih organa i vlasti bivšeg režima delegatima radničkih i vojničkih koncila.
7. 7. Uspostavljanje revolucionarnog tribunala radi suđenja glavnim kriminalcima odgovornim za početak i nastavak rata, Hohenzolernima, Ludendorfu, Hinden-burgu, Tripicu i njihovim saradnicima, zajedno sa svim konspitatorima kontra-revolucije.
8. 8. Neposredna konfiskacija celokupnih zaliha hrane radi prehrane naroda.

 

1. II. U političkoj i društvenoj sferi:

 

1. 1. Ukidanje svih pokrajina; uspostavljanje ujedinjene Nemačke Socijalističke Republike.
2. 2. Eliminacija svih parlamenata i municipalnih koncila, i preuzimanje njihovih funkcija od strane radničkih i vojničkih koncila, i njihovih komiteta i organa.
3. 3. Izbori radničkih koncila u celoj Nemačkoj od strane celokupne punoljetne radničke populacije oba pola, u gradu i na selu, prema preduzećima, kao i vojničkih koncila od strane njihovih trupa (oficiri i kapitulacionisti isključeni). Pravo radnika i vojnika da opozovu svoje predstavnike u svako doba.
4. 4. Izbor delegata radničkih i vojničkih koncila u celoj zemlji za centralni koncil radničkih i vojničkih koncila, koji bi izabrao izvršni koncil kao najviši organ zakonodavne i izvršne vlasti.
5. 5. Sastanci centralnog koncila privremeno bar svaka tri meseca – sa izborom novih delegata svaki put – da bi se održala konstantna kontrola nad aktivnostima izvršnog koncila, i da se stvori aktivna identifikacija između masa radničkih i vojničkih koncila i zamjene njihovih predstavnika u centralnom koncilu, ako ovi ne bi radili u interesu njihovih izbornika. Pravo izvršnog koncila da postavi i smeni narodne komesare kao i centralne nacionalne vlasti i zvaničnike.
6. 6. Ukidanje svih razlika u činu, svih redova i titula. Kompletna pravna i socijalna jednakost polova.
7. 7. Radikalno socijalno zakonodavstvo. Skraćivanje radnog dana radi kontrole nezaposlenosti i u obziru fizičke iscrpljenosti radničke klase zbog svetskog rata. Maksimum radni dan od šest sati.
8. 8. Neposredna osnovna transformacija prehrambenog, infrastrukturalnog, zdravstvenog i prosvetnog sistema u duhu i značenju proleterske revolucije.

 

III. Neposredni ekonomski zahtevi:

 

1. 1. Konfiskacija celokupnog dinastičkog bogatstva i prihoda za kolektiv.
2. 2. Brisanje državnih i javnih dugova zajedno sa celim ratnim dugom, osim suma određenog nivoa koje bi odredio centralni koncil radničkih i vojničkoh koncila.
3. 3. Eksproprijacija zemlje svih velikih i srednjih preduzeća; formacija socija-lističkih poljoprivrednih preduzeća pod jedinstvenom centralnom direkcijom u celoj naciji. Mali seljački posedi ostaju na usluzi njihovih korisnika dok se ovi ne bi dobrovoljno priključili socijalističkim kolektivima.
4. 4. Eksproprijacija od strane Republike koncila svih banaka, rudnika, topionica zajedno sa svim velikim preduzećima industrije i trgovine.
5. 5. Konfiskacija sveg bogatstva preko nivoa određenog od strane Republike koncila.
6. 7.   Izbori svih koncila preduzeća u preduzećima koji, u koordinaciji sa radničkim koncilima, imaju zadatak uređivanja unutrašnjih poslova preduzeća, regulisanja uslova rada, kontrole proizvodnje i preuzimanja direkcije u preduzećima.
7. 8. Uspostavljanje centralne štrajk-komisije koja će, u konstantnoj saradnji sa koncilima preduzeća, širiti štrajkački pokret od ovog trenutka kroz celu naciju sa ujedinjenim vođstvom, socijalističkom direkcijom i najjačom podrškom političke mo-ći radničkih i vojničkih koncila.

 

1. IV. Internacionalni zadaci:

 

Neposredno uspostavljanje veza sa bratskim partijama u drugim zemljama da bi se socijalistička revolucija stavila na međunarodni put i da bi se izgradio i očuvao mir sredstvima internacionalnog bratstva i revolucionarnog ustanka svetskog proletarijata.

 

1. V. To želi Liga Spartakovaca:

 

I zato što to želi, zato što je glas upozorenja, urgentnosti, zato što je socijalistička svest Revolucije, mrze je, proganjaju i ocrnjuju svi otvoreni i tajni neprijatelji revolucije i proletarijata.

Raspnite je! Viču kapitalisti, drhteći za svoje sefove.

Raspnite je! Viču sitni buržuji, oficiri, anti-Semiti, lakeji buržoaske štampe, drh-teći za svoje otpatke pod klasnom vladavinom buržoazije.

Raspnite je! Viču Šejdemani, koji su, kao Juda, prodali radnike buržoaziji i drhte za svoje srebrenjake.

Raspnite je! Ponavljaju kao eho prevareni, izdani, i iskorišteni slojevi radničke klase i vojske koji ne znaju da besom protiv Lige Spartakovaca besne protiv svoje krvi i mesa.

U njihovoj mržnji i ocrnjivanju Lige Spartakovaca, svi kontra-revolucionari, svi neprijatelji naroda, i svi anti-socijalisti, svi dvomisleni, mračni i nečisti elementi su ujedinjeni. To je dokaz da srce Revolucije kuca unutar Lige Spartakovaca, i da budućnost pripada njoj.

Liga Spartakovaca nije partija koja želi da se uzdigne na vlast nad masama radnika ili kroz njih.

Liga Spartakovaca je samo najsvesniji, najsvrsniji deo proletarijata, koji upućuje celu široku masu radničke klase prema njenom istorijskom zadatku na svakom koraku, što predstavlja na svakom pojedinom stadiju Revolucije krajnji socijalistički cilj, i u svim nacionalnim pitanjima interes svetske proleterske revolucije.

Liga Spartakovaca odbija da učestvuje u vlasti sa lakejima buržoazije, sa Šejdeman-Ebertima, zato što u toj kolaboraciji vidi izdaju fundamenata socijalizma, jačanje kontra-revolucije i slabljenje Revolucije.

Liga Spartakovaca će takođe odbiti da uđe u vlast zato što će Šejdeman-Ebert bankrotirati a Nezavisni, kolaboracijom sa njima, u slepoj su ulici.

Liga Spartakovaca nikada neće uzeti vlast osim kao odgovor na čist, nedvosmi-slen zahtev velike većine proleterske mase u Nemačkoj, i nikad osim svesnom afirmacijom proletarijata u našim viđenjima, ciljevima i metodama borbe Lige Spartakovaca.

Proleterska revolucija može dostići punu jasnoću i zrelost samo po stadijima, korak po korak, na putu Golgote u svojim gorkim iskustvima u borbi kroz poraze i pobede.

Pobeda Lige Spartakovaca ne dolazi kao početak, već kao kraj Revolucije: identična sa pobedom velike milionske mase socijalističkog proletarijata.

Proleteru, ustani! U borbu! Imaš svet da osvojiš i svet da pobediš. U ovoj finalnoj klasnoj borbi u svetskoj istoriji za najviše ciljeve čovečanstva, naš slogan prema neprijatelju je: “Dlanove na oči i kolena na grudi!”

 

ooooo

“Kada razmislim o tome, čudno je da hiljade ljudi u velikom modernom gradu moraju provoditi svoje radne sate ribajući suđe u vrelom tesnom podzemlju. Pitanje koje postavljam je zašto se život nastavlja, kakvu ulogu igra i ko želi da se nastavi…”
George Orwell

Bole te leđa od stajanja 6, 10 ili 14 sati u redu. Bazdiš na morsku hranu i začine za meso. Trčiš napred i nazad celu noć. Vruće ti je. Odeća ti se lepi od znoja. Svakakve čudne misli ti se javljaju u glavi.

Hvataš delove razgovora svojih mušterija dok vodiš stalno prekinute sa svojim radnim kolegama. “Baš fino. Ovaj restoran daje donacije za zaštitu životinja.” “Ne mogu verovati da je spavala s njim. Kakva drolja!” “Da, čistači nam prave probleme. Hoće još novca.” “I on mi kaže: “obrok mi se pokvario”, a ja: “pa šta si očekivao? Jedeš puževe!” AHAHAHAHAHAH.”

Nema vremena za brigu o ljubavnim problemima, da li ti je mačka nahranjena, ili kako platiti kiriju ovaj mesec, jer stiže nova narudžba.

Opet svira ista pesma. Opet sipaš istu šalicu kafe za mladi par kod prozora na drugom sastanku. Daješ im isti prazni ugostiteljski osmeh, okrećeš se i prolaziš pored istih napadnih dekoracija i stojiš na istom mestu gledajući u pod. Iza tebe, čistač skida isti reciklirani maslac sa tanjira nazad u plastičnu posudu. Ovo je više od deža-vua.

Vreme izbora. Konobarica mora uslužiti tri stola istovremeno. Mušterije za svakim stolom nose značke različitih političkih partija. Kako ide do svakog stola ona hvali kandidate i program te pratije. Mušterije su zadovoljne i daju dobar bakšiš. Sama konobarica verovatno neće uopšte izaći na izbore.

Jedne večeri perač suđa se ne pojavi. Suđe se počinje gomilati. Potom jedan od kuvara pokušava pokrenuti perilicu ali otkriva da ne radi. Vrata su blokirana a žice presečene. Taj perač se nikad više nije javio.

To je to! Zadnja zahtevna mušterija. Zadnji seronja menadžer. Zadnja svađa sa kolegom. Zadnji tanjir koji smrdi na dagnje. Zadnji put da se opržiš ili posečeš jer žuriš. Zadnji put se kuneš da ćeš najaviti otkaz sutra, i nađeš se dve sedmice kasnije kako se kuneš u istu stvar.

Restoran je mizerno mesto.

Svi restorani koji imaju cvetne dekoracije, koji služe samo organsku, zdravu, vegetarijansku hranu, koji kultivišu opuštajuću atmnosferu sa sugestivnim crtežima, i dalje imaju kuvare, konobare i čistače koji su pod stresom, depresijom, dosađuju se i traže nešto drugo.

ooooo

KAKO SE PRAVI RESTORAN

“Ne možeš napraviti omlet, a da ne polomiš par jaja.”
Maximilian Robespierre

ooooo

ŠTA JE RESTORAN

“Besplatan ručak je nešto što ne postoji.”
popularizovao Milton Friedman

Danas je teško zamisliti svet bez restorana. Uslovi koji stvaraju restorane postoje svugde i čine se skoro prirodni. Teško nam je i zamisliti kako bi ljudi hranili jedni druge na drugi način (osim, naravno, odlaskom u prodavnicu). Ali restorani su isto kao i parlamentarna demokratija, savremena država, nacionalizam ili profesionalna policija izum modernog kapitalističkog sveta.

Prvi restorani su se pojavili u Parizu 1760-ih, i do 1850-ih većina svetskih restorana su se nalazili u Parizu. Iz početka su prodavali samo male mesne čorbe zvane “restaurants” koje bi okrepile bolesne.

Pre toga, ljudi nisu izlazili da bi jeli kako to rade danas. Aristokratija je imala poslugu koja je kuvala za njih. Ostatak populacije, sačinjen prevenstveno od farmera, jeo je kod kuće. Postojale su gostione za putnike, gde su obroci uključeni u cenu kreveta, ali gostioničar i gosti su jeli zajedno za istim stolom. Postojali su i kuvari koji su spremali hranu za venčanja, sahrane, i druge posebne prilike. Postojale su taverne, vinerije, kaféi i pekare sa posebnim vrstama hrane i pića koje su se mogle potrošiti na mestu. Ali nije bilo restorana.

Ovo je delom zbog toga što bi bili ilegalni. Hranu su spremali majstori okupljeni u posebne cehove. Postojali su “charcutiers” (koji su pravili kobasice i pečenje), “rôtisseurs” (koji su spremali prženo meso i perad), paštetari, kolač i licitar-kolač pekari. Po zakonu licitarski kolač je mogao praviti samo licitar-kolač pekar, a svima ostalim je to bilo zabranjeno. U krajnjem slučaju, grupa majstora iste porodice rada je mogla dobiti dozvolu od kralja da zajedno pravi i prodaje hranu iz nekoliko kategorija.

Ali ovi zakoni su oslikavali stariji način života. Gradovi su rasli. Raslo je tržište i trgovina, a sa njima moć i važnost poslovnih ljudi. Prvi restorani su usmereni ka klijenteli iz srednje klase. Sa Francuskom buržoaskom revolucijom 1789. monarhija je srušena a kralj obezglavljen. Cehovi su ukinuti i poslovanju je data sloboda. Bivši kuvari aristokrata su otišli da rade za poslovne ljude ili su sami pokrenuli posao. Dobra hrana je demokratizovana, i svako (sa dovoljno novca) mogao je da jede kao kralj. Broj restorana se brzo povećavao.

U restoranu jelo se moglo dobiti kad god je bio otvoren, i svako sa novcem je mogao dobiti obrok. Gosti bi se smestili za zasebnim stolovima i jeli bi zasebne posude pripremljene hrane, odabrane iz nekoliko opcija. Restorani su brzo rasli u veličini i kompleksnosti, dodajući fiksni meni sa raznim vrstama hrane i pića. Kako je broj restorana rastao, taverne, vinerije, kafići i prenoćišta su se adaptirala i počela da liče na restorane.

Rast restorana je bio i rast tržišta. Potrebe koje su se nekada zadovoljavale preko direktnog odnosa dominacije (između gospodara i podanika) ili privatnim odnosom (u okviru porodice) sada su se zadovoljavale na otvorenom tržištu. Slična ekspanzija tržišta je ostvarena vek kasnije sa rastom brze hrane. Kako je 1950-ih insitucija kućanice izgubila na značaju pa su žene odlazile na otvoreno tržište rada, mnogi zadaci koji su žene obavljale kod kuće su preneti na tržište. Restorani brze hrane su se širili i plaćali u nadnicama ono što je nekada bio kućni rad.

XIX vek je doneo industrijsku revoluciju. Mašinerija je menjala način kako se sve pravilo. Kako su poljoprivredne proizvodne metode postale efikasnije seljaci su bežali sa zemlje u gradove i pridružili se nekadašnjim majstorima kao moderna radnička klasa. Nisu imali drugi način da zarade novac nego da rade za nekog drugog.

U XIX veku moderni restoran se kristalizovao u formu u kojoj nam je poznat danas, i takav se raširio planetom. Ovo je zahtevalo nekoliko stvari: biznismena sa kapitalom za ulaganje, potrošače koji očekuju zadovoljenje potrebe za hranom na otvorenom tržištu, kupovinom, i radnike, koji mogu preživeti samo radeći za druge. Kako su se ovi uslovi razvijali, razvijali su se i restorani.

PROIZVODNI PROCES

“Novac je kao ruka ili noga – upotrebi ga ili izgubi.”
Henry Ford

Mušterije u restoranu vide obrok – pripremljenu hranu za jelo na mestu. Oni takođe vide i mesto za izlazak i druženje – polu-javno mesto, mesto za posao, za slavlje, za sastanak. Mušterije kupuju hranu, ali sa njom kupuju i atmnosferu, kulturu i iskustvo hrane u restoranu. Mušterije vole restorane. Oni su potrošači.

Vlasnik restorana je prodavač. Oni su stvarni vlasnici proizvodnog procesa, i ono što oni prodaju teži da oblikuje potražnju kod mušterija. Vlasnik restorana nije u poslu iz želje da nahrani ljude. U njemu je da bi zaradio novac. Možda je vlasnik nekada bio kuvar ili konobar koji se probio. Možda je rođen u novcu i nema pozadine u radu u restoranima. U svakom slučaju, kada idu u posao sami, vlasnici restorana žele jednu stvar: da zarade novac.

Kupuju rerne, frižidere, lonce, tave, čaše, salvete, noževe, daske za rezanje, posuđe, stolove, stolice, vino, opremu za čišćenje, sirovine i konzervisanu hranu, ulja, začine i sve ostalo što je potrebno za rad modernog restorana. Vrednost ovih stvari je određena količinom društveno potrebnog radnog vremena za njihovo pravljenje. Kako se upotrebljavaju, ta vrednost se probije u vrednost obroka.

Vrednost jela od lososa, na primer, prvo je određena vrednošću sirovine lososa upotrebljene u proizvodnji. Ta vrednost je količina radnog vremena potrebnog da bi se ulovio (ili uzgojio) losos i transportovao do restorana. Takođe, vrednost prosečne količine sušenog origana, soli, limuna i ulja upotrebljenog u procesu mora se dodati u vrednost jela. Tako je i sa vrednošću plina i struje, grejanja i rashlađivanja restorana. Mala vrednost se dodaje i od utroška mašinerije, zamene tanjira, čaša, sijalica, olovki i papira, i troškova održavanja vlasništva.

Sve ovo predstavlja konstantnu vrednost za gazdu restorana. Ovo ne zarađuje novac za restoran. Kako su sastojci upotrebljeni, oni prenose na jelo dovoljno vrednosti da bi se reprodukovali. Aktuelna cena ovih artikala može biti ispod ili iznad njihove vrednosti, ali ovo kretanje teži da se uzajamno isključi. Gazdama se možda posreći, pa po povoljnoj ceni nabave nekoliko kartona vina, a prodaju ih po mnogo većoj. Ali možda ne budu imali sreće pa im se hrana pokvari pre nego što je prodaju, a možda se polomi više tanjira nego prosečno. Ukratko, jednostavno kupovanje i prodaja nije dovoljno za stabilan profit.

Ali restorani ipak ostvaruju profit.

Pored svih sirovina, hrane, alata i mašina potrebnih za restoran, vlasniku je potreban neko ko će ih staviti u pogon – potrebni su mu zaposleni. Za vlasnika, zaposleni su jednostavno još jedan deo njihove investicije. Vlasnik kupuje našu sposobnost za rad, i za određeno vreme mi postajemo njihovi. Vrednost zaposlenog je naša nadnica – količina novca potrebnog za plaćanje kirije, hrane, odeće, alkohola, autobuske karte i šta god nam je potrebno da bi mogli doći na posao. Ovo više ili manje zavisi od toga da li se od nas očekuje da nosimo finu odeću i govorimo o vinima i francuskoj istoriji pred gostima, ili da se jednostavno pojavimo na posao i ne pljujemo u hranu. Takođe zavisi i od toga koliko hrana i stanovanje koštaju u određenom gradu ili državi u kojoj se nalazi restoran. Nadnice takođe reflektuju odnos snaga između radnika i šefova. Ako smo slabi, nadnice se mogu sniziti na količinu dovoljnu za golo preživljavanje.

Nadnice su skupe, ali vredne toga. Za razliku od konzerve pasulja, kuvar zarađuje novac za vlasnika restorana. Konzerva pasulja dolazi u restoran sa vrednošću zasnovanom na tome koliko radnog vremena je potrebno za njenu proizvodnju. Konzerva pasulja se upotrebi i premesti ovu vrednost u jelo u koje je stavljena. Kuvar, sa druge strane, nije upotrebljen. Veliki deo vrednosti jela je rad koji kuvar uloži prilikom pravljenja. Zaposleni nisu plaćeni na osnovu toga koliko rade. Naša sposobnost za rad se kupuje za određen period vremena, i od nas se očekuje da radimo za šefa tokom tog perioda. Naš rad pridodaje vrednosti jela, i stvara uslov po kome se ta vrednost može pretvoriti u novac. U stvari, mi dodajemo mnogo više vrednosti jelima koja se prodaju tokom radnog vremena od one kojom smo plaćeni nadnicama. Od ovog viška vrednosti restorani zarađuju novac. Kroz rentu, poreze, dozvole za točenje alkohola i kazne, rentijeri i vlada uzimaju deo ovog viška vrednosti.

Poslodavac počinje sa novcem. On kupuje robu (hranu, začine, mašine i alate, kao i sposobnost za rad zaposlenih). Ovi se stavljaju u pogon u proizvodnom procesu koji stvara robu – obrok u restoranu – koja se prodaje mušterijama na mestu. Zarađen novac je veći od prvobitne investicije. On se ponovo ulaže i kruženje kreće iznova. Kako kapital prolazi kroz proizvodni proces, taj kapital raste.

Ovo kruženje kapitala je razlog zbog kojeg restoran postoji, i time daje restoranu određen oblik i prioritete. Nije bitno to što restoran proizvodi hranu, nego što proizvodi višak vrednosti i profit. Restoran je proizvodni proces koji gazdi donosi novac, i on želi da dobije što je više moguće tog novca. Vremenom su bezbednost, čistoća, a čak i legalno poslovanje previđeni radi ostvarenja profita. Taj restoran predstavlja nešto sasvim drugo radnicima. Mi koji radimo u restoranu ne radimo to zato što želimo. Radimo zato što smo naterani. Nemamo drugi način da zaradimo novac osim prodaje sopstvene sposobnosti za rad nekome drugom – a to između ostalih može biti i vlasnik restorana. Mi ne pravimo hranu zato što volimo da je pravimo ili zato što želimo nahraniti određenu mušteriju. Kada čistimo podove i otvaramo vinske boce, mi ne ispunjavamo potrebu za nekom značajnom aktivnošću. Mi jednostavno razmenjujemo naše vreme za nadnicu. To je ono što restoran predstavlja za nas.

Naše vreme i aktivnost u restoranu ne pripada nama – ono pripada upravi. Iako je sve u restoranu stavljeno u pokret i radi zato što mi radimo, restoran je nešto izvan i protiv nas. Što više radimo, restoran više zarađuje. Što smo manje plaćeni, restoran više zarađuje. Retkost je da radnici u restoranu mogu sebi priuštiti da jedu u restoranu u kojem rade. Uobičajeno je za radnike koji celu noć nose tanjire izuzetne hrane da u stomaku ne nose ništa osim kafe i hleba. Restoran ne može funkcionisati bez radnika, ali postoji konstantan konflikt između radnika i rada. Jednostavno boreći se za sebe mi radimo protiv proizvodnog procesa. Hvatajući dah tokom gužve za večeru mi usporavamo proizvodnju obroka. Krademo hranu, koristimo olakšanja, ili jednostavno stojimo i pričamo, i u procesu smo usporavanja proizvodnje. Gazda, koji predstavlja proizvodni proces, konstantno nam ga nameće. Na nas viču ako ne radimo ništa ili ako ne radimo brže nego što je ljudski moguće, ili ako pravimo greške koje usporavaju proces zarade. Počinjemo mrziti posao i gazdu. Borba između radnika restorana i uprave restorana je isto tako deo restorana kao i hrana, vino, stolovi, stolice i kase.

PODELA RADA I UPOTREBA MAŠINA

“Prava opasnost ne leži u tome da će mašine početi razmišljati kao ljudi, nego da će ljudi početi razmišljati kao mašine.”
Sydney J. Harris

Da bi restorani što efikasnije mogli zarađivati novac, teže ka tome da budu organizovani na slične načine.

Zadaci su podeljeni, i različiti radnici specijalizuju se za različite aspekte rada. Ove se podele razvijaju jer omogućuju brže izbacivanje obroka. Prva i najočiglednija podela je između uprave i radnika, i između prednjeg i zadnjeg dela kuće. Kako se podele učvršćuju, počinju se identifikovati sa različitim vrstama ljudi. Podela rada u tipičnom malom restoranu može izgledati ovako:

uprava

GAZDA
(Vlasnik restorana. Njegov posao je da osigura zaradu novca. Obično se dobro razume u hranu. Postavlja meni, kupuje opremu, zapošljava i otpušta ljude, i nekada nadgleda posao da bi bio siguran da svi rade koliko god mogu. Restoran je njegov kapital.)

MENADŽER
(Njen posao je praktično nadgledanje zaposlenih. Nosi se sa žalbama i problemima koji se javljaju, starajući se da proces teče glatko. Obično je starija od ostalih zaposlenih, i godinama je radila kao konobarica ili kuvarica. Iako vrši pritisak u svrhu proizvodnog procesa, ona direktno ne profitira od njega, i time nije toliki entuzijasta za njegovo sprovođenje kao šef. Nekada je posao menadžera kombinovan sa poslom barmena, šefa sale ili prvog kuvara.)

radnici

pozadina restorana

Obično u čitavoj pozadini rade ilegalni imigranti. Nemaju kontakt sa mušterijama, pa stoga ne moraju izgledati kao oni i govoriti njihov jezik.

PRVI KUVAR
(Priprema toplu hranu, najviše glavna jela. Obično najplaćeniji radnik u kuhinji, i nekada ima ulogu nadzornika.)

HLADNI KUVAR
(Priprema salate, priloge i deserte. Manje obučen od prvog kuvara i sa manjom platom.)

POMOĆNI KUVAR
(Priprema sastojke. Pravi brzo potrošnu hranu kao umake i supe. Pomaže drugim kuvarima tokom gužve.)

PERAČ SUĐA
(Najniži posao u restoranu. Perač suđa samo pere suđe i sprema ih na mesto. Imaju najsmrdljiviji, najglasniji, najvreliji i najfizikalniji posao u restoranu. Obično su najgore plaćeni. Ovaj posao je rezervisan za veoma mlade ili veoma stare ljude.)

prednji deo kuće

Od ovog dela se očekuje da izgleda reprezentativno, i da može da se nosi sa gostima. Zaposleni u njemu su obično obrazovani, i imaju beskorisne diplome za stvari kao što su “engleski”, “istorija”, ili – još gore – “istorija umetnosti.”

BARMEN
(Pravi pića za goste za šankom i za konobare. Mora izgledati kao da zna mnogo o napicima, pivu i vinu. Prodaje i nešto hrane.)

POSLUGA
(Uzimaju narudžbe, poslužuju hranu, uzimaju isplatu i obično prodaju koliko je god moguće. Moraju izgledati kao da znaju dosta o hrani i ponešto o piću.)

HOSTESA
(Javlja se na telefon i smešta goste. Obično je porebna za puno radno vreme u velikim restoranima, a u manjim samo vikendom i praznicima. Hostese su gotovo uvek žene.)

ČISTAČ
(Čisti prljave tanjire. Čisti i namešta stolove. Priprema hranu sipajući vodu ili režući hleb. Ne mora mnogo razgovarati sa gostima.)

Čistači ili hostese obično žele “napredovati” u poslugu ili barmena, isto kao što perač suđa želi kuvati, ili kao što pomoćni kuvar želi biti hladni kuvar a hladni kuvar želi biti prvi kuvar.

Stvarni opisi poslova variraju od restorana do restorana, kao i godine, pol i nacionalnosti vezani za njih. I dalje, u većini restorana, šef ima predstavu oko toga kakvu osobu želi za svaki posao. Podela rada je dopunjena kulturološkim podelama.

Radni proces je razdeljen u male komade. Svaki je odgovornost različitog radnika. Ovo je veoma efikasno u svrhu zarade novca. Ponavljamo iste specijalizovane zadatke stalno iznova i postajemo dobri u njima. Istovremeno, rad gubi svaki značaj za nas. Čak i oni koji su odlučili da se zaposle u restoranu (za razliku od nekih drugih usranih poslova) zato što imaju određen interes za vino i hranu, brzo izgube taj interes. Istih petnaest minuta (ili sat i po) čine se kao da se stalno ponavljaju, svaki dan. Rad postaje drugi indentitet. U dobrom danu proletimo kroz njega nesvesno; u lošem, bolno smo svesni koliko je dosadan i besmislen.

U poređenju sa većinom drugih sfera ekonomije, restorani su preterano radno intenzivni. Opet, isto kao što proizvodni proces želi povećati podelu rada, tako želi povećati i upotrebu mašina. Svaki moderni restoran ima neke mašine (rerne, frižidere, aparate za kafu itd.), ali postoji definitivna tendencija da se njhova upotreba poveća. Kuvar lako može skuvati vodu za čaj na rerni, ali utoliko je brže i lakše imati već skoro ključalu vodu u aparatu. Konobar može zapisati narudžbe i proslediti ih u kuhinju, ali taj isti konobar za isto vreme može uzeti više narudžbi uz pomoć kucanja u kompjuter koji ih šalje u kuhinju.

Mi se težimo vezati za objekte sa kojim radimo. Volimo dobar vinski otvarač, dobaru špatulu, ili oštar nož jer nam donekle olakšavaju posao. Mrzimo kada kompjuterski sistem padne, jer onda sve moramo ručno. Bilo da rade dobro ili ne, mašine diktiraju ritam našeg rada. Posao pravljenja glavnog jela može zavisiti od trajanja kuvanja određenog sastojka, koliko je potrebno mikrovalnoj da ga zagreje. Čak i u žurbi moramo čekati da se račun od kreditne kartice polako odštampa. U dobrom danu, mašine u restoranu su neprimećene. U lošem, provedemo celu noć psujući na njih.

Obično, što je veći restoran, radni proces je razdeljeniji, a potreba za mašinama da zamene ljudski rad je veća. U manjem restoranu, posao konobara, barmena, čistača i hostese mogu se strpati u jedan. U veoma velikom restoranu, zadaci konobara mogu se razdeliti u tri ili četiri različita posla. Slično, upotreba mašina teži da bude manja u manjim restoranima, a da bude veća u većim sa većim kapitalom.

Mašine se ne koriste da bi nam olakšale posao. Koriste se da bi povećale količinu proizvoda kojeg određeni radnik može proizvesti za datu količinu vremena. Prvi restorani koji uvedu nove mašine su veoma profitabilni jer mogu proizvesti više od industrijskog proseka. Istovremeno, mašine (kao hrana i začini) ne mogu zaraditi novac za restoran – to mogu samo zaposleni. Kako se nove mašine široko upotrebljavaju, postaje skoro neefikasno ne imati jednu. Mašine zamenjuju ljudske zadatke. Postaju još jedna karika u lancu zadataka. Mi nemamo manje posla zbog toga. Imamo samo manji segment rada koji moramo ponavljati više puta. Naš posao postaje još specijalizovaniji i repetitivniji. Postajemo ljuti na mašine kada ne obave svoj deo posla. Naša aktivnost na poslu je svedena na tako mehanički nivo da se možemo naći u konfliktu sa mašinama.

Sam restoran je mali deo podele rada u okviru ekonomije. Proces donošenja hrane na sto je razdeljen u komade. Restoran je samo mali deo procesa, gde se hrana priprema i prodaje mušterijama. Sirovo meso i riba, konzervisana hrana i začini, stolovi, stolice, salvete i kecelje dolaze u restoran kao gotovi proizvodi drugih preduzeća. Proizvedeni su od strane radnika u sličnom proizvodnom procesu pod sličnim uslovima. Kao radnici u restoranu, mi smo odsečeni od ovih radnika. Mi samo vidimo predstavnika vinske industrije u prodaji kako degustira vino sa šefom, ili dostavljača iz perionice kako kupi salvete i stolnjake.

INTENZITET I STRES

“Ako ne podnosiš vrućinu, izađi iz kuhinje.”
Harry S. Truman

Restoran je drugačiji od ostatka industrije po tome što se njegov proizvod ne može sačuvati i prodati kasnije. Za razliku od auta ili gradilišta, restoran proizvodi hranu koja se mora potrošiti u okviru nekoliko minuta nakon proizvodnje ili se ne može prodati. To znači da se posao ne može obavljati u stabilnom ritmu. Dolazi u talasima i žurbama, sa sporim satima između njih. Radnici u restoranu su ili pod dosadom ili pod stresom. Ili pokušavamo izgledati zaposleni, jer ništa nemamo raditi, ili pokušavamo beznadežno ne zaostati, radeći deset stvari istovremeno.

