Paul Mattick – Marx i Keynes: Limiti mešovite privrede

Druga kriza svetske privrede novoga veka izbila je za prvog
svetskog rata, koji je buknuo zbog imperijalističke konkurencije.
Obezvređenju kapitala do kojeg dolazi za vreme krize kao i nje­govoj koncentraciji i centralizaciji, su se priključila fizičko raza­
ranje sredstava za proizvodnju i radne snage i s tim povezano premeštanje ekonomskog odnosa snaga iz evropskih zemalja u
Ameriku. Sjedinjene Države postale su najveći izvoznik i poveri-
lac sveta. Teritorijalne promene koje je doneo rat, isključenje
Rusije iz svetske privrede, kapitalistička politika reparacija, mo­netarni slom i slom svetskog tržišta otežali su ponovnu izgradnju
u daleko većem razmeru no što je to slučaj pri „čisto ekonom­skoj” krizi. Evropska privreda je tako sporo oživljavala da se,
s izuzetkom Amerike, kriza koja se ulivala u prvi svetski rat
otegnula sve do drugog svetskog rata. Posebnom položaju Ame­rike bio je time već unapred dat ograničeni rok, koji je istekao
1929. godine. Američki slom gonio je celokupnu svetsku privre du u sve veće rastrojstvo.
Ne može se reći da kapital nije nastojao da pomoću američ­kih zajmova, dalekosežnog kartelisanja, racionaliziranja proizvod­nje i inflacije izađe iz krize; ali bez ikakvog uspeha. Ukazaćemo
samo na tada najsiromašniju i najbogatiju kapitalističku zemlju,
i navešćemo da je industrijska proizvodnja Nemačke od 1929.
do 1932. godine opala za 50%, da je broj nezaposlenih 1932.
iznosio sedam miliona, te da je nacionalni dohodak od 73,4 pao
na 42,5% milijardi maraka. U Americi je nacionalni dohodak
1932. takođe pao za polovinu, od 87,5 na 41,7 milijardi dolara,
a 16 miliona nezaposlenih značilo je smanjenje industrijske proiz­vodnje za 50%. Kriza svetske privrede tolikog obima prevazilazila je sva dotadašnja iskustva i nije se mogla, kao prava posleratna kriza, svoditi na okolnost rata.
Pristalice Marxove teorije kriza svih nijansa videle su u
dugoj krizi potvrdu svoje kritike kapitala i tražili savlađivanje kri­ze ili reformom ili odstranjenjem kapitalističkog sistema. Statička
teorija opšte ravnoteže stajala je bespomoćno pred krizom, jer se
postulirani mehanizam izravnanja nije mogao opaziti. Pošto su
se vlade kapitalističkih zemalja, pre svega, pouzdale u dejstvo
privredne deflacije i nisu dirale u privredna zbivanja, kriza se nije
ni mogla svoditi na pogrešnu državnu privrednu politiku, tako
da nije preostalo ništa drugo nego da za krizu učine odgovornim
radnike, koji nisu pristajali na snižavanje nadnica. Postojanost
krize i nezaposlenost, koja je sve više uzimala maha, prinudili
su buržoasku ekonomiju da najzad, ipak pristupi svojoj reviziji,
koja je ušla u istoriju kao „kejnezijanska revolucija”.

Ne okrećući se, uopšte uzev, protiv neoklasične teorije,
Keynes je utvrdio kao dan jasno stanje stvari da se tradicionalna
teorija ne podudara sa datom situacijom. Teorijski implicirano
stanje pune zaposlenosti izgledalo mu je sad kao mogućna, ali
ne i nužna pretpostavka ekonomske ravnoteže. Sayevo gledište
da se ponuda i tražnja uvek moraju pokrivati, spoznata je sad sa
stogodišnjim zakašnjenjem kao zabluda, pošto „štednja” ne vodi
nužno do novih investicija. Budući da proizvodnja ima da služi
potrošnji, koja se, međutim, smanjuje sa sve većom zasićenošću,
mora se smanjiti i širenje proizvodnje, a samim tim i širenje tržiš­ta rada. Tako su se u sazrelom kapitalističkom društvu mogle
preduzeti sve manje rentabilne nove investicije, što se nije izmenilo ni pri radikalnom smanjenju nadnica. Mada je i dalje ostalo
tačno da niske nadnice daju visoke profite i time podstiču na
nova ulaganja, ipak je, s obzirom na teškoće koje su takvim sma­njivanjima nadnica stajale na putu, i usled dugoročnog neminov­nog pada stope akumulacije, ne samo pogrešno već i opasno bez­voljno se prepustiti ekonomskom toku stvari. Depresija bi se mo­rala suzbijati ekspanzionom politikom što bi je pokrenula vlada,
koja bi se, s jedne strane, oslanjala na inflacionu monetarnu poli­tiku, a, s druge, na javne radove na račun deficita državnog
budžeta.
Mada je Keynes pokušao da objasni kretanje kapitala iz varirajuće profitabilnosti kapitala, on zapravo nije razvijao nikakvu
teoriju kriza. Prema njegovom shvatanju, sve manja sklonost ka
potrošnji, do koje dolazi usled društvenog bogatstva, smanjuje
volju za akumulacijom i pobuđuje kapitaliste da svoj novac ne
pretvaraju u kapital. Ako bi oni dalje investirali, to bi mogli
činiti samo uz opadajuću profitnu stopu, čija je, međutim, donja
granica — postojeća kamatna stopa. Da bi se izašlo iz depresije,
bilo bi potrebno da se dobro poznata sredstva za suzbijanje krize
povežu s novim sredstvima. Nadnice se moraju sniziti putem in­flacije, profitna stopa poduprti obaranjem kamatne stope, te pre­
ostali broj nezaposlenih apsorbovati javnim izdacima, dok se
usled svih tih mera ne obrazuje nova konjunktura, čime bi se pri­vreda za dalju etapu mogla prepustiti automatizmu tržišta. Pošto je Keynesu uglavnom bilo stalo do savlađivanja aktuelne krize,
ostala je ta, s njegovom teorijom povezana dugoročna tendencija
samo filozofski ornament, kome se nije pridavao nikakav nepo­sredni značaj. Njegova teorija je uporno ostajala na tlu stacionar­ne ravnoteže i nije bila u stanju da udovolji dinamici sistema.

Kejnezijanska teorija nužno se odnosila na nacionalnu eko­nomiju a ne na kapitalističku svetsku privredu, pošto se poželjne
intervencije vlade mogu vršiti samo u nacionalnom okviru. Istina,
s time se povezala nada da povećanje proizvodnje u pojedinim
zemljama može povoljno uticati na svetsku trgovinu, te da inter­
nacionalna konkurencija time gubi na oštrini. Zahtevane mere za
otklanjanja nezaposlenosti silile su na vraćanje klasičnoj makro-ekonomiji, koja se bavila ukupnim društvom i privrednim agrega­tima, nasuprot gotovo isključivo negovanoj mikroekonomiji, koja
se bavila samo delimičnim analizama posebnih privrednih pro­cesa. Praktični predloži, bilo koje vrste, nisu, razume se, bili ni­
kakva nova otkrića, već obnavljanje mahinacija koje su se za
cvetanja
laissez-fairea
bile našle u zadnjem planu. Uprkos ogrom­noj upotrebi novoiskovane ekonomsko-tehničke terminologije, iza
zahteva „nove ekonomije” krio se obični kapitalistički princip
uvećanja profita posredstvom državnih zahvata u tržišne odnose.
