Pitanje nacionalizma na ljevici rijetko se otvara u socijalističkim krugovima, a kada ga se otvara, uglavnom ga se, nažalost, zatvara starim dogmatskim frazama ili populističkom retorikom lišenom kvalitetnije analize. Iako bi već na prvi pogled trebalo biti očito da je socijalizam – kao ideologija međunarodne radničke klase – u svojoj osnovi nekompatibilan s bilo kakvim nacionalizmom, dobar dio nominalno socijalističkih i komunističkih organizacija propagira upravo takvu reakcionarnu anti-radničku retoriku. Svjesno ili ne, drugo je pitanje. Iz tog razloga, po tko zna koji put, valja objasniti korijene i klasnu podlogu nacionalizma i ukazati na njegov štetni utjecaj u suvremenom socijalističkom pokretu, koliko god on malen bio.
I
Hrvatska enciklopedija definira nacionalizam kao: „ideju i politički pokret u modernoj epohi koji naglašava jedinstvo nacije, njezinih interesa, prava ili političkih ciljeva, razumijevanje zajedničke prošlosti, te odnosa prema drugim nacijama ili državama, odnosno njezin kolektivni identitet.“[1] Iz navedenoga je jasno da je pojam nacionalizma neraskidivo povezan s pojmom nacije, pa od nje treba i početi raspravu.
Nacije su konstrukt modernog doba. Ova tvrdnja možda na prvu ruku zvuči nerazumljivo, ali malo dubljim poniranjem u tematiku postaje jasno da je istinita. U historiografiji se tradicionalno smatra da su nacije u modernom smislu počele nastajati krajem 18. stoljeća, odnosno s Francuskom revolucijom. Iako je moguće da je osjećaj nacionalne pripadnosti do neke mjere postojao i ranije u ekonomski razvijenijim državama poput Engleske[2], ostaje činjenicom da je ljudska vrsta većinu svoje povijesti provela bez poznavanja koncepta nacije. Pogledajmo još jednom u Enciklopediju, pod natuknicu „nacija“: „društvena zajednica koja se temelji na: a) uvjerenju svojih članova u zajedničko podrijetlo i sudbinu u prošlosti; b) posebnosti jezika, religije, običaja i niza simboličkih sredstava za obilježavanje kolektivne pripadnosti (himne, zastave, grbovi, spomenici, proslave); c) osjećaju zajedničke solidarnosti, ponosa i društvene jednakosti; d) političkoj organiziranosti u rasponu od pokreta za zaštitu kulturnih posebnosti do državne samostalnosti.“[3] Ništa od navedenoga nije postojalo prije modernog doba, tj. do pred nekoliko stotina godina. U prošlosti je najvažnija bila obiteljska ili plemenska pripadnost, a do kraja srednjeg vijeka jedine su oblike nadplemenske pripadnosti predstavljali religija i odanost određenom plemiću ili kralju. Ako se uopće moglo govoriti o „nacionalnoj pripadnosti“, ona je bila strogo ograničena na plemstvo; s time se slažu i poznati marksistički povjesničari poput Hobsbawma, ali i rani nacionalistički mislioci, primjerice Ante Starčević.[4] Odnos običnog puka i plemstva bio je pun prezira – oni često nisu pričali istim jezikom, nisu (očito) imali iste običaje, a ponekad su pripadali i različitim religijama. Ako je u srednjem vijeku postojao „hrvatski narod“, on se svodio na plemstvo koje je nekim slučajem rođeno u, ili vladalo Hrvatskom.