Svako ko radi u restoranu je pod pritiskom da radi brže i bolje. Gazda ima interes u izbacivanju više rada iz istog broja zaposlenih ili isto rada iz manjeg broja zaposlenih. Teraju nas do besmislenih ekstrema. Tokom tipičnih večernjih gužvi videćete kuvara kako prži pomfrit, posmatra šniclu na grilu, čeka supu da izađe iz mikrovalne, kuva pastu, podgrejava sos u tavi ili priprema povrće, sve odjednom. Istovremeno, konobarica nosi četiri šalice kafe i desert meni, staje kod jednog stola da uzme narudžbu za piće obraćajući se gostima za druga dva da će doći za minut. Pod pritiskom smo da radimo više i više preciznih zadataka odjednom u brzoj smeni, a pod galamom kada ih ne radimo pravilno. Jedina stvar koju radnici u gotovo svakom restoranu dobijaju besplatno je kafa koja nam pomaže da ubrzamo nenormalni ritam rada tokom gužvi. Ritam je postavljen količinom rada koji se mora obaviti. Moramo se prilagoditi ritmu mesta bilo da smo bolesni, mamurni, umorni, ili jednostavno zamišljeni nad nečim drugim. Lepkom zatvorimo posekotine i jednostavno nastavljamo.

Stres gužve svakoga pogađa. Skoro svi radnici posegnu za vinom, viskijem i tekilom kada šef ne gleda. Veoma malo zaposlenih se napije ili napuši odmah nakon posla. Nakon tipične noći svi su premoreni. Na putu kući primećujemo da nas bole leđa, kolena i prsti. Kada idemo u krevet nadamo se da nećemo sanjati o zaboravljenoj narudžbi ili šefovom deranju.

BAKŠIŠ

“Konobarisanje je glavna okupacija žena bez fakulteta u ovoj zemlji. To je posao koji skoro svaka žena može dobiti i živeti od njega. Razlog je bakšiš.”
Mr. White (iz filma “Reservoir Dogs”)

Mnogi radnici restorana dobijaju bakšiš. To znači da je deo naše nadnice plaćen direktno od gazde, a delom od gosta. Poslovi sa bakšišom su obično bolje plaćeni poslovi u restoranu. Ovo stvara lažnu asocijaciju za neke ljude između bakšiša i dobre plate. Bakšiš je platna struktura postavljena od strane gazde u veoma specifične svrhe.

Restorani ne mogu proizvoditi u ujednačenom ritmu poketne trake kao neke industrije, zato što se obroci moraju potrošiti odmah. Tačnije, većina jela se ne može uopšte početi praviti ako nema kupca koji već sedi u restoranu. To znači da usponi i padovi određenih poslova veoma osetno pogađaju restorane. Kada su zaposleni plaćeni bakšišom, naša nadnica je vezana za bakšiš. Ovo znači da ako je posao dobar, gazda stvara malo manji profit od onog kojeg bi stvarao da nas plaća fiksnim nadnicama. Ali kada posao loše ide, on ostvaruje malo veću dobit jer su nam nadnice manje. Ovo je način prenošenja rizika sa poslodavca na radnike.

Još važnije, radnici čije su plate sačinjene uglavnom od bakšiša su šizofrenični. Konobari (koji obično dobijaju bakšiš) ne vole posao više od kuvara (koji ne dobijaju bakšiš). On je isto tako beznačajan, stresan i otuđujući za oba. U isto vreme, kuvari dobijaju istu nadnicu bez obzira da li je posao dobar ili loš. Oni samo moraju raditi više kada je posao dobar. Konobari zarađuju više kada je posao dobar, i u tome imaju interes da guraju sebe i druge – što naravno donosi veću zaradu i gazdi. Ova funkcija bakšiša ima paralele u industriji. Penzije radnika u metaloindustriji su vezane za vrednost preduzeća, a radnici u velikim kafiterijama dobijaju akcije u kompaniji za koju rade.

Takođe, bakšiš pospešuje podelu rada. One obično se spuštaju s vrha nadole. Potrošač ima odeđenu moć nad konobarom, jer može odlučiti da da manji ili veći bakšiš. Nije strano da neki mladi lovator sedi čitav minut, gleda u račun pa onda u konobara, tako uživajući u tom trenutku moći. Na kraju večeri konobar deli bakšiš drugim zaposlenim, kao čistaču ili hostesi. I on može dati bakšiš u određenim granicama. Strujanje bakšiša sa vrha nadole ojačava hijerarhiju u restoranu. Ova zadnja funkcija bakšiša može biti umanjena u restoranima gde je bakšiš zajednički.

MUŠTERIJE

“Mušterija je uvek u pravu.”
H. Gordon Selfridge

Većinom, zaposleni mrze mušterije restorana. Kada srećemo druge ljude koji rade u uslužnoj industriji u baru ili na žurci, možemo satima pričati priče i tračeve o svojim mušterijama.

U većini restorana, radnici ne mogu priuštiti da redovno jedu u restoranu. To znači da obično uslužujemo ljude koji u životu prolaze bolje od nas, pa čak iako nisu bogata kopilad. Ali ovo je samo pozadina za prezir prema mušterijama. Mušterije mogu isto tako biti ljudi iz radničke klase sa poslovima isto tako otuđujućim i mizernim kao u restoranu. Čak i neko ko radi 60 sati u sedmici kao čistač, može izaći da jede, i opet biti seronja kao mušterija. Klasna pozadina određene mušterije je manje važna od njihove pozicije gosta u restoranu.

Mušterije su kupci. Oni misle da kupuju dobru hranu i dobru uslugu. Oni češće dobiju pojavu dobre hrane i dobre usluge. Hrana u restoranu je retko tako sveža kao domaća. Glasna, nepodnošljiva mušterija će često umesto kafe dobiti bez-kofeinsku. Reći ćemo im da nam je ponestalo nečega ako smo previše zauzeti da odemo po to. Preporučićemo hranu koja je najskuplja ili koju je najlakše pripremiti.

Mušterije nisu naviknute na proizvodni proces. Veliki deo posla prednjeg dela kuće je da ih efikasno uklopi u taj proces. Postajemo dobri kada ih navedemo da naruče, pojedu i plate kada mi želimo. Najbolji konobari su oni koji mogu uzeti mnogo narudžbi sa više stolova istovremeno, uz brzu potrošnju i isplatu, a da gosti misle da to rade u svom ritmu. Ovo je moguće zato što je celokupni obrok ustaljen, sa ograničenom mogućnošću izbora. Ako žele da im se obrok pripremi na poseban način, ili ako nisu spremni naručiti ili platiti kada dođemo pred njih, zadaju nam više posla. Počinjemo formirati ne baš netačne predrasude zasnovane na tome koje vrste mušterija će biti teško uklopljene u ritam proizvodnje ili koje će mušterije dati dobar bakšiš. Stariji ljudi i deca donose nevolju. Stranci i biznismeni ne plaćaju dobro. Građevinski radnici i naravno radnici drugih restorana obično daju dobar bakšiš.

Mušterije imaju dosta moći nad radnicima restorana – i ne samo kada daju bakšiš. Loš komentar nas dovede pred galamu. Ozbiljna pritužba menadžeru nas može koštati posla. Neuravnoteženost snaga je tolika da se nekada mušterije ponašaju kao gazde. Mogu biti zahtevne, proste, pijane seronje, ali mi moramo biti fini, i naš je posao da ih usrećimo. Mrzimo ih zbog moći koju poseduju nad nama. Oni formiraju deo prislušnog aparata u restoranu.

Imamo iste pažljive razgovore sa mušterijama stalno iznova. Brzo učimo da ih čitamo i da govorimo ono što žele čuti. Flertujemo i koristimo otrcane šale da bi ih naveli na kupovinu, brzu potrošnju i dobar bakšiš. Ali kada odstupimo od stola ili čulne razdaljine, ljubazno uslužno lice brzo spada.

Psujemo ih, ili im se podsmejavamo, ili pričamo o onim s kojim bi se hteli kresati, ili se pitamo da li su to otac i kćerka ili biznismen i ljubavnica. Osećamo čudan tip zadovoljstva u ovoj dvoličnosti. U tlačiteljskoj atmnosferi uslužne industrije on je skoro pobunjenički.

Mušterije su takođe slabost restorana. Restoran od njih zavisi. Mušterije se mogu žaliti upravi, ali obično staju na našu stranu. Mušterije imaju direktan kontakt sa radnicima restorana, i obično žele zamišljati da su ovi radnici sretni i da se prema njima na poslu dobro odnose. Nekada ih možemo koristiti kao pritisak na upravu. Blokada ispred restorana odbija mušterije lakše nego što blokada luke odbija brodove.

PRINUDA I KONKURENCIJA

“Sukobljavamo se sa čuvarima poretka, ali se takođe sukobljavamo izmađu sebe na svakodnevnom nivou. To je stvarnost kapitalizma.”
Dominique Karamazov

U restoranu, ovo se odvija bukvalno. Kada trčimo okolo pokušavajući da radimo deset stvari odjednom, često se sudaramo međusobno. Što više ljudi sedne u restoran, više će novca gazda zaraditi. To znači da u svim restoranima pored ekskluzivnih postoji težnja da se stolovi što više približe a da se kuhinja i radne stanice konobara i čistača smanje koliko je to moguće. Ovo povećava broj sudara kao i potencijal da ispustimo tanjire, ili da se povredimo. Stalno smo jedni drugima pred nosom, bez obzira da li nam se to sviđa ili ne.

Gazda namešta restoran kao mesto gde će zaraditi novac. Ali radnici, koji su suštinski važni za proizvodni proces, neprijateljski su raspoloženi prema njemu. To znači da bi se proizvodnja nastavila, zaposleni se moraju prinuđivati, posmatrati i usmeravati jedni na druge.

Uprava uvek posmatra da bi bila sigurna da radimo svoj posao. Šef ili menadžer su tu, govore nam da radimo bolje, brže, više… Ako ne radimo tako, zaposlenje nam je u opasnosti. U zavisnosti od veličine restorana ovo može biti lično kao otac koji zlostavlja ili impersonalno kao policijska država. Oni pretpostavljaju (tačno) da će zaposleni krasti kada niko ne gleda, pa stalno prave provere u inventaru za sve što je vredno. Koriste opisne kartice, dobro postavljena ogledala, a nekada i sakrivene kamere i špijune da pojačaju nadzor. Mi smo kontrolisani, posmatrani i konstantno pod pretnjom. Radno vreme u tipičnom restoranu je totalitarno.

Ali ni jedan totalitarni režim ne živi samo od prinude.

Čitav restoran je postavljen tako da bi se zaposleni suprotstavili jedni drugima. Ovo počinje podelom između prednjeg i zadnjeg dela kuće. Dok radnici u kuhinji nemaju motiv da rade brže, i nemaju kontakt sa mušterijama, konobari obično kupe bakšiš, i konstantno razgovaraju sa gostima. To znači da konobari moraju motriti na kuvare da bi bili sigurni da se hrana sprema na vreme i bez problema vidljivih za mušteriju. Ovo je izvor neprestanih svađa. Osnovna podela rada je obično dopunjena kulturološkim i jezičkim razlikama koje mogu dovesti do raznih vrsta nesporazuma i predrasuda koje produbljuju podelu među zaposlenima. Barmen napravi slabo skrivenu rasističku šalu po kojoj su ljudi iz kuvarove zemlje lenčuge ili glupaci, a kuvari ne vole barmena zato što je gej.

Onda, i napred i nazad, postoji vrh i dno. Zaposleni koji zarađuju više i koji su bolje obučeni sa visoka gledaju na druge i nekada im naređuju ili ih tretiraju kao decu. Čistači i perači suđa ne vole radnike koji zarađuju više od njih, i žele napredovati. Posebno među poslugom, menadžment uzgaja atmnosferu takmičenja. Upoređujemo koliko je ko prodao na kraju večeri, i pokušavamo prodati više tog glavnog jela ili vina. Za sporo veče pokušavamo preko hostese navući što više mušterija u svoj deo. U gužvi tražimo od nje da problematične goste sedne kod drugog konobara.

Iako je podela rada dovedena do ekstrema, često su linije između dužnosti zamagljene. Ovo pretvara male zadatke na ivicama različitih poslova u izvor konflikta. Različiti radnici misle da je određeni zadatak nadležnost drugog, i svađaju se oko toga ko će ga obaviti.

Restoran je neprijatan. Prostorija je uglavnom u dobroj temperaturi za goste koji sede i jedu, ali ne za konobare i čistače koji ludački žure napred-nazad noseći čaše i tanjire. A kuhinja je još vrelija. Kako smena teče mi smo sve više zatrpani hranom, znojem i mašću. Bazdimo na restoran i smrad se lepi za nas. Konstantno se sudaramo i vičemo da bi komunicirali preko hrpe suđa, stalno ponavljene muzike i galame gostiju. Ova neprijatna atmnosfera nas iritira i dovodi do svađa. A svađe služe da bi održale besomučni ritam proizvodnje i produbile podele među radnicima.

Ne možemo vikati na šefa i ne možemo vikati na goste, pa vičemo jedni na druge.

ooooo

KAKO SE RESTORAN RASTURA

“Komunizam za nas nije stanje stvari koje treba uspostaviti, ideal prema kome bi se stvarnost trebala povinovati. Mi zovemo komunizmom stvarni pokret koji ukida sadašnje stanje stvari. Uslovi koji stvaraju ovaj pokret rezultat su sada postojećih premisa.”
Karl Marx

ooooo

ŠTA ŽELI RADNIK

“Ništa nije tako strano štrajku kao njegov kraj.”
François Martin

Sa nekoliko izuzetaka, radnici u restoranu žele jednu stvar više od svega: da više ne budu radnici u restoranu.

Ovo ne znači da mi želimo biti nezaposleni. Ovo znači da je rad u restoranu otuđujući i mizeran način zarađivanja za život. Mi smo prisiljeni da budemo ovde. Rad ne osećamo kao deo naših života. Osećamo se kao mi samo kada ne radimo.

Činjenica da radnici u restoranu mrze svoj posao je očigledna do tačke u kojoj postaje kliše. U većini restorana naćete ljude koji “u stvari nisu pravi radnici u restoranu.” Oni su glumci, pisci, muzičari ili grafički dizajneri. Oni rade u restoranu samo da bi zaradili dovoljno novca da pokrenu svoj posao, ili dok ne završe školovanje i nađu “pravi posao.” Prema jednom načinu pokušavamo pobeći od rada davanjem otkaza, nadajući se da će drugi restoran biti bolji. Rad u restoranima ima veliki promet. Često je većina zaposlenih u radu bila samo tri meseca. Naravno, kakve god nam iluzije, većina nas se samo premešta sa jednog na drugi posao u restoranu, od kafane do bara, do grila, do kafiterije, do konobe, do kafića.

Ovo ne znači da nemamo ponos. Svako ko je nateran da radi nešto stalno iznova i iznova i iznova i iznova i iznova mora imati makar mali interes za to ili će poludeti. Svako ko radi u restoranima dovoljno dugo mora imati malo ponosa u znanje koje je stekao o hrani, vinu i ljudskom ponašanju. Ipak, pored nekolicine iz skupih restorana, jedini ljudi koji su zaista ponosni na to što rade sa restoranima su šefovi i šefovski mezimci, koji su obično prezreni od strane ostalih radnika.

Ali odbijanje naših uslova kao radnika u restoranu nije jednostavno stvar svesnog izbora. Često radnici koji imaju najveća očekivanja, oni koji su najzainteresovaniji za uslužnu industriju, ili oni koji najbolje podnose posao, moraju doći u konflikt sa šefom. Imajući veće iluzije naiđu na veće iznenađenje i ogorčenje kada dođu u kontakt sa mizernom stvarnošću restorana. Restoran je dosadna, neprijatna, stresna, repetitivna, otuđujuća i hijerarhijska mašina za ispumpavanje viška vrednosti. Čak i konobar ulizica koji uvek komplementira šefa i predlaže mu nove načine za rukovođenje restoranom jednog će dana ući u prepirku i dati otkaz kada ga šef ućutka kao podređenog. Ironično, oni što otvoreno priznaju mizerni položaj u kome su najduže izdrže u ovom poslu.

Naša borba protiv rada u restoranu je mnogo važnija od naše svesti. Skoro svi kradu od posla. Radnici koji nisu komunisti, koji glasaju za političke partije koje se zalažu za sveto pravo privatnog vlasništva nisu izuzetak. Čak i radnici koji gaje simpatije prema šefu i nadaju se da će restoran dobro zarađivati trude se da sebi olakšaju posao i da uzmu deo profita. Reći ćemo mušteriji da je espresso aparat pokvaren da ne bi pravili kapućino. Bacićemo ispravnu viljušku u smeće na kraju dana jer ne bi se mučili sa uključivanjem perilice suđa.

Naša netrpeljivost prema restoranima ne dolazi od naših političkih ideja. Dolazi od našeg položaja najamnog radnika u restoranu.

RADNE GRUPE

“Ljudi dovedeni zajedno na isto radno mesto govore međusobno daleko više od onih iz istog bloka ili ulice.”
Stan Weir

Radno mesto je tako namešteno ne samo da bi stvaralo profit gazdi, nego i da bi proizvelo radnike restorana koji su izolirani jedni od drugih, u konkurenciji, u predrasudama, u strahu od posla, i koji traže individualna rešenja za probleme. Ali ovo je samo ideal prema kome uprava teži. Nisu nikada potpuno uspešni u tome jer naša aktvinost vuče u suprotnom smeru.

Restorani nas dovode zajedno sa drugim radnicima u restoranu. Sam radni proces zahteva da komuniciramo i sarađujemo sa drugim radnicima. Dodajemo tanjire napred i nazad. Pojašnjavamo narudžbe pića i hrane. Odlučujemo koje stolove treba ubrzati sa isplatom da se isprazne zbog uzetih rezervacija.

Ovi razgovori vode do interesantnijih razgovora. Svi traže način da posao bude manje dosadan i stresan. Šalimo se, umačemo čokoladice u fritezu, žongliramo voće, bubnjamo po mašinama i ismejavamo mušterije.

Ove šale vode do ozbiljnije saradnje. Provodimo dosta vremena sa kolegama i dobro se upoznajemo. U pauzama pričamo o svojim problemima na poslu ili privatnom životu. Više nismo skup razdvojenih individua. Formiramo neformalne grupe radnika na poslu koji su sposobni zajedno da deluju. Idemo na piće nakon posla. Odgovaramo jedni za druge na poslu.

Ove radne grupe postavljaju opštu kulturu rada u restoranu. Ako smo slabi, kultura restorana dolazi do ideala posvađanih, razdvojenih individua, i posao je potpuno mizeran. U ovom slučaju, naša želja da pobegnemo sa posla je istovremeno i želja da pobegnemo od kolega sa posla. Ako smo jaki, rad možemo učiniti manje jadnim. Kada gazda ne gleda, kuvari će praviti jela za osoblje iz predvorija, a ovi će krasti piće za kuhinju. Upozorićemo jedni druge kada će gazda ili upravnik naići, a ismejavamo ih kada odu.

Pošto su grupe zasnovane na samom radnom procesu, radnici koji vode u toj formaciji i postavljaju opštu kulturu rada su obično oni koji su najbolje upoznati sa procesom. Ovi mogu biti ljudi koji su radili u određenom restoranu najduže, ili ljudi koji su radili u prehrambenoj industriji najduže. Najčešće je najlakši način uzgajanja zdravog cinizma kod kolega u procesu međusobnog učenja.

Lepak koji drži ove neformalne radne grupe zajedno je borba protiv rada. Kada se šalimo umesto da radimo, ili ogovaramo šefa, ili olakšavamo rad kako to šteti zaradi, ili zajedno krademo od posla, mi stvaramo poverenje, zajednicu i kulturu međusobne pažnje. Ova zajednica borbe se grebe o profit, ali takođe teži da razbije podele i hijerarhiju stvorenu proizvodnim procesom. Ovo je osnova za svaku širu borbu protiv menadžmenta.

Činjenica da su radne grupe i kultura koju stvaraju zasnovane na radnom procesu znači da šefovi mogu podrivati ove grupe promenama u radnom procesu. On može uvesti kompjuter radi slanja narudžbi u kuhinju da bi presekao komunikaciju. Može menjati smene ljudima da rade sa menadžerom i tako pojačati nadzor. Može menjati zadatke uvodeći upravne odgovornosti i time menjati međusobne simpatije. Može uvesti opisne kartice, oduzimati ili davati obroke, dodavati dužnosti, ili jednostavno otpuštati. Menjanjem oblika restorana menjaju se i putevi komunikacije i socijalizacije, i preseca se otpor. Uopšteno govoreći, što je svest o našoj solidarnosti jača, utoliko je teža za slomiti.

Gazda poseduje proizvodni proces, novac, teret predrasuda, izolaciju, inerciju i u krajnjem slučaju zakon i policiju na svojoj strani.

Mi imamo samo jedni druge.

RADNICI, UPRAVA I RADNIČKO UPRAVLJANJE

“Klasno društvo ima neverovatnu otpornost, veliki kapacitet da se nosi sa “subverzijom” praveći ikone od njenih ikonoklasta, navlačeći podršku pred one koji bi ga uzdrmali.”
Maurice Brinton

Naša borba protiv rada u restoranu je istovremeno borba protiv načina na kojim je rad postavljen – protiv podele rada i hijerarhije na poslu. Na najosnovnijem nivou, često se zainteresujemo za rad naših kolega. U sporim satima, konobarica pod dosadom će napraviti jednostavnu hranu u kuhinji, dok će se perač suđa raspitivati o različitim vrstama vina. Činjenica da je radni proces toliko iseckan i specijalizovan čini nam se čudnom i neprirodnom, pa je želimo prevazići. Da bi formirali bilo kakve radne grupe, moramo tretirati jedni druge kao jednake. Ovo počinje podrivati podelu na kvalifikovane i nekvalifikovane, i hijerarhiju među radnicima.

U svakom restoranu radnici moraju biti sposobni za rukovođenje poslom na viskom nivou. Moramo znati šta su prioriteti, isto kao i komunicirati i koordinisati sa drugim radnicima. U manjim restoranima šef će ponekad otići i moraćemo sve sami rukovoditi. To znači da naš prezir prema poslu često uzima formu kritike kako bi ga trebalo rukovoditi. Žalićemo se kako vlasnik restorana “nema ukusa” jer kupuje jeftine sastojke i služi skoro trulu hranu. Pravimo komentare kako bi, ako bi smo mi rukovodili mestom, stvari bile drugačije. Stvaramo sopstvene ideje kako bi trebalo kuvati i služiti, i koliko bi stvari trebale koštati.

Ovo je stalni izvor konflikta, ali se može lako zaobići. Često će gazda popustiti pred našim zahtevom za rukovođenje. Što je restoran neogranizovaniji i neefikasniji, to će se pre desiti. Dopustiće hostesi da se nosi sa problematičnim gostima. Neće kupovati dovoljno namirnica ili popravljati sprave, i mi ćemo morati sami to da radimo. Ostaviće kuvara sa deset narudžbi odjednom ili konobaricu pred deset narudžbi sa rečima: “rešite to sami.” A mi se moramo naterati sami umesto direktnog teranja. U stvari, biti dobar radnik u restoranu znači internalizovati ritam proizvodnje, i imati sposobnost da se nateraš pa da te uprava ne mora terati. U ovim situacijama mi pokušavamo pomoći jedni drugima i raditi delove tuđih poslova – naša solidarnost je upotrebljena kao sredstvo koje će nas naterati na bolji rad.

Neki radnici su napravili ideologiju iz borbe oko uređenja rada. Oni osnivaju kooperativne restorane gde gazda ne postoji. Oni obavljaju posao i donose upravne odluke sami. U ovim restoranima, radnici nisu više pod arbitarnom voljom šefa. Često eliminišu neke podele rada i najgore aspekte usluge. Mogu prodavati vegetarijansku, organsku, “pošteno razmenjenu” ili domaću uzgojenu hranu.

Istovremeno, zaboravljaju da je podela rada proizvedena zato što donosi efikasnost u zarađivanju novca. Gazda nije seronja bez razloga. Gazda je pod velikim pritiskom koji dolazi izvan restorana. On mora održati svoj novac u pokretu, zarađujući još novca. On mora da zatvori krug i napravi profit, ili njegov posao neće preživeti. Radnici u kolektivnom restoranu, kao u nekom malom porodičnom poslu, nisu eliminisali šefa. Oni su jednostavno spojili uloge šefa i radnika u jednu. Bez obzira na ideale, restoran je i dalje zarobljen u okviru ekonomije. Ovaj restoran može nastaviti sa postojanjem samo ako ostvaruje profit. Rad je i dalje stresan i repetitivan, samo što su sad sami radnici menadžeri. Moraju forsirati posao na sebe i druge. To znači da radnici u samoupravnim restoranima često rade duže i teže, a plaćeni su još manje nego u regularnim restoranima. Ili to ili samoupravni restorani ne ostvaruju profit i ne požive dugo.

Češća od samouprave je pojava uprave koja odgovara na radničku borbu pokušajem stvaranja zajednice u okviru restorana. Ona zna da će radnici dovedeni zajedno stvoriti grupu. Umesto da gaji izolaciju i predrasude, ona gaju zajednicu – zajednicu koja uključuje upravu restorana. Ovo je uobičajeno za male restorane gde zaposleni mogu čak biti u srodstvu međusobno ili sa upravom. Šef može ubeđivati kako je biznis težak, posebno za male nezavisne restorane kao njegov. Šef može biti žena ili gej ili iz etničke manjine i pokušati da uspostavi zajednicu baziranu na tom identitetu. Restoran možda neće prodavati određene marke, i prodavati samo “pošteno razmenjenu,” organsku ili vegetarijansku hranu.

Kakva god je zajednica, zadatak joj je da izgladi klasnu borbu. Ideja je u tome da umesto što ustanemo za sopstvene interese koji bi nas prirodno doveli u konflikt sa upravom, mi trebamo uzeti gledište uprave u obzir. Možda imamo probleme, ali i naš gazda ima probleme, pa moramo napraviti kompromis – kompromis koji se završava time što radimo za njih. Za razliku od bakšiša, ovo je čisto ideološki način vezanja radnika za rad, i teži da bude efektivan. Zaista, uprava nema bolju kontrolu nad radnicima nego kad radnici veruju da rade za dobru svrhu.

Sa samoupravljanjem, kao i sa zajednicom koja uključuje upravu, mi bi trebali forsirati rad na sebe i druge. Oba su odgovor na našu borbu protiv situacije koja na kraju donese samo još veću formu otuđenja. Naš problem sa restoranima je dublji od pitanja kako ga upravljati. I mi ne možemo rešiti naše probleme u saradnji sa upravom.

SINDIKATI

“Predstavljanje radničke klase je postalo njen najveći neprijatelj.”
Guy Debord

Kako naša borba protiv restorana postaje jača i kako tražimo vidljivije, uzvišenije načine borbe, sindikati nam se predstave. Uopšteno govoreći, restorani su sada i uvek bili nesindikalni. Gde su postojali, pravili su iste korake kao i sindikati u drugim industrijama, samo sa manje uspeha.

Restorani obično imaju veliki protok radne snage. Ljudi izdrže samo nekoliko meseci. Zapošljavaju mnoštvo mladih ljudi koji traže samo privremeno ili dodatno zaposlenje. Poslovi u restoranu se ne gledaju kao poželjni, i ljudi uvek teže da dobiju bolji posao. Ovo otežava stvaranje stabilnih sindikata. Ali ovo stanje stvari je isto tako rezultat neorganizovanosti industrije kao i njen uzrok. Mnoge industrije su bile ovakve pre nego što su se sindikati učvrstili. U široko sindikalizovanim industrijama, poslodavci su izgubili moć zapošljavanja, otpuštanja i menjanja zadataka na mestu. Radnici su se ukopali i brane ovu nefleksibilnost.

Restorani, kao mnoge sfere uslužne industrije, moraju se kretati prema potražnji. Ne mogu se koncentrisati u industrijskom koridoru jedne zemlje. Radnici restorana su obično razdvojeni, radeći za hiljade šefova malih restorana. To znači da postoji na hiljade malih muka pa se nije lako organizovati.

Takođe, iako su svugde, i prisvajaju veliki deo ekonomske aktivnosti, restorani nisu odlučan sektor. Ako se restoran pokrene na štrajk, ne dolazi do lančane reakcije sa štetom za druge sfere ekonomije. Ako vozači kamiona pokrenu štrajk, ne samo što je posao kompanije za transport ugrožen, nego i piljare, trgovački centri i svi ostali koji zavise od roba koju prevoze kamioni. Ako restoran pokrene štrajk, glavni efekat je u tome da će drugi restorani u okolini imati bolju zaradu. Ovo nas stavlja u slabu poziciju, i znači da će poslodavci teže pristati na povećanje nadnica da bi za uzvrat obezbedili proizvodnju, kako to biva u drugim bitnim industrijama.

Prvi radnici restorana su se borili za desetčasovni dan, šestodnevnu sedmicu i kraj “vampir sistema” zapošljavanja (gde su radnici restorana odlazili u kafiće da bi trošili mnogo novca u svrhu podmićivanja vlasnika). Ove radničke borbe su uzimale razne oblike. Postojali su elitni zanatlijski sindikati koji su pokušali okupiti samo konobare i kuvare. Postojali su industrijski sindikati koji su pokušali okupiti sve što rade u restoranima i hotelima u isti sindikat. Neki od ovih, kao Industrijski radnici sveta (IWW), čak su odbili potpisivati ugovore sa poslodavcima. Postojale su i akcije radnika restorana koji nisu bili u sindikatima ili bilo kakvim organizacijama.

Poslodavci su se prvo borili protiv sindikata, vrbujući izdajice, siledžije i policiju da tuku radnike na štrajku – bojeći se da će se predstavništvo radnika urezati u profit. Kako su sindikati rasli, poslodavci su naterani na pregovore. Poslodavci će ovo kasnije iskoristiti za sebe.

Pridruženje sindikatu je postalo zaštićeno pravo u mnogim mestima. Procedure pregovora su se uvele u zakon. Radnički predstavnici su priznati. Čitava serija dobitaka je okrenuta preko njihovih glava.

Sindikalni troškovi su izvučeni direktno iz radničke nadnice. Ovo je trebalo pomoći organizovanju radnika u okviru određenog preduzeća, ali i stvoriti sindikat manje zavisan od članstva. Sindikati su razvili birokratiju plaćenog osoblja i organizatora. Imati plaćeno osoblje značilo je da se sindikalni aktivisti i pregovorači nisu mogli uznemiravati ili otpustiti od strane uprave. To je takođe značilo da se oni nisu mogli lako kontrolisati od strane radnika. Plaćeno osoblje nije na poslu. Ono sa radnicima ima različite a nekad i suprotstavljene interese. Ugovor, za koji se teško borilo, obično je donosio stvarne dobiti za radnike. Poslodavci su popuštali za veće plate, više osiguranja i bolje uslove a za uzvrat dobijali garanciju ne pozivanja na štrajk u roku trajanja ugovora. Uprava je pristala da plaća više i da popusti od određene kontrole, da bi održala nesmetanu proizvodnju. Sindikat je time stavljen u poziciju da forsira ugovor nad radnicima.

Sindikati su postali institucionalizovani pregovarači između uprave i radnika. Oni se bore da bi očuvali tu poziciju. Organizuju radnike i mobilizuju nas protiv uprave na kontrolisane načine. Njima su potrebne članarine i ugovori. Ali kada se radničko nezadovoljstvo otme kotroli, oni se bore protiv njega. Oni su birokrate koji se žele održati. Radnici danas možda žele biti u sindikatu, isto kao što bi želeli dobrog advokata, ali mi ne vidimo sindikate kao naše i često smo skeptični prema njima kao prema političarima ili levičarskim sektama.