Nužnost državnih zahvata u privredu, diktirana krizom, po­
stala je u rukama privrednih teoretičara uskoro virtualnošću dr­žavnog usmeravanja privredom. Mišljenje, tradicionalno preovlađujuće, da svi javni izdaci imaju neproizvodan karakter, smatrano
je sada zabludom i naglašeno da oni, kao i privatne inicijative,
unapređuju proizvodnju i dohodak. Prema Alvinu Hansenu, od
parkova, bazena za plivanje, igrališta isto tako pritiče realni do­
hodak kao i od podizanja fabrike koja proizvodi radio-prijemnike.
[. . .] Javni izdaci sa zaposlenošću povisuju i nacionalni doho­dak. [.. .] Cak i ratom izazvano izostajanje novih investicija mo­že imati za posledicu tražnju u posleratnom periodu, koja na­cionalni dohodak isto tako uvećava kao i nova ulaganja privatne
industrije. Ukratko, ako nedostajanje novih ulaganja vodi do na­
zadovanja privrede, tada jedino vlada može povećati nacionalni
dohodak, posredstvom javnih izdataka”.164 Pošto ekonomisti ne
razlikuju privredu od kapitalističke privrede, ostaje im nepoznato
i to da su proizvodnost i „kapitalistički proizvodan” dve različite
stvari, da su javni, kao i privatni izdaci samo onda proizvodni
kad proizvode višak vrednosti, a ne zato što imaju za posledicu
materijalna dobra ili udobnosti.
U predstavama savremenih ekonomista privatni kapital i vla­da podjednako doprinose nacionalnom dohotku, te jedno i drugo
zahvata iz velike „reke” dohotka. Iako doprinos vlade počiva na porezima i zaduženju, uvećanje dohotka postignuto javnim izda­cima odnelo bi prevagu nad s time povezanim teretom kamata.
Inflacionističke posledice ne bi trebalo očekivati sve dok bi bilo
mogućno rastuću količinu novca izravnati ravnomernim porastom
proizvodnje i realnog dohotka. Da bi to dokazao, on upućuje na
takozvani „princip akceleracije” i na „princip multiplikacije” ili
na kombinaciju jednog i drugog, ćije dejstvo bi se moglo mate­matski obrazložiti pod određenim izmišljenim pretpostavkama.
Da li su rezultati tih „principa” u stvarnosti isti ili slični, to se,
dabome, ne može dokazati, pošto tome protivstoji empirijska
kompleksnost privrednih procesa. Ali i kao teorijski dokaz ne
proizlazi više od razumljivog saznanja da, kao i svi drugi izdaci,
i državni mogu voditi do daljih privatnih izdataka, tako da je
ukupna kupovna snaga iznad iznosa prvobitnih državnih izdataka.
Alvin Hansen je osporio da njegova teorija može biti uvršćena u običnu granu teorije nedovoljne potrošnje. Po njegovom
shvatanju, kriza ne rezultira iz nedovoljne tražnje potrošnih doba­ra, nego iz prekomernog investiranja koje spontano nastaje. Po­
što dinamika sistema brže tera napred proizvodnju sredstava za
proizvodnju od društvene potrošnje, povećanje potrošnje bi se mo­ralo uzdići do dominirajućeg principa — da bi se izbegla prekomerna proizvodnja. U modernom kapitalističkom društvu investi­cije više ne određuje potrošnja, a teorije kružnog toka klasičnih i
neoklasičnih ekonomista, s njihovom ravnotežom ponude i traž­nje, protivreče stvarnom stanju. Potrošnja je funkcija akumula­cije, iz koje proizlazi ciklus krize kao neminovan ishod kapitali­stičke ekspanzije. Da bi se izbegla nezaposlenost i prekomerna
proizvodnja, morala bi se, posredstvom javnih izdataka, povećati
javna potrošnja:
u nekoj vrsti mešovite privrede, u kojoj su odno­si cena sa novčanim i fiskalnim merama tako integrisani da se
privreda može i dalje progresivno razvijati.
Ovoj „revoluciji” u teorijskoj ekonomiji bila je već prethodi­la odgovarajuća joj i iz nužnosti nastala praksa. U raznim zemlja­ma je dobila različite oblike. Dok je, na primer, u Sjedinjenim
Državama pomoć za nezaposlene iz javnih sredstava stala na put
primetnom radikalizovanju radnog stanovništva, program pribav­ljanja posla u Nemačkoj dobio je oblik naoružanja, da bi se poni­štili rezultati prvog svetskog rata i krizna situacija savladala im­perijalističkim putem na račun drugih naroda. Time je integracija
tržišne privrede s državnim usmeravanjem privrede služila, s
jedne strane, odbrani postojećeg političkog stanja a, s druge strane pokušaju da se ono slomi. Opšta krizna situacija i oprečni
kapitalistički interesi ukrstili su suzbijanje krize s nizom imperija­lističkih pustolovina i socijalnih rasprava, koje su, više ili manje,
zahvatile sve zemlje i najzad završile drugim svetskim ratom, ko­ji je integrisane države i privredu snažno unapredio. Potpuno
razvijena mešovita privreda nastupila je najpre kao ratna privreda
i okončala na izgled permanentno krizno stanje uništenjem ogrom­nih kapital-vrednosti i međusobnim ubijanjem proizvođača.
Tek posle rata je „nova ekonomija” postala ideologijom vla- dajuće klase, pošto se državno uticanje na privredu, u haosu posle-
ratnog doba, nije moglo ukinuti. S izuzetkom Amerike, svet se u
očima buržoazije nalazio u stanju najveće rastrojenosti i, da ne bi
pao u potpunu anarhiju, bili su mu potrebni politički i vojni
zahvati. Privredne funkcije države, stvorene za vreme rata i kri­ze, mogle su se samo izmeniti, ali ne i odstraniti. Smesta nastala
konfrontacija pobedničkih sila pri raspodeli ratnog plena i stva­ranju novih sfera uticaja je državnim institucijama i dalje ostavlja­la veliki uticaj na privredna zbivanja. Tek obeležene granice mora­le su biti obezbeđene, i obnavljanje kapitalističke svetskc privrede
trebalo je pripremiti državnim sredstvima. Sve veći deo društve­ne proizvodnje odlazio je za te svrhe, i tako su se državni budže­ti i dalje nadimali od poreza i zaduženja.
Predstava da „zreli” kapitalizam neminovno naginje stagnaciji i sve većoj nezaposlenosti, koja se može suzbiti samo javnim
izdacima, ostala je opšte dobro „nove ekonomije”. Činjenica pune
zaposlenosti za vreme rata, važila je kao dovoljan dokaz da držav­ni zahvati mogu stvoriti isto stanje pod svim uslovima, da državno-integrisana privreda može okončati krizni ciklus i omogućiti
neprekidnu ekspanziju privrede. Za obuhvatanje privrednog rasta
ekonomskom analizom bilo je potrebno izgraditi dinamičnu teo­riju koja se mogla staviti uz statičku teoriju ravnoteže. Pored
ostalih, i R. F. Haarod i E. D. Domar pokušali su da dinamiziranjem kejnezijanskog modela determinacije dohotka i pomoću
principa akceleracije i multiplikacije pruže teorijski dokaz o mo­gućnosti postojanja ravnotežne stope rasta privrede.
Ova stopa rasta bila je, s jedne strane, određena sklonošću
ka štednji, a, s druge strane, za to potrebnim kapitalom i njegovim prinosima.

