Endnotes – Logika roda

 

U marksističkom feminizmu susrećemo nekoliko parova binarnih termina za analizu orodnjenih oblika dominacije u kapitalizmu1. Ti parovi uključuju: produktivni i reproduktivni, plaćeni i neplaćeni, javno i privatno, spol i rod. Kad razmatramo rodno pitanje, te se kategorije pokazuju kao neprecizne, teorijski manjkave, a ponekad i navode na pogrešno mišljenje. Ovaj članak je pokušaj da se predlože kategorije koje će nam omogućiti bolje razumijevanje transformacija rodnog odnosa od 1970-ih i, još važnije, od nedavne krize.

Prikaz koji slijedi pod snažnim je utjecajem sistemske dijalektike, metode koja društvene forme nastoji razumjevati kao međusobno povezane momente totaliteta2. Stoga se krećemo od najapstraktnijih kategorija ka najkonkretnijima, prateći razvoj roda kao “realnu apstrakciju”. Zanima nas samo oblik roda specifičan za kapitalizam, a od početka smatramo da se o rodu može govoriti bez ikakve reference na biologiju ili pretpovijest. Počet ćemo definirajući rod kao razdvajanje među sferama. Potom ćemo specificirati pojedince koji su pripisani tim sferama. Pritom je važno istaknuti da sfere ne definiramo u prostornim terminima, već radije onako kako je Marx govorio o dvjema razdvojenim sferama proizvodnje i cirkulacije, kao o konceptima koji poprimaju materijalnost.

Čini se da nas binarnosti koje smo gore popisale ograničavaju da razumijemo kako te sfere funkcioniraju danas, budući da im nedostaje historijske specifičnosti i da promiču transhistorijsko poimanje orodnjene “dominacije” koja patrijarhat uzima kao obilježje kapitalizma a da ga ne prikazuje historijski specifičnim za kapitalizam. Nadamo se da ćemo ocrtati kategorije koje su specifične za kapitalizam jednako kao i “kapital” sam. Tvrdimo da ove binarnosti počivaju na kategorijalnim greškama čije slabosti postaju očite čim pokušamo objasniti transformacije u kapitalističkom društvu od 1970-ih. Oblici kućanskih i takozvanih “reproduktivnih” aktivnosti se sve više izbacuju na tržište, pa iako ove aktivnosti zauzimaju “sferu” doma, kao što su činile i prije, one više ne zauzimaju iste strukturne pozicije unutar kapitalističkog totaliteta, usprkos tome što pokazuju ista konkretna obilježja. Upravo zato smatramo da smo prinuđene razjasniti, transformirati i redefinirati kategorije koje smo preuzele od marksističkog feminizma, ne poradi teorije, već da bismo razumjele zašto je humanost još uvijek snažno upisana u jedan ili drugi rod.

 

1. PROIZVODNJA/REPRODUKCIJA

Ma kakav bio društveni oblik procesa proizvodnje, on uvek mora biti kontinuiran, tj. mora periodično prolaziti stalno nanovo kroz iste stadijume. Kao god što društvo ne može prestati da troši, tako ne može prestati ni da proizvodi. Zbog toga, posmatran u svojoj stalnoj povezanosti i u neprekidnom toku svog obnavljanja, svaki je proces društvene proizvodnje ujedno i proces reprodukcije.3

Kada Marx govori o reprodukciji, on ne upućuje na proizvodnju i reprodukciju neke pojedinačne robe, već se zapravo bavi reprodukcijom društvenog totaliteta. Međutim, kad marksističke feministice govore o reprodukciji, one obično teže da pobliže opišu proizvodnju i reprodukciju radne snage kao robe. Ovo je stoga što je, u Marxovoj kritici, odnos između reprodukcije radne snage i reprodukcije kapitalističkog totaliteta nepotpun.

I. Kada Marx govori o radnoj snazi, tvrdi da se radi o robi distinktivnog karaktera, koja nije slična nijednoj drugoj

Iako Marx govori o specifičnostima radne snage kao robe4, postoje neki aspekti ove specifikacije koji zahtijevaju više pažnje.

Najprije, dopustite da istražimo razdvajanje između radne snage i njezinog nositelja. Razmjena radne snage pretpostavlja da ovu robu na tržište donosi njezin nositelj. Međutim, u ovom osobitom slučaju, radna snaga i njezin nositelj su jedna te ista živa osoba. Radna snaga je živa, radna sposobnost ove osobe i kao takva ne može se odijeliti od nositelja. Stoga osobitost radne snage postavlja ontološko pitanje.

Ako se vratimo Kapitalu, s robom se susrećemo na samom početku prvog odjeljka, a samo nekoliko odjeljaka kasnije u potpunosti otkrivamo njezinu najosebujniju manifestaciju, naime, radnu snagu. U skladu s Marxom, ispravno je započeti s naturaliziranim i samorazumljivim područjem robne cirkulacije kako bismo robu prikazali kao zaista neobičnu i neprirodnu stvar. Međutim, nećemo se zapitati samo što organizira ove “stvari”, ove objekte, već ćemo radije – pomoću rodne analize – istražiti ova druga tijela, humane objekte, koji se klatare na svoj “prirodni” način i koji, poput fetišizirane robe, izgledaju kao da nemaju povijest. No dakako da je imaju.

S obzirom na to da je u samom središtu robnog oblika dvostruki karakter rada – i apstraktni i konkretni – prvi odjeljak Kapitala također uvodi kontradikciju između uporabne vrijednosti i (razmjenske) vrijednosti. Ta se kontradikcija razvija od prvih stranica Marxove kritike do samoga kraja. Uistinu, rascjep između ta dva nepomirljiva aspekta robnog oblika nit je vodilja koja Marxu omogućava da slijedi i na vidjelo iznese sve druge kontradiktorne oblike koji konstituiraju kapitalistički način proizvodnje.

Dopustite nam da sažmemo ovu kontradikciju. S jedne strane, roba je u svom aspektu kao uporabna vrijednost, u svoj svojoj singularnosti, poseban objekt koji se razlikuje od susjednog. Ona ima jasnu upotrebu koja je, kako tvrdi Marx, nužna za njezinu proizvodnju kao razmjenske vrijednosti. Osim toga, budući da je pojedinačna, ona je samostalna jedinica, jedna od mnogih koje čine zbroj, količinu individualnih stvari. Ona nije jednaka zbroju homogenog radnog vremena u apstraktnom smislu, već zbroju konkretnog individualnog i odvojivog rada. S druge strane, u svojem aspektu kao razmjenska vrijednost, ona predstavlja alikvotni udio “totalnog društvenog rada” u društvu – količinu društveno potrebnog radnog vremena ili prosječnog vremena potrebnog za svoju reprodukciju.

Ta kontradikcija, ključna kontradikcija – koja je sve samo ne svojstvena isključivo “stvarima” – za proletera je u osnovi sâm uvjet postojanja. S tog stajališta, proleter se suočava sa svijetom u kojem kapitalistički način proizvodnje prevladava kao akumulacija robâ; proleter to čini kao roba – i stoga je njegovo suočenje najednom slučajan susret između jedne i druge robe, te istovremeno i susret između subjekta i objekta.

Ovaj ontološki rascjep i postoji stoga što radna snaga nije ni osoba niti samo roba. Kako nam Marx ukazuje, radna snaga kao roba je osebujna i nije slična nijednoj drugoj. Upravo ova osobitost radne snage kao robe daje joj središnje mjesto u načinu proizvodnje koji se temelji na vrijednosti, budući da je sama upotrebna vrijednost radne snage (ili živa radna sposobnost) onaj ključni izvor (razmjenske) vrijednosti. Nadalje, kontradikcija između upotrebne vrijednosti i (razmjenske) vrijednosti ima dodatne implikacije, ako u obzir uzmemo samu proizvodnju i reprodukciju radne snage. Ova osebujna “proizvodnja” je dovoljno specifična da zaslužuje posebnu pažnju jer, koliko nam je poznato, nikada se radna snaga nije otkotrljala s tekuće vrpce.

Kako se onda proizvodi i reproducira radna snaga? Marx prepoznaje osobitost upotrebne vrijednosti radne snage. Ali, da li adekvatno razlučuje proizvodnju radne snage od proizvodnje druge robe? On piše:

…radno vreme potrebno za proizvodnju radne snage svodi [se] na radno vrijeme potrebno za proizvodnju tih životnih sredstava.5

Kad je postavio problem vrijednosti radne snage, Marx zaključuje da je ona jednaka radnom vremenu potrebnom za njezinu reprodukciju, kao što je slučaj s bilo kojom robom. Međutim, u ovom slučaju, ona je misteriozno reducirana na radno vrijeme potrebno za proizvodnju životnih sredstava za uzdržavanje radnika. Ali, kola puna “životnih sredstava” ne proizvode radnu snagu kao ready-made robu.