Parabola sindikalnog pokreta nije nešto što se jednom desilo u istoriji. To je dinamika koju vidimo u sindikalnim borbama stalno iznova. Radnici novih generacija ponovo grade sindikate. Široko članstvo menja sindikate iznutra. Nove radikalne vođe sindikata zamenjuju stare politikante, ali kad se stave u istu poziciju, pod istim pritiskom, reaguju na gotovo isti način. Na ovaj način birokratija se podmlađuje. Nekada se borba za “reformu sindikata” usmeri i protiv šefova. Uprkos svemu, proizvonja nastavlja sa profitabilnim radom.

Sve ove stvari se ogledaju u sindikatima restorana, ali ne tako dramatično kao u ostalim sindikatima. Češće nego obično, vlasnici restorana su uspešni u jednostavnom gušenju kampanje za sindikalizaciju.

Sindikate grade radnici, ali oni nisu radnici. Sindikati predstavljaju radnike kao radnike unutar radnog procesa. Dok mogu pozivati na štrajkove i čak kršiti zakon, njihova polazna i završna tačka je na poslu. Mogu nam ponekad pomoći u osvajanju boljih plata i uslova. Obično se protive i najnižim vrstama borbe. Na kraju, samo nam stanu na put.

Sindikatima restorana su potrebni restorani. Nama nisu.

SVET BEZ RESTORANA

“Samo kada rutinska dnevna borba klase eksplodira u nasilnu aktivnost protiv buržoazije (izbacivanje nadzornika kroz prozor, sukob sa policijom u masovnoj blokadi, itd.), aktivnosti koje zahtevaju otvoren izraz kreativnih snaga koje radnici sami osećaju kao ljudske. Kao rezultat, povratak sa štrajk blokade u zatvorenu klasnu borbu nosi još veću frustraciju nego da štrajk nije ni počeo. Molekularni razvoj ovih napada i povlačenja može samo eksplodirati u revoluciju koja će omogućiti radničkoj klasi da izrazi svoje kreativne energije ne samo u smrskanju starih odnosa proizvodnje nego i u uspostavljanju novih društvenih veza pozitivnog i kreativnog karaktera.”
Ria Stone

Uslovi koji stvaraju intenzivan rad i intenzivnu dosadu u restoranu su isti što stvaraju “zakon i red” i razvoj u jednim zemljama, a ratove, glad i siromaštvo u drugim.

Logika koja tera radnike jedne na druge, ili nas vezuje protiv uprave u restoranu, ista je ona koja stoji iza prava građana i deportacije “ilegalaca.”

Svet koji treba demokratije, diktature, teroriste i policiju, takođe treba finu prehranu, brzu hranu, konobare i kuvare.

Pritisci što ih osećamo u svakodnevnom životu su isti u krizama i katastrofama što ga prekidaju. Mi osećamo težinu šefovskog novca koji se želi kretati i širiti.

Restoran je postavljen od strane i za kretanje kapitala. Mi smo dovedeni u proizvodni proces i pretvoreni u radnike u restoranu od strane ovog kretanja. Ali mi pravimo hranu i uslovljavamo prodaju. Ova kretnja novca naših šefova je ništa drugo do naša sopstvena aktivnost pretvorena u nešto što nas kontroliše. Da bi život učinili podnošljivim, borimo se protiv ovog procesa i protiv šefova koji profitiraju od njega.

Impuls za borbu protiv posla i menadžmenta je neposredno kolektivan. Kako se borimo protiv uslova naših života, vidimo da drugi ljudi rade isto. Da bi stigli bilo gde moramo se boriti rame uz rame. Počinjemo lomiti podele među nama i predrasude, hijerarhije i nacionalizmi se počinju podrivati. Kako gradimo poverenje i solidarnost, postajemo smeliji i borbeniji. Mogućnosti se uvećavaju. Postajemo organizovaniji, samopouzdaniji i moćniji.

Restorani nisu strateški. Oni nisu čvor stvaranja vrednosti u kapitalističkoj ekonomiji. Oni su samo jedno bojno polje u ratu međunarodne radničke klase u kojem imamo učešće bez obzira da li nam se to sviđa ili ne.

U Španiji jula 1936. milioni radnika su se naoružali i zauzeli svoja radna mesta. Radnici restorana su preuzeli restorane, ukinuli bakšiš, a restorane upotrebili za prehranu radničkih milicija koje su odlazile na front da se bore protiv fašističkih armija. Ali radnici pod oružjem nisu dovoljno daleko otišli, i ostavili su državu netaknutu. Komunistička partija je uskoro zauzela vlast i policiju, zatvorila i pobila radikalne radnike i uništila većinu dobiti iz revolucije. U roku od godinu dana, restorani su vraćeni na staro, a konobari su dobijali bakšiš, ovaj put od partijskih vođa.

Svaki put kada napadamo sistem ali ga ne uništimo, on se menja, i za uzvrat menja nas i teren sledeće borbe. Dobiti se okreću protiv nas, a mi ostajemo zaglavljeni na istoj poziciji – na poslu. Šefovi nas teraju da tražimo individualna rešenja, ili rešenja u okviru jednog preduzeća ili jedne grane. Jedini način na koji možemo da se oslobodimo je da proširimo i produbimo svoju borbu. Uključujemo radnike sa drugih radnih mesta, drugih industrija i drugih regija. Napadamo sve više fundamentalnije stvari. Želja za uništenjem restorana postaje želja za uništenjem uslova koji stvaraju restorane.

Mi se ne borimo samo za predstavljanje ili kontrolu u proizvodnom procesu. Naša borba nije protiv akta seckanja povrća ili pranja suđa ili sipanja piva ili čak služenja hrane drugim ljudima. Ona je protiv načina na koji se sve ove stvari dovode zajedno u restoran, i odvojene od drugih delatnosti, postaju deo ekonomije, i koriste se da bi proširile kapital. Početna i završna tačka ovog procesa je društvo kapitalista i ljudi nateranih da rade za njih. Mi želimo to okončati. Mi želimo uništiti proizvodni proces kao nešto izvan i protiv nas. Mi se borimo za svet gde naša proizvodna aktivnost ispunjava potrebu i izraz je naših života, a ne forsirana na nas razmenom za nadnicu – svet gde proizvodimo jedni za druge direktno a ne da bi prodavali jedni drugima. Borba radnika restorana je konačno borba za svet bez restorana i radnika.

Ovo je direkcija koju guramo svaki dan. Moramo gurati jače i bolje. Ne smemo dozvoliti ničemu da nas spreči.

H-alter je nedavno objavio članak Dimitrija Birača pod naslovom Esej o hrvatskoj ljevici. Čitajući ovaj članak osjetio sam se ponukan odgovoriti. Osobno smatram da kada netko objavi ovakav članak na renomiranom portalu kao što je H-alter, potrebno je predstaviti i drugačije mišljenje. Zapravo potrebno bi bilo predstaviti i više od jednog drugačijeg mišljenja, ali većina ljevice, možda čak i s pravom, ignorira ovakve članke.

Glavni problem ovoga članka je to što je on u suštini Biračev obračun s njegovim nekadašnjim političkim suradnicima iz Radničke fronte, ali i s ostatkom civilne i akademske ljevice. Isto tako, možemo reći kako članak pati od određenih paradoksa: poput istovremenog korištenja H-altera za političko obračunavanje i prozivanja ljevice zbog manjka koordinacije i suradnje. Spomenuo bih još i korištenje “teških” marksističkih fraza na čudnovatim mjestima, poput “paradoksa historijskog materijalizma” i “dijalektičnosti”, koje više služe kao paunovo perje nego što pridodaju smislenosti teksta.

Svoj sam odgovor formirao u pet točaka, u kojima ću pokušati istaknuti probleme ovakvog načina diskusije; i sadržajno i formalno. Možda je potrebno i istaknuti kako je ovaj tekst upućen isključivo ljevici, ljudima koji su zainteresirani za ove teme i čiji je ovo hobi. Nemam nikakvih iluzija kako je ova rasprava od šire klasne važnosti ili bilo što slično.

1) Što je ljevica?

Za Birača je ljevica “širok pojam”. Ona predstavlja one koji se bore za “za ljudska prava i toleranciju, za socijalnu državu i prava zaposlenih i nezaposlenih te socijalno ugroženih, za antifašizam i sekularizaciju”. Ta ljevica ima svoju samonametnutu avangardu, odnosno manjinu koja donosi “dosljedne zaključke ukupne ljevice”, a upravo je ta manjina jedina svjesna kako je odlučujuća borba protiv prevladavajućeg društveno-ekonomskog odnosna (tzv. kapital-odnosa). Nisam sklon upuštanju u tautološke rasprave, ali ovakva definicija ljevice je pogrešna iz nekoliko razloga.

Prvo i osnovno, Birač u svojem tekstu govori o ljevici kao, više ili manje, jedinstvenom tijelu, koje eto ima tu malu naprednu manjinu koja “donosi zaključke ukupne ljevice” i jedina je svjesna “kapital-odnosa”. No je li ljevica uistinu jedinstveno tijelo? Što ju to točno ujedinjuje? Apstraktna svjetonazorska pitanja i stavovi?

Govoreći o ljevici napravio bih osnovnu podjelu na službenu i marginalnu ljevicu. Pod službenom ljevicom smatram socijaldemokratske stranke, stranke nove ljevice, velike sindikalne središnjice i poneke nevladine organizacije koje imaju izravan utjecaj na živote i dinamiku radničke klase, dok pod marginalnu ljevicu smatram organizacije, inicijative i časopise radikalne ljevice čiji je utjecaj na radničku klasu ravan nuli. Ova je podjela po meni nužna kako bismo raspravili ulogu ljevicu u kapitalizmu.

U slučaju službene ljevice njezina je uloga održavanje statusa quo, odnosno reprodukcije postojećih odnosa kroz osvajanje političke vlasti u državi ili discipliniranju radnika (u slučaju velikih sindikalnih središnjica). Zbog toga je još možemo nazvati i ljevicom kapitala. Ljevicu kapitala čine i određene nevladine udruge koje se zalažu za samo kozmetičke promjene i za “više slobode”, dok ne dovode stvarni političko-ekonomski poredak u pitanje.

Što se pak tiče marginalne ljevice ona je posebna priča. Jedina stvar koja joj je zajednička je upravo njezin (ne)utjecaj na političko-ekonomske procese i događaje od važnosti za radničku klasu. Pojam marginalna ne treba shvatiti a priori negativno, jer je riječ jednostavno riječ o realnoj kategoriji. Dakle, izuzev kategorije koja ju ujedinjuje marginalna ljevica se razlikuje u svakoj drugoj mogućoj točci, koje su doduše najviše vezane uz “strategije” i “politike” za prevladavanje same marginalnosti. Tako da među marginalnom ljevicom možemo ubrojiti razne političke struje od “uličnih socijaldemokrata”, anarhista i ovih-ili-onih komunista (zavisti o post-oktobarskim podjelama).

I tu dolazimo do drugog problema, koji proizlazi iz Biračeve “sramežljivosti”. Naime, on se boji upotrijebiti riječ komunist za avangardu koja “donosi zaključke ukupne ljevice”. Postojanje ovakve avangarde u Hrvatskoj je svakakvo otvoreno pitanje, osim ako Birač ne smatra svoju frakciju upravo tom avangardom. No puno važnije pitanje od postojanja ovakve avangarde je pitanje sadržaja politike i uloge te avangarde. Ako znamo da je Karl Marx u jednom od svojih najosnovnijih političkih tekstova, Manifestu Komunističke partije, definirao komuniste kao najnapredniji dio radničke klase – svjestan njezine povijesne misije, možemo se zapitati gdje Birač točno pronalazi ovakve šampione radničkog pokreta u modernoj Hrvatskoj?

Naime, sa sigurnošću možemo ustvrditi kako radnički pokret u Hrvatskoj, ali i u svijetu općenito, ne postoji, a i sami sindikalni pokret je u povojima ili na koljenima (zavisi jeste li optimist ili pesimist). U svakom slučaju ne poričem da u Hrvatskoj postoje komunisti, odnosno barem onaj dio ljevice koji je bliži marksizmu nego lijevom-liberalizmu, no oni su marginalni. Govoriti o nekoj skupini koja “donosi zaključke ukupne ljevice” je, shodno tome, u potpunosti promašeno i bahato.

Treće, i sama radikalna ljevica danas nije jedinstveno tijelo, niti je to bila kroz povijest. I to je dobra stvar. Jednoličnost i jednoumlje uništava svaki zametak diskusije i kritika, a upravo su one ključne za bilo kakav napredak.

2) U obranu hrvatskog anarhizma

U odjeljku 3) Koncept ostvarivanja budućnosti u sadašnjosti Birač kreće u sektaški napad na anarhiste i Radničku frontu. Ovdje je potrebno reći kako se s politikom i djelatnošću Radničke fronte u potpunosti ne slažem te kako, iako sam u “mladosti” djelovao u okviru jedne anarhističke organizacije, nisam anarhist. Štoviše i spram Radničke fronte i spram anarhističkog pokreta u Hrvatskoj i regiji sam izrazito kritičan, no smatram kako kritika ovih struja treba biti argumentirana i “na mjestu”.

Neargumentirani napadi na anarhiste u Hrvatskoj su očito zajednički grupaciji koja je izašla iz Radničke fronte. Korištenje anarhizma kao pogrdne riječi je jedno autistično marksističko nasljeđe 19. i ranog 20. stoljeća koje danas ne bi trebalo reproducirati već bi ga upravo suprotno – trebalo nadići, pogotovo kada iza toga ne stoje nikakvi argumenti ili analiza. Jednako tako poprilično je bahato od jedne očito mlade inicijative da se izruguje anarhizmu, pogotovo kada su u modernoj Hrvatskoj upravo anarhisti, posebice anarhosidnikalisti, postavili određene standarde organiziranja i političke djelatnosti na ljevici koje je malo tko dosegnuo (uzmimo na primjer borbu za plaće radnika kina Broadway u Splitu koja je urodila plodom, borbu protiv Oriana d.o.o. u Puli itd.).

Isto tako, i pticama na grani, kao i osobama s ograničenim političkim znanjem, je jasno kako parlamentarna organizacija poput Radničke fronte nema nikakve veze s jednom radikalno lijevom strujom koja niječe bilo kakvo sudjelovanje i korištenje državnih aparata (bez obzira na neke njezine vlastite historijske paradokse).

3) Antiparlamentarizam kao političko, a ne moralno pitanje

U tekstu Birač spominje kako postoji mogućnost da lijeva politička opcija dođe u sukob s državom zbog osvajanja većine mandata u parlamentu. No ovdje moram postaviti pitanje: zar uistinu netko u 2016. godini vjeruje u ovo? Apsurdnost ove tvrdnje možemo ukratko raspraviti na dva povijesna primjera: pobjedi Syriza-e na parlamentarnim izborima u Grčkoj i pobjedom Salvadora Allendea u Čileu.

U Grčkoj je na parlamentarnim izborima 2015. godine odnijela pobjedu koalicija ljevice Syriza-e, koja se predstavljala upravo kao radikalna i marksistička politička opcija koja će doći u sukob s državom i kapitalom. Ubrzo je došlo buđenje čak i za najprekaljenije idealiste. Syriza je koalirala s ultra-desnim Nezavisnim Grcima, a njezina “racionalna”, “realna” i “odmjerena” politika svakim danom je postajala sve “racionalnija”, “realnija” i “odmjerenija” sve dok nije postala politika mjera štednje.

Sam Birač, kao nekadašnji član Radničke fronte, ne može sakriti svoj početni entuzijazam Syrizom. Što se pak Čilea tiče, pobjeda na izborima socijalista S. Allendea  odavno je postala jedan od glavnih ljevičarskih mitova o mogućnosti parlamentarnog osvajanja vlasti. Malo koji ljevičar će objektivno i historijski pristupiti ovoj temi jer bi ubrzo uvidio kako je Allendeovo preuzimanje vlasti bilo obilježeno razoružavanjem militantnih radnika u Santijagu i Valparisu, stišavanje militantnih radničkih pokreta te kako je u svojoj vladi  “ugostio” fašističke političare i vojne dužnosnike – poput A. Pinocheta, koji ga je na kraju, ali nažalost i brojne druge komuniste i militantne radnike, stajao glave (vidi: Gabriel Smirnow: The Revolution Disarmed: Chile 1970 – 1973.).

Da ne dužim pretjerano, antiparlamentarna politička pozicija je prije svega utemeljena na empirijskom učenju iz povijesti radničkog pokreta. Antiparlamentarizam nije pitanje etike i morala već je za jedne pitanje političke taktike, a za druge pitanje političkog principa.

4) Lenjinov zombi

Kroz svoj tekst Birač stalno ponavlja korištenje “svih mogućih sredstava”, odnosno određenu makijavelističku realpolitiku. Na nekoliko mjesta u tekstu Birač napada svoje oponente koji smatraju da je politika isključivo “visokoprincipijelna”, “moralna” i “etička”. Sasvim je očito kako konceptom “časne politike” Birač ponovno napada Radničku frontu.

Birač ističe kako je će ljevica uvijek biti poražena ako nema oslonac u čvrstoj organizaciji. Možemo reći kako je to pokušaj korištenja Lenjina u 21. stoljeću bez određene historijske analize i kontekstualizacije. No, povijest nas uči kako su često i čvrste organizacije, poput njemačkih Spartakista, gubile. Isto tako, komunistička organizacija se ne gradi uz “usku suradnju s radnicima i sindikatima”, već ju gradi upravo radnička klasa. I ovo ponovno nije tautologija, već je stvar u tome da komunistička organizacija ne može biti organizirana i vođena od strane sitnoburžujske inteligencije, jer upravo ona okreće politiku organizacije ka reformizmu i oportunizmu. Komunistička organizacija mora biti ukorijenjena u radničkoj klasi, mora biti sposobna artikulirati njezin interes, ali isto tako mora biti i svjesna njezine povijesne misije. No, danas je razmišljanje o ovakvim organizacijskim oblicima više sanjarenje nego li politička aktivnost. U trenutcima nepostojanja velikog radničkog pokreta potrebno je biti realan i izgraditi svoju političku djelatnost u skladu s trenutnim mogućnostima.

Isto tako, nitko ne niječe važnost sindikata, ali postoji i radnička klasa izvan njih. Radnička klasa nije homogeno tijelo koje je moguće ujediniti nekim apstraktnim pozivom na to kako “smo svi eksploatirani”, već je ona jedno raznoliko tijelo različitih interesa. Npr. nemoguće je reći kako javni službenici, industrijski radnici, radnici u privatnom sektoru, prekarni radnici itd. imaju iste trenutne interese i probleme ili da će riješiti te probleme pukim ujedinjavanjem. Dosta lijeve politike počiva na nerazumijevanju trenutne kompozicije i dinamike radničke klase, a s tuđom se egzistencijom ne može igrati.

5) Samosvjesnost i svjesnost trenutka

Završavajući članak Birač ističe dva upozorenja ljevici: 1) “krajnji je rok da se organizacijski pripremi za političku borbu“ i 2) “ova generacija ipak nema to pravo političkog neuspjeha koji bi potencijal ljevice bitno oštetio”. No možemo s pravom postaviti pitanje: zašto?

Prvo i osnovno, smatram kako je (marginalna) ljevica danas u potpunosti nevažna. Posebice njezina revolucionarna “struja” – odnosno komunisti. Čim prije prihvati ovu činjenicu ona će imati veću šansu za reevaluaciju i promišljanje o vlastitoj biti, funkciji i svrsi: želi li provoditi vrijeme reciklirajući poražene političke strategije 19. i 20. stoljeća (i to izvan njihovih vremensko-historijskih konteksta) ili će se okrenuti budućnosti?  Pod budućnošću mislim na analizu klasne kompozicije i dinamike danas i djelovanje u tom smjeru. Kao takva nevažna društvena pojava ljevica ima široku lepezu mogućnosti za politički eksperiment jer u suštini ne može nikome naštetiti. I političkih eksperimenata se ne treba bojati! Zanimljivo je istaknuti kako je Rosa Luxemburg, u svom tekstu Organizacijska pitanja ruske socijaldemokracije, pisala kako je “borbena taktika” radničkog pokreta upravo niz klasnih borbi kojima se eksperimentira, a dok je djelovanje ljevice u tim borbama često konzervativnog karaktera.

Danas je pak važno biti iskren prema sebi, svojim mogućnostima, nakanama i biti samokritičan. Kolektivi i organizacije se rađaju i umiru, a masovne organizacije radničke klase neće biti dok ne bude materijalnih uvjeta za stvaranje iste – bez obzira koliko neki ljudi ulagali energije u njenu izgradnju. Nemoguće je umjetnim putem stvarati komunističke organizacije. Osim ako cilj nije organizacija politiziranih studenata, a ne radničke klase.

Isto tako, Birač još na početku svog teksta navodi “rješenje” problema ljevice u Hrvatskoj, a to je konsolidacija. Konsolidacija, odnosno učvršćivanje i sređivanje, za njega podrazumijeva stvaranje jedne čvrste organizacije i međusobnu koordinaciju svih aktera na ljevici. No, malo je teško provesti međusobnu koordinaciju svih aktera na ljevici ako ih se napada u ovakvih tekstovima. To je upravo jedan od paradoksa na koji sam upozorio u uvodu. Za međusobnu koordinaciju potrebno je ostvariti nekoliko parametara kao npr. međusobno uvažavanje, međusobni konsenzus oko određene politike ili političke djelatnosti itd. Osobno nemam ništa protiv međusobne suradnje i smatram ju iznimno poželjnom. Takva je suradnja moguća u konkretnoj borbi radničke klase koja nadilazi partikularne interese. Upravo je takva suradnja velik korak naprijed od kojekakvih svjetonazorskih i ideoloških borbi u kojima ljevica gradi “fronte”.

No, suradnja ne znači da se svi moramo ujediniti u jednu veliku organizaciju. Zbog čega je raznolikost problematična? U periodu niskih klasnih borbi i gibanja, nema niti potrebe za čvrstim organiziranjem. Uostalom takvo organiziranje može biti i štetno jer podrazumijeva određene političke kompromise koje nije potrebno raditi, ograničava djelatnost određenih kolektiva koji bi samostalno bili puno uspješniji i ubija elan i aktivnost organizacijskom birokratizacijom. Čvrsta, snažna i sveobuhvatna organizacija potrebna je u trenutcima velikih klasnih borbi kako bi kanalizirala političku moć klase. Isto tako, svjetonazorskim i kvazi-ideološkim borbama i “napadima” na sustav je nemoguće proizvesti klasnu borbu ili klasnu svijest. Povijest je pokazala kako voluntarizam nije rješenje – nego problem.

Dakle, ono što danas možemo je posvetiti se proučavanju klasne kompozicije, ponuditi određenu historijsku raščlambu prijašnjih borbi i njihovih pouka, uspostaviti korijene u radničkoj klasi, spajati militantne radnike različitih industrijskih grana, dokumentirati vlastite uspjehe i neuspjehe, razmjenjivati ih s drugima i međusobno otvoreno i kritički raspravljati uvažavajući jedni druge. Dakako, ovo su samo neke od ideja na kojima ne treba stati već treba kroz promišljanje i praksu eksperimentirati.

Alternativa tome je ono što imamo danas, odnosno sektaško političko obračunavanje s neistomišljenicima putem medija, dijeljenje lekcija drugima s pozicije onoga koji jedini “donosi dosljedne zaključke”, brčkanje u plitkim vodama političke apstrakcije, uporno recikliranje propalih strategija, prilagođavanje politike širem društvenom ideološkom kontekstu itd. A to ne vodi nikakvom napretku, jer tome svjedočimo s već minimalno šezdesetak godina potpune irelevantnosti.

Ili riječima riječkih post-punk legendi Mrtvog kanala: “Samo smo djeca, smiješna djeca…”

 Nekome se može desiti da, osvrćući se na svoj život, shvati da su skoro sve velike obaveze koje je tokom njega podnosio poticale od ljudi koji su prema opštem saglasju imali svojstva “destruktivnog karaktera“. Spotakao bi se o ovu činjenicu, možda slučajno, i što ga veći šok bude zadesio, bolje su mu šanse u oličavanju destruktivnog karaktera.

Destruktivni karakter zna samo jednu parolu: napraviti mesta. I samo jednu aktivnost: prokrčiti. Njegova potreba za svežim vazduhom i otvorenim prostorom snažnija je od bilo koje mržnje.

Destruktivni karakter je mlad i veseo, pošto uništavanje podmlađuje, jer briše tragove našeg godišta; ono uveseljava, zato što sveopšte raščišćavanje za uništitelja znači potpuno svođenje, zapravo iskorenjivanje iz sopstvenih uslova. Zaista, samo uvid koliko je radikalno svet pojednostavljen kada mu je ispitana mogućnost razaranja vodi ka tako apolonijskoj predstavi uništitelja. To je divna  spona koja grli i sjedinjuje sve postojeće. To je prizor koji destruktivnom karakteru pruža spektakl najdublje harmonije.

Destruktivni karakter je uvek bezbrižno uposlen. Priroda je ta koja mu diktira ritam, posredno u najmanju ruku, jer je mora preduhitriti. U suprotnom će ona preuzeti uništenje na sebe.

Destruktivni karakter pred sobom ne vidi lebdeće predstave. On ima nekoliko potreba, a najmanja od njih je da zna šta će zameniti ono što je uništeno.  Pre svega, makar na trenutak, prazan prostor – mesto gde je nešto postojalo, ili gde je žrtva živela. Sigurno će se naći neko kome je potreban ovaj prostor, a da ga pritom ne zaposedne.

Destruktivni karakter obavlja svoj posao; jedini posao koji izbegava je stvaralački. Kao što stvaralac traga za samoćom, destruktivni karakter mora stalno biti okružen ljudima, svedocima njegove efikasnosti.

Destruktivni karakter je signal. Kao što je trigonometrijski znak vetru izložen sa svih strana, tako je i on izložen naklapanjima. Uzaludno je braniti ga od toga.

Destruktivni karakter ne želi da ga razumeju. Takve pokušaje on smatra površnim. Ne škodi mu što je neshvaćen. Naprotiv, on to izaziva, kao što su proročišta, te destruktivne državne ustanove, to izazivala. Najmalograđanskija od svih pojava, ogovaranje, zbiva se samo zato što ljudi ne žele da budu pogrešno shvaćeni. Destruktivni karakter trpi pogrešno shvatanje; on ne zastupa ogovaranje.

Destruktivni karakter je neprijatelj ukalupljenog čoveka (étui-man). Taj traga za udobnošću, a futrola je njeno suštastvo. Unutar nje je somotska postava koju je on utisnuo svetu. Destruktivac  briše čak i tragove sopstvenog uništavanja.

Destruktivni karakter je na liniji fronta sa tradicionalistima. Neki ljudi stvari ostavljaju potomstvu, čineći ih nedostižnim, i tako ih održavajući, drugi prepuštaju situacijama, čineći ih upotrebljivim i na taj način ih uklanjanjajući. Potonji se nazivaju uništiteljima.

Destruktivni karakter ima svest istorijskog čoveka, čije je najdublje osećanje nesavladivo nepoverenje u tok stvari i spremnost svakog trena za uvid da sve može krenuti naopako. Stoga je destruktivni  karakter sama pouzdanost.

Destruktivni karakter ništa ne vidi kao trajno. Ali upravo iz ovog razloga on vidi puteve svuda. Gde drugi susreću zidove ili planine, tamo, takođe, on vidi puteve. Ali zato što svuda vidi puteve, on ih svuda mora prokrčiti. Ne uvek grubom silom; nekada najprefinjenijom. Zato što puteve vidi svuda, uvek je na raskršću. Nijednog trena ne može znati šta će doneti sledeći. Postojeće on svodi na otpad, ne zarad otpada, već zbog puta koji kroz njega vodi.

Destruktivni karakter živi od osećanja ne da je život vredan življenja, već da samoubistvo nije vredno truda.

Frankfurter Zeitung, 20.11.1931.

http://www.revistapunkto.com/2011/12/destructive-character-walter-benjamin.html

Prevod: Nikola

Korektura: Ivana

2014.

Duh koji je doveo do ovog trenutka u vremenu nužno presušuje – i, razvučen do krajnjih granica, žudi za ovim iščezavanjem. Mit i mogućnost mita ostali su nerešeni: ostaje samo neizmerna praznina, draga i jadna. Odsustvo mita je upravo ovo tlo, postojano pod mojim nogama, koje možda odmah ponire.

Odsustvo Boga nije više zatvaranje: ono je otvaranje beskonačnog. Odsustvo Boga je divnije, mnogo božanstvenije nego Bog (Ja nisam više Ja, nego odsustvo Ja; čekao sam ovu majstoriju i sada sam neizmerno radostan).

U beloj, bezobličnoj praznini odsustva bezazleno žive i ne ostvaruju se mitovi koji više nisu mitovi, i koji su takvi da bi njihovo trajanje ostavilo ogoljenim njihovu nepouzdanost. Bleda prozirnost mogućnosti je makar u jednom smislu savršena: poput reka u moru, izdržljivi ili nestalni, mitovi sebe napuštaju u nestanku mita, koji je njihova žalost i njihova istina.

Odlućujuće odsustvo vere je nepokolebljivo verovanje. Činjenica da je univerzum bez vere ruševina univerzuma – sveden na ništavilo – lišavajući nas izjednačava oskudicu sa otkrivenjem univerzuma. Ako smo u ukidanju mitskog univerzuma izgubili univerzum, on sam je smrt mita obavezao delom gubitka otkrovenja. I danas, zato što je mit mrtav ili na samrti, bolje ga proziremo nego da je živ: oskudica usavršava očiglednost, i tuga priprema radost.

“Noć je takođe sunce”, i odsustvo mita je takođe mit: najhladniji, najčistiji, jedini istinski mit.

Izvor: Georges Bataille, “The Absence of Myth” u :Surrealist painters and poets: An anthology, (ed. Marry Ann Caws), MIT Press, 2002, str. 111.

Prevod i korektura: Nikola i Ivana

Teorija je deo problema. Nastala na ruševinama religijskog sveta, profilisana podelom  na manuelni i intelektualni rad i racionalnom eksploatacijom prirode, ova sfera je danas zapala u duboku senilnost.

Kvalitativni pad, fragmentarna šablonizacija – tendencija da se u fragmentima ekonomije, politike, umetnosti itd. na ista pitanja daju isti odgovori (u stilu nezasitosti zmije za sopstvenim repom), akademizacija – sve ovo ne treba osuđivati na moralistički način. Profesori koji se iz  (plaćenog) hobija bave teorijom inspirisanom Marksom, situacionistima, Adornom (dopisati po izboru) deo su jednog sveta koji za svoj opstanak treba da zahvali sopstvenoj ruiniranosti. Proširena reprodukcija akademske sfere u vidu prinude na proizvodnju bezvrednih diploma (niko si dok ne postaneš Niko), i teorijska aktivnost profesora čiji je praktični garant uglavnom pseudo – aktivnost alijeniranog aktivizma, pojave su spletene u istu mrežu. Neprevaziđeni horizont kapitala. Bezsupstancijalnost kontinuirano kodirana u opoziciju između upotrebne i razmenske vrednosti je istorija propalih pokušaja da se konkretna strana kapitala suprostavi njegovim apstrakcijama (socijalizam).

Praksa kao tutor teorije, teorija kao tutor prakse, jedinstvo teorije i prakse – da li su ovo odgovori na jednu negativnost koja nema snage da samu sebe izdrži, ali koja je zato od sopstvenog debakla načinila veštinu upravljanja?