Ovaj rast bi, međutim, značio napuštanje ravno­težne situacije i imao bi tendenciju da se u jednom udarenom smeru autonomno kreće i time postaje sve nestabilniji. Pošto nove
investicije imaju dvostruki karakter time što, s jedne strane, po­većavaju dohodak, a, s druge strane, umnožavaju kapacitet pro­izvodnje, pri čemu jedna strana predstavlja tražnju a druga po­nudu, stopa rasta koja jemči privrednu stabilnost mora dovesti
u sklad sve veći kapacitet proizvodnje sa sve većom tražnjom.
Da bi to bilo mogućno, nije dovoljno postići ravnotežu između
štednje i investiranja, već investicije moraju, da bi se izbegla
nezaposlenost, nadmašiti uštede. Tako je privredni rast sredstvo
da se predupredi nezaposlenost, ali i izvor nove nezaposlenosti
čim taj rast odstupi od putanje ravnotežnog razvitka.
Ako je statička ravnoteža već bila saznata kao iluzija, onda
se još manje poverenja moglo pokloniti ravnomernoj stopi raz­vitka. Ali ono što autonomni proces rasta ne može postići, mo­glo bi se ostvariti njegovim svesnim usmeravanjem. Privreda i
njen razvitak mogli bi se, prema Paulu Samuelsonu, ,uporedi ti
s točkom koji, neposednut, gubi ravnotežu, ali, ako se upravlja
ljudskom rukom, može se održavati u stanju stabilnosti. Na isti
način bi se putanja rasta Haarod-Domara, koja bi u
laissez-faire
odnosima bila nestabilna, mogla stabilizovati kompenzirajućom
i izjednačujućom novčanom i poreskom politikom mešovite pri­vrede”.167 Iako ,,u neegzaktnoj nauci kao što je ekonomija ništa
nije nemogućno”, ipak bi danas „stepen verovatnoće neke velike
krize proširenog i sve oštrijeg nazadovanja, kao u godinama
1830, 1890. i 1870, bio toliko smanjen da gotovo i ne po­stoji”.
Ovo uverenje kao da je u stvarnom privrednom razvitku
našlo svoje opravdanje i uzgred je još imalo tu „zaslugu što je
dokazalo da je, pored drugih mogućnosti razvitka, data i moguć­nost rasta bez poremećaja ravnoteže, što su razni istraživači ra­nije osporavali (na primer Marx u svojoj teoriji sloma). Time
je problem kapitalističke dinamike bio za buržoasku ekonomiju,
bez zadatka ravnotežnog posmatranja, na zadovoljavajući način izložen i našao svoj izraz u neo-neoklasičnoj teoriji, u kojoj se
statička analiza povezala sa dinamičkom.

Teorije rasta su se, međutim, manje bavile privrednim zbi­
vanjima razvijenih zemalja koliko pitanjem kapitalističkog razvit­ka nerazvijenih nacija, koje je nametnuo ishod drugog svetskog
rata. Svakako, na ovo pitanje se moglo brzo i lako odgovoriti,
iako je ostvarivanje predloga datih u odgovorima, naime da se
nadoknadi proces izvršen u razvijenim zemljama, naišlo na nesa­
vladive teškoće. Pa ipak je bavljenje nedovoljnim razvitkom
otvorilo novu granu teorije ekonomije, koja je pokušala da ćelom
svetu razjasni uspeh mešovite privrede. No, kako ta evolucionistička teorija razvitka nema ničega zajedničkog
s
problemom
kriza, možemo je ovde zanemariti.
S gledišta Marxove teorije kriza, posleratna konjunktura
koja je otpočela s izvesnim zadocnjenjem nije iznenadila, budući
da funkcija krize jeste da stvori preduslove za jedan novi polet.
Time nije rečeno da je svaka kriza u stanju da pripremi novi pe­riod akumulacije; ona može takođe dostići samo stanje relativne
stagnacije, kao u slučaju mnogih zemalja posle prvog svetskog
rata, te u granicama te stagnacije izazvati novu krizu. Sa sve ve­ćim destruktivnim snagama kapitala, rat kao kriza postaje pre­preka bržem oporavljanju i samo se lagano može pretvoriti u
novu ekspanziju. Pod takvim okolnostima, nastavljanje i dalje s
državnim zahvatima u privredu je neophodnost, i stvarno se po­javljuje kao bitni instrumentarij novoga poleta.
Vodi li stagnacija kapitalističke privrede do državnih za­
hvata da bi se privreda ponovo pokrenula i savladala nezaposle­nost, time nije rečeno da se najzad nastala nova konjunktura ima
isključivo zahvaliti tim zahvatima. Ona je mogla nastati uspo­
stavljanjem kapitalističke profitabilnosti, što se zbiva jednovremeno i relativno nezavisno od tih zahvata, kao što je bio slučaj
i u ranijim krizama kad je država deflacionističkom politikom
krizno stanje pre pooštrila nego oslabila. Ako je pokušaj da se
ograničenjem državnog budžeta poboljša prof i labilnost kapitala
bilo nedovoljno sredstvo, onda ni povećanje javnih izdataka ne
pruža garanciju za savladavanje krize. U oba slučaja dalja progre­
sivna akumulacija, na kraju krajeva, zavisi od izmenjene strukture
kapitala i od stope viška vrednosti koja može oploditi uvećava­
jući kapital. Nema sumnje da se proširenje proizvodnje kapitala
posle drugog svetskog rata može objasniti samo još neslomljenom
ili obnovljenom ekspanzionom snagom kapitala,
a ne proizvodnjom, podstaknutom od strane države. Ali time se povezuje ga­
rancija jedne nove krize usled prekomerne akumulacije i nužnost
daljih državnih zahvata.

S gledišta „nove ekonomije”, međutim, nije se više moglo
računati na dovoljnu autonomnu ekspanziju kapitala, čime se da­lji razvitak kapitala mogao zamisliti samo u obliku mešovite pri­vrede. Jedna skeptična manjina ekonomista i dalje se čvrsto drža­la
laissez-faire
principa, ii u mešovitoj privredi videla raspadanje
tržišne privrede, koje na kraju mora dovesti do sloma privatnog
kapitalizma. Dugotrajni prosperitet u zapadnim zemljama, koji
se nije mogao neposredno objasniti državnim zahvatima, potisnuo
je
kejnezijanska
uverenja opet u pozadinu, pa je u akademskom
svetu mikroekonomija ponovo zauzela dominirajuće mesto. Učeš­će države u privredi nije se smatralo samo suvišnim već da je
ono sprečavalo slobodno kretanje kapitala, dakle, smatrano je
elementom koji sprečava razvitak. Svakako, ova nova kapitalistič­ka samosvest ostala je vezana za preovlađujući prosperitet, pa
kao što „nova ekonomija” nije mogla potpuno odstraniti
laissez-faire
učenje, tako ni ovo poslednje nije bilo u stanju da „novu
ekonomiju” prisili na povlačenje samo zbog činjenice prosperi­teta. Mešovita privreda bila je već postala nepromenljivi oblik
modernog kapitalizma, iako je vrsta mešavine ostala promenljiva. Državni zahvati mogli su se uvećati ili smanjiti, već prema
iskrsavanju potreba i dalje nekontrolisanog privrednog razvitka.