No, ako je bilo tako, što se dogodilo u međuvremenu? Nacije i nacionalnosti neporecivi su dio naše stvarnosti. Kako su i zašto milijuni siromašnih pučana prihvatili nacionalnost kao njihovu glavnu društvenu odrednicu? Odgovor leži u velikim promjenama s kraja 18. i tijekom 19. stoljeća, to jest u tzv. buržoaskim revolucijama toga vremena kojima je feudalizam ustupio mjesto kapitalizmu.[5] Građanstvo, odnosno buržoazija, zapadne i središnje Europe više nije moglo trpjeti samovolju vladara, visoke poreze i ostale probleme koje je truli feudalni sustav nametao njihovim stalno rastućim poslovima i tržištu na kojemu su zarađivali. Međutim, za rušenje plemstva bila je potrebna pomoć narodnih masa, a nju se nekako trebalo zadobiti. Od boga postavljenim kraljevima suprotstavljena je – volja naroda. U onom obliku koji je odgovarao buržoaziji, naravno. Ukratko, nacija je poslužila svrsi ujedinjenja europskog građanstva, seljaštva i gradskog proletarijata u nastajanju u borbi protiv plemstva. Odnosno, dovoljno je dobro zamaglila razlike u njihovim klasnim interesima kako bi taj savez uopće bio moguć. I tako je, nošena vjetrovima promjene i industrijskog napretka, ideja nacije do 20. stoljeća prodrla do većeg dijela svijeta, a za njom je kaskao crni konj nacionalizma.
Ako je, dakle, nacionalizam ideologija svjetske buržoazije, socijalizam je ideologija svjetskog radništva. U nekom smislenom obliku nastao nakon Francuske revolucije, socijalizam vuče korijenje iz iskustva mlade radničke klase u ubojitim tvornicama i na prljavim ulicama tadašnjih europskih gradova. Socijalizam je s vremenom evoluirao pa su tako njegove najnaprednije komunističke grane – anarhizam i marksizam – počele probijati obruč buržoaske ideologije, a njihovi su pristaše shvatili potrebu za prekograničnom suradnjom radništva cijelog svijeta, jednom riječju – internacionalizmom.
Usprkos tome, u povijesnom se socijalističkom pokretu razvila rasprava o odnosu prema nacionalizmu, preciznije rečeno o odnosu prema borbama potlačenih naroda za nacionalno oslobođenje. Najraniji su marksistički mislioci – uključujući i same Karla Marxa i Friedricha Engelsa – podržavali borbe za samostalnost nekih naroda (primjerice Poljaka) jer su njihovu samostalnost smatrali potrebnom za širenje kapitalizma, koji je tada još bio u svojoj „progresivnoj“ fazi, na zaostali istok Europe; s druge strane, smatrali su nacionalne pokrete nekih drugih naroda (npr. Čeha ili južnih Slavena) reakcionarnim avanturama koje služe zaštiti statusa quo. Takva je materijalistička analiza, kako je desetljećima kasnije objasnila Rosa Luxemburg u Nacionalnom pitanju, u načelu bila ispravna, iako su neke njene praktične primjene bile veoma problematične i pokazale se netočnima.[6] Međutim, s razvojem socijaldemokracije u etnički raznolikom Ruskom Carstvu, politička linija međunarodnog radničkog pokreta pomaknula se s konkretne analize svakog pojedinačnog nacionalnog pokreta i njegovog utjecaja na razvoj socijalizma, na davanje općenite podrške svakoj borbi za nacionalno oslobođenje.
Taj je pristup kasnije, pod utjecajem Lenjina, kanoniziran u „pravu nacije na samoodređenje“, koje je u vrijeme Treće internacionale (a i kasnije) korišteno za stvaranje oportunističkih savezništava sa svakakvim nacionalističkim snagama. Lenjinov (i službeni boljševički) argument bio je najmanje dvostruk: s jedne strane, smatrali su da bi samostalnost nekih naroda (naglasak je ponovno na Poljacima) mogao doprinijeti rušenju carskog režima u Rusiji; drugi je, pak, argument bio mnogo dublje uronjen u idealizam – očekivalo se da će rješenje nacionalnog pitanja putem nezavisnosti zapravo pomoći slabljenju utjecaja nacionalizma na radničku klasu potlačenog naroda. Dok je prvi argument u međuvremenu doživio reinkarnaciju u obliku „anti-imperijalizma“ raznih maoističkih i trockističkih grupica koje ga koriste kao temelj za davanje podrške nacionalističkim, a često i šovinističkim ili fundamentalističkim organizacijama – podsjetimo se samo na podršku koju i danas na ljevici uživaju PFLP, ETA, IRA, ali i ekstremno islamističke organizacije poput Hamasa – drugi i danas koriste brojne „umjerenije“ grupe u pozivima na borbu za samostalnost novih (uglavnom europskih) zemalja.