II

Praksa svoje postojanje duguje istim uslovima kao i teorija.

Vezana za aktivnu stranu protivrečnosti (manuelni rad), praksa kao svoj limit ima upotrebnu vrednost ili sferu korisnosti.

Umnogome inspirisan aristotelijanskim poiesisom, Marks je praksu smatrao suštinskom ljudskom aktivnošću – svrhovitom predmetnom delatnošću. Marksov komunizam je vizija zajednice u kojoj se čovek kao kreativno biće ostvaruje u sopstvenim objektivacijama (za razliku od kapitalizma gde je situacija obrnuta).[1]

U ovome ne treba videti, kao što neki smatraju, apologiju kapitalizma. Marksovo slavljenje proizvodnih snaga, naučno – tehnološkog sklopa, uslovljeno je njegovim uverenjem da upravo ovo omogućuje ukidanje rada i transcendiranje kapitalizma. Dijalektička svest o racionalnosti istorije, o jednom moćnom činiocu kome kapitalizam duguje postojanje, otvorila je vrata za kasnija ekonomistička i politička tumačenja (od soc – demokratije do staljinizma). Stalno treba imati na umu da to nije bila prvobitna namera, ali i da nije moguće jednostavno se  vratiti Marksu.

Finalitet prakse, oličen u predmetnoj delatnosti kao njenom primarnom aspektu, jeste finalitet upotrebne vrednosti – opipljiva korisnost. Dualitet subjekta i objekta se reprodukuje u zaokretu od kapitala koji gospodari ljudskim aktivnostima do ljudi koji udruženo upravljaju sopstvenom proizvodnjom. Koncentrisanje na jedan aspekt ljudske aktivnosti – predmetnu delatnost kao reprezentanta prakse – otvara prostor za reprodukciju kapitala. Dobra konkretnost pretpostavlja potpuno razvijeni sistem loše apstrakcije[2].

Ova tradicija kasnije opstaje u političkom organizovanju opozicionih snaga. Slepa mrlja levice je ono što je neko jednom prilikom lepo nazvao verom u upotrebnu vrednost društva. Konformistički politikanti propagiraju vaskrsnuće države blagostanja, reindustrijalizaciju, nacionalizaciju itd. – državu u ovom ili onom obliku – dok neki radikalniji elementi nastavljaju sa mistikom organizovanja. I jedni i  drugi smatraju da je jedini lek za bolest kapitala organizovanje, unija u kojoj ćemo nastaviti da budemo ono što smo i sada – robovi kapitala. Marksova tvrdnja o poklapanju samopromene i promene okolnosti potpuno je iščezla sa tog horizonta.

III

Umetnost teorije bi danas bila kritika koja nikoga ne bi ubeđivala (Adorno). Zato treba tragati za tim spasonosnim ostrvom, negde izvan raskršća aktivističke propagande i ravnodušnosti.

Svako dobro lutanje i pokušaj bega od teorije se ipak mora završiti povratkom njoj, barem sve dok je svet deponija mrtvog rada. Naravno, ona nije sveta knjiga iz koje se mogu iščitati odgovori na prava pitanja. Čak suprotno, nakon susreta sa njom može se završiti sa novim, uznemirujućim pitanjima.

Kritička teorija je oduvek komunicirala sa vanteorijskom okolinom. Treba prelistati inauguralni Horkhajmerov esej o tradicionalnoj i kritičkoj teoriji da bi se videlo da su i frankurtski elitisti ovo naprosto podrazumevali. I pored svega, ništa ne garantuje da, ma koliko bio radikalan jezik neke teorije, ona suštinski ne služi kultu pomirenosti sa realnošću.

Kad ustanci zamru, ostaje zastrašujuća objektivnost kapitala koja slama. Upravo tada treba ostati veran ne toliko teoriji, koliko njenoj nerealističnosti koja udara na princip realnosti prema kome onaj ko ne radi ne treba ni da jede. Tu i dalje gori plamen neprijateljstva prema svetu koji je toliko ponizio čoveka i ostale oblike života. Pa ipak, teorija, kao i praksa, može samo da ocrta granice, ne i da ih pređe.

IV

Ovde nije reč o nekakvom autističnom odnosu prema teoriji i praksi. Razmišljanje i delovanje, a pre svega prevladavanje ogromnog jaza koji ih deli, je nešto što je svakako potrebno. Čini se, međutim, da te sfere, odvojene i formalizovane, razvojem dominantne organizacije života gube dosta od onoga što su nekada nastojale da obuhvate. Strogi arhetipovi revolucionara (koji zna šta je pravo delanje) i teoretičara (koji pravilno tumači) bankrotirali su. Sada oni ne idu više u narod, kao nekada, nego idu za narodom. Narod je ideološki izraz krize reprodukcije klasnih odnosa, krize koja, ipak, na kraju reprodukuje ove odnose.

N.

2013-2014.

[1] Ukoliko je ovo pregrubo, sasvim je sigurno da je Marks shvatao ljudsku emancipaciju kao zasnovanu na najsavremenijim elementima društva koje ljude eksploatiše kao nijedno pre.

[2] Ovo je u velikoj meri inspirisano Bodrijarovim Ogledalom proizvodnje (posebno prvom glavom) http://anarhisticka-biblioteka.net/library/jean-baudrillard-ogledalo-proizvodnje, Kamatovom komunističkom kritikom marksizma: “Naš cilj mora da bude kraj lutanja i uništenje represivne svesti koja blokira pojavu komunizma. Da bismo u tome uspeli, moramo da prestanemo da komunizam shvatamo kao nastavak kapitalističkog oblika proizvodnje, da odbacimo iluziju da je dovoljno samo ukinuti razmensku vrednost i stvoriti uslove za trijumf upotrebne vrednosti. Ta dihotomija više ne znači ništa. Upotrebna vrednost je vezana za koncept vrednosti čak i kada se okreće oko principa korisnosti umesto oko principa produktivnosti; povezana sa direktnom dominacijom nad ljudskim bićima, upotrebna vrednost je integralni deo privatnog vlasništva.” http://anarhisticka-biblioteka.net/library/jacques-camatte-lutanje-covecanstva, kao i skorašnjim tekstom Žila Dovea: “Razumevanje komunizma podrazumeva razlikovanje Marksa i marksizma bez poricanja  njihove povezanosti, inače bismo rizikovali izmaštavanja Marksa u skladu sa našim željama, ili (još gore) kako vetar duva. Već možemo da čitamo o Marksu koji je bio ekolog pre ekologije. Možda ćemo sutra saznati za ezoteričnog Marksa koji je teoretizovao rod.” http://www.troploin.fr/node/81

Postoji ta socijetalna vizija promene, kao što kaže Dove, promena navika, ponašanja, a u suštini sve ostaje isto jer je društvo i dalje zasnovano na odvajanju ljudi od sopstvenih životnih uslova. Neka postmodernistička karikatura revolucije svakodnevog života. Ali postoji i državna, u kojoj se naglašava da je samo potrebno  organizovati se i preuzeti državni aparat, koji će se menjati tako što će se održavati. Ovo su avangarde levog reformizma. Zapravo su dosta isprepletene, i koristiće kapitalizmu u nekoj novoj viziji privatno-javnih partnerstava.

Revolucionarna kritika postojećih uslova života svakako ne podrazumeva neki monopol na inteligenciju, već samo na način njenog korišćenja. U sadašnjoj krizi kulture i društva, oni koji ne umeju da se služe inteligencijom nemaju pravo da se nazivaju intelektualcima. Poštedite nas priče o inteligenciji koja nema praktičnu primenu. Siroti Hajdeger! Siroti Lukač! Siroti Sartr! Siroti Bart! Siroti Lefevr! Siroti Kardan! Tikovi, tikovi i tikovi.

http://anarhisticka-biblioteka.net/library/situacionisticka-internacionala-a-sada-si

Neki mogu  tvrditi da je Mišel Fuko bio nadprosečan u odnosu na uobičajen kvalitet sadašnjih mislilaca. Uprkos svemu, nije se angažovao u potpunim intelektualnim podvalama kao npr. Alen Badiju, koji raznosi matematiku filozofima, kalkulišući poput Deborovog mahera koji se nada da “poznavalac vina često ne zna pravila nuklearne industrije”.

Fukoov slučaj teško da je ohrabrujući imajući u vidu njegovu spremnost da iskoristi svoj priličan prestiž zarad efektivne materijalne podrške Ajatolahu Homeiniju. Svejedno, glavna stvar je u tome što to zaista nije pitanje dobrote, kvaliteta, sposobnosti itd. intelektualaca. Pitanje je da li su oni na našoj strani ili na strani spektakularnog kapitalizma. Primetivši ovo, trebalo bi da skiciramo uslove sadašnjeg stanja stvari, uslove kojih je skoro svako svestan, ali se većina trudi da ih u različitim razmerama odstrani iz svesti. Ovako nekako – svetom dominiraju laži, i to ne samo statičan sklop laži, već stalna borba između laži i njihovih lažova. Ova situacija je samo deo verovatno šire situacije vezane za to da najamni rad, robna proizvodnja i kapital preovlađuju svuda. Većina prodaje svoju radnu snagu, svoju kreativnost i ostale sposobnosti, da bi otkupila preživljavanje na čisto kvantitativnoj skali. Usled ovakvog lišavanja, elitni intelektualni radnik se i dalje takmiči kao proleter, nemajući ništa da proda osim svoje pameti. Dostigli smo takav nivo spektakla kada dominacija ovih kapitalističkih odnosa doseže tolike razmere da one prevazilaze svaki jezik za opisivanje situacije. Intelektalna elita se u svemu ovome takmiči mnogo žešće, ali se takmiči na površini, vezujući se za jedan veliki pokret koji je spektakl. Širok spektar interesantnih i prodornih ideja je stvoren od strane današnjih slavnih intelektualaca, ali oni ne uspevaju da opišu preovlađujuće uslove društva, društva koje sve više i više obrazuje jedinstven, integrisan sistem; Slavoj Žižek flertuje sa otkrivanjem univerzalnosti ideološke obmane, ali odmah zatim ispuca svoju kritiku iznenadnim utrapljivanjem nekog posebno komercijalnog proizvoda kao što je parfem ili staljinizam. Žižekovi poštovaoci su moroni ne zato što Žižek nema uvida, već zato što odustaju od mogućnosti potpune kritike sadašnjice kada počnu da trube o uvidu smešanom sa sranjem kao idealu revolucionarne teorije. I tako u nedogled.

https://killtheism.wordpress.com/2013/02/07/intellectual-celebrityhood-as-such/

Prevod: Nikola

2015.

Moj prvi utisak nakon čitanja Poziva[1] je bio da mi taj pamflet zaista nije poručio ništa. Od samog početka autori koriste veoma apstraktan jezik, valjda u cilju prevazilaženja banalnih reči koje se koriste u svakodnevnom govoru i u medijima, ali se taj cilj ne postiže na takav način. Tako oni pričaju o „očiglednosti“ i „svetovima“, ali ja, prilično nesposoban čitalac, ne mogu da prokljuvim šta pod tim podrazumevaju, niti oni šire objašnjavaju ove egzotične pojmove.

Njihova I Propozicija glasi:” Suočeni sa očiglednošću katastrofe postoje oni koji se ljute i oni koji je primećuju, oni koji denunciraju i oni koji se organizuju. Mi smo među onima koji se organizuju.”

Ne pominju drugu kategoriju: one koje se bore i koji napadaju delima i rečima. Ne pominju stotine drugova širom sveta koji napadaju i ponekad bivaju utamničeni, ali i dalje nastavljaju da napadaju. Pominju Crne Pantere, nemačke Autonomen, italijanske autonomiste, britanske neoludite, radikalne feministkinje, pokret drugog juna, ali izgleda da nemaju pojma o skorašnjim činjenicama, od borbe protiv centara za pritvor imigranata i sveta koji ih stvara do solidarnosti koja se izražava na sve moguće načine prilikom svakog udara represije.

Mora se, dakle, videti kakav oblik organizacije zastupaju autori. Oni tvde: “organizovati se znači poći od situacije a ne odbaciti je. Ime koje dajemo situaciji u kojoj se nalazimo je svetski građanski rat.“

Pitam se zašto kažu svetski građanski rat umesto društveni rat, a i dalje ne razumem šta im znači polaženje od situacije a ne njeno odbacivanje.

Možda odgovor na to leži u onome što kasnije nazivaju odvajanjem, odvajanjem od kapitalističke valorizacije i odvajanjem od levice poput Tute Bianche, Attac, socijalnih foruma i sličnih aktivista.

Još jedanput se pitam zašto govore o „odvajanju“ a ne o „odbijanju“. Odbijanje kapitalističke valorizacije i sveta levičarskih aktivista (koji su njen proizvod) predstavlja delovanje prema revolucionarnom projektu. „Odvajanje“ podrazumeva negiranje svakog revolucionarnog preloma. Autori se prosto postavljaju kao „autonomna materijalna sila unutar svetskog građanskog rata“, i kao takvi „postavljaju uslove“ njihog poziva. Koja je svrha ove autonomne materijalne sile? I da li ovo postavljanje uslova ne zvuči avangardistički? Prema mom mišljenju, zvuči, a pronašao sam ostale stavove u Pozivu koji kao da su nametnuti sa visine.

Iako je njihova analiza sadašnje katastrofe i načina na koji se levičari svih fela nose sa njom dobra, s druge strane autori Poziva ne predlažu ništa konkretno.

Nasuprot tome, oni pozivaju (naravno, s visine): „ Ovo je poziv. To znači da je upućen onima koji mogu da ga čuju. Ne radi se o pokazivanju, o dokazivanju, o ubeđivanju. Krećemo pravo ka očiglednom“. Evo nekih ljudi koji sebe proglašavaju onima koji znaju istinu (ono što nazivaju „očiglednim“) i pozivaju one koji ih mogu čuti.

Kroz ceo pamflet je puno pažnje posvećeno „zajednici“, „sekti“ i „kolektivnom iskustvu“. Nema pomena o individualnoj akciji. Autori Poziva jasno kažu da više preferiraju kolektivitet od individue. U Pozivu individua nestaje pod teretom „materijalne kolektivne sile“. Individua se jedino spominje u posprdnom kontekstu, kao „liberalna individua“, pacifista, zastupnik ljudskih prava. Postojanje pojedinaca inspirisanih pobunjeničkim mišljenjem koji deluju prema revolucionarnom projektu na svoju ruku ili sa drugim pojedincima pokrenutim istim pobunjeničkim mišljenjem uopšte nije uzeto u obzir. Nasuprot tome, autori su uvereni da će „kraj kapitalizma“ doći nakon uspostavljanja veze između življenja i mišljenja, i da to nije individualno pitanje već da zavisi od „konstituisanja zajedničkih svetova“. Teško mi je da prihvatim ovakav zaključak zato što mislim da je želja za okončanjem katastrofe u celosti individualno pitanje. Ona počinje od unutrašnjeg besa pojedinca i njegove sposobnosti da pronađe saveznike u tom smeru. Ne mislim da se počinje od organizacije i “zajedničkih svetova”: ovo samo vodi ka stvaranju apstraktnih reči, koje mogu biti zavodljive i glamurozne, ali koje nikada neće dovesti ni do kakve revolucionarne transformacije.

Konačno, šta do vraga znači: „ S jedne strane, želimo da živimo komunizam; s druge, da širimo anarhiju“? Autori Poziva nagoveštavaju da komunizam nije politički ili ekonomski sistem, da mu nije potreban Marks, i da nikada nije imao nikakve veze SSSR-om. Prema njihovom mišljenju komunizam predstavlja produbljivanje nečije veze sa svetom, bićima u njemu, sa samim sobom, i počinje od „iskustva deljenja“.

Nastavljaju: „Praksu komunizma, kako je mi živimo, nazivamo Partijom. Kada zajedno prevaziđemo neku prepreku, ili kada dostignemo viši stepen deljenja, kažemo da gradimo Partiju“. Ukoliko je ovakvoj varijanti komunizma potrebno stvaranje partije (baš kao u slučaju marksističkog komunizma), ona ne može biti vezana za „širenje anarhije“.

Autori Poziva su veoma pažljivi u opisivanju svoje „Partije“ kao očaravajuće „formacije osećajnosti kao sile“, u kojoj se sve deli na egalitarni način i gde je formalizam minimalan. Skoro su uspeli u predstavljanju „Partije“ kao jedinog uspešnog instrumenta borbe protiv sistema, kao najdivnijeg dostignuća svakog antagonističkog pokreta, ali je povezivanje „anarhije“ i „komunizma“ i njegove „Partije“ i dalje neubedljivo.

Koliko znam, anarhiji nije potrebna nikakva Partija. Ukoliko se i može izraziti kroz kolektivnu aktivnost (dvoje ili više ljudi), ne može se razdvojiti od individue. To je individualna želja za slobodom, individualni prezir prema eksploataciji.

Autorima Poziva želim sve najbolje. Neka njihov poziv stigne do onih koji „izgrađuju Partiju na nekom drugom mestu“, ali sigurno neće dopreti do mojih ušiju.

325 N°7, 2009.

[1] http://theanarchistlibrary.org/library/anonymous_call.html

http://theanarchistlibrary.org/library/anonymous-random-notes-on-call

Prevod: Nikola

2015.

Eminentno revolucionarna uloga buržoazije sastoji se u tome što je uvela ekonomiju u istoriju odlučnim i nepovratnim putem. Revnostan gospodar ove ekonomije, buržoazija je od kada se pojavila bila efikasan – iako ponekad nesvestan – gospodar „univerzalne istorije“. Po prvi put je univerzalna istorija prestala da bude nekakava metafizička fantazija ili neki čin Svetskog duha (Weltgeist), postavši materijalna činjenica, konkretna koliko i trivijalna egzistencija svakog pojedinca. Od pojavljivanja robne proizvodnje, ništa na svetu ne može umaći neumitnom razvoju ovog neo-usuda, toj nevidljivoj ekonomskoj racionalnosti: logici robe. S obzirom da je u samoj svojoj srži totalitarna i imperijalistička, ona zahteva čitavu planetu za svoju teritoriju i celo čovečanstvo za svoje sluge. Gdegod je roba prisutna, ima samo robova.

 

2.

 

Buržoaskoj tlačiteljskoj koherenciju u održavanju čovečanstva u praistoriji, revolucionarni pokret – direktni i neželjeni proizvod buržoaske, kapitalističke dominacije – je više od jednog veka suprostavljao projekat oslobodilačke koherentnosti, napora svih i svakoga pojedinačno, slobodne, svesne intervencije u samo stvaranje istorije: istinsko ukidanje svih klasnih podela i prevazilaženje ekonomije

 

3.

 

Gde god da prodre – odnosno, skoro svuda na kugli zemaljskoj – virus robe nikad ne prestaje sa rušenjem najokoštalijih društveno-ekonomskih struktura, dopuštajući na taj način milionima ljudskih bića da, kroz nasilje i bedu, otkriju istorijsko vreme same ekonomije. Ma gde da prodre, on širi svoj razorni princip, rastače ostatke prošlosti i gura sve suprotnosti do ekstrema. Drugim  rečima, ubrzava društvenu revoluciju. Na svom putu ruši sve kineske zidove, jedva se uspostavivši u Indiji, kada se sve okolo raspada i agrarne revolucije eksplodiraju u Bombaju, Bengalu i u Madrasu: pretkapitalističke zone prihvataju buržoasku modernizaciju, ali bez materijalne osnove neophodne za tako nešto. Takođe, kao u slučaju proletarijata, sile čijem je oslobođenju (ili čak stvaranju) doprinela sama buržoazija, se sada polako okreću protiv nje i njenih domaćih slugu: revolucije nerazvijenih postaju jedno od glavnih poglavlja moderne istorije.

 

4.

 

Ukoliko se problem revolucije u nerazvijenim zemljama postavlja na poseban način, to je zbog samog istorijskog razvoja: u ovim zemljama   su opšta ekonomska zaostalost – koju je uzgajala kolonijalna dominacija i društveni slojevi koji su je podržavali – i nerazvijenost proizvodnih snaga sprečavale razvoj društveno-ekonomskih struktura koje bi omogućile neposredno ostvarenje revolucionarne teorije, koja je u razvijenim zemljama razrađivana više od jednog veka. Sve ove zemlje, u vreme započinjanja borbi, nisu imale tešku industriju, i proletarijat je daleko od toga da predstavlja najbrojniju klasu. Siromašno seljaštvo na sebe preuzima taj zadatak.

 

5.

 

Razni nacionalno-oslobodilački pokreti su se pojavili nakon poraza radničkog pokreta izazvanog krahom revolucije u Rusiji, koja se ubrzo nakon pobede pretvorila u kontrarevoluciju u službi birokratije koja se izdavala za komunističku. Oni su samim tim patili – svesno ili preko lažne svesti – od svih slabosti i defekata te generalizovane kontrarevolucije; i kada se svemu ovome doda opšta nazadnost, nisu bili sposobni za prevazilaženje bilo kog ograničenja nametnutog poraženom revolucionarnom pokretu. I upravo zbog ovog poraza su se kolonizovane i polukolonizovane zemlje morale same boriti protiv imperijalizma. Ali zato što su se borile samo protiv imperijalizma, i samo na jednom delu totalnog revolucionarnog terena, samo su ga se delimično otarasile. Tiranski režimi, koji su uspostavljeni svuda gde se obistinilo uverenje ovih pokreta u sopstvenu pobedu, su samo kamuflaža iza koje se zbiva povratak potisnutog.

 

6.

 

Bez obzira  na snage koje su učestvovale u njima, i na radikalizam njihovih pristalica, pokreti nacionalnog oslobođenja su u svakoj prilici dovodili bivša kolonijalna društva do modernijih oblika države i do nastojanja za modernizacijom ekonomije. U Kini, koja je iznedrila prototip ovakvih revolucija, seljačka borba protiv američkog, engleskog i japanskog imperijalizma je skončala, zbog poraza kineskog radničkog pokreta 1925-1927, dovodeći na vlast birokratiju prema ruskom modelu. Staljinističko-lenjinistički dogmatizam kojim birokratija ukrašava svoju ideologiju – odskora svedenu na Maoov crveni katehizam – je ništa drugo do laž, ili u najboljem slučaju lažna svest, koja prati njenu kontrarevolucionarnu praksu.

 

7.

 

Fanonizam i kastroizam-gevarizam su ideologije kroz koje seljaštvo sprovodi ogroman zadatak oslobađanja pretkapitalističkih društava od  polufeudalnih i kolonijalnih ostataka, i pomoću kojih dolazi do nacionalnog dostojanstva koje su pogazili kolonizatori i retrogradne dominantne klase. Ibnbelaizam, naserizam, titoizam i maoizam označavaju kraj ovih pokreta i njihovo prisvajanje od strane sitne buržoazije ili urbanih militarističkih slojeva:  ponovno uspostavljanje eksploatatorskih društava, ali ovoga puta sa novim gospodarima, utemeljenim na novim društveno-ekonomskim strukturama. Svuda gde je seljaštvo bilo pobedonosno i dovelo na vlast društveni sloj koji je komandovao njegovom borbom i usmeravao je,  prvo je moralo da trpi njihovo nasilje i ispašta ogromnu cenu njihove dominacije. Moderna birokratija, kao ona iz drevnih vremena (npr. u drevnoj Kini), svoju moć i prosperitet gradi na ogromnoj eksploataciji seljaka: ideologija faktički ne menja ništa. U Kini ili  na Kubi, u Egiptu ili Alžiru, svuda igra istu ulogu i obavlja iste funkcije.

 

8.

 

U procesu akumulacije kapitala, birokratija je realizacija onoga čega je buržoazija bila samo pojam. Ono što je buržoazija činila kroz vekove, „kroz krv i blato“, birokratija želi da dostigne svesno i „racionalno“ u nekoliko decenija. Ali birokratija ne može da akumulira kapital a da ne akumulira i laži: ono što čini izvorni greh kapitalističkog bogatstva  zlokobno je prekršetno u „socijalističku prvobitnu akumulaciju“. Sve što nerazvijena birokratija predstavlja ili zamišlja da je socijalizam nije ništa drugo do ostvareni neomerkantilizam. „Buržoaska država bez buržoazije“ (Lenjin) ne može otići dalje od istorijskih zadataka buržaoazije, i industrijski najrazvijenija zemlja pokazuje manje razvijenoj sliku razvoja koji joj sledi. Dokopavši se vlasti, boljševička birokratija nije mogla ništa bolje da predloži revolucionarnom proletarijatu Rusije od „učenja lekcija nemačkog državnog kapitalizma“. Sve tzv. „socijalističke“ snage su najnerazvijenije imitacije birokratije koja je porazila revolucionarni pokret u Evropi. Ono što birokratija može da učini ili  što je prinuđena da učini niti će osloboditi radne mase, niti suštinski poboljšati njihove društvene uslove, zato što sve to ne zavisi samo od proizvodnih sredstava već takođe i od njihovog prisvajanja od strane proizvođača. U svakom slučaju,  birokratija neće propustiti da stvori materijalne uslove za ostvarenje i jednog i drugog. Da li je buržoazija ikada učinila manje od toga?

 

9.

 

Prilikom seljačko-birokratskih revolucija jedino birokratija svesno teži vlasti. Istorijski trenutak osvajanja vlasti je kada se birokratija dočepa države,  proglašavajući je nezavisnom spram revolucionarnih masa, pre nego što su eliminisani ostaci kolonijalizma i pre postizanja istinske nezavisnosti od stranih sila. Po osvajanju državne vlasti, nova klasa suzbija svaki vid autonomije masa kroz tobožnje suzbijanje sopstvene autonomije i stavljanje sebe masama na raspolaganje. Ekskluzivni vlasnik čitavog društva, ona sebe proglašava ekskluzivnim zastupnikom viših društvenih interesa. Postupajući tako, birokratska država predstavlja ostvarenje hegelijanske države. Njena odvojenost od društva istovremeno sankcioniše podelu društva na suprostavljene klase: trenutno jedinstvo birokratije i seljaštva je samo iluzija kroz koju oboje ostvaruju ogroman istorijski zadatak nepostojeće buržoazije. Birokratska vlast izgrađena na ruševinama pretkapitalističkih kolonijalnih društava ne predstavlja ukidanje klasnih antagonizama; ona samo zamenjuje stare klase, stare uslove tlačenja i stare oblike borbe novijim.

 

10.

Jedini ljudi koji su nerazvijeni su oni koji vide pozitivne vrednosti u vlasti svojih gospodara. Žurba za sustizanjem kapitalističkog postvarenja i dalje ostaje najbolji put do pojačane nerazvijenosti. Pitanje ekonomskog razvoja je nerazdvojno od pitanja ko je pravi posednik ekonomije, pravi gospodar radne snage; sve ostalo je specijalističko brbljanje.

 

11.

 

Sve do sada su revolucije u nerazvijenim zemljama samo pokušavale da na različite načine oponašaju  boljševizam; odsada je stvar u tome da se on poništi  vladavinom saveta.

 

Internationale Situationniste, br.12, septembar 1969.

http://www.notbored.org/public-opinion.html

Komunisti saveta su prozreli etatističke pozicije bordigističkih klovnova prisutne i u njihovoj kritici demokratije kao prepreke centralizovanoj transformaciji oblika vrednosti. Svakako su draži,iako su svemu tome suprostavljali direktnu demokratiju, etatizam odozdo, a ostvarenje njihovog radnicističkog programa najverovatnije bi predstavljalo sitno napredovanje u samoupravljanju sopstvenom bedom. Da li je ovo maksimum do kog su mogle da doteraju slobodarske struje komunizma? Da li je zahtev “svakome prema potrebama, svako prema mogućnostima” danas prazna deklamacija, koja svoj kvantitativni aspekat, meru kao instrument tlačenja, krije pod maskom bezlične, društvene, instance, koja uzima u obzir svakoga? Nema veće uvrede za samoupravljanje, među čijim zastupnicima su se nalazile i neke osobe za poštovanje, ne samo jugoslovenski državnici, od fleksibilne organizacije zadataka učesnika u otvorenim zatvorima sa najviše publiciteta, poznatijim kao rijaliti programi.

Komunizam?

***

Jedna paradoksalna predodžba socijalizma može se pronaći u jednom važnom, za Marxova života neobjavljenom tekstu, u „Programu socijalističke radničke partije Njemačke“. Ovdje, kao u skoro nijednom Marxovom tekstu, u prvi plan stupaju klasični, predmonetarni ostaci njegove teorije vrijednosti. U svojem skiciranju ekonomsko-pravnih principa jednog, „iz kapitalističkog društva nakon dugih porođajnih muka rođenog“i njegovom „ostavštinom“ još opterećenog, prijelaznog društva prema komunizmu vraća se Marx izravno na Proudhonov koncept satnih ceduljica koji je na drugom mjestu tako temeljito kritizirao. Međutim, oprečno prethodnome, on ponajprije konstatira, da u prvoj, nižoj fazi komunizma, „društvu utemeljenom na drugarstvu, na zajedničkom vlasništvu proizvodnih sredstava“, akteri svoje proizvode ne razmjenjuju za njihov rad više ne uzima oblik vrijednosti proizvoda. U uvjetima jedne još nedovoljno razvijene proizvodne snage (čime Marx reflektira kvazi-ranoindustrijske uvjete europskog kontinenta svojeg vremena) morala bi podjela potrošnih dobara među individuama slijediti princip ‘svakom prema zaslugama’. Ovdje najednom Proudhon postaje kumom Marxovog socijalizma: „Individualno radno vrijeme pojedinačnog proizvođača“ postaje „društveno“ (prosto rečeno: od razmjenske banke) priznato u obliku „potvrde“ (satne ceduljice), kojom pak on „iz društvenih zaliha potrošnih dobara [uzima] onoliko, koliko to iznosi rada.“ Radno je vrijeme i dalje princip podruštvljenja, doduše, (kao kod Proudhon-Engelsa) ono individualno. Iako se ne vrši razmjena i kapitalistički se ne prisvaja – to je odnos između privatno podijeljenih proizvođača -, ali opet vlada „isti princip kao i pri razmjeni robnih ekvivalenata“. Za razliku od zakona vrijednosti – u kojemu ne određuje konkretni rad, vremenom mjereni rad pojedinca (ili jednog kolektiva), njegov udio u ukupnom društvenom proizvodu, gdje se pod posebnim uvjetima može utrošiti više rada od drugih i ipak pritom ne proizvesti više vrijednosti – u gore navedenom primjeru vlada čisti princip zalaganja, vlada distributivna pravednost,proporcionalna raspodjela po mjeri radno(vremenskog) utroška, posebice radnog intenziteta, dakle, jednakosti za po ovoj mjeri jednake. Shodno tome, „jednako pravo [je] nejednako pravo za nejednak rad.“ Prednovčano-konkretno mišljena „razmjena“ ekvivalenata za Marxa nije – za razliku od Proudhona – nikakav ispravni, vječni ideal pravednosti. On nejednake individue i njihove životne šanse podvrgava jednom represivnom egalitarizmu i „prešutno prepoznaje nejednaku individualnu nadarenost a i time proizvodne kapacitete […] kao prirodne privilegije.“ Marxu nije važno – kako to neki interpretatori tvrde – stvaranje jednaki(ji)h polaznih uvjeta na temelju principa uspješnosti (tzv. jednakost šansi), dakle uvođenja drugih veličina, kao što je broj djece ili nadarenosti, u mjerilo jednakosti, nego do odvajanja podjele dobara od radno vremenskog utroška i uspoređivanja prema vrijednosti. Jedino ukidanje načela učinkovitosti zaslužuje prema Marxu naziv ljudske emancipacije. http://drustvenaanaliza.blogspot.com/2014/04/marx-vs-engels-teorija-vrijednosti-i.html

 

U marksističkom feminizmu susrećemo nekoliko parova binarnih termina za analizu orodnjenih oblika dominacije u kapitalizmu1. Ti parovi uključuju: produktivni i reproduktivni, plaćeni i neplaćeni, javno i privatno, spol i rod. Kad razmatramo rodno pitanje, te se kategorije pokazuju kao neprecizne, teorijski manjkave, a ponekad i navode na pogrešno mišljenje. Ovaj članak je pokušaj da se predlože kategorije koje će nam omogućiti bolje razumijevanje transformacija rodnog odnosa od 1970-ih i, još važnije, od nedavne krize.