Neočekivano brza i neprestana ekspanzija zapadnog kapitala,
u kojoj su privredna nazadovanja bila dovoljno kratkog roka da
bi se pojam depresije pretvorio u pojam recesije, i u kojoj je uče­šće državom podstaknute proizvodnje zaostajalo za opštim poveća­njem proizvodnje, ne samo što je izmenila karakter kejnezijanske
teorije nego je zahvatila i marksizmu obavezna ekonomska shvatanja, da bi najzad dovela do raznih novih revizija Marxove teorije
kapitala i kriza. Gotovo se nado vezujući, uopšte uzev, na kejnezi-jansku teoriju o nedovoljnoj tražnji kao uzroku stagnacije, niz
autora zastupao je gledište da kapitalističke teškoće ne proističu iz nedostajanja već iz izobilja viška vrednosti. Za proizvod­nju viška vrednosti povoljne promene u strukturi kapitala, na primer pojeftinjenje postojanog kapitala kao rezultat moderne tehnologije, te samovlasno manipulisanje cenama povezano s monopolizovanjem, daju proizvodnju viška vrednosti što prevazilazi
mogućnosti akumulacije koja se može potrošiti samo putem jav­nih izdataka. Kako kapitalistički način proizvodnje isključuje po­većanje potrošnje radnog stanovništva, koje odgovara rastućem
kapacitetu proizvodnje, privreda se koleba između stanja stagna­cije i stanja savlađivanja te stagnacije politikom rasipanja posred­stvom istraživanja prostora, naoružanja i imperijalističkim pustolo­vinama. Tako izobilje profita, doduše, ne otklanja krize, ali ove
nemaju ničeg zajedničkog sa zakonomernošću kriza koja proizlazi iz
padajuće profitne stope. Time su se ovi autori, iako drugim pu- tevima, vratili uverenju Tugan-Baranowskog i Hilferdinga, naime,
da kapitalu nisu postavljene nikakve objektivne granice, pošto se,
uprkos antagonističkoj raspodeli, proizvodnja može neograničeno
proširivati, iako jedan njen deo mora biti „neracionalno” straćen.
Ne upuštajući se ovde u unutrašnje protivrečnosti ovih teo­rija, ipak neka bude primećeno da su se one mogle oslanjati
samo na očigledan polet zapadnog kapitala, koji je omogućio ne
samo dalju akumulaciju pri istovremenom poboljšanju životnog
položaja radnog stanovništva, nego je ostao neokrnjen usled nara­slih javnih izdataka. I drugačije nego što je bilo pretpostavljeno
za vreme depresije, nisu dodatni javni izdaci održavali privredu
sposobnu za život, nego su visoki profiti dopuštali luksuz rasip­ničke proizvodnje, a povrh toga navodno pretvaranje kapitaliz­ma u „društvo izobilja i potrošnje” .
Svakako, period prosperiteta zahteva objašnjenje, koje se mo­
že naći samo u datim privrednim procesima. Za marksizam je
opšte objašnjenje prosperiteta jednostavno priznanje činjenice da
ima dovoljno profita da se akumulacija progresivno nastavi, kao
što kriza i depresija dolaze od nepostojanja te situacije. Konkret­no, iako samo naknadno, svaki konjunkturni talas može se utvr­diti na osnovu privrednih pojava koje u njemu nastupaju. Dugu
depresiju predratnih godina su karakterisali opšte nedostajanje pro­fita i krajnje niska stopa akumulacije i dezinvesticije, ali ne zbog toga što bi se proizvodnost rada odjednom presudno bila smanji­
la, nego zato što postojeća proizvodnost nije bila dovoljno velika
da bi naraslom kapitalu zajemčila dalju profitonosnu ekspanziju.
Prosečna profitna stopa postojeće strukture kapitala bila je preni­
ska da bi pojedine kapitale pokrenula na proširenje vlastite pro­
izvodnje posredstvom proširenja aparata proizvodnje, iako njima
pad prosečne profitne stope ne izgleda kao takav, nego kao sve
veća teškoća oko prodaje robe. Zahtevi postavljeni profitu od
strane kapitala — naduvenog fiktivnim i spekulativnim kapital-
-vrednostima — ne mogu se zadovoljiti postojećom profitnom ma­
som, te je smanjenje profita za svaki pojedini kapital, koje odatle
rezultira, vodilo, uz izostajanje dalje ekspanzije, u opšte krizno
stanje.
Izlaz iz te situacije je u njenom preokretu, u strukturi kapi­
tala i masi viška vrednosti koja omogućuje dalju akumulaciju. Kom­binacija neprekidnog uništavanja kapitala za vreme dugog perioda
depresije s ogromnom akceleracijom toga procesa, usled razaranja
kapital-vrednosti za vreme rata, zatekla je preživeli kapital u izmenjenom svetu u kojem je data profitna masa dobro došla veoma
smanjenom kapitalu i u odgovarajućoj meri uvećala njegovu renta­bilnost. Istovremeno je ratom forsirani tehnički razvitak dopuštao
značajno povišenje proizvodnosti rada, koja je, u vezi s izmenjenom strukturom kapitala, profitabiinost kapitala dovoljno podigla
da bi uvećala proizvodnju i aparat proizvodnje.
Američki kapital za vreme rata nije bio u stanju da akumuli­ra, pošto je otprilike polovina nacionalne proizvodnje bila upotrebljena za ratne svrhe. Posleratno doba bilo je period podiza­nja propuštene akumulacije i s time povezanog obnavljanja sred­stava za proizvodnju, iz čega je proizašla konjunktura u kojoj se
nezaposlenost povremeno mogla svesti na neophodni minimum.
„Između godine 1949. i 1968. narastao je za 50% kapital koji
je stajao nasuprot svakom radniku, odakle je proisteklo povišenje
proizvodnosti rada sa 2,3 procenta u 3,5 procenata. Pošto je
porast proizvodnosti premašao porast nadnica, profitna stopa ka­pitala, iako relativno niska, ipak je ostala stabilna.” Obnova
evropske i japanske privrede bila je delom pripremljena i finansirana američkim liferacijama i kreditima, koji su oživeli američki
robni izvoz i za rastuću proizvodnju stvorili tržišta daleko iznad onih potrebnih za vlastitu akumulaciju. Državnom izvozu kapi­tala pridružio se pri prvom znaku profitonosne proizvodnje privat­ni izvoz kapitala, pre svega u obliku direktnih investicija, koje su
internacionalizovale akumulaciju američkog kapitala i olakšale
njegovo oplođavanje. Novostvoreni kapital u zemljama što su se
obnavljale mogao se poslužiti razvijenom tehnikom i postigao je
— pri jednovremenom održavanju nadnica na niskom nivou —
na raznim područjima proizvodnje konkurentsku sposobnost na
svetskom tržištu.
Proizvodnost rada rasla je, na primer, u Nemačkoj godišnje
za 6 procenata, a četvrtina ukupne proizvodnje uložena je u do­datni kapital. S izuzetkom Engleske, ni u drugim evropskim zem­ljama nije bilo bitno drugačije, dok je u Americi stopa akumulaci­je ostala ispod svoga istorijskog prošeka. Više profitne stope u
evropskim zemljama, koje su brže akumulirale, ubrzale su ame­rički izvoz kapitala, a ovaj, opet, ukupan privredni razvoj ze­malja — uvoznica. Ishodom rata stvorene okolnosti dovele su do
ogromnog uvećanja multinacionalnih kompanija, najvećim delom
američkog porekla, koje su opšti proces koncentracije kapitala
aktuelnim stapanjima i sporazumima još ubrzale. Ne ulazeći dalje
u tu poznatu priču, koja je nadaleko slavljena kao „privredno
čudo” i do ekscesa dokumentovana, neka ipak bude rečeno da se
ona nije odnosila ni na šta drugo do na ubrzanu stopu akumu­lacije, koja je baš svojim ubrzanjem terala stopu profita naviše, da
bi s ukupnom proizvodnjom srazmemo uvećala i udeo potrošnje.