Ukoliko bismo usporedili proizvodnju radne snage s proizvodnjom bilo koje druge robe, vidjeli bismo da “sirovine” korištene u ovom proizvodnom procesu, tj. životna sredstva, svoju vrijednost prenose na finalni proizvod, dočim novi rad potreban kako bi se ova roba pretvorila u funkcionalnu radnu snagu toj robi ne dodaje vrijednost. Ako bismo inzistirali dalje na ovoj analogija, mogli bismo reći da se – s obzirom na vrijednost – radna snaga sastoji isključivo od mrtvog rada.

U gornjem navodu Marx reducira nužan rad potreban za proizvodnju radne snage na «sirovine» kupljene kako bi se obavila njezina (re)produkcija. Nikakav rad potreban da se ta sirovina, ta košara dobara pretvori u radnu snagu kao robu, Marx stoga ne smatra živim radom, i zaista, u kapitalističkom načinu proizvodnje, on se uopće ne drži potrebnim radom. To znači da su, ma kako nužne ove aktivnosti bile za proizvodnju i reprodukciju radne snage, one strukturno ustanovljene kao ne-rad. Ovaj potrebni rad Marx ne smatra radom jer se aktivnost pretvaranja sirovina ekvivalentnih nadnici u radnu snagu odvija u sferi odijeljenoj od proizvodnje i cirkulacije vrijednosti. Ove potrebne ne-radne aktivnosti ne proizvode vrijednost, ne zbog njihovih konkretnih obilježja, već prije stoga što se odvijaju u sferi kapitalističkog načina proizvodnje koja nije direktno posredovana oblikom vrijednosti.

Kako bi vrijednost postojala, ona mora imati svoje izvanjsko. Slično tome, kako bi rad postojao i služio kao mjerilo vrijednosti, mora postojati nešto izvanjsko radu (vratit ćemo se ovome u drugom dijelu). Dok bi feministice autonomističke škole zaključile kako svaka aktivnost koja reproducira radnu snagu proizvodi vrijednost6, mi bismo rekle da, kako bi radna snaga imala vrijednost, neke od ovih aktivnosti moraju biti odsječene ili odijeljene od sfere proizvodnje vrijednosti7.

II. Stoga reprodukcija radne snage pretpostavlja razdvajanje dviju različitih sfera

Kao što smo razložile gore, postoji sfera ne-rada ili ekstra-potrebnog rada koja zakriva proces transformacije mrtvog rada, to jest robe kupljene nadnicom, u živu radnu sposobnost koju zatječemo na tržištu. Sad moramo pobliže promotriti specifičnosti ove sfere.

Termini poput “reproduktivne sfere” su nedostatni za identifikaciju ove sfere, zato što se ono što pokušavamo imenovati ne može definirati kao specifičan niz aktivnosti prema njihovoj upotrebnoj vrijednosti ili konkretnom karakteru. Zaista, ista konkretna aktivnost, kao čišćenje ili kuhanje, može se odvijati u bilo kojoj od sfera: u jednom specifičnom društvenom kontekstu može proizvoditi vrijednost, a u drugom biti ne-rad. Reproduktivni zadaci kao što je čišćenje mogu se nabaviti kao usluge, a gotova jela mogu se kupiti umjesto vremena utrošenog na njihovu pripremu. Međutim, kako bismo u potpunosti razumjeli kako se – s onu stranu radne snage – rod reproducira, bit će nužno razlučiti reprodukciju koja je komodificirana, monetizirana ili masovno proizvedena od one koja to nije.

Budući da su postojeći koncepti proizvodnje i reprodukcije sami po sebi ograničeni, moramo iznaći preciznije termine kako bismo odredili ove dvije sfere. Od sada ćemo za njihovo imenovanje koristiti dva vrlo deskripitvna (i stoga prilično nezgrapna) termina: (a) direktno tržišno posredovana sfera (DTP) i (b) indirektno tržišno posredovana sfera (ITP). Nije nam namjera da istupimo sa žargonskim neologizmima, namjera nam je da ih koristimo kao preliminarne termine i da se koncentriramo na strukturne karakteristike ovih dvaju sfera. Tijekom naše prezentacije (vidi drugi dio) morat ćemo dodati drugi niz deskriptivnih termina (nadnični/nenadnični) kako bismo u tančine razradile nijansirane karakteristike ovih sfera.

Proizvodnja i reprodukcija radne snage zahtijeva čitav niz aktivnosti; neke od njih se provode u direktno tržišno posredovanoj ili DTP-sferi (one koje se kupuju kao roba, bilo kao proizvod bilo kao usluga), dok se druge odvijaju u onoj sferi koja nije direktno posredovana tržištem – ITP-sferi. Razlika između ovih aktivnosti ne leži u njihovim konkretnim karakteristikama. Svaka od ovih konkretnih aktivnosti – kuhanje, čuvanje djece, pranje/krpanje odjeće – nekad može proizvoditi vrijednost, a nekad ne, što ovisi prije o “sferi”, nego o aktualnom mjestu na kojem se javlja. Sfera stoga nije nužno dom. Niti je ova sfera definirana time da li se aktivnosti koje se odvijaju u njoj sastoje od takvih koje reproduciraju radnu snagu ili ne. Ona je definirana odnosom ovih reproduktivnih zadataka prema razmjeni, tržištu i akumulaciji kapitala.

Ta konceptualna distinkcija ima materijalne posljedice. U direktno tržišno posredovanoj sferi reproduktivni zadaci se obavljaju pod direktno kapitalističkim uvjetima, to jest, sa svim zahtjevima tržišta, bilo da se obavljaju u manifakturnom ili uslužnom sektoru. Pod prisilama i diktatom kapitala i tržišta proizvodnja dobara i usluga, bez obzira na njihov sadržaj, mora se provoditi na kompetitivnom planu s obzirom na produktivnost, efikasnost i uniformnost proizvoda. Indeks produktivnosti je temporalan, dok indeks efikasnosti pripada načinu na koji se input ekonomski iskorištava. Nadalje, uniformnost proizvoda rada za sobom povlači uniformnost radnog procesa, kao i odnosa onih koji proizvode prema onom što proizvode.

Odmah možemo vidjeti razliku između zadataka koji se obavljaju u ovoj sferi i onih izvan nje. U DTP-sferi stopa povrata uloženog za kapitalista je na prvom mjestu te stoga sve aktivnosti koje se provode – čak i kad su “reproduktivne” po svom karakteru upotrebne vrijednosti – moraju udovoljiti ili nadmašiti postojeću stopu eksploatacije i/li profita. S druge strane, izvan DTP-sfere način na koji oni koji reproduciraju radnu snagu upotrebne vrijednosti koriste nadnicu (putem reprodukcije njezinih nositelja) nije podvrgnut istim zahtjevima. Ako su uopće jednaki, ti načini su ipak jako varijabilni s obzirom na upotrebu vremena, novca i sirovina. Za razliku od DTP-sfere, ovdje nema direktne tržišne determinacije svakog aspekta procesa reprodukcije. (U drugom dijelu ćemo se pozabaviti indirektno tržišno posredovanom sferom reprodukcije koju organizira država.)

Indirektno tržišno posredovana sfera ima drugačiji temporalni karakter. 24-satni dan i 7-dnevni tjedan8 još uvijek organiziraju aktivnosti u ovoj sferi, ali “društveno potrebno radno vrijeme” nikad nije direktno faktor u toj organizaciji. Društveno potrebno radno vrijeme se primjenjuje na proces apstrakcije koji se zbiva kroz medijaciju tržišta i koji se utvrđuje prema količini vremena potrebnog u radnom procesu da bi se konkurentno prodao proizvod ili usluga. Bankrot i gubitak profita su faktori koji pritišću ovaj proces; jednako tako i inovativna upotreba mašinerije, kako bi se smanjilo vrijeme potrebno za proizvodnju dobara. Stoga povećanje profita ili udjela na tržištu dominira DTP-sferom. Naravno, mehanizacija je moguća i u ITP-sferi, a i bilo je puno inovacija takve vrste. U ovom slučaju, međutim, cilj nije da se omogući proizvodnja više upotrebnih vrijednosti u datoj količini vremena, već da se reducira vrijeme utrošeno na određenu aktivnost, obično tako da se više vremena može posvetiti drugoj ITP aktivnosti. Kad je riječ o brizi za djecu, na primjer, čak i ako se neke aktivnosti mogu provesti brže, djecu treba čuvati čitav dan, a ta količina vremena nije fleksibilna (vratiti ćemo se ovome u petom dijelu).