Prikaz koji slijedi pod snažnim je utjecajem sistemske dijalektike, metode koja društvene forme nastoji razumjevati kao međusobno povezane momente totaliteta2. Stoga se krećemo od najapstraktnijih kategorija ka najkonkretnijima, prateći razvoj roda kao “realnu apstrakciju”. Zanima nas samo oblik roda specifičan za kapitalizam, a od početka smatramo da se o rodu može govoriti bez ikakve reference na biologiju ili pretpovijest. Počet ćemo definirajući rod kao razdvajanje među sferama. Potom ćemo specificirati pojedince koji su pripisani tim sferama. Pritom je važno istaknuti da sfere ne definiramo u prostornim terminima, već radije onako kako je Marx govorio o dvjema razdvojenim sferama proizvodnje i cirkulacije, kao o konceptima koji poprimaju materijalnost.

Čini se da nas binarnosti koje smo gore popisale ograničavaju da razumijemo kako te sfere funkcioniraju danas, budući da im nedostaje historijske specifičnosti i da promiču transhistorijsko poimanje orodnjene “dominacije” koja patrijarhat uzima kao obilježje kapitalizma a da ga ne prikazuje historijski specifičnim za kapitalizam. Nadamo se da ćemo ocrtati kategorije koje su specifične za kapitalizam jednako kao i “kapital” sam. Tvrdimo da ove binarnosti počivaju na kategorijalnim greškama čije slabosti postaju očite čim pokušamo objasniti transformacije u kapitalističkom društvu od 1970-ih. Oblici kućanskih i takozvanih “reproduktivnih” aktivnosti se sve više izbacuju na tržište, pa iako ove aktivnosti zauzimaju “sferu” doma, kao što su činile i prije, one više ne zauzimaju iste strukturne pozicije unutar kapitalističkog totaliteta, usprkos tome što pokazuju ista konkretna obilježja. Upravo zato smatramo da smo prinuđene razjasniti, transformirati i redefinirati kategorije koje smo preuzele od marksističkog feminizma, ne poradi teorije, već da bismo razumjele zašto je humanost još uvijek snažno upisana u jedan ili drugi rod.

 

1. PROIZVODNJA/REPRODUKCIJA

Ma kakav bio društveni oblik procesa proizvodnje, on uvek mora biti kontinuiran, tj. mora periodično prolaziti stalno nanovo kroz iste stadijume. Kao god što društvo ne može prestati da troši, tako ne može prestati ni da proizvodi. Zbog toga, posmatran u svojoj stalnoj povezanosti i u neprekidnom toku svog obnavljanja, svaki je proces društvene proizvodnje ujedno i proces reprodukcije.3

Kada Marx govori o reprodukciji, on ne upućuje na proizvodnju i reprodukciju neke pojedinačne robe, već se zapravo bavi reprodukcijom društvenog totaliteta. Međutim, kad marksističke feministice govore o reprodukciji, one obično teže da pobliže opišu proizvodnju i reprodukciju radne snage kao robe. Ovo je stoga što je, u Marxovoj kritici, odnos između reprodukcije radne snage i reprodukcije kapitalističkog totaliteta nepotpun.

I. Kada Marx govori o radnoj snazi, tvrdi da se radi o robi distinktivnog karaktera, koja nije slična nijednoj drugoj

Iako Marx govori o specifičnostima radne snage kao robe4, postoje neki aspekti ove specifikacije koji zahtijevaju više pažnje.

Najprije, dopustite da istražimo razdvajanje između radne snage i njezinog nositelja. Razmjena radne snage pretpostavlja da ovu robu na tržište donosi njezin nositelj. Međutim, u ovom osobitom slučaju, radna snaga i njezin nositelj su jedna te ista živa osoba. Radna snaga je živa, radna sposobnost ove osobe i kao takva ne može se odijeliti od nositelja. Stoga osobitost radne snage postavlja ontološko pitanje.

Ako se vratimo Kapitalu, s robom se susrećemo na samom početku prvog odjeljka, a samo nekoliko odjeljaka kasnije u potpunosti otkrivamo njezinu najosebujniju manifestaciju, naime, radnu snagu. U skladu s Marxom, ispravno je započeti s naturaliziranim i samorazumljivim područjem robne cirkulacije kako bismo robu prikazali kao zaista neobičnu i neprirodnu stvar. Međutim, nećemo se zapitati samo što organizira ove “stvari”, ove objekte, već ćemo radije – pomoću rodne analize – istražiti ova druga tijela, humane objekte, koji se klatare na svoj “prirodni” način i koji, poput fetišizirane robe, izgledaju kao da nemaju povijest. No dakako da je imaju.

S obzirom na to da je u samom središtu robnog oblika dvostruki karakter rada – i apstraktni i konkretni – prvi odjeljak Kapitala također uvodi kontradikciju između uporabne vrijednosti i (razmjenske) vrijednosti. Ta se kontradikcija razvija od prvih stranica Marxove kritike do samoga kraja. Uistinu, rascjep između ta dva nepomirljiva aspekta robnog oblika nit je vodilja koja Marxu omogućava da slijedi i na vidjelo iznese sve druge kontradiktorne oblike koji konstituiraju kapitalistički način proizvodnje.

Dopustite nam da sažmemo ovu kontradikciju. S jedne strane, roba je u svom aspektu kao uporabna vrijednost, u svoj svojoj singularnosti, poseban objekt koji se razlikuje od susjednog. Ona ima jasnu upotrebu koja je, kako tvrdi Marx, nužna za njezinu proizvodnju kao razmjenske vrijednosti. Osim toga, budući da je pojedinačna, ona je samostalna jedinica, jedna od mnogih koje čine zbroj, količinu individualnih stvari. Ona nije jednaka zbroju homogenog radnog vremena u apstraktnom smislu, već zbroju konkretnog individualnog i odvojivog rada. S druge strane, u svojem aspektu kao razmjenska vrijednost, ona predstavlja alikvotni udio “totalnog društvenog rada” u društvu – količinu društveno potrebnog radnog vremena ili prosječnog vremena potrebnog za svoju reprodukciju.

Ta kontradikcija, ključna kontradikcija – koja je sve samo ne svojstvena isključivo “stvarima” – za proletera je u osnovi sâm uvjet postojanja. S tog stajališta, proleter se suočava sa svijetom u kojem kapitalistički način proizvodnje prevladava kao akumulacija robâ; proleter to čini kao roba – i stoga je njegovo suočenje najednom slučajan susret između jedne i druge robe, te istovremeno i susret između subjekta i objekta.

Ovaj ontološki rascjep i postoji stoga što radna snaga nije ni osoba niti samo roba. Kako nam Marx ukazuje, radna snaga kao roba je osebujna i nije slična nijednoj drugoj. Upravo ova osobitost radne snage kao robe daje joj središnje mjesto u načinu proizvodnje koji se temelji na vrijednosti, budući da je sama upotrebna vrijednost radne snage (ili živa radna sposobnost) onaj ključni izvor (razmjenske) vrijednosti. Nadalje, kontradikcija između upotrebne vrijednosti i (razmjenske) vrijednosti ima dodatne implikacije, ako u obzir uzmemo samu proizvodnju i reprodukciju radne snage. Ova osebujna “proizvodnja” je dovoljno specifična da zaslužuje posebnu pažnju jer, koliko nam je poznato, nikada se radna snaga nije otkotrljala s tekuće vrpce.

Kako se onda proizvodi i reproducira radna snaga? Marx prepoznaje osobitost upotrebne vrijednosti radne snage. Ali, da li adekvatno razlučuje proizvodnju radne snage od proizvodnje druge robe? On piše:

…radno vreme potrebno za proizvodnju radne snage svodi [se] na radno vrijeme potrebno za proizvodnju tih životnih sredstava.5

Kad je postavio problem vrijednosti radne snage, Marx zaključuje da je ona jednaka radnom vremenu potrebnom za njezinu reprodukciju, kao što je slučaj s bilo kojom robom. Međutim, u ovom slučaju, ona je misteriozno reducirana na radno vrijeme potrebno za proizvodnju životnih sredstava za uzdržavanje radnika. Ali, kola puna “životnih sredstava” ne proizvode radnu snagu kao ready-made robu.

Ukoliko bismo usporedili proizvodnju radne snage s proizvodnjom bilo koje druge robe, vidjeli bismo da “sirovine” korištene u ovom proizvodnom procesu, tj. životna sredstva, svoju vrijednost prenose na finalni proizvod, dočim novi rad potreban kako bi se ova roba pretvorila u funkcionalnu radnu snagu toj robi ne dodaje vrijednost. Ako bismo inzistirali dalje na ovoj analogija, mogli bismo reći da se – s obzirom na vrijednost – radna snaga sastoji isključivo od mrtvog rada.

U gornjem navodu Marx reducira nužan rad potreban za proizvodnju radne snage na «sirovine» kupljene kako bi se obavila njezina (re)produkcija. Nikakav rad potreban da se ta sirovina, ta košara dobara pretvori u radnu snagu kao robu, Marx stoga ne smatra živim radom, i zaista, u kapitalističkom načinu proizvodnje, on se uopće ne drži potrebnim radom. To znači da su, ma kako nužne ove aktivnosti bile za proizvodnju i reprodukciju radne snage, one strukturno ustanovljene kao ne-rad. Ovaj potrebni rad Marx ne smatra radom jer se aktivnost pretvaranja sirovina ekvivalentnih nadnici u radnu snagu odvija u sferi odijeljenoj od proizvodnje i cirkulacije vrijednosti. Ove potrebne ne-radne aktivnosti ne proizvode vrijednost, ne zbog njihovih konkretnih obilježja, već prije stoga što se odvijaju u sferi kapitalističkog načina proizvodnje koja nije direktno posredovana oblikom vrijednosti.

Kako bi vrijednost postojala, ona mora imati svoje izvanjsko. Slično tome, kako bi rad postojao i služio kao mjerilo vrijednosti, mora postojati nešto izvanjsko radu (vratit ćemo se ovome u drugom dijelu). Dok bi feministice autonomističke škole zaključile kako svaka aktivnost koja reproducira radnu snagu proizvodi vrijednost6, mi bismo rekle da, kako bi radna snaga imala vrijednost, neke od ovih aktivnosti moraju biti odsječene ili odijeljene od sfere proizvodnje vrijednosti7.

II. Stoga reprodukcija radne snage pretpostavlja razdvajanje dviju različitih sfera

Kao što smo razložile gore, postoji sfera ne-rada ili ekstra-potrebnog rada koja zakriva proces transformacije mrtvog rada, to jest robe kupljene nadnicom, u živu radnu sposobnost koju zatječemo na tržištu. Sad moramo pobliže promotriti specifičnosti ove sfere.

Termini poput “reproduktivne sfere” su nedostatni za identifikaciju ove sfere, zato što se ono što pokušavamo imenovati ne može definirati kao specifičan niz aktivnosti prema njihovoj upotrebnoj vrijednosti ili konkretnom karakteru. Zaista, ista konkretna aktivnost, kao čišćenje ili kuhanje, može se odvijati u bilo kojoj od sfera: u jednom specifičnom društvenom kontekstu može proizvoditi vrijednost, a u drugom biti ne-rad. Reproduktivni zadaci kao što je čišćenje mogu se nabaviti kao usluge, a gotova jela mogu se kupiti umjesto vremena utrošenog na njihovu pripremu. Međutim, kako bismo u potpunosti razumjeli kako se – s onu stranu radne snage – rod reproducira, bit će nužno razlučiti reprodukciju koja je komodificirana, monetizirana ili masovno proizvedena od one koja to nije.

Budući da su postojeći koncepti proizvodnje i reprodukcije sami po sebi ograničeni, moramo iznaći preciznije termine kako bismo odredili ove dvije sfere. Od sada ćemo za njihovo imenovanje koristiti dva vrlo deskripitvna (i stoga prilično nezgrapna) termina: (a) direktno tržišno posredovana sfera (DTP) i (b) indirektno tržišno posredovana sfera (ITP). Nije nam namjera da istupimo sa žargonskim neologizmima, namjera nam je da ih koristimo kao preliminarne termine i da se koncentriramo na strukturne karakteristike ovih dvaju sfera. Tijekom naše prezentacije (vidi drugi dio) morat ćemo dodati drugi niz deskriptivnih termina (nadnični/nenadnični) kako bismo u tančine razradile nijansirane karakteristike ovih sfera.

Proizvodnja i reprodukcija radne snage zahtijeva čitav niz aktivnosti; neke od njih se provode u direktno tržišno posredovanoj ili DTP-sferi (one koje se kupuju kao roba, bilo kao proizvod bilo kao usluga), dok se druge odvijaju u onoj sferi koja nije direktno posredovana tržištem – ITP-sferi. Razlika između ovih aktivnosti ne leži u njihovim konkretnim karakteristikama. Svaka od ovih konkretnih aktivnosti – kuhanje, čuvanje djece, pranje/krpanje odjeće – nekad može proizvoditi vrijednost, a nekad ne, što ovisi prije o “sferi”, nego o aktualnom mjestu na kojem se javlja. Sfera stoga nije nužno dom. Niti je ova sfera definirana time da li se aktivnosti koje se odvijaju u njoj sastoje od takvih koje reproduciraju radnu snagu ili ne. Ona je definirana odnosom ovih reproduktivnih zadataka prema razmjeni, tržištu i akumulaciji kapitala.

Ta konceptualna distinkcija ima materijalne posljedice. U direktno tržišno posredovanoj sferi reproduktivni zadaci se obavljaju pod direktno kapitalističkim uvjetima, to jest, sa svim zahtjevima tržišta, bilo da se obavljaju u manifakturnom ili uslužnom sektoru. Pod prisilama i diktatom kapitala i tržišta proizvodnja dobara i usluga, bez obzira na njihov sadržaj, mora se provoditi na kompetitivnom planu s obzirom na produktivnost, efikasnost i uniformnost proizvoda. Indeks produktivnosti je temporalan, dok indeks efikasnosti pripada načinu na koji se input ekonomski iskorištava. Nadalje, uniformnost proizvoda rada za sobom povlači uniformnost radnog procesa, kao i odnosa onih koji proizvode prema onom što proizvode.

Odmah možemo vidjeti razliku između zadataka koji se obavljaju u ovoj sferi i onih izvan nje. U DTP-sferi stopa povrata uloženog za kapitalista je na prvom mjestu te stoga sve aktivnosti koje se provode – čak i kad su “reproduktivne” po svom karakteru upotrebne vrijednosti – moraju udovoljiti ili nadmašiti postojeću stopu eksploatacije i/li profita. S druge strane, izvan DTP-sfere način na koji oni koji reproduciraju radnu snagu upotrebne vrijednosti koriste nadnicu (putem reprodukcije njezinih nositelja) nije podvrgnut istim zahtjevima. Ako su uopće jednaki, ti načini su ipak jako varijabilni s obzirom na upotrebu vremena, novca i sirovina. Za razliku od DTP-sfere, ovdje nema direktne tržišne determinacije svakog aspekta procesa reprodukcije. (U drugom dijelu ćemo se pozabaviti indirektno tržišno posredovanom sferom reprodukcije koju organizira država.)

Indirektno tržišno posredovana sfera ima drugačiji temporalni karakter. 24-satni dan i 7-dnevni tjedan8 još uvijek organiziraju aktivnosti u ovoj sferi, ali “društveno potrebno radno vrijeme” nikad nije direktno faktor u toj organizaciji. Društveno potrebno radno vrijeme se primjenjuje na proces apstrakcije koji se zbiva kroz medijaciju tržišta i koji se utvrđuje prema količini vremena potrebnog u radnom procesu da bi se konkurentno prodao proizvod ili usluga. Bankrot i gubitak profita su faktori koji pritišću ovaj proces; jednako tako i inovativna upotreba mašinerije, kako bi se smanjilo vrijeme potrebno za proizvodnju dobara. Stoga povećanje profita ili udjela na tržištu dominira DTP-sferom. Naravno, mehanizacija je moguća i u ITP-sferi, a i bilo je puno inovacija takve vrste. U ovom slučaju, međutim, cilj nije da se omogući proizvodnja više upotrebnih vrijednosti u datoj količini vremena, već da se reducira vrijeme utrošeno na određenu aktivnost, obično tako da se više vremena može posvetiti drugoj ITP aktivnosti. Kad je riječ o brizi za djecu, na primjer, čak i ako se neke aktivnosti mogu provesti brže, djecu treba čuvati čitav dan, a ta količina vremena nije fleksibilna (vratiti ćemo se ovome u petom dijelu).

Osim toga, različiti oblici dominacije karakteriziraju svaku od ovih sfera. Ovisnost o tržištu, ili impersonalna asptraktna dominacija, organizira DTP-odnose proizvodnje ili reprodukcije, pomoću mehanizma usporedbe vrijednosti s obzirom na društveno potrebno radno vrijeme. Ta vrsta “direktnog tržišnog posredovanja” u ovoj sferi je apstraktna dominacija, i kao takva ona je oblik indirektne prisile određene na tržištu (“iza leđa proizvođača”). Dakle, nema strukturne potrebe za direktnim nasiljem, ili planiranjem, kako bi se rad po sebi alocirao.

Za razliku od toga, u ITP-sferi ne postoji mehanizam za usporedbu različitih izvedbi konkretnih aktivnosti koje se u njoj odvijaju – što hoće reći, kao društveno determiniranih. Njih ne može diktirati asptraktna tržišna dominacija i objektivne prisile društveno potrebnog radnog vremena, osim na indirektan način, takav da zahtjevi proizvodnje transformiraju zahtjeve održavanja radne snage izvan DTP-sfere. Umjesto toga, u podjelu ITP-aktivnosti uključeni su drugi mehanizmi i faktori, od direktne dominacije i nasilja do hijerarhijskih oblika suradnje ili u najboljem slučaju planirane alokacije9. Ne postoji impersonalni mehanizam ili način da se “racionalno” objektivno kvantificira, nametne ili izjednači vrijeme i energija utrošeni u ove aktivnosti ili to kome će one biti alocirane. Ako se pokuša “ravnopravno i pravedno” podijeliti ove aktivnosti, mora se uvijek iznova pregovarati, budući da nema načina da se kvantificira i izjednači “racionalno” utrošeno vrijeme ili energija. Što znači čistiti kuhinju, što znači čuvati djecu jedan sat: je li vaš sat brige o djeci jednak mom satu brige o djeci? Ta alokacija mora ostati konfliktno pitanje.

 

2. PLAĆENI/NEPLAĆENI

Marksističke feministice su često distinikciji između proizvodnje i reprodukcije dodavale još jednu: onu između plaćenog i neplaćenog rada. Kao i mnogi drugi prije nas, te kategorije držimo nepreciznima te preferiramo koristiti distinkciju nadnični/nenadnični. Kako dalje razlažemo DTP- i ITP-sferu u odnosu na ono što je plaćeno nadnicom ili nije plaćeno nadnicom, razjašnjavamo preklapanja ovih sfera kroz princip društvene validacije. Usput ćemo istražiti prigode u kojima se aktivnosti o kojima se radi mogu ili ne mogu nazvati radom; to jest, da li se u tom načinu proizvodnje kvalificiraju kao rad ili ne.

Razlika između plaćenog/neplaćenog s jedne strane i nadničnog/nenadničnog s druge zamagljena je oblikom nadnice, onim što moramo imenovati fetišom nadnice. Sama nadnica nije monetarni ekvivalent radu koji je obavio radnik koji je nadnicu primio, već zapravo cijena po kojoj radnici prodaju svoju radnu snagu, a koja je jednaka iznosu vrijednosti koja na ovaj ili onaj način ulazi u proces njihove reprodukcije, budući da se moraju ponovo pojaviti sljedećeg dana spremni i sposobni za rad10. Međutim, pokazuje se da su oni koji rade za nadnicu izvršili svoju dnevnu društvenu odgovornost onog trenutka kad je radni dan završio. Ono što nije plaćeno nadnicom ukazuje se kao svijet ne-rada. Stoga, sav se “rad”, čini se, plaća tautološki kao ono što je rad, budući da netko neće biti plaćen za ono što radi ukoliko nije “na poslu”. Međutim, nužno je prisjetiti se da je Marx pokazao da nijedan istinski živi rad nikad nije plaćen u obliku nadnice.

Ovo dakako ne znači da je pitanje da li je neka aktivnost nadnična ili nenadnična nevažno. Zaista, ona koja ne ide na posao ne dobiva nadnicu. Rad za nadnicu je jedini način na koji radnici mogu imati pristup sredstvima potrebnim za njihovu reprodukciju i za reprodukciju njihovih obitelji. Nadalje, validacija nadnicom kvalitativno utječe na aktivnost samu. Kad aktivnost koja je prethodno bila nenadnična postane nadnična, čak i ako je neproduktivna, poprima karakteristike koje nalikuju karakteristikama apstraktnog rada. Štoviše, činjenica da se radna snaga razmjenjuje za nadnicu čini njezinu izvedbu otvorenom racionalizacijama i usporedbama. Zauzvrat se od te radne snage očekuje u najmanju ruku društveno-prosječna izvedba – koja sadržava sve njezine karakteristike i intenzitet – koja je regulirana i odgovara društvenom prosjeku za tu vrstu rada (jasno, odsutnost vrijednosti čini nemogućom usporedbu s bilo kojom drugom vrstom rada). Pojedinac koji ne može isporučiti odgovarajuću izvedbu u potrebnoj količini vremena ubuduće neće moći prodati svoju radnu snagu. Stoga, nadnica potvrđuje činjenicu da se radna snaga uposlila adekvatno, dok je univerzalno prepoznaje kao društveni rad, ma kakva sama ta konkretna aktivnost bila ili da li je bila “produktivno” konzumirana.

Sad moramo razmotriti tu distinkciju između nadničnog i nenadničnog, utoliko što se ukršta s onom između ITP- i DTP-sfere. Ako razmatramo nadnične aktivnosti, mislimo na one koje su društvene11; one koje nisu nadnične su nedruštveno društvenog: nisu društveno potvrđene, ali su ipak dio kapitalističkog načina proizvodnje. Važno je, međutim, da se one ne ucrtavaju direktno na ITP- i DTP-sfere.

Vidimo kako u međuigri ovih četiriju termina postoje neke nadnične aktivnosti koje se preklapaju s onima iz ITP-sfere: one koje organizira država (državni sektor). U ovom ukrštenom nizu kategorija sfera ITP-aktivnosti presijeca se sa sferom nadničnog rada. Ove nadnične i ITP-aktivnosti su oblici državno organizirane reprodukcije koji nisu direktno tržišno posredovani (vidi Sliku 1). Te aktivnosti reproduciraju upotrebnu vrijednost radne snage, ali su nadnične i tako društveno potvrđene. Ipak, te aktivnosti ne proizvode vrijednost niti su podložne istim kriterijima direktnog tržišnog posredovanja (vidi gore). One su društvene jer su nagrađene društvenim oblikom vrijednosti. Budući da ne proizvode vrijednost, one su oblici reprodukcije koje predstavljaju kolektivni trošak za kapital: plaćene su indirektno odbicima iz kolektivnih nadnica i viška vrijednosti u obliku poreza.

Dopustite da sad još jednom preokrenemo stvari i pogledamo što nadnica kupuje; to jest, što je element nadnice, što konstituira razmjensku vrijednost radne snage. Nadnica kupuje robu potrebnu za reprodukciju radne snage, a kupuje i usluge koje sudjeluju u toj reprodukciji, ili direktno (plaćanjem privatne dadilje, na primjer) ili indirektno (na primjer, plaćanjem poreza za državni rashod za obrazovanje, koji je dio indirektne nadnice). Te usluge, bez obzira proizvode li vrijednost ili ne12, koštaju, a taj se trošak odražava u razmjenskoj vrijednosti radne snage: one, na jedan ili drugi način, impliciraju odbitak od viška vrijednosti.

Preostaju nam još aktivnosti koje nisu plaćene nadnicom i koje stoga ne povećavaju razmjensku vrijednost radne snage. Te aktivnosti su nedruštveno društvenog, ne-rad rada (vidi Dodatak 1). One su odsječene od društvene proizvodnje; i ne samo da se moraju ukazati kao, već također i biti ne-rad, to jest, one su naturalizirane13. One konstituiraju sferu čije je razdvajanje nužno da bi se omogućila proizvodnja vrijednosti: orodnjenu sferu.

U sljedećem dijelu ćemo se konačno vratiti pojedincima koji su dodijeljeni ovoj sferi. Ipak, prvo ćemo razmotriti drugu binarnost: javno/privatno.

Dodatak: O radu 

Po našem mišljenju, rad će se definirati, u opoziciji prema ne-radu, kao aktivnost koja je društveno potvrđena kao takva, zbog njezine specifične funkcije, njezinog specifičnog društvenog karaktera u datom načinu proizvodnje. Moguće su i druge osnove za definicije rada, navest ćemo neke od njih: razmjena između čovjeka i prirode, trošenje energije, razlikovanje između ugodnih/neugodnih aktivnosti. Međutim, držimo da nam nijedna od tih definicija ne može pomoći da shvatimo išta o karakteru nenadničnih ITP-aktivnosti. Te definicije u obzir uzimaju samo njihove konkretne karakteristike, a u slučaju nenadničnih ITP-aktivnosti to vodi banalnim ili apsurdnim deskripcijama. Je li tješenje djeteta razmjena s prirodom? Je li spavanje rad koji reproducira radnu snagu? Je li pranje zubi rad? Pranje nečijih tuđih zubi? Držimo da je naša definicija rada, mada se doima banalnom na prvi pogled, jedina sposobna da nadiđe ova besmislena pitanja i da uspostavi prikladnu početnu točku za istraživanje specifičnog karaktera ovih aktivnosti.

 

3. JAVNO/PRIVATNO

Mnogi koriste kategoriju “javno” kako bi označili državni sektor, dok marksističke feministkinje često koriste koncept “privatne” sfere kako bi označile sve unutar sfere kuće. Smatramo potrebnim čvrsto se držati tradicionalne dihotomije privatno/javno kao one koja razdvaja ekonomsko i političko, civilno društvo i državu, buržuja i građanina.14 Prije se kapitalizma termin “privatno” odnosio na kućanstvo, ili oikos, i bio je prihvaćen kao osnovna sfera ekonomije. Usporedno s napretkom kapitalističkog doba, privatna se sfera premjestila izvan samog kućanstva.

Ovdje uviđamo neadekvatnost koncepta “privatne sfere” kao mjesta izvan “javne sfere”, koje uključuje ekonomiju, kao što je npr. u feminističkoj teoriji. Privatno nije samo ono što se nalazi u okruženju doma i vezuje se uz kućanske djelatnosti; ono je ukupnost unutarkućanskih i izvankućanskih aktivnosti. Kao rezultat strukturnog razdvajanja ekonomskog i političkog (političke ekonomije), u skladu sa širenjem kapitalističkih društvenih (proizvodnih) odnosa, privatna sfera je sve više rasprostranjena, čime kuću čini samo jednim od mnogih stavki “ekonomskog” ili “privatnog”. Iz toga slijedi da je samo u kontekstu predmodernih odnosa, suprotno većini feminističkih iskaza, prije razdvajanja političkog i ekonomskog pod kapitalizmom, privatna sfera sačinjavala kućanstvo. Za razliku od toga, u modernom se kapitalističkom dobu raspon privatne eksploatacije širi cijelim socijalnim predjelom.

Gdje se nalazi “javno” ako je privatno sveukupnost produktivnih i reproduktivnih djelatnosti? Marx tvrdi da je javno apstrakcija iz društva u obliku države. Ova je sfera političkog i pravnog objektivna apstrakcija Prava odvojenog od stvarnih podjela i razlika koje čine civilno društvo. Za Marxa, ova apstrakcija ili razdvajanje mora postojati kako bi se postigla i sačuvala formalna jednakost (popraćena, bez ikakve sumnje, klasnom nejednakošću) potrebna vlastitom interesu privatnih vlasnika pri akumulaciji kapitala na neposredan način, ne kontroliran ili nametnut od strane države. To razdvaja modernu državu, pogodnu za kapitalističke vlasničke odnose, od drugih državnih uređenja usuglašenima s drugim načinima proizvodnje, bili oni monarhijski ili antičke demokracije.

To znači da moderna kapitalistička država i njezina “javna sfera” nisu mjesto koje uistinu postoji, nego apstraktna “zajednica jednakih građana”. Zato razlikovanje između sfera ekonomskih i političkih odnosa, uključujući odnose između nejednakih posredovane odnosima među “apstraktnim jednakim građanima”, podrazumijeva “građane” samo formalno jednake u skladu s državom i građanskim pravima. Kao rezultat toga, ovi se “pojedinci” čine jednakima na tržištu – iako su u “stvarnom životu” (privatnoj sferi civilnog društva) sve samo to ne.15 Ova apstrakcija, tj. “javno”, mora postojati upravo zato što je DTP-sfera uvjetovana tržištem, prostorom posredovanja radne snage, proizvedene neovisno jedna od druge u privatnim poduzećima u vlasništvu i rukovođene privatnim pojedincima (s vlastitim interesima).

U kakvom su odnosu, u tom slučaju, područja javno/privatno, političko/ekonomsko, država/civilno društvo s jedne strane, i ITP- i DTP-sfere s druge strane? Dodirna točka ovih područja označava trenutak njihova kostitutivnog razdvajanja, i definira one usidrene uz jedno od njih kao različita od drugih, kao drugačija. Ova je razlika određena time da li oni pojedinci definirani državom izravno razmjenjuju radnu snagu kao robu koju nose u sebi kao svoje vlasništvo, ili, ako je ta razmjena indirektno uvjetovana, preko formalno jednakih pojedinaca.

Sada smo spremni promotriti pojedince dodijeljene svakoj sferi. Ono što na prvi pogled vidimo kada pogledamo u začetke ovog načina proizvodnje su pojedinci koji imaju različita prava, prava definirana zakonom kao dva različita pravna bića: muška i ženska. Pri analizi opozicije spol/rod, vidjet ćemo kako se ovo pravno razlikovanje upisalo u “biološka” tijela tih pojedinaca. Za sada, moramo sagledati kako je dihotomija između javnog i privatnog udarila temelje opredjeljenja pojedinaca kao muškaraca i žena prema različitim sferama reproduciranja kapitalističkog totaliteta kroz njihovo razlikovno pravo ne samo na privatno vlasništvo, nego na ono vlasništvo koje pojedinci sami po sebi posjeduju.

Ovaj je specifični oblik vlasništva potreban generaliziranim najamnim odnosima jer vrijednost pretpostavlja formalnu jednakost između vlasnika dobara, kako bi se “slobodna” razmjena (kapitala i radne snage) odvila usprkos činjenici da postoji strukturna “stvarna” nejednakost između dvije različite klase: one koja posjeduje sredstva za proizvodnju i one koja je izvlaštena tog oblika posjedovanja. No, “slobodna razmjena” može se pojaviti samo kroz poricanje te klasne razlike, kroz njezino premještanje na drugu opoziciju: građanin i drugi, ne između pripadnika suprotstavljenih klasa, nego između onih unutar iste klase. Kako bi osnovali buržujski način proizvodnje, bilo je potrebno da svim radnicima bude podarena jednakost pod znakom “građanina”. Historijski gledano, “građanin” samo označava posebnu kategoriju kojoj i vlasnici nekretnina i određeni proleteri mogu pripadati. Kao što kapitalistički pravni odnosi poriču klasu rekonstitucijom razlike između građanina i drugog, historijski su uvjeti, pod kojima je sam buržujski način proizvodnje uspostavljen, bili razni oblici neslobode. Iz tog se razloga termini građanin i drugi preslikavaju na termine (bijeli) muškarac/ ne-(bijeli)muškarac.