„Nova ekonomija” bila je, međutim, razvijena kao odgovor
na prividno beskonačno krizno stanje. Postojala su dva smera
kejnezijanizma;
jedan koji je računao na savladavanje krize držav­nim zahvatima (pump-priming), da bi posle postignute ekspanzije
opet pustio da privreda ide svojim tokom, i, drugi, koji je bio
uverenja da je ‘kapitalizam već dostigao stacionarno stanje, te su
mu time potrebni stalni državni zahvati. Stvarni razvitak nije po­
tvrdio ni ovaj ni onaj pravac, već je doveo do konjunkture pri
istovremenom daljem postojanju privrednog usmeravanja od stra­ne države. U zapadnoevropskim zemljama je pri tom bila reč o
forsiranom ubrzanju akumulacije, tako da se „socijalna tržišna
privreda” nije razlikovala od „mešovite privrede”. U Americi,
pak, i dalje je postojala nužnost da se nivo proizvodnje održava
stabilnim pomoću javnih izdataka, što je dovelo do daljeg, iako
sporog, porasta zaduživanja države.
Ovo stanje moglo se obrazložiti i imperijalističkom politi­kom Amerike, a kasnije ratom u Vijetnamu. No, kako nezapo­slenost nije pala ispod četiri procenta ukupno zaposlenih, a ka­
pacitet proizvodnje nije bio potpuno iskorišćen, više je no verovatno da bi bez „javne potrošnje”, naoružanja i ljudske klanice
broj nezaposlenih bio daleko veći no što je u stvarnosti bio.
I kako otprilike polovina svetske proizvodnje otpada na Ameriku,
nije se moglo govoriti o nekom potpunom savladavanju svetske
krize, uprkos poletu u zapadnoj Evropi i u Japanu, a pogotovo
ako se uzmu u obzir nerazvijene zemlje. Ma koliko konjunktura
i bila živahna, ona se ipak odnosila samo na delove svetskog
kapitala, ne dovodeći do opšteg poleta koji bi obuhvatio svetsku
privredu.
Ali nastranu to: ono što je „nova ekonomija” zastupala bila
je tvrdnja da je kapitalistička kriza prestala da bude nužnost, po­
što bi svako privredno nazadovanje moglo biti sprečeno merama
vlade sa suprotnim dejstvom. Krizni ciklus je stvar prošlosti, jer
svako nazadovanje proizvodnje privatne privrede može biti izravnato odgovarajućim povećanjem proizvodnje podstaknute od strane
države. Ceo arsenal sredstava za usmeravanje privrede stoji sad
na raspolaganju, da bi garantovao privrednu ravnotežu i ravnotež­ni razvitak. Ekspanzivna monetarna politika za stimulisanje pri­vatnih investicija, varijacije oporezivanja, ugrađeni stabilizatori,
kao što je osiguranje nezaposlenih, zajedno s pokrivanjem defi­cita javnih izdataka, garantovali su ravnomeran tok privrede s
punim zaposlenjem i stabilnim cenama, koje vlada treba samo da
zaželi pa da time postanu realnost.
Ukoliko je reč o tezi kompenzirajućeg usmeravanja privrede
od strane države, marksistička kritika ima samo da ukaže na ka­rakter kapitalističke proizvodnje kao proizvodnje profita, pa da
to shvatanje prikaže kao iluziju. Time mu ipak ne treba osporiti
svako dejstvo. Kao što ekspanzija privatnog kredita može oživeti
privrednu delatnost preko tačke koja bi joj bila postavljena bez
kredita, tako i povećanje javnih izdataka postignuto uz pomoć
kredita može u prvi mah imati povoljno dejstvo na ukupnu
privredu. Granice za obe mere postavlja data proizvodnja profita.
Na osnovu tih granica mogao se u apstraktnoj teoriji razvitka
kapitala izuzeti kredit a da se time teorija ni najmanje ne obezvredi. Tamo gde nema profita, ni kredit se neće tražiti, a gde
privreda nazduje, retko će se odobriti kredit. Istina, kapitalistička
proizvodnja je odavno proizvodnja zasnovana na kreditu, a da time nije nimalo izmenila zakonitost kriza. Dok proširenje kredit­nog sistema može biti moment koji odgađa krizu, pri izbijanju
krize, usled veće siline obezvređenja kapitala, on postaje momen­tom koji pooštrava krizu, iako obezvređenje na kraju krajeva
opet postaje sredstvom za savladavanje krize.

Pomoću kredita proširena proizvodnja pods taknuta od države
već kazuje da privatno proširenje kredita nije moglo sprečiti kri­zu. Pošto bi jedna od države podstaknuta proizvodnja, koja bi
konkurisala privatnom kapitalu, sve više otežavala privrednu pozi­ciju privatnog kapitala, a da time ne bi ništa izmenila na niskoj
profitabilnosti, to nije reč o takvoj od države pods taknutoj pro­
izvodnji koja izlazi na tržište da bi se tamo realizovala i akumu­lirala, nego o proizvodnji za „javnu potrošnju”. Ta „javna potroš­nja” u svim se vremenima podmiruje oporezivanjem radnika i ka­pitala koji proizvodi višak vrednosti, da bi zadovoljila kapitalističko-opštedruštvene potrebe. Proširenje „javne potrošnje” deficit­nim finansiranjem može se izmiriti samo odbitkom od viška vred­nosti i smanjenjem privatne potrošnje; istina, usporeno, pošto
se ono finansira ne dodatnim oporezivanjem, već dugoročnim uzi­
manjem privatnog novčanog kapitala ili zaduženjem države.
Ceo problem svodi se na kraju na prostu činjenicu da ono
što se troši ne može biti akumulirano, tako da rastuća „javna po­
trošnja” ne može biti sredstvo da stopu akumulacije koja je došla
do zastoja ili se smanjuje preokrene u njenu suprotnost. Ako je
tome ipak tako, onda ne na osnovu javnih izdataka, nego na
osnovu krizom izvršenog obnavljanja profitabilnosti kapitala, koje
je dovoljno zamašno da, i pored povećanih javnih izdataka, do­vede do nove ekspanzije. To se ne menja ni time što državnim
izdacima potpomognuto oživljavanje privrede postaje podstrek za
dalju ekspanziju, pošto se
sama ekspanzija
može Dostići samo
aktuelnim uvećanjem j>rivatnog viška vrednosti. Inače od države
podstaknuta proizvodnja može samo dovesti do daljeg opadanja
akumulacionc stope.
Mešovita privreda kazuje da je deo nacionalne proizvodnje i
sada kao i ranije proizvodnja profita privatnog kapitala, dok se
manji deo sastoji iz od države podsta’knute proizvodnje, koja ne
donosi nikakav višak vrednosti. Ukupnoj proizvodnji stoji time na
raspolaganju smanjena profitna masa. Kako država, uopšte uzev,
ne rasoolaže sredstvima za proizvodnju i sirovinama, ona se mora
poslužiti neupotrebljenim kapitalom da bi pokrenula državnu pro­
izvodnju, tj. posredstvom državnih porudžbina raznim preduzećima koji traženi proizvod prodaju državi. Ova preduzeća moraju
oploditi svoj kapital, a radnici koje su zaposlila dužni su proizve­sti višak vrednosti. Ovaj „višak vrednosti” se, međutim, ne ,,realizuje” na tržištu u razmeni s drugim robama, nego pozajmlje­nim novcem vlade. Sami proizvodi bivaju ili upotrebljeni ili
straćeni.