Osim toga, različiti oblici dominacije karakteriziraju svaku od ovih sfera. Ovisnost o tržištu, ili impersonalna asptraktna dominacija, organizira DTP-odnose proizvodnje ili reprodukcije, pomoću mehanizma usporedbe vrijednosti s obzirom na društveno potrebno radno vrijeme. Ta vrsta “direktnog tržišnog posredovanja” u ovoj sferi je apstraktna dominacija, i kao takva ona je oblik indirektne prisile određene na tržištu (“iza leđa proizvođača”). Dakle, nema strukturne potrebe za direktnim nasiljem, ili planiranjem, kako bi se rad po sebi alocirao.

Za razliku od toga, u ITP-sferi ne postoji mehanizam za usporedbu različitih izvedbi konkretnih aktivnosti koje se u njoj odvijaju – što hoće reći, kao društveno determiniranih. Njih ne može diktirati asptraktna tržišna dominacija i objektivne prisile društveno potrebnog radnog vremena, osim na indirektan način, takav da zahtjevi proizvodnje transformiraju zahtjeve održavanja radne snage izvan DTP-sfere. Umjesto toga, u podjelu ITP-aktivnosti uključeni su drugi mehanizmi i faktori, od direktne dominacije i nasilja do hijerarhijskih oblika suradnje ili u najboljem slučaju planirane alokacije9. Ne postoji impersonalni mehanizam ili način da se “racionalno” objektivno kvantificira, nametne ili izjednači vrijeme i energija utrošeni u ove aktivnosti ili to kome će one biti alocirane. Ako se pokuša “ravnopravno i pravedno” podijeliti ove aktivnosti, mora se uvijek iznova pregovarati, budući da nema načina da se kvantificira i izjednači “racionalno” utrošeno vrijeme ili energija. Što znači čistiti kuhinju, što znači čuvati djecu jedan sat: je li vaš sat brige o djeci jednak mom satu brige o djeci? Ta alokacija mora ostati konfliktno pitanje.

 

2. PLAĆENI/NEPLAĆENI

Marksističke feministice su često distinikciji između proizvodnje i reprodukcije dodavale još jednu: onu između plaćenog i neplaćenog rada. Kao i mnogi drugi prije nas, te kategorije držimo nepreciznima te preferiramo koristiti distinkciju nadnični/nenadnični. Kako dalje razlažemo DTP- i ITP-sferu u odnosu na ono što je plaćeno nadnicom ili nije plaćeno nadnicom, razjašnjavamo preklapanja ovih sfera kroz princip društvene validacije. Usput ćemo istražiti prigode u kojima se aktivnosti o kojima se radi mogu ili ne mogu nazvati radom; to jest, da li se u tom načinu proizvodnje kvalificiraju kao rad ili ne.

Razlika između plaćenog/neplaćenog s jedne strane i nadničnog/nenadničnog s druge zamagljena je oblikom nadnice, onim što moramo imenovati fetišom nadnice. Sama nadnica nije monetarni ekvivalent radu koji je obavio radnik koji je nadnicu primio, već zapravo cijena po kojoj radnici prodaju svoju radnu snagu, a koja je jednaka iznosu vrijednosti koja na ovaj ili onaj način ulazi u proces njihove reprodukcije, budući da se moraju ponovo pojaviti sljedećeg dana spremni i sposobni za rad10. Međutim, pokazuje se da su oni koji rade za nadnicu izvršili svoju dnevnu društvenu odgovornost onog trenutka kad je radni dan završio. Ono što nije plaćeno nadnicom ukazuje se kao svijet ne-rada. Stoga, sav se “rad”, čini se, plaća tautološki kao ono što je rad, budući da netko neće biti plaćen za ono što radi ukoliko nije “na poslu”. Međutim, nužno je prisjetiti se da je Marx pokazao da nijedan istinski živi rad nikad nije plaćen u obliku nadnice.

Ovo dakako ne znači da je pitanje da li je neka aktivnost nadnična ili nenadnična nevažno. Zaista, ona koja ne ide na posao ne dobiva nadnicu. Rad za nadnicu je jedini način na koji radnici mogu imati pristup sredstvima potrebnim za njihovu reprodukciju i za reprodukciju njihovih obitelji. Nadalje, validacija nadnicom kvalitativno utječe na aktivnost samu. Kad aktivnost koja je prethodno bila nenadnična postane nadnična, čak i ako je neproduktivna, poprima karakteristike koje nalikuju karakteristikama apstraktnog rada. Štoviše, činjenica da se radna snaga razmjenjuje za nadnicu čini njezinu izvedbu otvorenom racionalizacijama i usporedbama. Zauzvrat se od te radne snage očekuje u najmanju ruku društveno-prosječna izvedba – koja sadržava sve njezine karakteristike i intenzitet – koja je regulirana i odgovara društvenom prosjeku za tu vrstu rada (jasno, odsutnost vrijednosti čini nemogućom usporedbu s bilo kojom drugom vrstom rada). Pojedinac koji ne može isporučiti odgovarajuću izvedbu u potrebnoj količini vremena ubuduće neće moći prodati svoju radnu snagu. Stoga, nadnica potvrđuje činjenicu da se radna snaga uposlila adekvatno, dok je univerzalno prepoznaje kao društveni rad, ma kakva sama ta konkretna aktivnost bila ili da li je bila “produktivno” konzumirana.

Sad moramo razmotriti tu distinkciju između nadničnog i nenadničnog, utoliko što se ukršta s onom između ITP- i DTP-sfere. Ako razmatramo nadnične aktivnosti, mislimo na one koje su društvene11; one koje nisu nadnične su nedruštveno društvenog: nisu društveno potvrđene, ali su ipak dio kapitalističkog načina proizvodnje. Važno je, međutim, da se one ne ucrtavaju direktno na ITP- i DTP-sfere.

Vidimo kako u međuigri ovih četiriju termina postoje neke nadnične aktivnosti koje se preklapaju s onima iz ITP-sfere: one koje organizira država (državni sektor). U ovom ukrštenom nizu kategorija sfera ITP-aktivnosti presijeca se sa sferom nadničnog rada. Ove nadnične i ITP-aktivnosti su oblici državno organizirane reprodukcije koji nisu direktno tržišno posredovani (vidi Sliku 1). Te aktivnosti reproduciraju upotrebnu vrijednost radne snage, ali su nadnične i tako društveno potvrđene. Ipak, te aktivnosti ne proizvode vrijednost niti su podložne istim kriterijima direktnog tržišnog posredovanja (vidi gore). One su društvene jer su nagrađene društvenim oblikom vrijednosti. Budući da ne proizvode vrijednost, one su oblici reprodukcije koje predstavljaju kolektivni trošak za kapital: plaćene su indirektno odbicima iz kolektivnih nadnica i viška vrijednosti u obliku poreza.

Dopustite da sad još jednom preokrenemo stvari i pogledamo što nadnica kupuje; to jest, što je element nadnice, što konstituira razmjensku vrijednost radne snage. Nadnica kupuje robu potrebnu za reprodukciju radne snage, a kupuje i usluge koje sudjeluju u toj reprodukciji, ili direktno (plaćanjem privatne dadilje, na primjer) ili indirektno (na primjer, plaćanjem poreza za državni rashod za obrazovanje, koji je dio indirektne nadnice). Te usluge, bez obzira proizvode li vrijednost ili ne12, koštaju, a taj se trošak odražava u razmjenskoj vrijednosti radne snage: one, na jedan ili drugi način, impliciraju odbitak od viška vrijednosti.

Preostaju nam još aktivnosti koje nisu plaćene nadnicom i koje stoga ne povećavaju razmjensku vrijednost radne snage. Te aktivnosti su nedruštveno društvenog, ne-rad rada (vidi Dodatak 1). One su odsječene od društvene proizvodnje; i ne samo da se moraju ukazati kao, već također i biti ne-rad, to jest, one su naturalizirane13. One konstituiraju sferu čije je razdvajanje nužno da bi se omogućila proizvodnja vrijednosti: orodnjenu sferu.

U sljedećem dijelu ćemo se konačno vratiti pojedincima koji su dodijeljeni ovoj sferi. Ipak, prvo ćemo razmotriti drugu binarnost: javno/privatno.