Takvoj se argumentaciji povijesno prva suprotstavila Rosa Luxemburg, Poljakinja koja je jasno vidjela utjecaj nacionalističke retorike na razvoj socijalizma u njenoj domovini, a po osnivanju Kominterne sličan su stav zadržali pripadnici tzv. „komunističke ljevice“. Luxemburg je prvenstveno tvrdila da nacije, kao homogene zajednice s jasno definiranim zahtjevima, ne postoje, te da nacionalna autonomija ili samostalnost mogu pogodovati samo nacionalnoj buržoaziji, dok za lokalnu radničku klasu ne čine ništa što lingvistička i kulturna ravnopravnost unutar stare zajednice ne bi mogle ostvariti (jer su šovinizam i rasizam bitni i vrlo opasni problemi, što je tada svima bilo jasno, ali što moderni lijevi komunisti često previđaju). Povijest je u tom pogledu dala za pravo Rosi Luxemburg; Poljska, Baltik, zemlje Balkana – sve su ostvarile samostalnost, no nismo ništa bliže rušenju kapitalističkog sustava nego prije 100 godina kada je “pravo nacija na samoodređenje” postalo sveto pismo službenog komunističkog pokreta. Međutim, u jednoj je stvari ipak pogriješila: nacije nisu, kako je svojevremeno predviđala[7], počele nestajati s razvojem globalnog tržišta, dogodilo se upravo suprotno – u svijetu se događa konstantna “balkanizacija” zemalja po nacionalnim linijama, a prividno samostalne države odlično provode svoju ulogu širenja nacionalističke ideologije. Prostor nekadašnje Jugoslavije i predobro je iskusio njene posljedice.
II
O razornom utjecaju nacionalizma u svakodnevnom životu, a posebice na radnim mjestima i u radničkom pokretu ne treba trošiti puno riječi. Bez obzira na to radi li se o klasičnom nacionalizmu kakvog imamo prilike vidjeti na Balkanu ili novom anti-imigrantskom rasizmu, te pojave imaju jednu osnovnu svrhu – podijeliti radničku klasu i otežati njenu borbu za poboljšanje uvjeta života, odnosno olakšati njihovu eksploataciju od strane “poslodavaca”. Državni aparat stalno širi nacionalne podjele među stanovništvom, bilo aktivno putem medijske propagande (najviše tijekom ratova) ili “pasivno”, putem obrazovnog sustava u kojemu se povijest uglavnom prezentira crno-bijelo, s naglaskom na nacionalne sukobe.[8]
Nacionalne razlike u radničkoj klasi stalno se koriste kao povod izazivanju razdora u njoj, sa svrhom otežavanja organiziranja, kako na pojedinom radnom mjestu, tako i šire, na razini klase kao takve. To se čini na nekoliko načina. Prvo, raspirivanjem “tradicionalne” mržnje – one je vrlo česta upravo na Balkanu i već je postala toliko ugrađena u kolektivnu svijest da ju je samo potrebno održavati regularnim proslavama (uglavnom događaja iz prošlog stoljeća) i poticati prilikom malo jačih trzavica među državama, kada je potrebno pokazati mišiće drugoj strani. Osim na ovim prostorima, tradicionalna se etnička mržnja često (gotovo konstantno) pojavljuje i iskorištava na Bliskom istoku, osobito u Izraelu/Palestini s diskriminacijom arapskog stanovništva te u Turskoj u beskonačnim tursko-kurdskim sukobima. Takva je vrsta razdora najočitija u vremenima rata, što smo jasno iskusili devedesetih, ali i ranije. Prednost koju ta vrsta nacionalizma među radničkom klasom donosi buržoaziji i više je nego jasna, i previše je puta ponovljena u jadikovkama diljem bivše Jugoslavije, a pomalo se patetično može sažeti jednom maksimom: “dok se mi koljemo, oni se bogate”.