Kapitalistima koji rade s državnim porudžbinama život je
olakšan, jer su se oslobodili briga oko proizvodnje i realizacije.
Njihov dohodak nalazi svoj ekvivalent u oporezivanju i u držav­nom dugu. Tako s državnim porudžbinama blagosloveni deo kapi­tala realizuje svoj profit isto onako kao i onaj deo kapitala koji
s profitom proizvodi za tržište. Izgleda kao da bi od države podstaknuta proizvodnja uvećala ukupni profit. Ali u stvarnosti je
samo na tržištu realizovani višak vrednosti novoproizvedeni višak
vrednosti, dok se višak vrednosti „realizovan” kupovinama države
odnosi na višak vrednosti u prošlosti opredmećen u novčani
kapital.
Kad bi kriza potpuno i uopšte uništila profitabilnost kapita­la, kapitalistička proizvodnja bi time prestala. Stvarno i na naj­dubljoj kriznoj tački ostaje jedan deo kapitala profitonosan, da
bi produžio proizvodnju, iako u ograničenoj meri. Drugi deo biva
žrtvovan krizi i time doprinosi održanju profitabilnosti kapitala
koji dalje proizvodi. Kad bi se prepustilo da taj proces ide svojim
tokom, kao što se to u krizama 19. veka uveliko događalo, onda
bi se posle kraćeg ili dužeg perioda stradanja stvorilo stanje u ko­me kapital, sa izmenjenom strukturom i višim stepenom eksploata­cije, može preko visine akumulacije dostignute pre krize napre­dovati ka daljoj akumulaciji. U okolnostima novijeg datuma ovaj
„proces ozdravljenja” za društvo je odveć riskantan i iznuđava od
države zahvate da bi se predupredili socijalni potresi.
Obezvređenje kapitala putem konkurencije, i poboljšanje
profitabilnosti pomoću koncentracije kapitala, usled već dostignu­te visoke koncentracije kapitala gube veliki deo svoga dejstva,
osim ako se ne prošire van nacionalnog okvira na svetsku privre­du, što mora dovesti do ratobornih objašnjavanja. Pošto koncentrisani kapitali nikako ne uzimaju u obzir društvene potrebe ni
u njihovoj kapitalističkoj nameni, te potrebe moraju biti obezbeđene političkim putem, na primer državnim subvencijama, da bi
se održale neophodne grane proizvodnje i pored njihove nedo­
voljne profitabilnosti.

Od države podstaknuta proizvodnja je oblik državnog usmeravanja privrede koji se odnosi na preraspodelu ukupnog društve­nog profita, ne menjajući išta na njegovoj veličini. Pošto dodatna
proizvodnja ne daje dodatni profit, ona ne može služiti akumu­laciji kapitala. Kriza, međutim, proizlazi iz nedovoljne akumula­cije; to je situacija koja se ne da ukinuti proizvodnjom koju
podstiče država. Pod pretpostavkom jednog kapitalizma nespo­sobnog za dalju akumulaciju, dakle jedne permanentne krizne si­tuacije, koja kao mogućnost može postati stvarnost, iz suzbijanja
krize pomoću neprofitonosnih javnih izdataka, putem deficitarnog
finansiranja, dobija se sledeća slika: država kupuje pozajmljenim
novcem proizvode koji inače ne bi bili izrađeni. Ova dodatna pro­
izvodnja ima neposredni pozitivni efekt na ukupnu privredu, a
pri tom se to ne bi mogla dovesti u vezu s telkuoim, čisto Spe­kulativnim modelima multiplikatora, koji se zasnivaju na neodrži­voj buržoaskoj privrednoj teoriji. Po sebi se razume da svaka no­va investicija, svejedno odakle dolazi, mora uvećati privrednu delatnost, ako u isti mah ne vodi do dezinvesticija, koje njen efekt,
opet, potiru. Proizvodi se izrađuju, radnici su zaposleni, i opšta
tražnja mora se povećati srazmerno novim investicijama. No, ka­ko povećani deo proizvodnje ne daje nikakav profit, u vezi s teš­koćama akumulacije kapitala ništa se ne menja. Međutim, ove
teškoće
najpre
samo postoje a ne uvećavaju se od države pod-
staknutom proizvodnjom.
Pošto, pod našom pretpostavkom, privatni kapital ne akumu­lira a od države podstaknuta proizvodnja kao proizvodnja za „jav­nu potrošnju” ništa ne doprinosi akumulaciji, održanje postignu­tog nivoa proizvodnje sili na neprekidne dodatne državne izdatke,
na stalan rast zaduženja države. S kamatnim obavezama prihvaće­nim od strane državnog budžeta nameće se neophodnost srazmer­no većeg oporezivanja privatnog kapitala. Naravno da su ta kama­tna plaćanja izvor dohotka za poverioce države i kao takva opet
odlaze u potrošnju ili se nanovo ulažu, bilo u privatnu privredu
bilo ponovo u državne papire. Ali ovde je reč samo o jednoj te
istoj sumi, koja je izda ta kao profit, da bi se na drugom mestu
pojavila kao kamata. Kako kapital koji ne akumulira ne može
prosto biti izjednačen sa stacionarnim stanjem, nego implicira
regresivno stanje, s neprekidnim nazadovanjem privrede, mora
proizići nužnost sve dalekosežnijih državnih zahvata, koji u sve većoj meri idu nauštrb svakoj novoj mogućnosti poleta privatnog
kapitala. Kompenzirajuća od države podstaknuta proizvodnja po­staje time od prvobitnog sredstva za olakšanje krize sredstvom
za njeno produbljenje, pošto jednom rastućem delu društvene pro­izvodnje oduzima njen kapitalistički karakter, naime sposobnost
da proizvodi dodatni kapital.

S tom slikom neprestanog kriznog stanja treba samo da se
pokaže da neprofitonosna od države podstaknuta proizvodnja, da­leko od toga da je sredstvo za savladavanje krize, tokom vremena
mora dovesti u pitanje sam kapitalistički način proizvodnje. Među­tim, pošto kriza iz same sebe razvija elemente za svoje savlada­vanje, gubi se nužnost stalno sve veće od države podstaknute
proizvodnje; apstrahujući to da će vlade — kao kapitalističke vla­de — iz svojih vlastitih potreba od države podstaknutu proiz­vodnju tamo prekinuti gde ona počinje da postaje kobna po si­stem. Da bi se kapitalistička privreda održala, mora se ne samo
proizvoditi nego se više profita mora proizvesti. Kad bi se profit
mogao uvećati prosto dodatnom proizvodnjom, onda bi se kapital
za to sam pobrinuo i ne bi mu bila potrebna intervencija države.
Buržoaska ekonomija ne misli u kategorijama proizvodnje
vrednosti i viška vrednosti. Za nju profil navodno nije određu­jući moment privrede i njenog razvitka, štaviše, ona osporava egzi­stenciju profita. „Ono što se obično naziva profitom”, piše, na
primer, Paul Samuelson, „nije ništa drugo do kamate, rente,
nadnice pod jednim imenom.”173 Tamo gde se između nadnice i
profita ne pravi razlika, tu i odnos između proizvodnje i proiz­vodnje profita ostaje u tami, i svaka vrsta delatnosti predstavlja
se jednakovrednom u nacionalnom dohotku, od kojega svaki,
srazmerno svome doprinosu, dobiva svoj udeo. U ukupnoj pro­izvodnji izraženoj u novcu iščezava razlika između profitonosne
i neprofitonosne proizvodnje, te od države podstaknuta proizvod­nja stapa se s privatnom u amalgamu odnosa cena, u kojem su
sve mačke sive. Ukupni društveni proizvod pojavljuje se kao na­cionalni dohodak, u kojem je izbrisano suprotno kretanje proiz­vodnje i proizvodnje profita. Tako buržoaska ekonomija ne može
da sagleda posledice svojih vlastitih preporuka.