Dodatak: O radu 

Po našem mišljenju, rad će se definirati, u opoziciji prema ne-radu, kao aktivnost koja je društveno potvrđena kao takva, zbog njezine specifične funkcije, njezinog specifičnog društvenog karaktera u datom načinu proizvodnje. Moguće su i druge osnove za definicije rada, navest ćemo neke od njih: razmjena između čovjeka i prirode, trošenje energije, razlikovanje između ugodnih/neugodnih aktivnosti. Međutim, držimo da nam nijedna od tih definicija ne može pomoći da shvatimo išta o karakteru nenadničnih ITP-aktivnosti. Te definicije u obzir uzimaju samo njihove konkretne karakteristike, a u slučaju nenadničnih ITP-aktivnosti to vodi banalnim ili apsurdnim deskripcijama. Je li tješenje djeteta razmjena s prirodom? Je li spavanje rad koji reproducira radnu snagu? Je li pranje zubi rad? Pranje nečijih tuđih zubi? Držimo da je naša definicija rada, mada se doima banalnom na prvi pogled, jedina sposobna da nadiđe ova besmislena pitanja i da uspostavi prikladnu početnu točku za istraživanje specifičnog karaktera ovih aktivnosti.

 

3. JAVNO/PRIVATNO

Mnogi koriste kategoriju “javno” kako bi označili državni sektor, dok marksističke feministkinje često koriste koncept “privatne” sfere kako bi označile sve unutar sfere kuće. Smatramo potrebnim čvrsto se držati tradicionalne dihotomije privatno/javno kao one koja razdvaja ekonomsko i političko, civilno društvo i državu, buržuja i građanina.14 Prije se kapitalizma termin “privatno” odnosio na kućanstvo, ili oikos, i bio je prihvaćen kao osnovna sfera ekonomije. Usporedno s napretkom kapitalističkog doba, privatna se sfera premjestila izvan samog kućanstva.

Ovdje uviđamo neadekvatnost koncepta “privatne sfere” kao mjesta izvan “javne sfere”, koje uključuje ekonomiju, kao što je npr. u feminističkoj teoriji. Privatno nije samo ono što se nalazi u okruženju doma i vezuje se uz kućanske djelatnosti; ono je ukupnost unutarkućanskih i izvankućanskih aktivnosti. Kao rezultat strukturnog razdvajanja ekonomskog i političkog (političke ekonomije), u skladu sa širenjem kapitalističkih društvenih (proizvodnih) odnosa, privatna sfera je sve više rasprostranjena, čime kuću čini samo jednim od mnogih stavki “ekonomskog” ili “privatnog”. Iz toga slijedi da je samo u kontekstu predmodernih odnosa, suprotno većini feminističkih iskaza, prije razdvajanja političkog i ekonomskog pod kapitalizmom, privatna sfera sačinjavala kućanstvo. Za razliku od toga, u modernom se kapitalističkom dobu raspon privatne eksploatacije širi cijelim socijalnim predjelom.

Gdje se nalazi “javno” ako je privatno sveukupnost produktivnih i reproduktivnih djelatnosti? Marx tvrdi da je javno apstrakcija iz društva u obliku države. Ova je sfera političkog i pravnog objektivna apstrakcija Prava odvojenog od stvarnih podjela i razlika koje čine civilno društvo. Za Marxa, ova apstrakcija ili razdvajanje mora postojati kako bi se postigla i sačuvala formalna jednakost (popraćena, bez ikakve sumnje, klasnom nejednakošću) potrebna vlastitom interesu privatnih vlasnika pri akumulaciji kapitala na neposredan način, ne kontroliran ili nametnut od strane države. To razdvaja modernu državu, pogodnu za kapitalističke vlasničke odnose, od drugih državnih uređenja usuglašenima s drugim načinima proizvodnje, bili oni monarhijski ili antičke demokracije.

To znači da moderna kapitalistička država i njezina “javna sfera” nisu mjesto koje uistinu postoji, nego apstraktna “zajednica jednakih građana”. Zato razlikovanje između sfera ekonomskih i političkih odnosa, uključujući odnose između nejednakih posredovane odnosima među “apstraktnim jednakim građanima”, podrazumijeva “građane” samo formalno jednake u skladu s državom i građanskim pravima. Kao rezultat toga, ovi se “pojedinci” čine jednakima na tržištu – iako su u “stvarnom životu” (privatnoj sferi civilnog društva) sve samo to ne.15 Ova apstrakcija, tj. “javno”, mora postojati upravo zato što je DTP-sfera uvjetovana tržištem, prostorom posredovanja radne snage, proizvedene neovisno jedna od druge u privatnim poduzećima u vlasništvu i rukovođene privatnim pojedincima (s vlastitim interesima).

U kakvom su odnosu, u tom slučaju, područja javno/privatno, političko/ekonomsko, država/civilno društvo s jedne strane, i ITP- i DTP-sfere s druge strane? Dodirna točka ovih područja označava trenutak njihova kostitutivnog razdvajanja, i definira one usidrene uz jedno od njih kao različita od drugih, kao drugačija. Ova je razlika određena time da li oni pojedinci definirani državom izravno razmjenjuju radnu snagu kao robu koju nose u sebi kao svoje vlasništvo, ili, ako je ta razmjena indirektno uvjetovana, preko formalno jednakih pojedinaca.

Sada smo spremni promotriti pojedince dodijeljene svakoj sferi. Ono što na prvi pogled vidimo kada pogledamo u začetke ovog načina proizvodnje su pojedinci koji imaju različita prava, prava definirana zakonom kao dva različita pravna bića: muška i ženska. Pri analizi opozicije spol/rod, vidjet ćemo kako se ovo pravno razlikovanje upisalo u “biološka” tijela tih pojedinaca. Za sada, moramo sagledati kako je dihotomija između javnog i privatnog udarila temelje opredjeljenja pojedinaca kao muškaraca i žena prema različitim sferama reproduciranja kapitalističkog totaliteta kroz njihovo razlikovno pravo ne samo na privatno vlasništvo, nego na ono vlasništvo koje pojedinci sami po sebi posjeduju.

Ovaj je specifični oblik vlasništva potreban generaliziranim najamnim odnosima jer vrijednost pretpostavlja formalnu jednakost između vlasnika dobara, kako bi se “slobodna” razmjena (kapitala i radne snage) odvila usprkos činjenici da postoji strukturna “stvarna” nejednakost između dvije različite klase: one koja posjeduje sredstva za proizvodnju i one koja je izvlaštena tog oblika posjedovanja. No, “slobodna razmjena” može se pojaviti samo kroz poricanje te klasne razlike, kroz njezino premještanje na drugu opoziciju: građanin i drugi, ne između pripadnika suprotstavljenih klasa, nego između onih unutar iste klase. Kako bi osnovali buržujski način proizvodnje, bilo je potrebno da svim radnicima bude podarena jednakost pod znakom “građanina”. Historijski gledano, “građanin” samo označava posebnu kategoriju kojoj i vlasnici nekretnina i određeni proleteri mogu pripadati. Kao što kapitalistički pravni odnosi poriču klasu rekonstitucijom razlike između građanina i drugog, historijski su uvjeti, pod kojima je sam buržujski način proizvodnje uspostavljen, bili razni oblici neslobode. Iz tog se razloga termini građanin i drugi preslikavaju na termine (bijeli) muškarac/ ne-(bijeli)muškarac.

Na primjer, pod uvjetima robovlasništva u Sjevernoj Americi, klasifikacija bijelac je bila potrebna kako bi se održalo vlasništvo gospodara nad robovima. Žene su isto bile klasificirane kao drugi, ali, kao što ćemo vidjeti, iz drugih razloga. Činjenica koju se isplati spomenuti jeste da je unutar odnosa bijelac/osoba i obojeni/žena, održavanje neokaljanosti “bijelog gospodara”, za razliku od “crnog roba”, od krajnje važnost – isto kao i striktno održavanje dominantnog gospodara označitelja jednakosti (“bijela krv” koja podrazumijeva “bijele majke”) budućim generacijama buržuja. Iz toga slijedi da je razlikovanje između bijelih i ne-bijelih žena isto tako bilo dubinski regulirano kako bi se sačuvala takva klasifikacija, unutar mješovitog konteksta plantažne proizvodnje dobara u Novom Svijetu i uspona industrijskog kapitalizma.16

Usprkos tome, ono što konstituira opoziciju građanin/drugi u ovom se načinu proizvodnje ne temelji na negativnoj definiciji ropstva, nego na “slobodnom” radu, koji se sastoji od onih koji imaju (za razliku od onih koji nemaju) istu formalnu slobodu. “Slobodan rad”, kako ga je Marx definirao (tj. tehnička definicija slobode za najamnog radnika), pretpostavlja nešto što bismo mogli zvati “dvostrukom slobodom”:

“Prema tome, radi pretvaranja novca u kapital mora vlasnik novca da zatiče na robnom tržištu slobodnog radnika , slobodnog u dvostrukom smislu, da kao slobodna ličnost raspolaže svojom radnom snagom kao svojom robom, a da, s druge strane, nema na prodaju drugih roba, da je lišen svega i gol, da je slobodan od svih stvari potrebnih za ostvarenje svoje radne snage.”17