Jedan je drugi oblik nacionalizma puno mlađi – nikako ne i bezopasniji – a na našim se prostorima pojavio tek nedavno: ksenofobija ili, točnije, nativizam. On se sve češće predstavlja kao „radnički“ oblik nacionalizma, odnosno pokušava ga se prikazati kao političku opciju suprotstavljenu vladajućoj liberalnoj ideologiji. Nativizam se najčešće ukazuje u obliku anti-imigrantske retorike, pri čemu se ona temelji na ideji da poslodavci koriste priljev imigrantske radne snage za smanjenje ili barem zaustavljanje rasta plaća, dok nativistički ideolozi iz srednje klase tome dodaju i razne pseudoznanstvene i rasističke slojeve kako bi izazvali opću paniku među domaćim stanovništvom. Problema s nativističkom retorikom ima nekoliko; ponajprije, tu je činjenica da je za normalno funkcioniranje zapadnih ekonomija potrebna mlada radna snaga koje na samom zapadu ima sve manje zbog očekivanih demografskih razloga, tj. pada nataliteta. Nedostatak (mlade) radne snage uskoro će se osjetiti i u inače ekonomski devastiranoj Hrvatskoj, a i u ostatku regije, čemu je realno moguće doskočiti samo dopuštanjem imigracije, iako konzervativne političke grupacije, dobrim dijelom uz pomoć tradicionalno jakih religijskih institucija i anti-imigrantske histerije, pokušavaju „potaknuti“ demografski rast restriktivnim zakonima poput zabrane pobačaja, otežavanja procesa razvoda ili diskriminatornim zakonima u odnosu prema homoseksualnoj zajednici. Činjenica da je radna snaga u Europi i Americi tražena roba, osobito u trenucima ekonomskog rasta kakvom sada svjedočimo, morala bi ići u korist europskoj i američkoj radničkoj klasi, kako domaćoj, tako i onoj imigrantskoj. Međutim, širenjem anti-imigrantske retorike pokušava se spriječiti njihovo zajedničko djelovanje te se, zapravo, potiče njihov sukob tijekom kojega kapitalistička klasa i sam sustav ostaju netaknuti.
Budući da je obnova radne snage od životne važnosti za (suvremenu) ekonomiju, jedini je način zaustavljanja imigracije u zapadnom svijetu uspostavom pozitivne bilance prirodnog prirasta već spomenutim restriktivnim zakonima (koji vrlo vjerojatno neće donijeti rezultate) ili neviđenim povećanjem broja radnih sati uz nikakvo povećanje plaća, odnosno militarizacijom rada kakvu smo zadnji put imali prilike vidjeti još u vrijeme prije i tijekom Drugog svjetskog rata. Ne treba posebno naglašavati kakav bi udarac na životni standard radnika oba ta politička rješenja predstavljala. Iz tog je razloga nerealno – i apsolutno nepoželjno – priželjkivati uvođenje potpune zabrane imigracije, no vrlo je izvjesno da će u narednim godinama na vlast u Europi doći konzervativne političke opcije s planom uvođenja rasističkog zakonodavstva koje će za posljedicu imati daljnju getoizaciju i šikaniranje imigrantskih manjina[9], što će pak, ironično po radnike koji su svoje nade polagali u nacionalističke političare, uzrokovati pad cijene njihovog rada i pogodovati isključivo poslodavcima. Takva se vrsta anti-imigrantske politike zapravo već provodi održavanjem „tvrđave Europe“, tj. militarizirane vanjske granice Europske Unije i otežavanjem kretanja imigranata, dobrim dijelom onih iz ratom pogođenih zemalja – kako su nedavno ukazali grčki drugovi[10], poanta militarizirane granice dobrim je dijelom u morbidnom „probiranju“ kvalitetne, snažne radne snage od ostatka koji je ostavljen na milost i nemilost valovima. Kasnije se mediji čude kako su imigranti većinom „mladi muškarci“ u svrhu dizanja dodatne panike.