Pa ipak „nova ekonomija” polaže pravo na čast da je prona­šla ključ za savladavanje problema kriza. Tek kasnije se ispostavi­lo da se ona kiti tuđim perjem, da stvarno savladavanje krize nema nikakve veze sa
kejnezijanskim
mehanizmom savladavanja
krize. Ali zato joj se, kao što je već rečeno, ne može osporiti
svako ekonomsko dejstvo, pošto njena primena jedne nove ko­njunkture stvarno može da služi kao pods trek, ako postoji mo­gućnost takve konjunkture. Po sebi, dodatna od države podstaknuta proizvodnja ne može uvećati društveni višak vrednosti, pri
opsežnom razvoju ona ga mora smanjiti. I pored toga može s tim povezano proširenje proizvodnje, kao i svako proširenje kre­dita, stanje kriza oslabiti, pošto se njen negativni uticaj na uku­pan profit može zapaziti tek kasnije. Ako kapital u međuvremenu
uspe da se izbavi krize, to može izgledati kao rezultat državne
intervencije, iako bi te intervencije ostale bez uspeha bez samo­
voljnog poboljšanja uslova za oplođenje kapitala. Pa ipak od dr­žave podstaknuta proizvodnja pruža privatnom kapitalu
neposred­no
širi prostor i povoljnije tie za vlastita nastojanja da se iz osku­dice profita dođe do akumulacije.
Stoga nije nikakva protivrečnost u fiskalno-političkim me­tama vlade videti moment koji slabi krizu a i onaj koji je pooštrava. Dodatna proizvodnja omogućena deficitnim finansiranjem pred­
stavlja se kao dodatna tražnja, ali to je tražnja posebne vrste,
pošto ona doduše izlazi iz povećane proizvodnje, ali je reč o
povećanoj ukupnoj proizvodnji bez odgovarajućeg povećanja ukup­nog profita. Dodatna tražnja sastoji se iz novca koji je država
usmerila u ekonomiju: iz kredita vlade. Ona je pri svem tom
neposredno dodatna tražnja koja oživljava ukupnu privredu i mo­že postati polaznom tačkom jedne nove konjunkture, ako njoj
nasuprot ne stoje nesavladive granice. Ali samo pod takvim okol­nostima neprofitonosna ekspanzija proizvodnje može da prokrči
put profitonosnoj ekspanziji a da time ne izgubi svoj kapitalističko-neproizvodni karakter. Upravo kapitalističko-neproizvodna pri­roda od države pods taknute proizvodnje postavlja njenoj primeni
u kapitalističkom društvu definitivne granice, koje se utoliko brže
dostižu ukoliko kapital duže ostaje u stanju krize.
Na svaki način, od države podstaknuta proizvodnja biva
omogućena ne samo državom nego i njenom kreditnom sposob­nošću. Dakle, snosi je privatni kapital. Pozajmljeni novac koji se
upotrebljava za povećanje tražnje je privatni kapital. Tako sam
privatni kapital finansira deficit i spreman je da ga finansira za­
to Što on ne može delati ili misliti prema ukupnom društvenom
stanovištu. Novac stavljen vladi na raspolaganje donosi kamate, a
kamate su za neku grupu kapitala dovoljan povod za pozajmljinema nikakve veze sa
kejnezijanskim
mehanizmom savladavanja
krize. Ali zato joj se, kao što je već rečeno, ne može osporiti
svako ekonomsko dejstvo, pošto njena primena jedne nove ko­njunkture stvarno može da služi kao podstrek, ako postoji mo­gućnost takve konjunkture. Po sebi, dodatna od države podstaknuta proizvodnja ne može uvećati društveni višak vrednosti, pri
opsežnom razvoju ona ga mora smanjiti. I pored toga može stim povezano proširenje proizvodnje, kao i svako proširenje kre­dita, stanje kriza oslabiti, pošto se njen negativni uticaj na uku­pan profit može zapaziti tek kasnije. Ako kapital u međuvremenu
uspe da se izbavi krize, to može izgledati kao rezultat državne
intervencije, iako bi te intervencije ostale bez uspeha bez samo­voljnog poboljšanja uslova za oplođenje kapitala. Pa ipak od dr­žave podstaknuta proizvodnja pruža privatnom kapitalu
neposred­no
širi prostor i povoljnije tie za vlastita nastojanja da se iz osku­dice profita dođe do akumulacije.
Stoga nije nikakva protivrečnost u fiskalno-političkim me­tama vlade videti moment koji slabi krizu a i onaj koji je pooštrava. Dodatna proizvodnja omogućena deficitnim finansiranjem predstavlja se kao dodatna tražnja, ali to je tražnja posebne vrste,
pošto ona doduše izlazi iz povećane proizvodnje, ali je reč o
povećanoj ukupnoj proizvodnji bez odgovarajućeg povećanja ukup­nog profita. Dodatna tražnja sastoji se iz novca koji je država
usmerila u ekonomiju: iz kredita vlade. Ona je pri svem tom
neposredno dodatna tražnja koja oživljava ukupnu privredu i mo­že postati polaznom tačkom jedne nove konjunkture, ako njoj
nasuprot ne stoje nesavladive granice. Ali samo pod takvim okol­nostima neprofitonosna ekspanzija proizvodnje može da prokrči
put profitonosnoj ekspanziji a da time ne izgubi svoj kapitalističko-neproizvodni karakter. Upravo kapitalističko-neproizvodna pri­roda od države pods aknute proizvodnje postavlja njenoj primeni
u kapitalističkom društvu definitivne granice, koje se utoliko brže
dostižu ukoliko kapital duže ostaje u stanju krize.
Na svaki način, od države podstaknuta proizvodnja biva
omogućena ne samo državom nego i njenom kreditnom sposob­nošću. Dakle, snosi je privatni kapital. Pozajmljeni novac koji se
upotrebljava za povećanje tražnje je privatni kapital. Tako sam
privatni kapital finansira deficit i spreman je da ga finansira za­
to Što on ne može delati ili misliti prema ukupnom društvenom
stanovištu. Novac stavljen vladi na raspolaganje donosi kamate, a
kamate su za neku grupu kapitala dovoljan povod za pozajmljivanje novca državi. Ako je ovaj proces jednom u toku, onda i
njega proizlazi sve veće poresko opterećenje još profitonosnog
proizvodećeg kapitala, koji je time uvučen u finansiranje defici­ta. Tako država stavlja u pokret jedan proces koji ukupan kapital,
kao novčani kapital i kao proizvodni kapital, navodi na to da bu­de deo neprofitonosne proizvodnje. Kako jedan deo kapitala, kao
što je već primećeno, čak i za vreme krize pravi profite ne pretva­rajući ih u dodatni kapital, to se ovom delu kapitala profitabilnost
još više kreše usled sve proširenije državne proizvodnje, čime se
vremenom nemanje volje za preduzimanje novih investicija pretva­ra u objektivno nemanje mogućnosti za to. U tom smislu — bez
autonomnog obnavljanja profitonosne akumulacije — od drža­ve podstaknuta proizvodnja kao
posledica
krize mora postati uz­rokom njenog daljeg produbljenja.