Na primjer, pod uvjetima robovlasništva u Sjevernoj Americi, klasifikacija bijelac je bila potrebna kako bi se održalo vlasništvo gospodara nad robovima. Žene su isto bile klasificirane kao drugi, ali, kao što ćemo vidjeti, iz drugih razloga. Činjenica koju se isplati spomenuti jeste da je unutar odnosa bijelac/osoba i obojeni/žena, održavanje neokaljanosti “bijelog gospodara”, za razliku od “crnog roba”, od krajnje važnost – isto kao i striktno održavanje dominantnog gospodara označitelja jednakosti (“bijela krv” koja podrazumijeva “bijele majke”) budućim generacijama buržuja. Iz toga slijedi da je razlikovanje između bijelih i ne-bijelih žena isto tako bilo dubinski regulirano kako bi se sačuvala takva klasifikacija, unutar mješovitog konteksta plantažne proizvodnje dobara u Novom Svijetu i uspona industrijskog kapitalizma.16

Usprkos tome, ono što konstituira opoziciju građanin/drugi u ovom se načinu proizvodnje ne temelji na negativnoj definiciji ropstva, nego na “slobodnom” radu, koji se sastoji od onih koji imaju (za razliku od onih koji nemaju) istu formalnu slobodu. “Slobodan rad”, kako ga je Marx definirao (tj. tehnička definicija slobode za najamnog radnika), pretpostavlja nešto što bismo mogli zvati “dvostrukom slobodom”:

“Prema tome, radi pretvaranja novca u kapital mora vlasnik novca da zatiče na robnom tržištu slobodnog radnika , slobodnog u dvostrukom smislu, da kao slobodna ličnost raspolaže svojom radnom snagom kao svojom robom, a da, s druge strane, nema na prodaju drugih roba, da je lišen svega i gol, da je slobodan od svih stvari potrebnih za ostvarenje svoje radne snage.”17

No, nisu li žene uvijek bile najamni radnici? Naravno da su žene od početka kapitalizma bile potporanj radne snage, i njihov je radni kapacitet kapital koristio; tek su nedavno postale vlasnice vlastite radne snage, s dvostrukom slobodom. Prije zadnjih četvrt stoljeća, žene su uistinu bile oslobođene od proizvodnih sredstava, ali nisu bile slobodne da prodaju svoju radnu snagu kao vlastitu.18 Sloboda je vlasništva, koja uključuje mobilnost između vrsta poslova, historijski bila samo za pojedine a na štetu drugih. Oni koji su se borili za političku i “javnu” slobodu, ili dvostruku slobodu, našli su se u dvostrukoj nepogodnosti. Bili su prisiljeni iznijeti argumente u ime njihove jednakosti (koja to zapravo nije), dok su istovremeno u protuslovlju s drugima koji su se identificirali s istom borbom za jednakost pod drukčijim uvjetima.19

Ovo se posebno odnosi na žene koje su uhvaćene između potraživanja slobode kao idealne, jednake ličnosti, i slobode kao različite. Tomu je tako zbog njihove “stvarne razlike” koja pod kapitalizmom nije niti idealna niti ideološka, nego utemeljena i strukturno reproducirana kroz prakse koje definiraju žene kao različite. Ova “prava razlika” je zapletena u mrežu uzajamno konstitutivnih i potkrijepljenih odnosa koji obavezno pretpostavljaju građanina, državu i javnu sferu, kojima bi žena mogla poslužiti za ljudska i građanska prava s jedne, i reproduktivna prava s druge strane.

U tu svrhu, čak ako je i istina da je formalna sloboda sama preduvjet za proizvodnju vrijednosti i razmjenu, ipak je ono što je organizirala – civilno društvo buržujskih pojedinaca – bilo potrebno za kontinuiranu reprodukciju javne ili pravne sfere. Pravo da se “bude jednak” i samim time jednako vrijedan ne reorganizira samo po sebi podjelu vlasništva, niti, kao što ćemo vidjeti, uvjete mogućnosti za akumulaciju kapitala. Ove sfere djeluju po dogovoru. Da tome nije tako bilo bi moguće iskorijeniti stvarne postojeće forme historijski specifičnih “razlika” kroz pravne i “političke akcije”, u okvirima države.To bi dovelo do ukinuća privatne kroz javnu sferu – revolucija kroz reformu koja je strukturno nemoguća

 

“Jednakost” kao dvostruka sloboda jest sloboda da se bude strukturno izvlašten. To ne znači da se to ne isplati. Pitanje glasi, može li to postati isplativo kapitalu, državi i njegovim popratnim aparatima dominacije? Kao što je većina nas iz prve ruke iskusila, rodno razlikovanje je prisutno dugo nakon što je razlikovna sloboda ukinuta za većinu žena. Ako je ova razlikovna sloboda uistinu ono što je opredijelilo žene za ITP-sferu, zašto njezino ukidanje nije “oslobodilo” žene od kategorije “žene” i orodnjene sfere reprodukcije?

Dvostruka sloboda i spolno slijepo tržište

Gledajući povijest kapitalističkog načina proizvodnje, pažnju privlači činjenica da u mnogim slučajevima, čim su nejednakosti osigurane pravnim mehanizmima, one mogu započeti samostalni život, čineći svoju osnovu u zakonu suvišnom. Kako su žene u brojnim zemljama polako ali sigurno dobile jednaka prava u javnoj sferi, isti je mehanizam koji je pojačao nejednakost u “privatnoj sferi” ekonomije tržišta rada već bio toliko uvriježen da je mogao djelovati kao odigravanje nekog misterioznog prirodnog prava.

Ironično, reprodukcija dvojne sfere roda, i priklanjanje žena jednoj od njih a ne drugoj, perpetuirana je i konstantno ponovno uspostavljena samim mehanizmima “spolno slijepog” tržišta rada, koje ne postiže za muškarac/žena distinkciju direktno, nego za distinkciju cijena, ili za razmjensku vrijednost njihove radne snage. Odista, tržišta rada, ako žele ostati tržišta, moraju biti “spolno slijepa”. Kao mjesta razmjene jednakovrijednih komponenata, tržišta su dužna zamagliti konkretne razlike u jednostavnoj usporedbi apstraktnih vrijednosti. Kako onda ovo “spolno slijepo” tržište reproducira rodne razlike?

Jednom kada je grupa pojedinaca, žena, definirana kao “one koje imaju djecu” (vidi Dodatak 2) i jednom kada je ova društvena aktivnost, tj. “imanje djece”, strukturno formirana kao smetnja20, žene su definirane kao one koje dolaze na tržište rada s mogućim lošijim položajem. Ovo sistematsko razlikovanje (kroz tržišno determiniran rizik identificiran kao “potencijal” za rađanje) svrstava uz ITP-sferu one koje nose označitelj žena . Zato što je kapital “spolno slijepa” apstrakcija, time se žene upravo kažnjava zbog seksa, iako je ta “spolna razlika” nastala iz kapitalističkih društvenih odnosa, i u potpunosti je potrebna za reprodukciju samog kapitalizma. Može se zamisliti hipotetsku situaciju u kojoj se poslodavac nije raspitao o rodu kandidata, ali je nagradio samo one koji su “najmobilniji” i one koji su “najpouzdaniji i uvijek na raspolaganju”; čak bi se i u ovom slučaju rodna pristranost pojavila jaka kao i uvijek. Očito je protuslovno da jednom kada spolne razlike postanu strukturno definirane i reproducirane, žena kao nositelj radne snage s višom društvenom cijenom postaje svoja suprotnost: jeftino dobro koje proizvodi radnu snagu.

Ne treba napomenuti da su bolje plaćeni poslovi oni za koje je potrebna određena razina umijeća, tj. oni koji se plaćaju više od reprodukcije jedne osobe. U tim su sektorima koji traže kvalificiranost kapitalisti spremni investirati u umijeća radnika, znajući da će na duge staze od toga profitirati. Zato će preferirati radnu snagu koja ima veće izglede da bude najpouzdanija u duljem periodu. Ako bi radnica mogla otići, tada ona ne bi bila tako dobra investicija i imala bi nižu cijenu. Ova etiketa s nižom cijenom, fiksirana uz one koje izgledaju kao vrsta ljudi koji “imaju djecu”, nije predodređena onim vještinama koje su stvorene u ITP-sferi. Čak i ako se sfera na koju je žena degradirana sastoji od djelatnosti koje zahtijevaju cjeloživotno obučavanje, to ne povećava cijenu njezine radne snage – niti jedan poslodavac ne mora platiti za svoju stečevinu. Iz toga slijedi da kapital može koristiti žensku radnu snagu kratkoročno i jeftino.

Opća tendencija prema “feminizaciji” zapravo nije orodnjavanje spolno slijepog tržišta; prije se radi o pokretu kapitala prema korištenju jeftine kratkoročne fleksibilizirane radne snage u postfordističkim, globaliziranim uvjetima akumulacije, sve više nekvalificiranog i “one koja se pojavljuje u zadnji trenutak”. Ovu tumačenje feminizacije moramo uzeti kao osnovno, i to prije nego li se pozabavimo porastom uslužnog sektora i sve većom potražnjom za njegovateljskim i afektivnim radom, koji je dio “feminizacijskog okreta”, historijskog okreta koji se pojavljuje uz dinamično razvijanje kapitalističkih društvenih odnosa, što ćemo vidjeti u zadnja dva dijela teksta. Ali prvo moramo sumirati što smo do sada naučili o rodu, i okušati se u definicijama. To zahtijeva analizu i i kritiku još jednog uobičajenog binarnog termina: spol i rod.

Dodatak: O ženama, biologiji i djeci

Definicija žena kao “onih koje imaju djecu” pretpostavlja neizostavnu vezu između 1. činjenice posjedovanja biološkog organa, maternice, 2. nošenja djeteta, trudnoće, 3) imanja specifičnog odnosa prema produktu te trudnoće. Sumiranje tih činjenica nejasnim čini:

1. S jedne strane, mehanizme koji sprečavaju, iskazuju sklonost ili nameću činjenicu da će netko s maternicom zatrudnjeti, i koliko će se često to događati.21 Ovi mehanizmi uključuju: instituciju braka, dostupnost kontracepcijskih sredstava, mehanizme koji nameću heteronormativnost, i (u najmanju ruku još dugo i na mnogim područjima) zabranu/sram vezan uz prakse seksa koje ne vode do trudnoće (oralni/analni seks, itd.);

2. S druge strane, promjenjiva definicija toga što je dijete i koju razinu skrbi zahtijeva. Iako je postojao period u kojemu su djeca smatrana poluživotinjama, poluljudskim stvorovima koji su samo trebali biti čišćeni i hranjeni sve dok ne postanu mali odrasli, tj. dok ne postanu sposobni za rad, suvremena stvarnost djetinjstva i njegovih zahtijeva, često “imanje djece” čine poslom bez kraja.

 

4. SPOL/ROD

Sada možemo adresirati pitanje roda. Dakle, što je rod? Za nas, rod je vezanje određene skupine pojedinaca za specifičnu sferu društvenih aktivnosti. Posljedica tog vezanja je istovremena, neprekidna reprodukcija dva odvojena roda.

Ti se rodovi konkretiziraju kao cjelina idealnih karakteristika koje definiraju bilo “maskulino”, bilo “feminino”. Međutim same te karakteristike su – kao popis bihevioralnih i psiholoških kvaliteta – podložne preobrazbi tijekom povijesti kapitalizma; odnose se na određene periode; odgovaraju određenim dijelovima svijeta; i čak unutar onoga što bismo mogli nazvati “Zapadom” – nisu nužno pripisane na isti način svim ljudima. No kao binarnost postoje u međuodnosu bez obzira na vrijeme i prostor, makar je sam način na koji se manifestiraju uvijek u mijeni.

Spol je drugo naličje roda. Prihvaćajući teoriju Judith Butler kritiziramo binarnost rod/spol kako je ona opisivana u feminističkoj literaturi prije 1990-ih godina. Butler ispravno pokazuje da su i spol i rod društveno konstruirani te k tome da je upravo “socijaliziranje” ili uparivanje “roda” s kulturom svelo spol na onaj “prirodni” pod u binarnoj prirodi/kulturi. Također se slažemo da su binarne društvene kategorije te koje istovremeno de-naturaliziraju rod dok naturaliziraju spol. Za nas, spol je naturalizacija dualne projekcije roda na tijela, sjedinjujući biološke razlike u diskretne oprirodnjene sličnosti.

Dok je Butler došla do tog zaključka kritiziranjem egzistecijalističke ontologije tijela22, mi smo do nje došle kroz analogiju s drugim društvenim formama. Vrijednost, poput roda, iziskuje svoj drugi, “prirodni” pod (tj. svoju konkretnu manifestaciju). Doista, dualni odnos između spola i roda kao dvije strane kovanice odgovara dvojnim aspektima robe i fetišizma robe. Kao što smo prethodno objasnile, svaka roba, uključujući radnu snagu, istovremeno je upotrebna i razmjenska vrijednost. Odnos između robâ društveni je odnos između stvari te materijalni odnos između ljudi.

Slijedeći tu analogiju, spol je materijalno tijelo koje se veže za rod, kao što se uporabna vrijednost veže za (razmjensku) vrijednost. Fetišizam roda je društveni odnos koji izvodi na tim tijelima tako da se doima prirodnom karakteristikom samih tijela. Dok je rod apstrakcija spolne razlike od svih njezinih konkretnih karakteristika, ta apstrakcija preobražava i determinira tijelo za koje je vezana – kao što realna apstrakcija vrijednosti transformira materijalno tijelo robe. Rod i spol zajedno pridaju onima u koje su upisani prirodnu sličnost (“s fantomskom objektivnošću”), kao da je društveni sadržaj roda “upisan na kožu” konkretnih pojedinaca.

Transhistorizacija spola odgovara kritici kapitala koja osporava da je uporabna vrijednost transhistorijska, prije no historijski specifična za kapitalizam. Tu se misli da je uporabna vrijednost ono što zasigurno preostaje nakon revolucije; na što se gleda kao na oslobađanje uporabne vrijednosti iz kukuljice razmjenske vrijednosti. Što se naše analogije između spola i roda tiče, otišle bismo korak dalje te rekle da su i rod i spol historijski determinirani. Također su u potpunosti društveno konstruirani i možemo ih ukinuti isključivo istodobno – kao što će se razmjenska i uporabna vrijednost morati zajedno ukinuti u procesu komunizacije. U svjetlu toga, naša feministička analiza teorije vrijednosti odraz je kritike Judith Butler utoliko što gledamo na binarnost spol/rod kao društveno determiniranu binarnost koju proizvode društveni uvjeti specifični za modernost.

I. Denaturalizacija roda

No rod nije samo statičan društveni oblik. Apstrakcija roda sve više postaje denaturalizirana te stvara dojam da je spol to više konkretan i biološki. Drugim riječima, ako su spol i rod dvije strane iste kovanice, odnos između roda i njegovog naturaliziranog pandana nije stabilan. Među njima postoji potencijalna diskrepancija koju neki zovu “zabrinjavajućom”, a mi je zovemo “denaturalizacijom”.

Tijekom vremena rod je postao još apstrahiraniji, definirajući spolnost/seksualnost sve više i više arbitrarno. Čini se da marketizacija i komodifikacija roda sve više i više od-prirodnjuju rod od oprirodnjenih bioloških uloga. Moglo bi se reći da sam kapitalizam dekonstruira i odprirodnjuje rod. Priroda – čija je sve veća i veća suvišnost u suprotnosti s tekućom nužnošću roda – doima se kao pretpostavka roda prije no njezina posljedica. Da pojasnimo promišljanje “problema” kapitala s radnom snagom: “priroda” (“prirodna” strana binarnosti spol/rod) postaje sve izlišnijiom u generacijskoj reprodukciji proletarijata, dok troškovi pripisani “ženskim” tijelima – ili antipodu spola – postaju sve nezaobilaznijom stavkom u kapitalističkoj akumulaciji u obliku opće tendencije prema feminizaciji. Stoga je reprodukcija roda od velike važnosti – kao radna snaga s niskim troškovima, dok je rezervna armija proletarijata kao višak populacije sve zalihosnija.

Ono što ženski rod znači – što je društveno upisano na “naturalizirana”, “spolno naglašena” tijela – nije samo niz “femininih” ili orodnjenih karakteristika, već u biti etiketa sa cijenom. Biološka reprodukcija ima društvene troškove koji su iznimka za prosječnu (mušku) radnu snagu; ona postaje teret onima čiji joj je trošak pripisan – bez obzira mogu li ili žele imati djecu. Upravo se u tom smislu tu radi o apstrahiranju, orodnjenom prosjeku, što se opet odražava na organizaciju tijela na isti način kao što se i razmjenska vrijednost, slijepi tržišni prosjek, odražava natrag na proizvodnju, uobličavanje i transformaciju organizacije karaktera društvene proizvodnje i podjele rada. U tom smislu transformacija stanja rodnih odnosa djeluje bez znanja onih koje definira. I u tom se smislu rod neprestano ponovno nameće i ponovno naturalizira.

 

5. POVIJEST RODA UNUTAR KAPITALIZMA: OD STVARANJA ITP-SFERE DO KOMODIFIKACIJE ORODNJENIH AKTIVNOSTI

Da bismo razumjeli dijalektički proces denaturalizacije i ponovne naturalizacije prvo moramo ući u trag preobrazbama unutar rodnih odnosa tijekom trajanja kapitalističkog načina proizvodnje te ih pokušati periodizirati. Na toj konkretnoj razini, postoje mnoge moguće ulazne točke, a mi smo se odlučile za periodizaciju obitelji, budući da je obitelj ekonomska jedinica koja spaja direktno tržišno posredovanu sferu (DTP-sferu) i indirektno tržišno posredovanu sferu (ITP-sferu) koje pak razgraničavaju aspekte proleterske revolucije. Moramo pokušati shvatiti odgovaraju li promjene u obitelji preobrazbama u procesu valorizacije rada.

I. Prvobitna akumulacija i proširena obitelj

Za doba trajanja prvobitne akumulacije, kapitalistička se klasa našla pred velikim problemom: kako savršeno ugoditi odnos između ITP- i DTP-sfera a da bi radnici, u jednu ruku, bili prisiljeni preživljavati isključivo tako da prodaju svoju radnu snagu i, u drugu ruku, da im bude dodijeljeno taman dovoljno osobne imovine da se mogu i dalje održati na životu i to tako da se ne povećaju troškove radne snage.23 Doista, ITP-sfera je u trenutku svojeg nastanka morala je preuzeti na sebe što više reprodukcije radne snage, biti što je moguće veća, ali taman toliko dovoljna da su razmjeri samoopstanka ipak diktirali uobičajeno ponovno pojavljivanje nove radne snage na tržištu. Stoga je nadopunjavanje nadnice ITP-aktivnostima bilo podređeno tržištu kao nužna pretpostavka najamnih odnosa i kapitalističke eksploatacije i kao njihova izravna posljedica.

Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće obitelj – usidrena u domu kao proizvodnoj jedinici – postala je ekonomska jedinica koja posreduje između ITP- i DTP-sfere reprodukcije radne snage. No u prvom dijelu 19. stoljeća – dok god nije bilo sustava mirovinskog osiguranja i dok god se od djece očekivalo da odlaze raditi već prije ulaska u pubertet – obitelj je činilo nekoliko generacija koje su obitavale u istom domu. K tome, aktivnosti ITP-sfere nisu obavljale samo udane žene; zapravo su u obavljanju tih aktivnosti sudjelovala i djeca, bake i druge srodne žene, pa i podstanari. Iako su samo “pojedinačno slobodni” odrasli muški članovi obitelji mogli biti legalni posjednici nadnice, to nije značilo da odrasle žene i mala djeca nisu također radili izvan doma.

Štoviše, na početku industrijalizacije žene su predstavljale trećinu radne snage. Žene, kao i djeca, nisu mogle odlučivati hoće li i gdje raditi, ili kakav će rad obavljati; muževi i očevi su ih manje-više su ih podugovarali. (Marx to čak uspoređuje s nekim oblicima trgovine robljem: muška glava obitelji pregovarala je o cijeni radne snage svoje žene i djece te je on odbijao ili prihvaćao neki posao. I ne zaboravimo da su u nekim zemljama, poput Francuske i Njemačke, žene dobile pravo da rade bez dopuštenja muževa tek u 1960-im i 1970-im godinama). Daleko od toga da je u pitanju bio znak emancipacije žena ili modernih pogleda njihovih muževa; žene koje su radile izvan doma bile su nesumnjiv pokazatelj siromaštva. Mada se od udanih žena općenito očekivalo da ostanu doma, ako si je obitelj to mogla priuštiti (gdje se su često bavile proizvodnjom u kućnoj radinosti, naročito za tekstilnu industriju), mnoge se žene nikada nisu udavale – naime udaja je bila skupa – a neke nisu mogle zatrudniti i stvoriti vlastitu obitelj. Roditelji su počesto slali mlađe kćeri u druge obitelji da postanu sluškinje ili kućne pomoćnice zbog čega su “službeno” bile neudane. Dakle, za ITP-sferu uvijek bile zadužene, a za nadnice muškarci (moglo bi se reći, po definiciji); dva roda i dvije sfere aktivnosti nisu vodile računa jedna u drugoj u to doba.

II. Nuklearna obitelj i fordizam

U drugom dijelu 19. stoljeća, u dijelu povijesti koju neki nazivaju drugom industrijskom revolucijom, došlo je do progresivnog pomaka prema nuklearnoj obitelji kako ju shvaćamo danas. Kao prvo, nakon desetljeća radničkih borbi, država se umiješala kako bi ograničila zaposlenost žena i djece, djelomično zato što se našla pred krizom reprodukcije radne snage. Radna snaga je trebala postati kvalificiranija (primjerice, pismenost je sve više postajala vještinom potrebnom za pristup radnom mjestu) te se sve više pažnje pridavalo obrazovanju djece. Pojavila se nova kategorija – kategorija djetinjstva, sa svojim specifičnim potrebama i razvojnim fazama. Briga o djeci postala je komplicirana te je više nisu mogli obavljati starije sestre i braća.24

Taj je proces dosegao svoj vrhunac s fordizmom i njegovim novim standardima potrošnje i reprodukcije. S uopćavanjem mirovinskog osiguranja i staračkim domovima, različite generacije obitelji su se razdvojile u zasebne domove. Raspodjela obiteljskih odgovornosti između muža i žene postala je strogo definirana odvajanjem sfera. ITP-aktivnosti koje su žene nekada iznosile zajedno s drugim ženama (poput pranja odjeće) postale su individualna odgovornost jedne odrasle žene po kućanstvu. Život udane žene počesto je bio u potpunosti ograničen na ITP-sferu. Bila je to sudbina većine žena, a njihovi cjelokupni životi (uključujući njihovu osobnost, želje itd.) bili su određeni tom sudbinom.

Upravo je stoga s nuklearnom obitelji (u određenom periodu kapitalizma, i, što je još važnije, u određenom području svijeta) rod postao stroga binarnost, mapiranjem dvije strane u direktnom sukobu sa sferama. To je postalo stroga norma što ne znači da su se svi uklopili u nju. Mnoge feministkinje koje se referiraju na rod kao skup karakteristika koje definiraju “feminino” i “maskulino” imaju na umu norme iz tog povijesnog razdoblja. Od tada se pojedinci koje označujemo kao žene rađaju s drugačijim životnim sudbinama od pojedinaca koje označujemo kao muškarce – živjeli su “na drugim planetama” te su socijalizirani kao dvije distinktivne vrste subjekata. Ta distinkcija pak prevazilazi sve klase.

Kada više nisu imale pomoć ostalih članova u obitelji, udane su žene obavljajući ITP-aktivnosti izolirane u vlastita četiri zida bile prisiljene same ponijeti cjelokupni teret ITP-aktivnosti. Ta izoliranost ne bi bila moguća da se nisu pojavili kućanski aparati koji su pretvorili većinu najzahtjevnijih fizičkih zadaća u svakodnevne obaveze koje se može odraditi bez tuđe pomoći. Stroj za pranje rublja, uvođenje tekuće vode u dom, bojler itd. – pomogli su u drastičnom smanjenju utrošenog vremena na neke od ITP-aktivnosti. No svaka minuta dobivena time nije znatno povećala slobodno vrijeme kućanica. Svaki dobiveni trenutak morao se iskoristiti za povećanje standarda reprodukcije: odjeća se prala češće, obroci su postali raznolikiji i zdraviji i, što je najvažnije, briga o djeci je postala sveprožimajućom ITP-aktivnošću, od brige o novorođenčetu do osiguravanja dječjih aktivnosti u njihovo slobodno vrijeme.

III. 1970-e godine: Realna supsumpcija i komodifikacija ITP-aktivnosti

Komodifikacija ITP-aktivnosti očito nije nov fenomen. Od začetaka kapitalizma bilo je moguće kupiti gotove obroke umjesto da ih sami pripremate, kupiti novu odjeću umjesto da je sami popravljate, platiti slugu da pazi na djecu ili obavi kućanski rad. Međutim, to su bile povlastice srednje i više klase. Zapravo svaki put kada neka ITP-aktivnost postane roba, mora je se platiti dijelom nadnice. Stoga bi masovna potrošnja tih roba bila izvediva samo u periodima stabilnog rasta nadnica, budući da su te usluge – ukoliko su samo formalno supsumirane – povećavale razmjensku vrijednost potrebnog rada obrnuto proporcionalno od viška vrijednosti.

Međutim, kao posljedica mogućnosti koje je otvorila realna supsumpcija, vrijednost nekih od tih roba porasla je istodobno s početkom njihove masovne proizvodnje. Unapređenje produktivnosti učinilo je te robe sve priuštivijima, a neke od njih – pogotovo gotovi obroci i kućanski aparati – postali su sporo ali sigurno priuštivi od nadnice. Unatoč tome neke je ITP-aktivnosti teže komodificirati po dovoljno niskoj cijeni a da ih se može priuštiti od svake plaće. Čak i ako je moguće komodificirati brigu o djeci, svejedno nije moguće unaprijediti produktivnost u tolikoj mjeri da bi njezini troškovi postali još manji. Čak i ako je moguće efikasnije obaviti hranjenje, pranje odjeće itd., vrijeme potrebno za brigu o djeci nikada se ne može smanjiti. Na djecu se ne može paziti brže: mora se voditi računa o njima 24 sata na dan.

Ali jeste moguće racionalizirati brigu o djeci, primjerice tako da je država organizira i na taj način smanjuje omjer dijete-odrasla osoba. Ipak postoje ograničenja, npr. o koliko se djece istovremeno može brinuti jedna osoba, naročito ako za to vrijeme mora pružati specifičan standard socijalizacije, znanja i discipline. Taj rad također može obavljati i najjeftinija moguća radna snaga, tj. žene čija bi nadnica bila niža od nadnice majke koja radi. No u tom slučaju se ITP-aktivnosti prebacuju na najslabije plaćeni sloj stanovništva. Dakle, problem se time ne smanjuje; njegovi negativni učinci se redistribuiraju na siromašne imigrantkinje i nebijele žene.

Iz svega toga vidimo da sve te mogućnosti imaju svoja ograničenja: uvijek preostaje nešto što ćemo nazvati prezrenošću25, tj. ono što se ne može supsumirati ili nije vrijedno supsumpcije. Očito se ne radi o prezrenosti per se – ono opstoji kao izopćenje zbog kapitala te poprima oblik prema njemu. Uvijek postoji taj preostatak koji mora ostati van tržišnih odnosa, a pitanje toga tko to mora obaviti unutar obitelji u najmanje je ruku – sporno pitanje.

 

6. KRIZA I MJERE ŠTEDNJE: PORAST IZOPĆENOSTI

Svi znakovi u trenutnoj krizi ukazuju na to da će država biti sve manje voljna organizirati ITP-aktivnosti, budući da one predstavljaju samo trošak. Troškovi brige o djeci i starijima, kao i zdravstveni sustav, prvi dolaze na red za rezove, a da ne spominjemo obrazovanje i izvanškolske aktivnosti. Oni će postati DTP-aktivnosti za one koji ih mogu priuštiti (privatizacija) ili potonuti u sferu neplaćenog indiretnog tržišnog posredovanja – i tako povećati prezrenost tih aktivnosti.

Razmjere toga tek treba odrediti, no trendovi u zemljama pogođenim krizom već jasno naznačuju smjer. U SAD-u i većini zemalja Eurozone (sa značajnom iznimkom Njemačke), vlade režu svoju potrošnju kako bi smanjile omjer državnog duga i brutto domaćeg proizvoda.26 Zemlje poput Grčke, Portugala i Španjolske, ali isto tako i Ujedinjeno Kraljevstvo, drastično smanjuju omjer svoje potrošnje na zdravstvo i brigu o djeci. U Grčkoj i Portugalu zatvaraju javne vrtiće. Narušavanje prava trudnica na rodiljni dopust i rodiljne naknade ili da nastave raditi na istom mjestu nakon dopusta, zamijećeni su u Grčkoj, Portugalu, Italiji i Češkoj.27 U Ujedinjenom Kraljevstvu gdje se državni vrtići zatvaraju jedan za drugim, situaciju je dobro opisala antikapitalistička feministička grupa Feminist Fightback angažirana u kampanji za vrtiće u općini Hackney:

“Diljem Ujedinjenog Kraljevstva, lokalne su vlasti započele s najavama značajnih smanjenja financiranja socijalnih usluga, od knjižnica i zdravstva do dječjih igrališta i umjetničkih skupina, od centara za pomoć žrtvama silovanja do onih koji pružaju pomoć žrtvama obiteljskog nasilja. Za žene su naročito važne temeljite posljedice po ustanove za brigu o djeci koje financiraju grad i lokalne zajednice te za laburističke centre Sure State koji pružaju mnoštvo usluga roditeljima za ‘prvu ruku’”28

U zemlji u kojoj sâm premijer zagovara organiziranje društveno korisnog rada na “dobrovoljnoj razini” u okviru svoje središnje politike “velikog društva”, kulture “u kojoj se ljudi u svojem svakodnevnom životu, u svojim domovima, u svojem susjedstvu, na svojem radnom mjestu (…) osjećaju i slobodno i dovoljno moćno da pomažu sebi i svojim vlastitim zajednicama”29, antidržavne feministkinje se nalaze pred dvojbom:

“Naš je cilj opskrba ‘unutar i protiv države’. Postavlja se ključno pitanje u borbi za javna dobra i dijeljenje resursa i radne snage: kako ćemo zajamčiti da naši autonomni napori da reproduciramo svoje vlastite zajednice naprosto ne stvore ‘veliko društvo’ za premijera Camerona? I da na taj način nećemo potvrditi logiku prema kojoj moramo sami osigurati sredstva za sebe ako država to već ne želi?”30

Borba za vrtiće koja se odvijala u Poznanu u Poljskoj tijekom 2012. godine također odražava tu dilemu. Lokalna vlast polagano prebacuje sve javne vrtiće u privatne ustanove kako bi uštedila. Kada su vlasnici jednog od vrtića prosvjedovali zajedno s roditeljima i aktivistima protiv privatizacije, lokalne vlasti su se domislile da radnici sami organiziraju rad vrtića, no nisu im pružili ikakve poticaje ili jamstva. Zbog svih nejasnoća u prijedlogu vlasti, tu su opciju naposljetku odbili i radnici i roditelji.31

Međutim, čini se da neke marksističke feministkinje veličaju samoorganizaciju ITP-aktivnosti od strane žena kao nužan korak prema stvaranju alternativnog društva. Na primjer Silvia Federici u svojem tekstu Feminism and the Politics of the Common in an Era of Primitive Accumulation iz 2010. godine tvrdi: “Ako je kuća oikos na kojemu se gradi ekonomija, tada su žene – povijesno kućne radnice i kućne zatvorenice – te koje moraju preuzeti inicijativu i ponovno učiniti kuću središtem kolektivnog života, života koji prožimaju mnogi ljudi i oblici suradnje, pružajući sigurnost bez izolacije i fiksiranja, dopuštajući dijeljenje i kruženje vlasništva zajednice, prije svega polaganjem temelja za kolektivne oblike reprodukcije. (…) Još treba razjasniti da dodjeljivanje zadatka stvaranja zajedničke/kolektivne reprodukcije ženama, ne znači ustupiti naturalističkom shvaćanju ‘ženskosti’. Sasvim je razumljivo da bi mnoge feministkinje to smatrale ‘sudbinom gorom od smrti’. (…) Ali da citiram Dolores Hayden, reorganizacija reproduktivnog rada, a time i reorganizacija strukture stanovanja i javnog prostora, nije pitanja identiteta; to je pitanje rada i, možemo dodati, pitanje moći i sigurnosti.”32

Silvia Federici je u pravu – uistinu smatramo tu mogućnost gorom od smrti. Ali njezin odgovor na taj prigovor, koji dosta slobodno citira Dolores Hayden, promašuje poantu: pitanje radne snage jeste identitetsko pitanje.33 Iako možda, za vrijeme krize, nemamo drugog izbora nego da samoorganiziramo te reproduktivne aktivnost – i premda će prezrena reprodukcija u konačnici najvjerojatnije većim dijelom biti podvaljena ženama – moramo se boriti protiv tog procesa koji učvršćuje poziciju roda. Prema tom se procesu moramo odnositi u skladu s time kakav on jeste: samoorganizacija prezrenoga, onoga što nitko drugi nije voljan raditi.