Pretvaranje imigrantskog radništva u građane drugog reda ima još jednu, puno izravniju pogodnost za poslodavce – onemogućavanje njihovog pristupa sindikalnim organizacijama, legalnim radničkim udruženjima bilo kakvog tipa, javnoj socijalnoj zaštiti itd. čime se dodatno ruši cijena imigrantskog rada i životni standard imigrantskih radnika. Nedostatak legalne zaštite dobar je način odvraćanja od aktivnog sudjelovanja u radničkim borbama, a suprotstaviti mu se može samo radnička klasa ujedinjena preko nacionalnih, rasnih i religijskih granica.
III
Nakon što smo ukratko prošli kroz povijest nacionalizma i marksističkog pogleda na nacionalno pitanje te razmotrili utjecaj nacionalističkih ideologija na radnički pokret u prošlosti i sadašnjosti, možemo postaviti pitanje: kako se boriti protiv njihovog negativnog utjecaja? Točnije, kako ostvariti ujedinjenje suvremene radničke klase oko internacionalističkih pozicija? Odgovor na to pitanje vrlo je težak iz objektivnih razloga – socijalistički radnički pokret nije se oporavio od udaraca s kraja 20. stoljeća i tko zna kad će i hoće li uopće u tome uspjeti. Usprkos tome, gotovo svaka socijalistička organizacija ima neku službenu poziciju o nacionalnom pitanju, pri čemu ih većina slijedi tradicionalnu lenjinističku dogmu o neosporivom „pravu nacija na samoodređenje“. Ranije smo napomenuli kakvo je rezoniranje povijesno stajalo iza zalaganja za to „pravo“ i ukazali na njegovu negativnu ulogu u prošlosti, tako da sada možemo započeti s kritikom njegove upotrebe u sadašnjosti.
Osnovni razlozi za podržavanje borbi za „nacionalno oslobođenje“ dijelom su ostali isti – rješavanje nacionalnog pitanja navodno otvara put „čistoj“ klasnoj borbi – a dijelom su dobili i drugu dimenziju, onu anti-imperijalizma. Za osporavanje prvog argumenta zapravo ne treba mnogo: svakome s barem malo znanja o suvremenoj povijesti postaje jasno kako stvaranje novih nacionalnih država nikako ne pridonosi odumiranju nacionalizma među radničkom klasom određene nacije. Ova (kontraproduktivna) taktika vrlo je popularna u krugovima „meke“, više-manje reformističke europske i američke ljevice, a najbolje se mogla vidjeti u kampanji za odcjepljenje Škotske od Ujedinjenog Kraljevstva, kada se veći dio ljevice zalagao za škotsku samostalnost argumentirajući tu poziciju između ostalog i lijepim željama poput „škotski radnici će nakon nezavisnosti shvatiti da SNP (vladajuća škotska stranka) nije ništa drugačiji od starih laburista ili konzervativaca i počet će odbacivati nacionalizam“.[11] Kako da ne.