No, nisu li žene uvijek bile najamni radnici? Naravno da su žene od početka kapitalizma bile potporanj radne snage, i njihov je radni kapacitet kapital koristio; tek su nedavno postale vlasnice vlastite radne snage, s dvostrukom slobodom. Prije zadnjih četvrt stoljeća, žene su uistinu bile oslobođene od proizvodnih sredstava, ali nisu bile slobodne da prodaju svoju radnu snagu kao vlastitu.18 Sloboda je vlasništva, koja uključuje mobilnost između vrsta poslova, historijski bila samo za pojedine a na štetu drugih. Oni koji su se borili za političku i “javnu” slobodu, ili dvostruku slobodu, našli su se u dvostrukoj nepogodnosti. Bili su prisiljeni iznijeti argumente u ime njihove jednakosti (koja to zapravo nije), dok su istovremeno u protuslovlju s drugima koji su se identificirali s istom borbom za jednakost pod drukčijim uvjetima.19

Ovo se posebno odnosi na žene koje su uhvaćene između potraživanja slobode kao idealne, jednake ličnosti, i slobode kao različite. Tomu je tako zbog njihove “stvarne razlike” koja pod kapitalizmom nije niti idealna niti ideološka, nego utemeljena i strukturno reproducirana kroz prakse koje definiraju žene kao različite. Ova “prava razlika” je zapletena u mrežu uzajamno konstitutivnih i potkrijepljenih odnosa koji obavezno pretpostavljaju građanina, državu i javnu sferu, kojima bi žena mogla poslužiti za ljudska i građanska prava s jedne, i reproduktivna prava s druge strane.

U tu svrhu, čak ako je i istina da je formalna sloboda sama preduvjet za proizvodnju vrijednosti i razmjenu, ipak je ono što je organizirala – civilno društvo buržujskih pojedinaca – bilo potrebno za kontinuiranu reprodukciju javne ili pravne sfere. Pravo da se “bude jednak” i samim time jednako vrijedan ne reorganizira samo po sebi podjelu vlasništva, niti, kao što ćemo vidjeti, uvjete mogućnosti za akumulaciju kapitala. Ove sfere djeluju po dogovoru. Da tome nije tako bilo bi moguće iskorijeniti stvarne postojeće forme historijski specifičnih “razlika” kroz pravne i “političke akcije”, u okvirima države.To bi dovelo do ukinuća privatne kroz javnu sferu – revolucija kroz reformu koja je strukturno nemoguća

 

“Jednakost” kao dvostruka sloboda jest sloboda da se bude strukturno izvlašten. To ne znači da se to ne isplati. Pitanje glasi, može li to postati isplativo kapitalu, državi i njegovim popratnim aparatima dominacije? Kao što je većina nas iz prve ruke iskusila, rodno razlikovanje je prisutno dugo nakon što je razlikovna sloboda ukinuta za većinu žena. Ako je ova razlikovna sloboda uistinu ono što je opredijelilo žene za ITP-sferu, zašto njezino ukidanje nije “oslobodilo” žene od kategorije “žene” i orodnjene sfere reprodukcije?

Dvostruka sloboda i spolno slijepo tržište

Gledajući povijest kapitalističkog načina proizvodnje, pažnju privlači činjenica da u mnogim slučajevima, čim su nejednakosti osigurane pravnim mehanizmima, one mogu započeti samostalni život, čineći svoju osnovu u zakonu suvišnom. Kako su žene u brojnim zemljama polako ali sigurno dobile jednaka prava u javnoj sferi, isti je mehanizam koji je pojačao nejednakost u “privatnoj sferi” ekonomije tržišta rada već bio toliko uvriježen da je mogao djelovati kao odigravanje nekog misterioznog prirodnog prava.

Ironično, reprodukcija dvojne sfere roda, i priklanjanje žena jednoj od njih a ne drugoj, perpetuirana je i konstantno ponovno uspostavljena samim mehanizmima “spolno slijepog” tržišta rada, koje ne postiže za muškarac/žena distinkciju direktno, nego za distinkciju cijena, ili za razmjensku vrijednost njihove radne snage. Odista, tržišta rada, ako žele ostati tržišta, moraju biti “spolno slijepa”. Kao mjesta razmjene jednakovrijednih komponenata, tržišta su dužna zamagliti konkretne razlike u jednostavnoj usporedbi apstraktnih vrijednosti. Kako onda ovo “spolno slijepo” tržište reproducira rodne razlike?

Jednom kada je grupa pojedinaca, žena, definirana kao “one koje imaju djecu” (vidi Dodatak 2) i jednom kada je ova društvena aktivnost, tj. “imanje djece”, strukturno formirana kao smetnja20, žene su definirane kao one koje dolaze na tržište rada s mogućim lošijim položajem. Ovo sistematsko razlikovanje (kroz tržišno determiniran rizik identificiran kao “potencijal” za rađanje) svrstava uz ITP-sferu one koje nose označitelj žena . Zato što je kapital “spolno slijepa” apstrakcija, time se žene upravo kažnjava zbog seksa, iako je ta “spolna razlika” nastala iz kapitalističkih društvenih odnosa, i u potpunosti je potrebna za reprodukciju samog kapitalizma. Može se zamisliti hipotetsku situaciju u kojoj se poslodavac nije raspitao o rodu kandidata, ali je nagradio samo one koji su “najmobilniji” i one koji su “najpouzdaniji i uvijek na raspolaganju”; čak bi se i u ovom slučaju rodna pristranost pojavila jaka kao i uvijek. Očito je protuslovno da jednom kada spolne razlike postanu strukturno definirane i reproducirane, žena kao nositelj radne snage s višom društvenom cijenom postaje svoja suprotnost: jeftino dobro koje proizvodi radnu snagu.

Ne treba napomenuti da su bolje plaćeni poslovi oni za koje je potrebna određena razina umijeća, tj. oni koji se plaćaju više od reprodukcije jedne osobe. U tim su sektorima koji traže kvalificiranost kapitalisti spremni investirati u umijeća radnika, znajući da će na duge staze od toga profitirati. Zato će preferirati radnu snagu koja ima veće izglede da bude najpouzdanija u duljem periodu. Ako bi radnica mogla otići, tada ona ne bi bila tako dobra investicija i imala bi nižu cijenu. Ova etiketa s nižom cijenom, fiksirana uz one koje izgledaju kao vrsta ljudi koji “imaju djecu”, nije predodređena onim vještinama koje su stvorene u ITP-sferi. Čak i ako se sfera na koju je žena degradirana sastoji od djelatnosti koje zahtijevaju cjeloživotno obučavanje, to ne povećava cijenu njezine radne snage – niti jedan poslodavac ne mora platiti za svoju stečevinu. Iz toga slijedi da kapital može koristiti žensku radnu snagu kratkoročno i jeftino.

Opća tendencija prema “feminizaciji” zapravo nije orodnjavanje spolno slijepog tržišta; prije se radi o pokretu kapitala prema korištenju jeftine kratkoročne fleksibilizirane radne snage u postfordističkim, globaliziranim uvjetima akumulacije, sve više nekvalificiranog i “one koja se pojavljuje u zadnji trenutak”. Ovu tumačenje feminizacije moramo uzeti kao osnovno, i to prije nego li se pozabavimo porastom uslužnog sektora i sve većom potražnjom za njegovateljskim i afektivnim radom, koji je dio “feminizacijskog okreta”, historijskog okreta koji se pojavljuje uz dinamično razvijanje kapitalističkih društvenih odnosa, što ćemo vidjeti u zadnja dva dijela teksta. Ali prvo moramo sumirati što smo do sada naučili o rodu, i okušati se u definicijama. To zahtijeva analizu i i kritiku još jednog uobičajenog binarnog termina: spol i rod.

Dodatak: O ženama, biologiji i djeci

Definicija žena kao “onih koje imaju djecu” pretpostavlja neizostavnu vezu između 1. činjenice posjedovanja biološkog organa, maternice, 2. nošenja djeteta, trudnoće, 3) imanja specifičnog odnosa prema produktu te trudnoće. Sumiranje tih činjenica nejasnim čini:

1. S jedne strane, mehanizme koji sprečavaju, iskazuju sklonost ili nameću činjenicu da će netko s maternicom zatrudnjeti, i koliko će se često to događati.21 Ovi mehanizmi uključuju: instituciju braka, dostupnost kontracepcijskih sredstava, mehanizme koji nameću heteronormativnost, i (u najmanju ruku još dugo i na mnogim područjima) zabranu/sram vezan uz prakse seksa koje ne vode do trudnoće (oralni/analni seks, itd.);

2. S druge strane, promjenjiva definicija toga što je dijete i koju razinu skrbi zahtijeva. Iako je postojao period u kojemu su djeca smatrana poluživotinjama, poluljudskim stvorovima koji su samo trebali biti čišćeni i hranjeni sve dok ne postanu mali odrasli, tj. dok ne postanu sposobni za rad, suvremena stvarnost djetinjstva i njegovih zahtijeva, često “imanje djece” čine poslom bez kraja.