Ovdje je bitno naglasiti da, čak i ako se neplaćene ITP-aktivnosti i prezreno možda odnose na konkretne aktivnosti, mora se praviti razlika između ta sva koncepta. Uistinu, kategorija prezrenoga izričito se odnosi na aktivnosti koje su u nekom trenutku postale plaćene, no trenutno se vraćaju u neplaćenu DTP-sferu zato što su postale preskupe za državu ili kapital. Dok je ITP isključivo strukturalna kategorija, neovisna o bilo kojoj dinamici, koncept prezrenoga obuhvaća specifičnosti tih aktivnosti i proces njihovog doznačivanja u naše vrijeme. Štoviše, dok su naše majke ili bake bile zatočene u sferi DTP-aktivnosti, mi se danas nalazimo pred drugačijim problemom. Nije stvar u tome da se moramo “vratiti u kuhinju”, pa makar i samo zato što si to ne možemo priuštiti. Naša je sudbina, pak, da se moramo nositi s prezrenim. Za razliku od ITP-aktivnosti u prošlosti, naše prezreno već se denaturalizira u velikim razmjerima. Onima koji ga izvode to se ne čini nesretnom prirodnom sudbinom, već prije dodatnim teretom s kojim se moramo nositi uz najamni rad.34 Osuđene smo na to da se moramo nositi s ružnim naličjem roda što nam dopušta da vidimo rod takvim kakav on jeste: teškom preprekom.35

Zaista, proces denaturalizacije stvara mogućnost da se rod doima kao izvana nametnuto ograničenje što ne znači da je ograničenje roda manje moćno no ranije, već da se na nj sada može gledati, takoreći, kao na nešto izvan nas što se može ukinuti.

I posljednja misao kojom ćemo zaključiti: ako je istina da nam trenutak u kojemu se sada nalazimo dopušta da vidimo kako svoju klasnu tako i svoju rodnu pripadnost kao ograničenja nametnuta izvana, tada se zasigurno ne radi o potpunoj slučajnosti. Ili se možda ipak radi o slučajnosti? To je pitanje od kritične važnosti za razumijevanje borbe koja bi dovela do ukidanja roda, to jest reprodukcije ne-orodnjenih pojedinaca u životu u kojemu su ukinute sve odvojene sfere aktivnosti.

Napomena redakcije SI:

„Ovo izlaganje je održano 17. maja 1961, tako što je emitovano s magnetofonske trake, pred Grupom za izučavanje svakodnevnog života (Groupe de Recherche sur la vie quotidienne), okupljenoj na inicijativu Anrija Lefevra,[1] u Centru za sociološka istraživanja, pri Nacionalnom centru za naučna istraživanja (Centre d’études sociologiques, Centre National de la Recherche Scientifique, CNRS).“

Izučavanje svakodnevnog života bilo bi potpuno besmislen posao, unapred osuđen na neuspeh, ukoliko se njegovom izučavanju ne bi pristupilo sa izričitom namerom da se on promeni.

Javna rasprava – izlaganje određenih intelektualnih stavova pred nekim auditorijumom – koja je, kao krajnje banalna forma ljudskih odnosa, zastupljena u brojnim segmentima društva, i sâma je sastavni deo svakodnevnog života koji se mora izložiti kritici.

Na primer, sociolozi su suviše često skloni da previde svakodnevni život i da se bave izdvojenim, navodno superiornim oblastima istraživanja. Tome je kriva navika, u svim njenim pojavnim oblicima, počev od navike baratanja stručnim pojmovima (proisteklim iz podele rada), koja ometa uvid u stvarnost, tako što u prvi plan stavlja neke povlašćene konvencije.

Zato bi bilo poželjno da uz neznatnu izmenu uobičajene procedure ukažemo na činjenicu da se svakodnevni život odigrava upravo ovde i sada. Naravno, nije nam namera da emitovanjem ovih reči s magnetofonske trake ilustrujemo činjenicu da je tehnologija postala sastavni deo tog svakodnevnog života (koji ostaje na marginama tehnološkog sveta), već da na najjednostavniji način raskrstimo sa onim prividom saradnje i izveštačenog dijaloga koji se uspostavlja između „lično prisutnog“ predavača i njegove publike. To sićušno narušavanje rutine moglo bi nam pomoći da u polje rasprave o svakodnevnom životu (koja je, inače, čisto apstraktne prirode) uključimo i sâmu tu javnu raspravu, kao i sve druge forme korišćenja vremena ili predmeta – forme koje se smatraju „normalnim“ i koje čak i ne primećujemo, a koje nas u krajnjoj liniji uslovljavaju. Bilo da je reč o nekom detalju ili o celini svakodnevnog života, promena je uvek nužan i dovoljan preduslov da bi se predmet našeg izučavanja učinio jasno vidljivim, jer bi u protivnom ostao nedovoljno razgovetan; uostalom, taj predmet bi pre trebalo menjati nego izučavati.

Upravo sam rekao kako uvek postoji rizik da realnost koju označavamo terminom „svakodnevni život“ za većinu ljudi ostane čisto hipotetična. Zaista, najneobičnije u radu ove istraživačke grupe nije to što ona do sada nije došla ni do kakvih rezultata, već što se u njoj od početka negira i samo postojanje svakodnevnog života – iz sastanka u sastanak, to poricanje je bivalo sve uočljivije. U većini diskusija koje su se do sada mogle čuti učestvovale su osobe koje uopšte ne veruju da svakodnevni život postoji, budući da nigde nisu imale priliku da se s njim upoznaju. Grupa istraživača svakodnevnog života, koja zastupa slične stavove, mogla bi se uporediti sa ekspedicijom koja bi pošla u potragu za jetijem i čije bi se istraživanje okončalo sličnim zaključkom, da je bila reč o običnoj narodnoj praznoverici.

Ipak, svi će se složiti da su izvesni gestovi koje ponavljamo iz dana u dan, kao što su otvaranja vrata ili sipanja vode u čašu, stvarni – ali, ti gestovi su toliko trivijalni da se s pravom smatraju nedovoljno zanimljivim da bi opravdali neku novu sistematizaciju u okviru socioloških istraživanja. Pored toga, čini se da je određenom broju sociologa teško da zamisle neke druge aspekte svakodnevnog života i da zato usvajaju definiciju Anrija Lefevra, koji je rekao da je svakodnevni život „ono što preostaje kada iz života odstranimo sve specijalizovane aktivnosti“. Tako otkrivamo da većina sociologa – a dobro znamo u kojoj meri se oni osećaju na svome u takvim aktivnostima i kakvo im slepo poverenje ukazuju! – svuda oko sebe uočava specijalizovane delatnosti, a nigde ne vidi svakodnevni život. Svakodnevni život je uvek negde drugde i dešava se nekom drugom. Uglavnom se može otkriti među nesociološkim segmentima populacije. Neko od prisutnih je pomenuo kako bi bilo zanimljivo izučavati radnike – valjda kao zamorčiće inficirane tim virusom svakodnevnog života – pošto njima, koji nemaju pristup specijalizovanim delatnostima, ne preostaje ništa osim svakodnevnog života. To pokroviteljsko zanimanje za obične ljude, koje traga za nekim egzotičnim primitivizmom svakodnevice, a naročito to neskriveno samozadovoljstvo, to priglupo hvalisanje pripadnošću kulturi čije očigledno bankrotstvo više niko i ne pokušava da porekne, ta apsolutna nesposobnost da se shvate uzroci koji su do toga doveli – sve to ipak ne može da nas ne začudi.

Takav stav ukazuje na želju za skrivanjem iza misaone strukture utemeljene na razdvajanju veštački isparcelisanih oblasti, sve u cilju eliminisanja beskorisnog, vulgarnog i neugodnog pojma „svakodnevnog života“. Taj pojam pokriva neobuhvaćeni deo katalogizovane i klasirane stvarnosti, ostatak s kojim je nekim osobama mrsko da se suoče, jer bi time stekle celovit uvid u stvarnost – a takav uvid bi podrazumevao nužnost globalnog procenjivanja i zastupanja određene politike. Reklo bi se da pojedinim intelektualcima laska to što su uspeli da zauzmu mesto u vladajućim društvenim strukturama na osnovu jedne ili više kulturnih specijalizacija; međutim, to će im samo omogućiti da izbliza otkriju kako je dominirajuća kultura do srži trula. Ali, nezavisno od toga šta mislimo o koherentnosti te kulture ili o tome koliko su neki njeni fragmenti zanimljivi, specifičan vid otuđenja koje je ona nametnula pomenutim intelektualcima, ogleda se i u tome što se oni, otkako su se zatekli na svojim sociološkim visinama, smatraju izuzetim iz svakodnevnog života koji vodi običan svet ili odveć visoko na lestvici ljudskih moći, zaboravljajući da i sami spadaju u sirotinju, kao i svi drugi.

Specijalizovane delatnosti nepobitno postoje; štaviše, u pojedinim epohama one igraju značajnu ulogu, koju bi uvek trebalo primetiti i demistifikovati. Svakodnevni život nije jedino što postoji, premda se između njega i specijalizovanih delatnosti uspostavlja određen vid osmoze, tako da se unekoliko može reći da nikada nismo izvan svakodnevice. Ako bismo pribegli pojednostavljenoj slici, koja bi ljudske delatnosti trebalo da dočara u prostoru, svakodnevni život bi se opet našao u njenom središtu. Svaki projekat odatle započinje i svako ostvarenje se tamo vraća, da bi poprimilo svoje pravo značenje. Svakodnevni život je mera svega: mera ostvarenih, bolje reći, neostvarenih međuljudskih odnosa, mera korišćenja raspoloživog vremena, umetničkog angažovanja, revolucionarne politike.

Nije dovoljno prisetiti se koliko je drevna predstava o nepristrasnom naučnom posmatraču oduvek bila lažna. Mora se naglasiti da je nepristrasno posmatranje u ovom slučaju još manje izvodljivo no inače. Ono što otežava sâmo prepoznavanje oblasti svakodnevnog života nije samo okolnost da je tu reč o prostoru na kojem se susreću empirijska sociologija i konceptualna elaboracija, već i činjenica da je ta oblast u ovom času postala ulog celokupne revolucionarne kulturne i političke obnove.

Poštedeti svakodnevni život kritike značilo bi zalagati se za opstanak aktuelnih, duboko iskvarenih kulturnih i političkih formi, čija se krajnje uznapredovala kriza ogleda u sveopštoj depolitizaciji i neoanalfabetizmu, naročito u najmodernijim državama. S druge strane, radikalna i delotvorna kritika datog svakodnevnog života mogla bi dovesti do prevazilaženja kulture i politike, u njihovom tradicionalnom značenju, što bi nam omogućilo veći upliv na život koji vodimo.

Neko će možda zapitati: kako je moguće da značaj tog svakodnevnog života (koji je, po vama, jedini stvarni život) bude tako temeljno i otvoreno potcenjen od ljudi koji, u krajnjoj liniji, nemaju za to nikakav lični interes i među kojima mnogi sigurno nisu protivnici obnove revolucionarnog pokreta?

Mislim da je to zato što se svakodnevni život odvija u okvirima uslovljenim sramotnom bedom, a naročito zato što u bedi takvog svakodnevnog života nema ničeg slučajnog; ta beda se neprestano nameće silom i prinudom klasno podeljenog društva; ona je istorijski zasnovana na sve većim zahtevima eksploatacije.

Korišćenje svakodnevnog života, u smislu potrošnje vremena, odvija se u znaku oskudice: oskudice slobodnog vremena i oskudice u načinima korišćenja tog vremena.

Kao što ubrzana istorija naše epohe predstavlja istoriju akumulacije i industrijalizacije, tako su i zaostalost i konzervativne tendencije svakodnevnog života proistekle iz zakona i interesa kojima je ta industrijalizacija bila vođena. Svakodnevni život se sve do danas zapravo opirao istorijskim kretanjima. To nam najviše govori o samoj istoriji, sagledanoj kao nasleđu i projektu eksploatatorskog društva.

Krajnje siromaštvo svesne i kreativne organizacije svakodnevnog života može se protumačiti akutnom nužnošću beslovesne egzistencije i mistifikacije u eksploatatorskom društvu, u društvu otuđenja.

Opisujući svakodnevni život, Anri Lefevr je primenio proširenu tezu o neujednačenom razvoju, označivši ga kao zaostali, izmešteni sektor, koji ipak nije u celosti odsečen od istorijskih zbivanja. Lično mislim da bi se sektor svakodnevnog života slobodno mogao nazvati kolonizovanom oblašću. Znamo da su na nivou globalne ekonomije nerazvijenost i kolonizacija interaktivni fenomeni. Sve navodi na zaključak da isto važi i na nivou konkretne društveno-ekonomske strukture, na nivou prakse.

Svakodnevni život, policijski nadziran i mistifikovan svim raspoloživim sredstvima, predstavlja neku vrstu rezervata za dobre divljake, koji bez svog znanja održavaju u pokretu moderno društvo, doprinoseći uvećavanju njegovih tehničkih moći i prisilnom širenju njegovih tržišta. Istorija, tačnije, preobražaj stvarnosti, trenutno se ne može realizovati u svakodnevnom životu, zato što je čovek svakodnevice proizvod istorije nad kojom nema nikakvu kontrolu. Očigledno je da on pravi tu istoriju, ali to ne čini svesno i svojom voljom.

Uvid u moderno društvo stiče se pomoću specijalizovanih, praktično neprenosivih fragmenata, dok svakodnevni život, u kojem bi se sva pitanja mogla postaviti na celovit način, sasvim prirodno ostaje neistražena oblast.

Ovo društvo je kroz industrijsku proizvodnju u potpunosti obesmislilo ljudski rad, tako da nijedan model ljudskog ponašanja nije uspeo da u svakodnevnom životu sačuva svoju autentičnost.

Ovo društvo nastoji da ljude atomizuje na potrošačke jedinke i onemogući komunikaciju među njima. Svakodnevni život tako postaje privatni život, oblast razdvajanja i spektakla.

Na taj način, svakodnevni život postaje oblast u kojoj specijalisti nemaju šta da traže. To je razlog zašto u toj oblasti, na primer, oni retki pojedinci koji su u stanju da shvate poslednje naučne ideje o svemiru, ispadaju glupi, kada se upuste u ozbiljne rasprave o umetničkim teorijama Alena Rob-Grijea (Alain Robbe-Grillet) ili šalju peticije predsedniku Republike, s namerom da utiču njegovu politiku. To je oblast polaganja oružja, priznanja nesposobnosti za život.

Prema tome, uzroke nerazvijenosti svakodnevnog života ne možemo tražiti isključivo u njegovoj relativnoj nesposobnosti da u sebe integriše nova tehnička dostignuća. To obeležje jeste značajno, ali je samo deo opšteg svakodnevnog otuđenja, koje bi se moglo opisati kao nesposobnost da se pronađe tehnika za oslobađanje svakodnevice.

Doista, mnoga tehnička dostignuća, s više ili manje uspeha, menjaju određene aspekte svakodnevnog života: kućni aparati, o kojima se ovde već govorilo, ali isto tako i telefon, televizija, muzički zapisi na gramofonskoj ploči, avionska putovanja za široke mase, itd. Delovanje tih elemenata je anarhično i nasumično, budući da niko ne razmišlja o njihovim vezama i učincima. Ipak, uopšteno gledano, s obzirom da je trend uvođenja tehnike u svakodnevni život u krajnjoj liniji uslovljen racionalnošću modernog birokratizovanog kapitalizma, sigurno je da on više ide u smeru redukovanja ljudske nezavisnosti i kreativnosti. Tako novi gradovi današnjice jasno odslikavaju totalitarne težnje modernog kapitalizma u sferi organizacije života: izolovane jedinke (po pravilu izolovane unutar porodičnih ćelija) mogu videti kako im se u takvom ambijentu život svodi na pûko trivijalno ponavljanje, praćeno prisilnim apsorbovanjem podjednako repetitivnog spektakla.

Moglo bi se zaključiti kako se cenzura, kojoj ljudi pribegavaju kada je reč o njihovom vlastitom svakodnevnom životu, može objasniti uvidom u nepodnošljivu bedu takvog života, kao i osećajem, možda potisnutim, ali sigurno kad-tad doživljenim, da sve njihove prave mogućnosti, sve želje osujećene funkcionisanjem društvenog života, počivaju upravo tu, a ne u nekim specijalizovanim delatnostima ili razonodama. To znači da je uvid u dublje bogatstvo, u zanemarenu energiju svakodnevnog života, nužno povezan sa spoznajom o bedi dominantne organizacije tog života: jedino je svest o realnom postojanju tog neiskorišćenog bogatstva mogla navesti ljude da, na osnovu principa suprotnosti, svakodnevni život shvate kao neku kaznu ili tamnicu, da bi već u sledećem trenutku negirali ceo problem.

U takvim okolnostima, zatvaranje očiju pred političkim pitanjima koja nameće beda svakodnevnog života isto je što i zatvaranje očiju pred ozbiljnošću zahteva koji ciljaju na njegovo obogaćivanje, zahteva koji se ne bi zadovoljili ničim manjim od novog promišljanja revolucije. Priznaćete da se na tom nivou uzmicanje pred politikom nimalo ne razlikuje od, na primer, učešća u akcijama Ujedinjene socijalističke partije ili poklanjanja poverenja svemu što objavi L’Humanité.[2]

U suštini, sve zavisi od nivoa na kojem postavljate pitanje: kako živim? Koliko sam zadovoljan životom? Koliko nezadovoljan? I sve to, a da vas ni za trenutak ne zastraše reklamni slogani koji vas ubeđuju kako bi trebalo da budete srećni zbog postojanja Boga ili zubne paste Colgate ili CNRS.

Čini mi se da bi ovaj termin „kritika svakodnevnog života“ trebalo i morao da obuhvati i obrnuti proces: kritiku kojoj bi svakodnevni život, na suveren način, izložio sve ono što mu je strano ili ga ne dotiče.

Pitanje korišćenja tehničkih dostignuća, u svakodnevnom životu i drugde, jeste političko pitanje (od svih postojećih tehničkih dostignuća, koriste se samo ona koja doprinose održavanju dominacije jedne klase). Kada zamišljamo sutrašnjicu kakva nam se obično predstavlja u naučno-fantastičnoj literaturi, gde se, u epohi međuzvezdanih letova, svakodnevni život na zemlji odvija u istoj materijalnoj oskudici, ukorenjen u isti arhaični moral, time pristajemo na sliku društva u kojem još uvek postoji vladajuća klasa specijalizovanih osoba, koja upravlja masama proletera u fabrikama i kancelarijama i u kojem su međuzvezdane avanture samo poduhvati gospodara, način da unaprede svoju iracionalnu ekonomiju, vrhunac specijalizovane aktivnosti.

Neko je postavio pitanje, „Čega je to zapravo lišen privatni život?“ Lišen je samog života, čije bolno odsustvo neprestano osećamo. Ljudima su, u najvećoj meri, uskraćeni komunikacija i mogućnost samoispunjenja. Trebalo bi reći: uskraćena im je mogućnost da upravljaju sopstvenim životom. Svi pokušaji da se na pitanje o prirodi te oskudice daju neki pozitivni odgovori, morali bi da biti izloženi kao projekat obogaćivanja, projekat drugačijeg stila života (ukoliko se za postojeći život uopšte može reći da ima nekog stila). Drugim rečima, ako pođemo od toga da se svakodnevni život nalazi na razmeđi pokorenih i nepokorenih oblasti života, dakle, u oblasti rizika i neizvesnosti, onda bi sadašnji geto trebalo ukinuti uspostavljanjem stalno pokretljive granice; treba neprestano raditi na stvaranju novih mogućnosti.

Pitanje intenziteta života danas se postavlja – na primer, kada je reč o korišćenju narkotika – na način na koji otuđeno društvo pristupa svakom problemu: lažnim sagledavanjem lažnih projekata, kao problem fiksacije i zavisnosti. Treba uočiti i u kojoj meri je predstava o ljubavi, kakva se stvara i propagira u ovom društvu, slična drogi. Strast se tu priznaje u meri u kojoj znači odricanje od svih drugih strasti; ona zatim biva osujećena i na kraju je možemo otkriti samo kao jedan od oblika kompenzacije vladajućeg spektakla. La Rošfuko (François de La Rochefoucauld) je napisao: „Ono što nas često sprečava da se prepustimo jednom poroku jeste činjenica da ih imamo više.“ Eto jednog pozitivnog iskaza koji bi, oslobođen moralističkih implikacija, mogao poslužiti kao osnova programa za ostvarenje svih čovekovih mogućnosti.

Svi ovi problemi se i dalje nalaze na dnevnom redu, zato što je naša epoha očigledno obeležena pojavom projekta čiji je nosilac radnička klasa – projekta uništenja klasnog društva i novog početka istorije čovečanstva – što znači da je obeležena i ogorčenim otporom tom projektu i za sada uspešnim nastojanjima da se on sabotira i neutrališe.

Aktuelna kriza svakodnevnog života sastavni je deo novih formi krize kapitalizma, koje ne primećuju samo oni koji se upinju da klasičnim metodama izračunaju kada će nastupiti sledeća u nizu cikličnih ekonomskih kriza.

Nestanak svih starih vrednosti i referentnih okvira pređašnje komunikacije, do kojeg dolazi u razvijenom kapitalizmu, kao i nemogućnost da se one zamene novim, ma kakve ove bile, pre nego što se, u svakodnevnom životu i drugde, na racionalan način obuzdaju nove industrijske snage koje sve više izmiču kontroli – sve to dovodi ne samo do otvorenog izražavanja nezadovoljstva vremenom u kojem živimo, naročito među mladima, već i do pokreta za samoukidanje umetnosti. Umetnička delatnost je oduvek jedina svedočila o prećutkivanim problemima svakodnevnog života, makar na prikriven, iskrivljen i donekle varljiv način. Sada pred očima imamo najbolji dokaz uništenja celokupnog umetničkog izraza: modernu umetnost.

Ako razmotrimo krizu savremenog društva u njenom punom obimu, mislim da na dokolicu više ne možemo gledati kao na negaciju svakodnevice. Neko je ovde priznao da bi trebalo „izučavati izgubljeno vreme“. Ali, razmislimo o promenama do kojih je nedavno došlo u predstavi o izgubljenom vremenu. Za klasični kapitalizam, izgubljeno vreme je sve ono što ne spada u proizvodni proces, akumulaciju, štednju. Laički moral, kakvom nas uče u buržoaskim školama, usađuje u svest to životno načelo. Međutim, moderni kapitalizam ovde pribegava neočekivanom lukavstvu, budući da mu je stalo da poveća potrošnju i „podigne životni standard“ (ako malo bolje razmislimo, videćemo da je ova sintagma potpuno lišena značenja). Pošto su u međuvremenu uslovi pod kojima se odvija proizvodni proces, krajnje fragmentiran i proračunat, postali moralno nedopustivi, moralna poruka koja nam se sada šalje preko reklama, propagande i svih drugih oblika vladajućeg spektakla, otvoreno govori da je izgubljeno vreme upravo radno vreme i da je ono opravdano samo ako se njime ostvaruje određena dobit, koja će omogućiti kupovinu odmora, potrošnje, dokolice – tačnije, svakodnevne pasivnosti, koju proizvodi i kontroliše sâm kapitalizam.

Ako sada razmotrimo veštačku potrebu za potrošnjom, koju u celosti stvara i neprestano stimuliše moderna industrija – ako uvidimo svu ispraznost dokolice i nemogućnost pravog odmora – moći ćemo da svoje pitanje postavimo na nešto realističniji način: šta ne bi bilo izgubljeno vreme? Drugim rečima: kakvom obilju bi trebalo da vodi razvoj društva obilja?

Takav pristup bi mogao poslužiti kao lakmus papir za mnogo toga. Na primer, kada u jednim od onih novina u kojima caruje nedoslednost misli takozvanih „levičarskih intelektualca“ – mislim na France Observateur – pročitamo naslov, „Mali automobili napadaju socijalizam“, iznad članka u kojem se objašnjava kako Rusi počinju da nabavljaju dobra za ličnu potrošnju na američki način (počinjući, naravno, od automobila), ne možemo odoleti zaključku kako nije nužno pročitati celokupna Hegelova i Marksova dela da bi se shvatilo kako socijalizam koji uzmiče pred tržištem malih automobila sigurno nije onaj socijalizam za koji se radnički pokret borio. Zato se birokratskim rukovodiocima Rusije ne treba suprotstavljati po ovom ili onom taktičkom pitanju ili oko njihovog dogmatizma, već u samoj osnovi, ukazivanjem na činjenicu da se život tamošnjih ljudi nije ni po čemu bitno izmenio. Ne radi se tu o nekoj mračnoj kletvi, po kojoj je svakodnevnom životu suđeno da ostane reakcionaran. Takva sudbina se svakodnevnom životu uvek nameće spolja, iz reakcionarnih krugova specijalizovanih rukovodilaca, bez obzira na etiketu pod kojom planiraju i regulišu bedu, u svim njenim aspektima.

Prema tome, aktuelna depolitizacija mnogih starih boraca s levice, njihovo bekstvo od jednog oblika otuđenja u zagrljaj drugog, u otuđenje privatnog života, ne znači toliko povratak u privatnost, kao sklonište od „istorijske odgovornosti“, već pre udaljavanje od specijalizovanog političkog sektora, kojim uvek manipulišu drugi; u kojem je jedina odgovornost, koju su stvarno preuzeli, bila prepuštanje odgovornosti rukovodiocima van domašaja kontrole; i u kojem je komunistički projekat bio sputan i izneveren. Kao što privatni život ne možemo pojednostavljeno suprotstaviti javnom životu – a da se pri tom ne zapitamo: koji privatni život? Koji javni život? (privatni život nosi u sebi faktore vlastite negacije i prevazilaženja, kao što je i kolektivna revolucionarna akcija nosila u sebi faktore vlastite degeneracije) – tako ne možemo govoriti ni o otuđenju pojedinaca u revolucionarnoj politici, budući da je tu reč o otuđenju sâme revolucionarne politike. Problemu otuđenja treba pristupiti na dijalektički način, ukazivati na opasnost od otuđenja koja se javlja čak i u jeku borbe protiv njega; ali, tada bi se moralo naglasiti da to važi samo za najviše nivoe istraživanja (na primer, za filozofiju otuđenja u celini), a ne i na nivou staljinizma, čije je objašnjenje, nažalost, daleko prizemnije.

Kapitalistička civilizacija još nigde nije prevaziđena, ali svuda nastavlja da proizvodi svoje neprijatelje. Naredni uspon revolucionarnog pokreta, radikalizovanog poukama izvučenim iz prethodnih poraza, čija će lista zahteva biti obogaćena i usklađena s praktičnim snagama modernog društva, snagama koje danas već pružaju onu materijalnu osnovu koja je nedostajala takozvanim utopijskim strujama socijalističkog pokreta – taj naredni pokušaj totalnog osporavanja kapitalizma, znaće da osmisli i predloži drugačije načine korišćenja slobodnog vremena, na osnovu novog neposrednog iskustva svakodnevice i novih vidova ljudskih odnosa (ne gubeći iz vida da očuvanje odnosa kakvi vladaju u postojećem društvu unutar revolucionarnog pokreta, neosetno vodi obnovi tog društva, u nešto izmenjenoj varijanti).

Kao što je nekada i buržoazija, u fazi svog uspona, morala da nemilosrdno likvidira sve što je nadilazilo običan zemaljski život (nebesa, večnost), tako se i revolucionarni proletarijat – koji se nikada, ako želi da ostane revolucionaran, ne sme vezivati za prošlost ili za neke uzore – mora odreći svega što nadilazi svakodnevni život ili se pravi da ga prevazilazi: spektakla, „istorijskih“ ukaza i objava, „veličine“ vođa, misterije specijalizacije, „besmrtnosti“ umetnosti i njenog značaja, bez dodirnih tačaka sa životom. Drugim rečima, mora se odreći svih nusproizvoda večnosti, koji su opstali samo zato da bi poslužili kao oružje sveta vladara.

Revolucija svakodnevnog života, koja će prevazići otpore koje taj život danas pruža istorijskom kretanju (i svakom vidu promene), stvoriće uslove u kojima će sadašnjost dominirati nad prošlošću, a kreativnost uvek biti nadmoćnija od pûke repeticije. Zato treba očekivati da će oni aspekti svakodnevnog života koji se označavaju dvosmislenim pojmovima – nesporazumi, kompromisi i zloupotrebe – izgubiti na značaju i povući se pred svojim suprotnostima: svesnim izborom i prihvatanjem rizika.

Aktuelno umetničko preispitivanje jezika – koje se vremenski podudara s pojavom mašinskog metajezika, a koji, opet, nije ništa drugo do birokratizovani jezik vladajuće birokratije – biće prevaziđeno višim formama komunikacije. Postojeći koncept čitljivog društvenog teksta dovešće nas do novih načina njegovog ispisivanja, kao što to moji situacionistički drugovi već pokušavaju u oblasti unitarnog urbanizma i eksperimentalnog ponašanja. Glavni proizvod potpuno preusmerene industrijske proizvodnje biće stvaranje novih konfiguracija svakodnevnog života, slobodno kreiranje događaja.

Kritiku i neprestano stvaranje celine svakodnevnog života, pre nego što postanu prirodna potreba svih ljudi, treba praktikovati u današnjem stanju represije, s ciljem da se to stanje ukine.