Druga misao vodilja pobornika nacionalnog oslobođenja je anti-imperijalizam. On dolazi u najmanje dvije varijacije: prvo, vezano uz prethodni odlomak, izvjesni broj socijalista smatra kako nacionalna samostalnost predodređuje „lijevu“ ekonomsku politiku nove države koja, sada bez povezanosti sa starim izrabljivačkim („imperijalnim“) centrom moći, može započeti s progresivnim reformama ekonomskog sustava za dobrobit naroda. U ovom slučaju ne podržavaju se samo pokreti za nacionalno oslobođenje, nego i razno-razne nacionalističke i općenito izolacionističke stranke koje imaju (službenu) namjeru što više izdvojiti ekonomiju određene države iz zapadne sfere utjecaja. Valja napomenuti kako doista postoje primjeri u kojima su takvi pokreti ispunili svoja obećanja i, primjerice, nacionalizirali bitne dijelove državnog gospodarstva, no tu se može postaviti pitanje – je li nacionalizacija kao takva zaista mjera koju socijalisti trebaju bezrezervno podržavati?[12]
U još gorem obliku ova taktika podrazumijeva davanje potpore strankama i pokretima s protekcionističkom političkom platformom, tj. onima koje se zalažu za veće davanje potpore domaćim poduzetnicima, kako bi ovi mogli biti konkurentni na svjetskom tržištu ili pak za državno-sponzorirano odbacivanje stranih investicija u ekonomiju, uglavnom pod maskom patriotizma. Za primjere ne treba ići daleko, dovoljno nam je zaustaviti se na nacional-nepotističkim režimima Tuđmana i Miloševića, koje i danas (Tuđmana manje, Miloševića više) do neke mjere upravo takvom argumentacijom brane ljevičari i „socijalisti“ regije. Gledajući malo šire geografski i bliže vremenski, ovakva je retorika bila korištena i tijekom kampanje za izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske Unije (tzv. Brexit), od strane desnice, ali i velikog dijela ljevice, parlamentarne i vanparlamentarne. Ostaje otvoreno pitanje zašto bi ijedan socijalist smatrao „domaće“ kapitaliste boljima od onih „stranih“, posebice nakon što smo proživjeli devedesete, a nije baš ni jasno zašto bi socijalisti uopće trebali brinuti za dobrobit poslodavaca ili zemljoposjednika samih po sebi.
Druga, više ideološki opterećena varijacija anti-imperijalizma, ukratko se temelji na djetinjastoj ideji da je „neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj“ te se na osnovu toga baca podrška kojekakvim nacionalističkim pokretima, koji često prelaze i u najreakcionarnije oblike fundamentalizma. Glavni je način opravdavanja te taktike teza da je „udarac imperijalizmu udarac kapitalizmu“, pri čemu se vrlo često pod „imperijalizmom“ smatra samo onaj najjači zapadni, tj. američki i europski, dok se na rusku i kinesku neo-imperijalističku politiku ne obazire ili ju se čak smatra pozitivnim procesom. Tako nominalno internacionalističke političke organizacije završe podupirući, primjerice, sve tri ili četiri strane u post-jugoslavenskim sukobima[13], ruske neofašiste u Ukrajini, pa čak i Hamas, Hezbollah i, vjerovali ili ne, pokrete toliko reakcionarne prirode poput Islamske Države u Iraku i Siriji.[14]
Sreća u nesreći je što se tu radi o malenim grupicama čiji je jedini smisao postojanja očuvanje „ispravne linije“, nastale i okamenjene najkasnije u 1960-ima – često i ranije – a ne o organizacijama s nekakvim utjecajem na radničku klasu. Koliko uopće ima smisla govoriti o „kritičkoj podršci“ nekoj afričkoj islamističkoj paravojsci, kada tu podršku daje grupica od desetak američkih studenata s pristupom internetu? Ponešto je veći problem kada podrška određenim nacionalističkim armijama ponese gotovo čitavu ljevicu koja tada od vlastitih država zahtijeva vojnu intervenciju, ne mareći više za dobrobit tamošnjeg radništva, nego za manje-više izmaštane demokratske promjene u nekoj bliskoistočnoj zemlji.[15] Njihove su im države i više nego spremne udovoljiti – pa koliko se trebalo čekati da interesi imperijalizma i ljevice budu na istoj strani? Ipak, ostaje žalosna činjenica da većina postojećih socijalističkih organizacija uzima strane u etničkim sukobima i to dobrim dijelom samo kako bi mogli kontrirati nekim drugim socijalističkim grupama s jednako ništavnim utjecajem i nastaviti svoje postojanje, uglavnom za dobrobit njihovih vladajućih klika.