 

4. SPOL/ROD

Sada možemo adresirati pitanje roda. Dakle, što je rod? Za nas, rod je vezanje određene skupine pojedinaca za specifičnu sferu društvenih aktivnosti. Posljedica tog vezanja je istovremena, neprekidna reprodukcija dva odvojena roda.

Ti se rodovi konkretiziraju kao cjelina idealnih karakteristika koje definiraju bilo “maskulino”, bilo “feminino”. Međutim same te karakteristike su – kao popis bihevioralnih i psiholoških kvaliteta – podložne preobrazbi tijekom povijesti kapitalizma; odnose se na određene periode; odgovaraju određenim dijelovima svijeta; i čak unutar onoga što bismo mogli nazvati “Zapadom” – nisu nužno pripisane na isti način svim ljudima. No kao binarnost postoje u međuodnosu bez obzira na vrijeme i prostor, makar je sam način na koji se manifestiraju uvijek u mijeni.

Spol je drugo naličje roda. Prihvaćajući teoriju Judith Butler kritiziramo binarnost rod/spol kako je ona opisivana u feminističkoj literaturi prije 1990-ih godina. Butler ispravno pokazuje da su i spol i rod društveno konstruirani te k tome da je upravo “socijaliziranje” ili uparivanje “roda” s kulturom svelo spol na onaj “prirodni” pod u binarnoj prirodi/kulturi. Također se slažemo da su binarne društvene kategorije te koje istovremeno de-naturaliziraju rod dok naturaliziraju spol. Za nas, spol je naturalizacija dualne projekcije roda na tijela, sjedinjujući biološke razlike u diskretne oprirodnjene sličnosti.

Dok je Butler došla do tog zaključka kritiziranjem egzistecijalističke ontologije tijela22, mi smo do nje došle kroz analogiju s drugim društvenim formama. Vrijednost, poput roda, iziskuje svoj drugi, “prirodni” pod (tj. svoju konkretnu manifestaciju). Doista, dualni odnos između spola i roda kao dvije strane kovanice odgovara dvojnim aspektima robe i fetišizma robe. Kao što smo prethodno objasnile, svaka roba, uključujući radnu snagu, istovremeno je upotrebna i razmjenska vrijednost. Odnos između robâ društveni je odnos između stvari te materijalni odnos između ljudi.

Slijedeći tu analogiju, spol je materijalno tijelo koje se veže za rod, kao što se uporabna vrijednost veže za (razmjensku) vrijednost. Fetišizam roda je društveni odnos koji izvodi na tim tijelima tako da se doima prirodnom karakteristikom samih tijela. Dok je rod apstrakcija spolne razlike od svih njezinih konkretnih karakteristika, ta apstrakcija preobražava i determinira tijelo za koje je vezana – kao što realna apstrakcija vrijednosti transformira materijalno tijelo robe. Rod i spol zajedno pridaju onima u koje su upisani prirodnu sličnost (“s fantomskom objektivnošću”), kao da je društveni sadržaj roda “upisan na kožu” konkretnih pojedinaca.

Transhistorizacija spola odgovara kritici kapitala koja osporava da je uporabna vrijednost transhistorijska, prije no historijski specifična za kapitalizam. Tu se misli da je uporabna vrijednost ono što zasigurno preostaje nakon revolucije; na što se gleda kao na oslobađanje uporabne vrijednosti iz kukuljice razmjenske vrijednosti. Što se naše analogije između spola i roda tiče, otišle bismo korak dalje te rekle da su i rod i spol historijski determinirani. Također su u potpunosti društveno konstruirani i možemo ih ukinuti isključivo istodobno – kao što će se razmjenska i uporabna vrijednost morati zajedno ukinuti u procesu komunizacije. U svjetlu toga, naša feministička analiza teorije vrijednosti odraz je kritike Judith Butler utoliko što gledamo na binarnost spol/rod kao društveno determiniranu binarnost koju proizvode društveni uvjeti specifični za modernost.

I. Denaturalizacija roda

No rod nije samo statičan društveni oblik. Apstrakcija roda sve više postaje denaturalizirana te stvara dojam da je spol to više konkretan i biološki. Drugim riječima, ako su spol i rod dvije strane iste kovanice, odnos između roda i njegovog naturaliziranog pandana nije stabilan. Među njima postoji potencijalna diskrepancija koju neki zovu “zabrinjavajućom”, a mi je zovemo “denaturalizacijom”.

Tijekom vremena rod je postao još apstrahiraniji, definirajući spolnost/seksualnost sve više i više arbitrarno. Čini se da marketizacija i komodifikacija roda sve više i više od-prirodnjuju rod od oprirodnjenih bioloških uloga. Moglo bi se reći da sam kapitalizam dekonstruira i odprirodnjuje rod. Priroda – čija je sve veća i veća suvišnost u suprotnosti s tekućom nužnošću roda – doima se kao pretpostavka roda prije no njezina posljedica. Da pojasnimo promišljanje “problema” kapitala s radnom snagom: “priroda” (“prirodna” strana binarnosti spol/rod) postaje sve izlišnijiom u generacijskoj reprodukciji proletarijata, dok troškovi pripisani “ženskim” tijelima – ili antipodu spola – postaju sve nezaobilaznijom stavkom u kapitalističkoj akumulaciji u obliku opće tendencije prema feminizaciji. Stoga je reprodukcija roda od velike važnosti – kao radna snaga s niskim troškovima, dok je rezervna armija proletarijata kao višak populacije sve zalihosnija.

Ono što ženski rod znači – što je društveno upisano na “naturalizirana”, “spolno naglašena” tijela – nije samo niz “femininih” ili orodnjenih karakteristika, već u biti etiketa sa cijenom. Biološka reprodukcija ima društvene troškove koji su iznimka za prosječnu (mušku) radnu snagu; ona postaje teret onima čiji joj je trošak pripisan – bez obzira mogu li ili žele imati djecu. Upravo se u tom smislu tu radi o apstrahiranju, orodnjenom prosjeku, što se opet odražava na organizaciju tijela na isti način kao što se i razmjenska vrijednost, slijepi tržišni prosjek, odražava natrag na proizvodnju, uobličavanje i transformaciju organizacije karaktera društvene proizvodnje i podjele rada. U tom smislu transformacija stanja rodnih odnosa djeluje bez znanja onih koje definira. I u tom se smislu rod neprestano ponovno nameće i ponovno naturalizira.

 

5. POVIJEST RODA UNUTAR KAPITALIZMA: OD STVARANJA ITP-SFERE DO KOMODIFIKACIJE ORODNJENIH AKTIVNOSTI

Da bismo razumjeli dijalektički proces denaturalizacije i ponovne naturalizacije prvo moramo ući u trag preobrazbama unutar rodnih odnosa tijekom trajanja kapitalističkog načina proizvodnje te ih pokušati periodizirati. Na toj konkretnoj razini, postoje mnoge moguće ulazne točke, a mi smo se odlučile za periodizaciju obitelji, budući da je obitelj ekonomska jedinica koja spaja direktno tržišno posredovanu sferu (DTP-sferu) i indirektno tržišno posredovanu sferu (ITP-sferu) koje pak razgraničavaju aspekte proleterske revolucije. Moramo pokušati shvatiti odgovaraju li promjene u obitelji preobrazbama u procesu valorizacije rada.

I. Prvobitna akumulacija i proširena obitelj

Za doba trajanja prvobitne akumulacije, kapitalistička se klasa našla pred velikim problemom: kako savršeno ugoditi odnos između ITP- i DTP-sfera a da bi radnici, u jednu ruku, bili prisiljeni preživljavati isključivo tako da prodaju svoju radnu snagu i, u drugu ruku, da im bude dodijeljeno taman dovoljno osobne imovine da se mogu i dalje održati na životu i to tako da se ne povećaju troškove radne snage.23 Doista, ITP-sfera je u trenutku svojeg nastanka morala je preuzeti na sebe što više reprodukcije radne snage, biti što je moguće veća, ali taman toliko dovoljna da su razmjeri samoopstanka ipak diktirali uobičajeno ponovno pojavljivanje nove radne snage na tržištu. Stoga je nadopunjavanje nadnice ITP-aktivnostima bilo podređeno tržištu kao nužna pretpostavka najamnih odnosa i kapitalističke eksploatacije i kao njihova izravna posljedica.

Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće obitelj – usidrena u domu kao proizvodnoj jedinici – postala je ekonomska jedinica koja posreduje između ITP- i DTP-sfere reprodukcije radne snage. No u prvom dijelu 19. stoljeća – dok god nije bilo sustava mirovinskog osiguranja i dok god se od djece očekivalo da odlaze raditi već prije ulaska u pubertet – obitelj je činilo nekoliko generacija koje su obitavale u istom domu. K tome, aktivnosti ITP-sfere nisu obavljale samo udane žene; zapravo su u obavljanju tih aktivnosti sudjelovala i djeca, bake i druge srodne žene, pa i podstanari. Iako su samo “pojedinačno slobodni” odrasli muški članovi obitelji mogli biti legalni posjednici nadnice, to nije značilo da odrasle žene i mala djeca nisu također radili izvan doma.

Štoviše, na početku industrijalizacije žene su predstavljale trećinu radne snage. Žene, kao i djeca, nisu mogle odlučivati hoće li i gdje raditi, ili kakav će rad obavljati; muževi i očevi su ih manje-više su ih podugovarali. (Marx to čak uspoređuje s nekim oblicima trgovine robljem: muška glava obitelji pregovarala je o cijeni radne snage svoje žene i djece te je on odbijao ili prihvaćao neki posao. I ne zaboravimo da su u nekim zemljama, poput Francuske i Njemačke, žene dobile pravo da rade bez dopuštenja muževa tek u 1960-im i 1970-im godinama). Daleko od toga da je u pitanju bio znak emancipacije žena ili modernih pogleda njihovih muževa; žene koje su radile izvan doma bile su nesumnjiv pokazatelj siromaštva. Mada se od udanih žena općenito očekivalo da ostanu doma, ako si je obitelj to mogla priuštiti (gdje se su često bavile proizvodnjom u kućnoj radinosti, naročito za tekstilnu industriju), mnoge se žene nikada nisu udavale – naime udaja je bila skupa – a neke nisu mogle zatrudniti i stvoriti vlastitu obitelj. Roditelji su počesto slali mlađe kćeri u druge obitelji da postanu sluškinje ili kućne pomoćnice zbog čega su “službeno” bile neudane. Dakle, za ITP-sferu uvijek bile zadužene, a za nadnice muškarci (moglo bi se reći, po definiciji); dva roda i dvije sfere aktivnosti nisu vodile računa jedna u drugoj u to doba.

II. Nuklearna obitelj i fordizam

U drugom dijelu 19. stoljeća, u dijelu povijesti koju neki nazivaju drugom industrijskom revolucijom, došlo je do progresivnog pomaka prema nuklearnoj obitelji kako ju shvaćamo danas. Kao prvo, nakon desetljeća radničkih borbi, država se umiješala kako bi ograničila zaposlenost žena i djece, djelomično zato što se našla pred krizom reprodukcije radne snage. Radna snaga je trebala postati kvalificiranija (primjerice, pismenost je sve više postajala vještinom potrebnom za pristup radnom mjestu) te se sve više pažnje pridavalo obrazovanju djece. Pojavila se nova kategorija – kategorija djetinjstva, sa svojim specifičnim potrebama i razvojnim fazama. Briga o djeci postala je komplicirana te je više nisu mogli obavljati starije sestre i braća.24

Taj je proces dosegao svoj vrhunac s fordizmom i njegovim novim standardima potrošnje i reprodukcije. S uopćavanjem mirovinskog osiguranja i staračkim domovima, različite generacije obitelji su se razdvojile u zasebne domove. Raspodjela obiteljskih odgovornosti između muža i žene postala je strogo definirana odvajanjem sfera. ITP-aktivnosti koje su žene nekada iznosile zajedno s drugim ženama (poput pranja odjeće) postale su individualna odgovornost jedne odrasle žene po kućanstvu. Život udane žene počesto je bio u potpunosti ograničen na ITP-sferu. Bila je to sudbina većine žena, a njihovi cjelokupni životi (uključujući njihovu osobnost, želje itd.) bili su određeni tom sudbinom.

Upravo je stoga s nuklearnom obitelji (u određenom periodu kapitalizma, i, što je još važnije, u određenom području svijeta) rod postao stroga binarnost, mapiranjem dvije strane u direktnom sukobu sa sferama. To je postalo stroga norma što ne znači da su se svi uklopili u nju. Mnoge feministkinje koje se referiraju na rod kao skup karakteristika koje definiraju “feminino” i “maskulino” imaju na umu norme iz tog povijesnog razdoblja. Od tada se pojedinci koje označujemo kao žene rađaju s drugačijim životnim sudbinama od pojedinaca koje označujemo kao muškarce – živjeli su “na drugim planetama” te su socijalizirani kao dvije distinktivne vrste subjekata. Ta distinkcija pak prevazilazi sve klase.

Kada više nisu imale pomoć ostalih članova u obitelji, udane su žene obavljajući ITP-aktivnosti izolirane u vlastita četiri zida bile prisiljene same ponijeti cjelokupni teret ITP-aktivnosti. Ta izoliranost ne bi bila moguća da se nisu pojavili kućanski aparati koji su pretvorili većinu najzahtjevnijih fizičkih zadaća u svakodnevne obaveze koje se može odraditi bez tuđe pomoći. Stroj za pranje rublja, uvođenje tekuće vode u dom, bojler itd. – pomogli su u drastičnom smanjenju utrošenog vremena na neke od ITP-aktivnosti. No svaka minuta dobivena time nije znatno povećala slobodno vrijeme kućanica. Svaki dobiveni trenutak morao se iskoristiti za povećanje standarda reprodukcije: odjeća se prala češće, obroci su postali raznolikiji i zdraviji i, što je najvažnije, briga o djeci je postala sveprožimajućom ITP-aktivnošću, od brige o novorođenčetu do osiguravanja dječjih aktivnosti u njihovo slobodno vrijeme.

III. 1970-e godine: Realna supsumpcija i komodifikacija ITP-aktivnosti

Komodifikacija ITP-aktivnosti očito nije nov fenomen. Od začetaka kapitalizma bilo je moguće kupiti gotove obroke umjesto da ih sami pripremate, kupiti novu odjeću umjesto da je sami popravljate, platiti slugu da pazi na djecu ili obavi kućanski rad. Međutim, to su bile povlastice srednje i više klase. Zapravo svaki put kada neka ITP-aktivnost postane roba, mora je se platiti dijelom nadnice. Stoga bi masovna potrošnja tih roba bila izvediva samo u periodima stabilnog rasta nadnica, budući da su te usluge – ukoliko su samo formalno supsumirane – povećavale razmjensku vrijednost potrebnog rada obrnuto proporcionalno od viška vrijednosti.

Međutim, kao posljedica mogućnosti koje je otvorila realna supsumpcija, vrijednost nekih od tih roba porasla je istodobno s početkom njihove masovne proizvodnje. Unapređenje produktivnosti učinilo je te robe sve priuštivijima, a neke od njih – pogotovo gotovi obroci i kućanski aparati – postali su sporo ali sigurno priuštivi od nadnice. Unatoč tome neke je ITP-aktivnosti teže komodificirati po dovoljno niskoj cijeni a da ih se može priuštiti od svake plaće. Čak i ako je moguće komodificirati brigu o djeci, svejedno nije moguće unaprijediti produktivnost u tolikoj mjeri da bi njezini troškovi postali još manji. Čak i ako je moguće efikasnije obaviti hranjenje, pranje odjeće itd., vrijeme potrebno za brigu o djeci nikada se ne može smanjiti. Na djecu se ne može paziti brže: mora se voditi računa o njima 24 sata na dan.

Ali jeste moguće racionalizirati brigu o djeci, primjerice tako da je država organizira i na taj način smanjuje omjer dijete-odrasla osoba. Ipak postoje ograničenja, npr. o koliko se djece istovremeno može brinuti jedna osoba, naročito ako za to vrijeme mora pružati specifičan standard socijalizacije, znanja i discipline. Taj rad također može obavljati i najjeftinija moguća radna snaga, tj. žene čija bi nadnica bila niža od nadnice majke koja radi. No u tom slučaju se ITP-aktivnosti prebacuju na najslabije plaćeni sloj stanovništva. Dakle, problem se time ne smanjuje; njegovi negativni učinci se redistribuiraju na siromašne imigrantkinje i nebijele žene.