To ne može postići neki avangardni kulturni pokret, makar i s revolucionarnim namerama, niti neka tradicionalna revolucionarna partija, čak i ako posveti dovoljno pažnje kritici kulture (pod kojom ovde podrazumevamo skup umetničkih ili konceptualnih oruđa, kojima jedno društvo objašnjava samo sebe i predočava sebi životne ciljeve). Ova kultura i ova politika su toliko istrošeni, da nije nikakvo čudo što se većina ljudi za njih ne zanima. Revolucionarni preobražaj svakodnevnog života, koji ne sledi u nekoj dalekoj budućnosti, već nam neposredno predstoji, usled razvoja kapitalizma i njegovih nepodnošljivih zahteva, doneće ukidanje svih jednosmernih umetničkih izraza uskladištenih u formi robe i ukidanje svih oblika političke specijalizacije. Jedina alternativa tome jeste jačanje modernog ropstva.

To će biti zadatak revolucionarne organizacije novog tipa, već od samog njenog osnivanja.

Pitanje nacionalizma na ljevici rijetko se otvara u socijalističkim krugovima, a kada ga se otvara, uglavnom ga se, nažalost, zatvara starim dogmatskim frazama ili populističkom retorikom lišenom kvalitetnije analize. Iako bi već na prvi pogled trebalo biti očito da je socijalizam – kao ideologija međunarodne radničke klase – u svojoj osnovi nekompatibilan s bilo kakvim nacionalizmom, dobar dio nominalno socijalističkih i komunističkih organizacija propagira upravo takvu reakcionarnu anti-radničku retoriku. Svjesno ili ne, drugo je pitanje. Iz tog razloga, po tko zna koji put, valja objasniti korijene i klasnu podlogu nacionalizma i ukazati na njegov štetni utjecaj u suvremenom socijalističkom pokretu, koliko god on malen bio.

I

Hrvatska enciklopedija definira nacionalizam kao: „ideju i politički pokret u modernoj epohi koji naglašava jedinstvo nacije, njezinih interesa, prava ili političkih ciljeva, razumijevanje zajedničke prošlosti, te odnosa prema drugim nacijama ili državama, odnosno njezin kolektivni identitet.“[1] Iz navedenoga je jasno da je pojam nacionalizma neraskidivo povezan s pojmom nacije, pa od nje treba i početi raspravu.

Nacije su konstrukt modernog doba. Ova tvrdnja možda na prvu ruku zvuči nerazumljivo, ali malo dubljim poniranjem u tematiku postaje jasno da je istinita. U historiografiji se tradicionalno smatra da su nacije u modernom smislu počele nastajati krajem 18. stoljeća, odnosno s Francuskom revolucijom. Iako je moguće da je osjećaj nacionalne pripadnosti do neke mjere postojao i ranije u ekonomski razvijenijim državama poput Engleske[2], ostaje činjenicom da je ljudska vrsta većinu svoje povijesti provela bez poznavanja koncepta nacije. Pogledajmo još jednom u Enciklopediju, pod natuknicu „nacija“: „društvena zajednica koja se temelji na: a) uvjerenju svojih članova u zajedničko podrijetlo i sudbinu u prošlosti; b) posebnosti jezika, religije, običaja i niza simboličkih sredstava za obilježavanje kolektivne pripadnosti (himne, zastave, grbovi, spomenici, proslave); c) osjećaju zajedničke solidarnosti, ponosa i društvene jednakosti; d) političkoj organiziranosti u rasponu od pokreta za zaštitu kulturnih posebnosti do državne samostalnosti.“[3] Ništa od navedenoga nije postojalo prije modernog doba, tj. do pred nekoliko stotina godina. U prošlosti je najvažnija bila obiteljska ili plemenska pripadnost, a do kraja srednjeg vijeka jedine su oblike nadplemenske pripadnosti predstavljali religija i odanost određenom plemiću ili kralju. Ako se uopće moglo govoriti o „nacionalnoj pripadnosti“, ona je bila strogo ograničena na plemstvo; s time se slažu i poznati marksistički povjesničari poput Hobsbawma, ali i rani nacionalistički mislioci, primjerice Ante Starčević.[4] Odnos običnog puka i plemstva bio je pun prezira – oni često nisu pričali istim jezikom, nisu (očito) imali iste običaje, a ponekad su pripadali i različitim religijama. Ako je u srednjem vijeku postojao „hrvatski narod“, on se svodio na plemstvo koje je nekim slučajem rođeno u, ili vladalo Hrvatskom.

No, ako je bilo tako, što se dogodilo u međuvremenu? Nacije i nacionalnosti neporecivi su dio naše stvarnosti. Kako su i zašto milijuni siromašnih pučana prihvatili nacionalnost kao njihovu glavnu društvenu odrednicu? Odgovor leži u velikim promjenama s kraja 18. i tijekom 19. stoljeća, to jest u tzv. buržoaskim revolucijama toga vremena kojima je feudalizam ustupio mjesto kapitalizmu.[5] Građanstvo, odnosno buržoazija, zapadne i središnje Europe više nije moglo trpjeti samovolju vladara, visoke poreze i ostale probleme koje je truli feudalni sustav nametao njihovim stalno rastućim poslovima i tržištu na kojemu su zarađivali. Međutim, za rušenje plemstva bila je potrebna pomoć narodnih masa, a nju se nekako trebalo zadobiti. Od boga postavljenim kraljevima suprotstavljena je – volja naroda. U onom obliku koji je odgovarao buržoaziji, naravno. Ukratko, nacija je poslužila svrsi ujedinjenja europskog građanstva, seljaštva i gradskog proletarijata u nastajanju u borbi protiv plemstva. Odnosno, dovoljno je dobro zamaglila razlike u njihovim klasnim interesima kako bi taj savez uopće bio moguć. I tako je, nošena vjetrovima promjene i industrijskog napretka, ideja nacije do 20. stoljeća prodrla do većeg dijela svijeta, a za njom je kaskao crni konj nacionalizma.

Ako je, dakle, nacionalizam ideologija svjetske buržoazije, socijalizam je ideologija svjetskog radništva. U nekom smislenom obliku nastao nakon Francuske revolucije, socijalizam vuče korijenje iz iskustva mlade radničke klase u ubojitim tvornicama i na prljavim ulicama tadašnjih europskih gradova. Socijalizam je s vremenom evoluirao pa su tako njegove najnaprednije komunističke grane – anarhizam i marksizam – počele probijati obruč buržoaske ideologije, a njihovi su pristaše shvatili potrebu za prekograničnom suradnjom radništva cijelog svijeta, jednom riječju – internacionalizmom.

Usprkos tome, u povijesnom se socijalističkom pokretu razvila rasprava o odnosu prema nacionalizmu, preciznije rečeno o odnosu prema borbama potlačenih naroda za nacionalno oslobođenje. Najraniji su marksistički mislioci – uključujući i same Karla Marxa i Friedricha Engelsa – podržavali borbe za samostalnost nekih naroda (primjerice Poljaka) jer su njihovu samostalnost smatrali potrebnom za širenje kapitalizma, koji je tada još bio u svojoj „progresivnoj“ fazi, na zaostali istok Europe; s druge strane, smatrali su nacionalne pokrete nekih drugih naroda (npr. Čeha ili južnih Slavena) reakcionarnim avanturama koje služe zaštiti statusa quo. Takva je materijalistička analiza, kako je desetljećima kasnije objasnila Rosa Luxemburg u Nacionalnom pitanju, u načelu bila ispravna, iako su neke njene praktične primjene bile veoma problematične i pokazale se netočnima.[6] Međutim, s razvojem socijaldemokracije u etnički raznolikom Ruskom Carstvu, politička linija međunarodnog radničkog pokreta pomaknula se s konkretne analize svakog pojedinačnog nacionalnog pokreta i njegovog utjecaja na razvoj socijalizma, na davanje općenite podrške svakoj borbi za nacionalno oslobođenje.

Taj je pristup kasnije, pod utjecajem Lenjina, kanoniziran u „pravu nacije na samoodređenje“, koje je u vrijeme Treće internacionale (a i kasnije) korišteno za stvaranje oportunističkih savezništava sa svakakvim nacionalističkim snagama. Lenjinov (i službeni boljševički) argument bio je najmanje dvostruk: s jedne strane, smatrali su da bi samostalnost nekih naroda (naglasak je ponovno na Poljacima) mogao doprinijeti rušenju carskog režima u Rusiji; drugi je, pak, argument bio mnogo dublje uronjen u idealizam – očekivalo se da će rješenje nacionalnog pitanja putem nezavisnosti zapravo pomoći slabljenju utjecaja nacionalizma na radničku klasu potlačenog naroda. Dok je prvi argument u međuvremenu doživio reinkarnaciju u obliku „anti-imperijalizma“ raznih maoističkih i trockističkih grupica koje ga koriste kao temelj za davanje podrške nacionalističkim, a često i šovinističkim ili fundamentalističkim organizacijama – podsjetimo se samo na podršku koju i danas na ljevici uživaju PFLP, ETA, IRA, ali i ekstremno islamističke organizacije poput Hamasa – drugi i danas koriste brojne „umjerenije“ grupe u pozivima na borbu za samostalnost novih (uglavnom europskih) zemalja.

Takvoj se argumentaciji povijesno prva suprotstavila Rosa Luxemburg, Poljakinja koja je jasno vidjela utjecaj nacionalističke retorike na razvoj socijalizma u njenoj domovini, a po osnivanju Kominterne sličan su stav zadržali pripadnici tzv. „komunističke ljevice“. Luxemburg je prvenstveno tvrdila da nacije, kao homogene zajednice s jasno definiranim zahtjevima, ne postoje, te da nacionalna autonomija ili samostalnost mogu pogodovati samo nacionalnoj buržoaziji, dok za lokalnu radničku klasu ne čine ništa što lingvistička i kulturna ravnopravnost unutar stare zajednice ne bi mogle ostvariti (jer su šovinizam i rasizam bitni i vrlo opasni problemi, što je tada svima bilo jasno, ali što moderni lijevi komunisti često previđaju). Povijest je u tom pogledu dala za pravo Rosi Luxemburg; Poljska, Baltik, zemlje Balkana – sve su ostvarile samostalnost, no nismo ništa bliže rušenju kapitalističkog sustava nego prije 100 godina kada je “pravo nacija na samoodređenje” postalo sveto pismo službenog komunističkog pokreta. Međutim, u jednoj je stvari ipak pogriješila: nacije nisu, kako je svojevremeno predviđala[7], počele nestajati s razvojem globalnog tržišta, dogodilo se upravo suprotno – u svijetu se događa konstantna “balkanizacija” zemalja po nacionalnim linijama, a prividno samostalne države odlično provode svoju ulogu širenja nacionalističke ideologije. Prostor nekadašnje Jugoslavije i predobro je iskusio njene posljedice.

II

O razornom utjecaju nacionalizma u svakodnevnom životu, a posebice na radnim mjestima i u radničkom pokretu ne treba trošiti puno riječi. Bez obzira na to radi li se o klasičnom nacionalizmu kakvog imamo prilike vidjeti na Balkanu ili novom anti-imigrantskom rasizmu, te pojave imaju jednu osnovnu svrhu – podijeliti radničku klasu i otežati njenu borbu za poboljšanje uvjeta života, odnosno olakšati njihovu eksploataciju od strane “poslodavaca”. Državni aparat stalno širi nacionalne podjele među stanovništvom, bilo aktivno putem medijske propagande (najviše tijekom ratova) ili “pasivno”, putem obrazovnog sustava u kojemu se povijest uglavnom prezentira crno-bijelo, s naglaskom na nacionalne sukobe.[8]

Nacionalne razlike u radničkoj klasi stalno se koriste kao povod izazivanju razdora u njoj, sa svrhom otežavanja organiziranja, kako na pojedinom radnom mjestu, tako i šire, na razini klase kao takve. To se čini na nekoliko načina. Prvo, raspirivanjem “tradicionalne” mržnje – one je vrlo česta upravo na Balkanu i već je postala toliko ugrađena u kolektivnu svijest da ju je samo potrebno održavati regularnim proslavama (uglavnom događaja iz prošlog stoljeća) i poticati prilikom malo jačih trzavica među državama, kada je potrebno pokazati mišiće drugoj strani. Osim na ovim prostorima, tradicionalna se etnička mržnja često (gotovo konstantno) pojavljuje i iskorištava na Bliskom istoku, osobito u Izraelu/Palestini s diskriminacijom arapskog stanovništva te u Turskoj u beskonačnim tursko-kurdskim sukobima. Takva je vrsta razdora najočitija u vremenima rata, što smo jasno iskusili devedesetih, ali i ranije. Prednost koju ta vrsta nacionalizma među radničkom klasom donosi buržoaziji i više je nego jasna, i previše je puta ponovljena u jadikovkama diljem bivše Jugoslavije, a pomalo se patetično može sažeti jednom maksimom: “dok se mi koljemo, oni se bogate”.

Jedan je drugi oblik nacionalizma puno mlađi – nikako ne i bezopasniji – a na našim se prostorima pojavio tek nedavno: ksenofobija ili, točnije, nativizam. On se sve češće predstavlja kao „radnički“ oblik nacionalizma, odnosno pokušava ga se prikazati kao političku opciju suprotstavljenu vladajućoj liberalnoj ideologiji. Nativizam se najčešće ukazuje u obliku anti-imigrantske retorike, pri čemu se ona temelji na ideji da poslodavci koriste priljev imigrantske radne snage za smanjenje ili barem zaustavljanje rasta plaća, dok nativistički ideolozi iz srednje klase tome dodaju i razne pseudoznanstvene i rasističke slojeve kako bi izazvali opću paniku među domaćim stanovništvom. Problema s nativističkom retorikom ima nekoliko; ponajprije, tu je činjenica da je za normalno funkcioniranje zapadnih ekonomija potrebna mlada radna snaga koje na samom zapadu ima sve manje zbog očekivanih demografskih razloga, tj. pada nataliteta. Nedostatak (mlade) radne snage uskoro će se osjetiti i u inače ekonomski devastiranoj Hrvatskoj, a i u ostatku regije, čemu je realno moguće doskočiti samo dopuštanjem imigracije, iako konzervativne političke grupacije, dobrim dijelom uz pomoć tradicionalno jakih religijskih institucija i anti-imigrantske histerije, pokušavaju „potaknuti“ demografski rast restriktivnim zakonima poput zabrane pobačaja, otežavanja procesa razvoda ili diskriminatornim zakonima u odnosu prema homoseksualnoj zajednici. Činjenica da je radna snaga u Europi i Americi tražena roba, osobito u trenucima ekonomskog rasta kakvom sada svjedočimo, morala bi ići u korist europskoj i američkoj radničkoj klasi, kako domaćoj, tako i onoj imigrantskoj. Međutim, širenjem anti-imigrantske retorike pokušava se spriječiti njihovo zajedničko djelovanje te se, zapravo, potiče njihov sukob tijekom kojega kapitalistička klasa i sam sustav ostaju netaknuti.

Budući da je obnova radne snage od životne važnosti za (suvremenu) ekonomiju, jedini je način zaustavljanja imigracije u zapadnom svijetu uspostavom pozitivne bilance prirodnog prirasta već spomenutim restriktivnim zakonima (koji vrlo vjerojatno neće donijeti rezultate) ili neviđenim povećanjem broja radnih sati uz nikakvo povećanje plaća, odnosno militarizacijom rada kakvu smo zadnji put imali prilike vidjeti još u vrijeme prije i tijekom Drugog svjetskog rata. Ne treba posebno naglašavati kakav bi udarac na životni standard radnika oba ta politička rješenja predstavljala. Iz tog je razloga nerealno – i apsolutno nepoželjno – priželjkivati uvođenje potpune zabrane imigracije, no vrlo je izvjesno da će u narednim godinama na vlast u Europi doći konzervativne političke opcije s planom uvođenja rasističkog zakonodavstva koje će za posljedicu imati daljnju getoizaciju i šikaniranje imigrantskih manjina[9], što će pak, ironično po radnike koji su svoje nade polagali u nacionalističke političare, uzrokovati pad cijene njihovog rada i pogodovati isključivo poslodavcima. Takva se vrsta anti-imigrantske politike zapravo već provodi održavanjem „tvrđave Europe“, tj. militarizirane vanjske granice Europske Unije i otežavanjem kretanja imigranata, dobrim dijelom onih iz ratom pogođenih zemalja – kako su nedavno ukazali grčki drugovi[10], poanta militarizirane granice dobrim je dijelom u morbidnom „probiranju“ kvalitetne, snažne radne snage od ostatka koji je ostavljen na milost i nemilost valovima. Kasnije se mediji čude kako su imigranti većinom „mladi muškarci“ u svrhu dizanja dodatne panike.

Pretvaranje imigrantskog radništva u građane drugog reda ima još jednu, puno izravniju pogodnost za poslodavce – onemogućavanje njihovog pristupa sindikalnim organizacijama, legalnim radničkim udruženjima bilo kakvog tipa, javnoj socijalnoj zaštiti itd. čime se dodatno ruši cijena imigrantskog rada i životni standard imigrantskih radnika. Nedostatak legalne zaštite dobar je način odvraćanja od aktivnog sudjelovanja u radničkim borbama, a suprotstaviti mu se može samo radnička klasa ujedinjena preko nacionalnih, rasnih i religijskih granica.

 

III

Nakon što smo ukratko prošli kroz povijest nacionalizma i marksističkog pogleda na nacionalno pitanje te razmotrili utjecaj nacionalističkih ideologija na radnički pokret u prošlosti i sadašnjosti, možemo postaviti pitanje: kako se boriti protiv njihovog negativnog utjecaja? Točnije, kako ostvariti ujedinjenje suvremene radničke klase oko internacionalističkih pozicija? Odgovor na to pitanje vrlo je težak iz objektivnih razloga – socijalistički radnički pokret nije se oporavio od udaraca s kraja 20. stoljeća i tko zna kad će i hoće li uopće u tome uspjeti. Usprkos tome, gotovo svaka socijalistička organizacija ima neku službenu poziciju o nacionalnom pitanju, pri čemu ih većina slijedi tradicionalnu lenjinističku dogmu o neosporivom „pravu nacija na samoodređenje“. Ranije smo napomenuli kakvo je rezoniranje povijesno stajalo iza zalaganja za to „pravo“ i ukazali na njegovu negativnu ulogu u prošlosti, tako da sada možemo započeti s kritikom njegove upotrebe u sadašnjosti.

Osnovni razlozi za podržavanje borbi za „nacionalno oslobođenje“ dijelom su ostali isti – rješavanje nacionalnog pitanja navodno otvara put „čistoj“ klasnoj borbi – a dijelom su dobili i drugu dimenziju, onu anti-imperijalizma. Za osporavanje prvog argumenta zapravo ne treba mnogo: svakome s barem malo znanja o suvremenoj povijesti postaje jasno kako stvaranje novih nacionalnih država nikako ne pridonosi odumiranju nacionalizma među radničkom klasom određene nacije. Ova (kontraproduktivna) taktika vrlo je popularna u krugovima „meke“, više-manje reformističke europske i američke ljevice, a najbolje se mogla vidjeti u kampanji za odcjepljenje Škotske od Ujedinjenog Kraljevstva, kada se veći dio ljevice zalagao za škotsku samostalnost argumentirajući tu poziciju između ostalog i lijepim željama poput „škotski radnici će nakon nezavisnosti shvatiti da SNP (vladajuća škotska stranka) nije ništa drugačiji od starih laburista ili konzervativaca i počet će odbacivati nacionalizam“.[11] Kako da ne.

Druga misao vodilja pobornika nacionalnog oslobođenja je anti-imperijalizam. On dolazi u najmanje dvije varijacije: prvo, vezano uz prethodni odlomak, izvjesni broj socijalista smatra kako nacionalna samostalnost predodređuje „lijevu“ ekonomsku politiku nove države koja, sada bez povezanosti sa starim izrabljivačkim („imperijalnim“) centrom moći, može započeti s progresivnim reformama ekonomskog sustava za dobrobit naroda. U ovom slučaju ne podržavaju se samo pokreti za nacionalno oslobođenje, nego i razno-razne nacionalističke i općenito izolacionističke stranke koje imaju (službenu) namjeru što više izdvojiti ekonomiju određene države iz zapadne sfere utjecaja. Valja napomenuti kako doista postoje primjeri u kojima su takvi pokreti ispunili svoja obećanja i, primjerice, nacionalizirali bitne dijelove državnog gospodarstva, no tu se može postaviti pitanje – je li nacionalizacija kao takva zaista mjera koju socijalisti trebaju bezrezervno podržavati?[12]

U još gorem obliku ova taktika podrazumijeva davanje potpore strankama i pokretima s protekcionističkom političkom platformom, tj. onima koje se zalažu za veće davanje potpore domaćim poduzetnicima, kako bi ovi mogli biti konkurentni na svjetskom tržištu ili pak za državno-sponzorirano odbacivanje stranih investicija u ekonomiju, uglavnom pod maskom patriotizma. Za primjere ne treba ići daleko, dovoljno nam je zaustaviti se na nacional-nepotističkim režimima Tuđmana i Miloševića, koje i danas (Tuđmana manje, Miloševića više) do neke mjere upravo takvom argumentacijom brane ljevičari i „socijalisti“ regije. Gledajući malo šire geografski i bliže vremenski, ovakva je retorika bila korištena i tijekom kampanje za izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske Unije (tzv. Brexit), od strane desnice, ali i velikog dijela ljevice, parlamentarne i vanparlamentarne. Ostaje otvoreno pitanje zašto bi ijedan socijalist smatrao „domaće“ kapitaliste boljima od onih „stranih“, posebice nakon što smo proživjeli devedesete, a nije baš ni jasno zašto bi socijalisti uopće trebali brinuti za dobrobit poslodavaca ili zemljoposjednika samih po sebi.

Druga, više ideološki opterećena varijacija anti-imperijalizma, ukratko se temelji na djetinjastoj ideji da je „neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj“ te se na osnovu toga baca podrška kojekakvim nacionalističkim pokretima, koji često prelaze i u najreakcionarnije oblike fundamentalizma. Glavni je način opravdavanja te taktike teza da je „udarac imperijalizmu udarac kapitalizmu“, pri čemu se vrlo često pod „imperijalizmom“ smatra samo onaj najjači zapadni, tj. američki i europski, dok se na rusku i kinesku neo-imperijalističku politiku ne obazire ili ju se čak smatra pozitivnim procesom. Tako nominalno internacionalističke političke organizacije završe podupirući, primjerice, sve tri ili četiri strane u post-jugoslavenskim sukobima[13], ruske neofašiste u Ukrajini, pa čak i Hamas, Hezbollah i, vjerovali ili ne, pokrete toliko reakcionarne prirode poput Islamske Države u Iraku i Siriji.[14]

Sreća u nesreći je što se tu radi o malenim grupicama čiji je jedini smisao postojanja očuvanje „ispravne linije“, nastale i okamenjene najkasnije u 1960-ima – često i ranije – a ne o organizacijama s nekakvim utjecajem na radničku klasu. Koliko uopće ima smisla govoriti o „kritičkoj podršci“ nekoj afričkoj islamističkoj paravojsci, kada tu podršku daje grupica od desetak američkih studenata s pristupom internetu? Ponešto je veći problem kada podrška određenim nacionalističkim armijama ponese gotovo čitavu ljevicu koja tada od vlastitih država zahtijeva vojnu intervenciju, ne mareći više za dobrobit tamošnjeg radništva, nego za manje-više izmaštane demokratske promjene u nekoj bliskoistočnoj zemlji.[15] Njihove su im države i više nego spremne udovoljiti – pa koliko se trebalo čekati da interesi imperijalizma i ljevice budu na istoj strani? Ipak, ostaje žalosna činjenica da većina postojećih socijalističkih organizacija uzima strane u etničkim sukobima i to dobrim dijelom samo kako bi mogli kontrirati nekim drugim socijalističkim grupama s jednako ništavnim utjecajem i nastaviti svoje postojanje, uglavnom za dobrobit njihovih vladajućih klika.

U ovom trenutku mora se dati neka alternativa. Većina će ljevičara na do sada pročitano reagirati naprasno – „podržavate imperijalizam“, „bi li ljudi kojima prijeti smrt trebali samo prihvatiti svoje sudbine?“, „[ubaci etničku paravojsku] su manje zlo“, „i vi ste sitni, a nama kontrirate“ i tako dalje i tako bliže. Što se podrške imperijalizmu tiče, tu insinuaciju možemo samo odbaciti kao smiješnu. Ukoliko je u mogućnosti, radnička klasa treba se boriti protiv imperijalizma svoje države (riječima njemačkog komunista Karla Liebknechta – „glavni je neprijatelj kod kuće“): u povijesti, čak i nedavnoj, to se događalo, ali remećenje planova domaćih kapitalista nije u osnovi isto kao davanje podrške vladajućoj klasi napadnute države.[16] Zadatak je komunista poticati takve borbe na radnom mjestu, a ne jalovo se zalagati za spašavanje stranih, često diktatorskih režima. Što se ostalih kritika tiče, upravo nam je zbog našeg brojnog stanja jasno zašto naša potpora bilo kakvim nacionalističkim pokretima nije od nikakve važnosti ni za njih, ni za nas, a posebice ne za radničku klasu u cjelini. Ukratko rečeno, dok smo maleni, naša potpora nema ni smisla ni efekta; ukoliko, kao komunisti, postanemo do neke mjere utjecajni u radničkoj klasi, davanje podrške nacionalističkim pokretima postaje jednako izdaji socijalizma i interesa samih radnika. Sirijski će Kurdi pobijediti ISIS – ili neće – sa i bez naše podrške; jednako će tako uspostaviti – ili neće – još jednu uobičajenu, etnički očišćenu (para-)državu koja će biti prisiljena funkcionirati po pravilima kapitala i tržišta.

Za kraj, što nam je, kao socijalistima, činiti u ovoj neprijateljski nastrojenoj nacionalističkoj atmosferi? Vratimo se osnovama – borba protiv nacionalizma na radnom mjestu jedna je od bitnijih stvari te jedna od rijetkih u kojima i ovako raspršeni i u globalu nebitni možemo imati određeni utjecaj. Na nešto višoj razini, borba za što veću političku samostalnost radničke klase ostaje udaljeni, ali ipak poželjni cilj. Koliko na nju možemo utjecati mi, a koliko na nju utječu objektivne okolnosti i spontani bljeskovi klasne borbe, ostaje pitanje za debatu. Bez obzira na to, princip internacionalizma mora ostati snažan barem u postojećim politiziranim grupama, a slogan socijalističkog radničkog pokreta mora biti „ne ratu među narodima, ne miru među klasama“.

---

[1] http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=42695

[2] Vidi: Nation-state and nationalism, Mike Macnair, Weekly Worker, 16. 7. 2015. (http://weeklyworker.co.uk/worker/1067/nation-state-and-nationalism/)

[3] http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=42693

[4] „Mislite-li da npr. grof Touluse, vojvoda Burgonje, itd. veliki francezki feudalci znadoše i mariše više za kraljevinu Francezke nego npr. za Indiu? Ni malo. Oni znadoše samo za kralja Francezke, i njega se deržaše i braniše ga, za-da i on nje slučajno brani od susedah i od podčinjenih plemićah. Tako biaše u svih feudalnih zemljah. Plemstvo i duhovničtvo biahu narodom, za narod u današnjem smislu nije se znalo (…).“ (vidi: Iztočno pitanje, Inačica, 1995., str. 34)

[5] Iako je proces transformacije feudalne Europe u kapitalističku velesilu trajao duže vrijeme, obilježili su ga bljeskovi jasne klasne borbe u obliku revolucija. „Odugovlačenje“ s ukidanjem feudalnih odnosa utjecalo je i na razvoj nacija u istočnoj Europi.

[6] Primjerice teza o južnoslavenskim narodima kao „nepovijesnima“ i osuđenima na propast i asimilaciju u okolne, veće nacije. No, takvim je tezama više od ičega kumovao zaostali hegelovski slavenofobni pristup kod mladohegelovaca Marxa i Engelsa koji je s vremenom nestajao (promjena pristupa vidljiva je već u Engelsovom predgovoru ruskom izdanju Komunističkog manifesta iz 1882., u kojemu hvali ruske revolucionare – https://www.marxists.org/archive/marx/works/1848/communist-manifesto/preface.htm#preface-1882)

[7] “The form that best serves the interests of exploitation in the contemporary world is not the ‘national’ state, as Kautsky thinks, but a state bent on conquest.” – iz: Nacionalno pitanje, Rosa Luxemburg

[8] Očiti su primjer ratovi nakon raspada Jugoslavije; udžbenici u Hrvatskoj, Srbiji i BiH često sadrže posve suprotne informacije i stajališta o njima, već shodno tome na koju publiku ciljaju. Međutim, sličan se scenarij događao i u SFRJ u odnosu prema njemačkoj manjini koja se većinom izjednačavala s nacistima kako bi se opravdao njen progon.

[9] Dobar je primjer njemačka stranka AfD (Alternative für Deutschland), koja prijeti vojskom na granicama i uvođenjem zakona diskriminatornih prema njemačkoj muslimanskoj manjini poput zabrane izgradnje minareta.

[10] “Despite the spectacle of the dysfunction and inadequacy of the borders when they are violated, the borders actually function as filters for the selection of labour power because they put obstacles (which sometimes are lethal) that sort out the younger, more vigorous and more physically and mentally healthy immigrants, that favour men much more than women and children, that give preferentiality to those who have some money and personal or family resources. For the immigrants who seek a better life in Europe the severe hardships they experience when they cross the borders constitute a harsh endurance test, a preparation for a longer or shorter period of precarious labour and “illegality”.” (Vidi: Vogelvrei. Migration, deportations, capital and its state  http://antithesi.gr/?p=44 )

[11] Vidi npr. https://socialistworker.co.uk/art/34415/Down+with+the+union+-+support+Scottish+independence

[12] U ovom se kontekstu često spominje vlada Salvadora Allendea u Čileu koja je 1973. godine zbačena vojnim udarom uz potporu CIA-e. No, na ljevici se i prečesto zaboravlja napomenuti pasivizirajući učinak Allendeove vladavine na radničku klasu, što je vjerojatno utjecalo i na izostanak otpora državnom udaru. (Vidi: Strange defeat: The Chilean revolution, 1973- ; https://libcom.org/library/strange-defeat-chilean-revolution-1973-pointblank )

[13] Usporedi primjerice: Are the Bosnian Muslims a Nation?, RCIT, 1994 (http://www.thecommunists.net/theory/bosnian-muslim-nation/) i Chickens come home to roost over Balkans betrayal, Workers’ Hammer, 1995 (https://www.marxists.org/history/etol/newspape/workershammer-uk/148_1995_11-12_workers-hammer.pdf)

[14] Vidi: Down With U.S. War Against ISIS!, ICL-FI, 2014 (http://www.icl-fi.org/english/wv/1055/isis.html) ili Let us support the Islamic State against the imperialist holy alliance, PMLI, 2015 (http://pmli.it/articoli/2015/20151015_scuderiletussupporttheislamicstate.html)

[15] Mislimo pri tom naravno na sirijske Kurde, čija najjača frakcija (PYD) u krvavom građanskom ratu ima simpatije svjetske ljevice i potporu NATO-ve avijacije koja je, eto slučaja, odgovorna za nebrojene civilne žrtve. (Vidi: The Bloodbath in Syria: class war or ethnic war?, D. Valerian, 2014 – https://libcom.org/blog/bloodbath-syria-class-war-or-ethnic-war-03112014)

[16] Jedan od boljih, a ipak slabo poznatih primjera takve borbe je štrajk škotskih željezničkih radnika tijekom priprema za invaziju Iraka 2003. godine. (Vidi: http://www.vice.com/en_uk/read/the-untold-story-of-how-scottish-train-drivers-tried-to-derail-the-iraq-war)