U ovom trenutku mora se dati neka alternativa. Većina će ljevičara na do sada pročitano reagirati naprasno – „podržavate imperijalizam“, „bi li ljudi kojima prijeti smrt trebali samo prihvatiti svoje sudbine?“, „[ubaci etničku paravojsku] su manje zlo“, „i vi ste sitni, a nama kontrirate“ i tako dalje i tako bliže. Što se podrške imperijalizmu tiče, tu insinuaciju možemo samo odbaciti kao smiješnu. Ukoliko je u mogućnosti, radnička klasa treba se boriti protiv imperijalizma svoje države (riječima njemačkog komunista Karla Liebknechta – „glavni je neprijatelj kod kuće“): u povijesti, čak i nedavnoj, to se događalo, ali remećenje planova domaćih kapitalista nije u osnovi isto kao davanje podrške vladajućoj klasi napadnute države.[16] Zadatak je komunista poticati takve borbe na radnom mjestu, a ne jalovo se zalagati za spašavanje stranih, često diktatorskih režima. Što se ostalih kritika tiče, upravo nam je zbog našeg brojnog stanja jasno zašto naša potpora bilo kakvim nacionalističkim pokretima nije od nikakve važnosti ni za njih, ni za nas, a posebice ne za radničku klasu u cjelini. Ukratko rečeno, dok smo maleni, naša potpora nema ni smisla ni efekta; ukoliko, kao komunisti, postanemo do neke mjere utjecajni u radničkoj klasi, davanje podrške nacionalističkim pokretima postaje jednako izdaji socijalizma i interesa samih radnika. Sirijski će Kurdi pobijediti ISIS – ili neće – sa i bez naše podrške; jednako će tako uspostaviti – ili neće – još jednu uobičajenu, etnički očišćenu (para-)državu koja će biti prisiljena funkcionirati po pravilima kapitala i tržišta.
Za kraj, što nam je, kao socijalistima, činiti u ovoj neprijateljski nastrojenoj nacionalističkoj atmosferi? Vratimo se osnovama – borba protiv nacionalizma na radnom mjestu jedna je od bitnijih stvari te jedna od rijetkih u kojima i ovako raspršeni i u globalu nebitni možemo imati određeni utjecaj. Na nešto višoj razini, borba za što veću političku samostalnost radničke klase ostaje udaljeni, ali ipak poželjni cilj. Koliko na nju možemo utjecati mi, a koliko na nju utječu objektivne okolnosti i spontani bljeskovi klasne borbe, ostaje pitanje za debatu. Bez obzira na to, princip internacionalizma mora ostati snažan barem u postojećim politiziranim grupama, a slogan socijalističkog radničkog pokreta mora biti „ne ratu među narodima, ne miru među klasama“.
[1] http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=42695
[2] Vidi: Nation-state and nationalism, Mike Macnair, Weekly Worker, 16. 7. 2015. (http://weeklyworker.co.uk/worker/1067/nation-state-and-nationalism/)
[3] http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=42693
[4] „Mislite-li da npr. grof Touluse, vojvoda Burgonje, itd. veliki francezki feudalci znadoše i mariše više za kraljevinu Francezke nego npr. za Indiu? Ni malo. Oni znadoše samo za kralja Francezke, i njega se deržaše i braniše ga, za-da i on nje slučajno brani od susedah i od podčinjenih plemićah. Tako biaše u svih feudalnih zemljah. Plemstvo i duhovničtvo biahu narodom, za narod u današnjem smislu nije se znalo (…).“ (vidi: Iztočno pitanje, Inačica, 1995., str. 34)
[5] Iako je proces transformacije feudalne Europe u kapitalističku velesilu trajao duže vrijeme, obilježili su ga bljeskovi jasne klasne borbe u obliku revolucija. „Odugovlačenje“ s ukidanjem feudalnih odnosa utjecalo je i na razvoj nacija u istočnoj Europi.