Iz svega toga vidimo da sve te mogućnosti imaju svoja ograničenja: uvijek preostaje nešto što ćemo nazvati prezrenošću25, tj. ono što se ne može supsumirati ili nije vrijedno supsumpcije. Očito se ne radi o prezrenosti per se – ono opstoji kao izopćenje zbog kapitala te poprima oblik prema njemu. Uvijek postoji taj preostatak koji mora ostati van tržišnih odnosa, a pitanje toga tko to mora obaviti unutar obitelji u najmanje je ruku – sporno pitanje.

 

6. KRIZA I MJERE ŠTEDNJE: PORAST IZOPĆENOSTI

Svi znakovi u trenutnoj krizi ukazuju na to da će država biti sve manje voljna organizirati ITP-aktivnosti, budući da one predstavljaju samo trošak. Troškovi brige o djeci i starijima, kao i zdravstveni sustav, prvi dolaze na red za rezove, a da ne spominjemo obrazovanje i izvanškolske aktivnosti. Oni će postati DTP-aktivnosti za one koji ih mogu priuštiti (privatizacija) ili potonuti u sferu neplaćenog indiretnog tržišnog posredovanja – i tako povećati prezrenost tih aktivnosti.

Razmjere toga tek treba odrediti, no trendovi u zemljama pogođenim krizom već jasno naznačuju smjer. U SAD-u i većini zemalja Eurozone (sa značajnom iznimkom Njemačke), vlade režu svoju potrošnju kako bi smanjile omjer državnog duga i brutto domaćeg proizvoda.26 Zemlje poput Grčke, Portugala i Španjolske, ali isto tako i Ujedinjeno Kraljevstvo, drastično smanjuju omjer svoje potrošnje na zdravstvo i brigu o djeci. U Grčkoj i Portugalu zatvaraju javne vrtiće. Narušavanje prava trudnica na rodiljni dopust i rodiljne naknade ili da nastave raditi na istom mjestu nakon dopusta, zamijećeni su u Grčkoj, Portugalu, Italiji i Češkoj.27 U Ujedinjenom Kraljevstvu gdje se državni vrtići zatvaraju jedan za drugim, situaciju je dobro opisala antikapitalistička feministička grupa Feminist Fightback angažirana u kampanji za vrtiće u općini Hackney:

“Diljem Ujedinjenog Kraljevstva, lokalne su vlasti započele s najavama značajnih smanjenja financiranja socijalnih usluga, od knjižnica i zdravstva do dječjih igrališta i umjetničkih skupina, od centara za pomoć žrtvama silovanja do onih koji pružaju pomoć žrtvama obiteljskog nasilja. Za žene su naročito važne temeljite posljedice po ustanove za brigu o djeci koje financiraju grad i lokalne zajednice te za laburističke centre Sure State koji pružaju mnoštvo usluga roditeljima za ‘prvu ruku’”28

U zemlji u kojoj sâm premijer zagovara organiziranje društveno korisnog rada na “dobrovoljnoj razini” u okviru svoje središnje politike “velikog društva”, kulture “u kojoj se ljudi u svojem svakodnevnom životu, u svojim domovima, u svojem susjedstvu, na svojem radnom mjestu (…) osjećaju i slobodno i dovoljno moćno da pomažu sebi i svojim vlastitim zajednicama”29, antidržavne feministkinje se nalaze pred dvojbom:

“Naš je cilj opskrba ‘unutar i protiv države’. Postavlja se ključno pitanje u borbi za javna dobra i dijeljenje resursa i radne snage: kako ćemo zajamčiti da naši autonomni napori da reproduciramo svoje vlastite zajednice naprosto ne stvore ‘veliko društvo’ za premijera Camerona? I da na taj način nećemo potvrditi logiku prema kojoj moramo sami osigurati sredstva za sebe ako država to već ne želi?”30

Borba za vrtiće koja se odvijala u Poznanu u Poljskoj tijekom 2012. godine također odražava tu dilemu. Lokalna vlast polagano prebacuje sve javne vrtiće u privatne ustanove kako bi uštedila. Kada su vlasnici jednog od vrtića prosvjedovali zajedno s roditeljima i aktivistima protiv privatizacije, lokalne vlasti su se domislile da radnici sami organiziraju rad vrtića, no nisu im pružili ikakve poticaje ili jamstva. Zbog svih nejasnoća u prijedlogu vlasti, tu su opciju naposljetku odbili i radnici i roditelji.31

Međutim, čini se da neke marksističke feministkinje veličaju samoorganizaciju ITP-aktivnosti od strane žena kao nužan korak prema stvaranju alternativnog društva. Na primjer Silvia Federici u svojem tekstu Feminism and the Politics of the Common in an Era of Primitive Accumulation iz 2010. godine tvrdi: “Ako je kuća oikos na kojemu se gradi ekonomija, tada su žene – povijesno kućne radnice i kućne zatvorenice – te koje moraju preuzeti inicijativu i ponovno učiniti kuću središtem kolektivnog života, života koji prožimaju mnogi ljudi i oblici suradnje, pružajući sigurnost bez izolacije i fiksiranja, dopuštajući dijeljenje i kruženje vlasništva zajednice, prije svega polaganjem temelja za kolektivne oblike reprodukcije. (…) Još treba razjasniti da dodjeljivanje zadatka stvaranja zajedničke/kolektivne reprodukcije ženama, ne znači ustupiti naturalističkom shvaćanju ‘ženskosti’. Sasvim je razumljivo da bi mnoge feministkinje to smatrale ‘sudbinom gorom od smrti’. (…) Ali da citiram Dolores Hayden, reorganizacija reproduktivnog rada, a time i reorganizacija strukture stanovanja i javnog prostora, nije pitanja identiteta; to je pitanje rada i, možemo dodati, pitanje moći i sigurnosti.”32

Silvia Federici je u pravu – uistinu smatramo tu mogućnost gorom od smrti. Ali njezin odgovor na taj prigovor, koji dosta slobodno citira Dolores Hayden, promašuje poantu: pitanje radne snage jeste identitetsko pitanje.33 Iako možda, za vrijeme krize, nemamo drugog izbora nego da samoorganiziramo te reproduktivne aktivnost – i premda će prezrena reprodukcija u konačnici najvjerojatnije većim dijelom biti podvaljena ženama – moramo se boriti protiv tog procesa koji učvršćuje poziciju roda. Prema tom se procesu moramo odnositi u skladu s time kakav on jeste: samoorganizacija prezrenoga, onoga što nitko drugi nije voljan raditi.

Ovdje je bitno naglasiti da, čak i ako se neplaćene ITP-aktivnosti i prezreno možda odnose na konkretne aktivnosti, mora se praviti razlika između ta sva koncepta. Uistinu, kategorija prezrenoga izričito se odnosi na aktivnosti koje su u nekom trenutku postale plaćene, no trenutno se vraćaju u neplaćenu DTP-sferu zato što su postale preskupe za državu ili kapital. Dok je ITP isključivo strukturalna kategorija, neovisna o bilo kojoj dinamici, koncept prezrenoga obuhvaća specifičnosti tih aktivnosti i proces njihovog doznačivanja u naše vrijeme. Štoviše, dok su naše majke ili bake bile zatočene u sferi DTP-aktivnosti, mi se danas nalazimo pred drugačijim problemom. Nije stvar u tome da se moramo “vratiti u kuhinju”, pa makar i samo zato što si to ne možemo priuštiti. Naša je sudbina, pak, da se moramo nositi s prezrenim. Za razliku od ITP-aktivnosti u prošlosti, naše prezreno već se denaturalizira u velikim razmjerima. Onima koji ga izvode to se ne čini nesretnom prirodnom sudbinom, već prije dodatnim teretom s kojim se moramo nositi uz najamni rad.34 Osuđene smo na to da se moramo nositi s ružnim naličjem roda što nam dopušta da vidimo rod takvim kakav on jeste: teškom preprekom.35

Zaista, proces denaturalizacije stvara mogućnost da se rod doima kao izvana nametnuto ograničenje što ne znači da je ograničenje roda manje moćno no ranije, već da se na nj sada može gledati, takoreći, kao na nešto izvan nas što se može ukinuti.

I posljednja misao kojom ćemo zaključiti: ako je istina da nam trenutak u kojemu se sada nalazimo dopušta da vidimo kako svoju klasnu tako i svoju rodnu pripadnost kao ograničenja nametnuta izvana, tada se zasigurno ne radi o potpunoj slučajnosti. Ili se možda ipak radi o slučajnosti? To je pitanje od kritične važnosti za razumijevanje borbe koja bi dovela do ukidanja roda, to jest reprodukcije ne-orodnjenih pojedinaca u životu u kojemu su ukinute sve odvojene sfere aktivnosti.