[6] Primjerice teza o južnoslavenskim narodima kao „nepovijesnima“ i osuđenima na propast i asimilaciju u okolne, veće nacije. No, takvim je tezama više od ičega kumovao zaostali hegelovski slavenofobni pristup kod mladohegelovaca Marxa i Engelsa koji je s vremenom nestajao (promjena pristupa vidljiva je već u Engelsovom predgovoru ruskom izdanju Komunističkog manifesta iz 1882., u kojemu hvali ruske revolucionare – https://www.marxists.org/archive/marx/works/1848/communist-manifesto/preface.htm#preface-1882)
[7] “The form that best serves the interests of exploitation in the contemporary world is not the ‘national’ state, as Kautsky thinks, but a state bent on conquest.” – iz: Nacionalno pitanje, Rosa Luxemburg
[8] Očiti su primjer ratovi nakon raspada Jugoslavije; udžbenici u Hrvatskoj, Srbiji i BiH često sadrže posve suprotne informacije i stajališta o njima, već shodno tome na koju publiku ciljaju. Međutim, sličan se scenarij događao i u SFRJ u odnosu prema njemačkoj manjini koja se većinom izjednačavala s nacistima kako bi se opravdao njen progon.
[9] Dobar je primjer njemačka stranka AfD (Alternative für Deutschland), koja prijeti vojskom na granicama i uvođenjem zakona diskriminatornih prema njemačkoj muslimanskoj manjini poput zabrane izgradnje minareta.
[10] “Despite the spectacle of the dysfunction and inadequacy of the borders when they are violated, the borders actually function as filters for the selection of labour power because they put obstacles (which sometimes are lethal) that sort out the younger, more vigorous and more physically and mentally healthy immigrants, that favour men much more than women and children, that give preferentiality to those who have some money and personal or family resources. For the immigrants who seek a better life in Europe the severe hardships they experience when they cross the borders constitute a harsh endurance test, a preparation for a longer or shorter period of precarious labour and “illegality”.” (Vidi: Vogelvrei. Migration, deportations, capital and its state http://antithesi.gr/?p=44 )
[11] Vidi npr. https://socialistworker.co.uk/art/34415/Down+with+the+union+-+support+Scottish+independence
[12] U ovom se kontekstu često spominje vlada Salvadora Allendea u Čileu koja je 1973. godine zbačena vojnim udarom uz potporu CIA-e. No, na ljevici se i prečesto zaboravlja napomenuti pasivizirajući učinak Allendeove vladavine na radničku klasu, što je vjerojatno utjecalo i na izostanak otpora državnom udaru. (Vidi: Strange defeat: The Chilean revolution, 1973- ; https://libcom.org/library/strange-defeat-chilean-revolution-1973-pointblank )
[13] Usporedi primjerice: Are the Bosnian Muslims a Nation?, RCIT, 1994 (http://www.thecommunists.net/theory/bosnian-muslim-nation/) i Chickens come home to roost over Balkans betrayal, Workers’ Hammer, 1995 (https://www.marxists.org/history/etol/newspape/workershammer-uk/148_1995_11-12_workers-hammer.pdf)
[14] Vidi: Down With U.S. War Against ISIS!, ICL-FI, 2014 (http://www.icl-fi.org/english/wv/1055/isis.html) ili Let us support the Islamic State against the imperialist holy alliance, PMLI, 2015 (http://pmli.it/articoli/2015/20151015_scuderiletussupporttheislamicstate.html)
[15] Mislimo pri tom naravno na sirijske Kurde, čija najjača frakcija (PYD) u krvavom građanskom ratu ima simpatije svjetske ljevice i potporu NATO-ve avijacije koja je, eto slučaja, odgovorna za nebrojene civilne žrtve. (Vidi: The Bloodbath in Syria: class war or ethnic war?, D. Valerian, 2014 – https://libcom.org/blog/bloodbath-syria-class-war-or-ethnic-war-03112014)
[16] Jedan od boljih, a ipak slabo poznatih primjera takve borbe je štrajk škotskih željezničkih radnika tijekom priprema za invaziju Iraka 2003. godine. (Vidi: http://www.vice.com/en_uk/read/the-untold-story-of-how-scottish-train-drivers-tried-to-derail-the-iraq-war)