Pozitivno dejstvo državnih zahvata u privredu time je samo
privremene prirode i preokreće se u svoju suprotnost ako ne dođe
do očekivanog oživljavanja profitonosne proizvodnje, ili se ono
odveć dugo odlaže. Predstavnici „nove ekonomije” imali su, kako
se to kaže, „sreće” što je nova konjunktura, koju oni
nisu
očeki­vali, nastajala uporedo s državnim zahvatima. Da to nije bio slučaj
proširenje proizvodnje od strane države bi takođe imalo najpre
dejstvo njenog oživljavanja, koje bi se, međutim, tokom vreme­
na progresivno smanjivalo, i na kraju samo postalo preprekom u
savladavanju krize. Ako se
kejnezijanizam ne može učiniti odgo­vornim za tadašnji prosperitet, onda on ne sadrži ni instrumentarijum za savladavanje krize, i kapitalistička zakonitost kriza ide
svojim vlastitim putem, kao što je to bio slučaj i pre pojavljivanja
„nove ekonomije”.
Dugi period poleta bio je, međutim, dovoljno izrazit da bi se
— slično kao i na kraju stoleća — moglo očekivati da konjunk­turni ciklus ima tendenciju da izgubi svako posebno obeležje, či­me bi periodi depresije, koji su postajali blaži, mogli biti otklo­njeni skromnijim merama vlade. I dalja prekidanja ekspanzije ne
bi bila ništa drugo do „recesije rasta”, koje ne idu nauštrb već
dostignutom stanju proizvodnje; ili proste pauze u povećavanju
proizvodnje. Pri nastupanju takvih pauza dovoljna bi bila državna
monetarna i fiskalna politika da bi se ponovo ukinuo nastali ras­korak između tražnje i ponude, i prokrčio put daljem rastu. Relativno nazadovanje finansiranja deficita javnih izdataka,
omogućeno bržim razvojem profitne proizvodnje, pojačavalo je
uverenje da zajedničko delovanje tržišne privrede s državnim usmeravanjem privrede mogu problem kriza jednom zauvek
ukloniti. Ako je oporezivanje zbrisalo veliki deo nacional­nog dohotka, u Americi, na primer, 32 procenta, u Saveznoj Re­publici Nemačkoj 35 procenata, državni izdaci ipak nisu rasli brže od ukupne proizvodnje. Ako se zaduživanje države i dalje
uvećavalo, to je ipak bivalo sporijim tempom. U Americi je, na
primer, državni dug iznosio 278,7 milijardi dolara u 1945. godini
a 493 milijarde dolara u 1973. Kamatne obaveze povisile su se
od 3,66 milijardi dolara (1945) na 2,21 milijardu dolara (1973).
Udeo kamatnih troškova u nacionalnom proizvodu ostao je, među­
tim, isti, naime 1,7 procent. Ovi su se odnosi različito razvijali
u pojedinim zemljama. Nas ovde intersuje ovo; ako ukupna pro­
izvodnja brže raste, teret kamata može se održavati stabilnim
pomoću sve većeg zaduženja države. Narasli udeo države u ukupnom nacionalnom proizvodu
predstavlja odbitak od ukupnog viška vrednosti; deo viška vredno­sti koji ne može ući u akumulaciju privatnog kapitala. Ali pri­vatna akumulacija kapitala koja se i pored toga vrši može ovaj
deo viška vrednosti održavati
relativno stabilnim dok on, iako sporo, apsolutno
raste. Nastali odnos između od države podstaknute proizvodnje i ukupne proizvodnje, između zaduženja države
i nacionalnog dohotka, može da bude takav da se proizvodnja,
pri nepromenjenoj stopi akumulacije, s relativno nižom profitnom
stopom neprekidno uvećava. Ali ovaj odnos je krajnje osetljiv,
upravo zbog relativno niske profitne stope, na koju neprekidna
akumulacija još u suprotnom pravcu utiče. Akumulacija, s jedne
strane, diže proizvodnost rada, s druge strane, s njome skopčani
viši organski sastav kapitala pritiskuje profitnu stopu. Svaki
novonastali raskorak između profitabilnosti i akumulacije mora
deo viška vrednosti koji pripada državi i koji je do sada bio
podnošljiv, učiniti faktorom koji otežava daiju akumulaciju. Ta­ko je prva reakcija privatnog kapitala pri padanju već niske pro­fitne stope — zahtev za kresanjem javnih izdataka, ili za uspo­stavljanjem takvog odnosa između od države podstaknute proiz­vodnje i ukupne proizvodnje koji ne bi krnjio interese akumulacije.

S akumulacijom kapitala povećava se i njegova osetljivost
prema profitu. Da bi se izbegao pritisak padajuće prosečne profit­ne stope i osiguralo oplođavanje naraslog kapitala, kapital koji
se monopolizira pokušava da cene svoje ponude prilagodi vlasti­
tim potrebama za profitom, te da svoju akumulaciju učini nezavisnom od zbivanja na tržištu. Naravno, to je mogućno samo u od­ređenim granicama. Pošto se ni ukupni društveni proizvod ni
ukupna vrednost ne mogu povećati manipulisanjem cenama, mo­nopolski profit može proizići samo iz daljeg pada profita konkurišućih kapitala što podležu prosečnoj profitnoj stopi. U onoj meri
u kojoj je monopolski profit iznad prosečnog profita, on ovaj
poslednji smanjuje i time neprekidno razara svoju vlastitu osnovu.
Time monopolski profit teži ka prosečnom profitu, a to je pro­ces koji se, istina, može usporiti međunarodnim proširenjem
monopola. Ali to neravnomerno prisvajanje ukupnog društvenog
viška vrednosti ne može uticati na njegovu veličinu, osim ako
monopolizovanje obuhvata ne samo određivanje cene nego i pro­ces proizvodnje u tom smislu da uništenje konkurišućih kapitala
vodi do istovremenog porasta proizvodnosti rada a time do viška
vrednosti.
Daleko više nego u
laissez-faire
-odnosima razvitak kapitala u
mešovitoj privredi i pod uticajem monopola određen je brzo ra­stućom masom viška vrednosti. Pošto porast proizvodnje isključu­
je ravnomeran porast profita i time mora rasti brže od profita
da bi ovaj održavao adekvatnim zahtevima akumulacije, akumulaciona stopa može se usporiti samo pod pretećim dejstvom krize.
Nasuprot tome akumulacija pretpostavlja ponovo dovoljne profite.
Ali, kako god se monopolistički profit može za duže vreme posti­zati na račun opšteg profita tako se i opšti profit znatno vreme
može održavati na račun ukupnog društva. Sredstva za tu svrhu
nalaze se u državnoj monetarnoj i fiskalnoj politici.

Akumulacija kapitala ne predstavlja čak nikakav problem
dokle god postoje za to potrebni profiti. Ona je dugo vremena
ostvarivana u velikoj nezavisnosti od zahvata države. Primena
državne monetarne i fiskalne politike radi uticanja na privredu
ukazuje na stanje u kojem je akumulacija postala problem, koji
se bez svesnog uticanja na privredne procese nije mogao duže
vreme savladati. Problem je, jednom reči izražen — profit. Svaki
kapital se mora brinuti za vlastiti profit, ali baš zato što on to
čini dolazi do krize prekomerne akumulacije, čije periodično po­javljivanje društvo sve teže podnosi. Posledice krize — prekomerna proizvodnja i nezaposlenost — mogu biti ublažene povećaniem
državnih izdataka, ali uzrok krize, naime nedostaianje profita koji
sprečava dalju akumulaciju, ne može se time otkloniti. I sada,
kao i ranije, ostavljeno je kapitalu da se iskobelja iz krize. Da
se kapitalu ne bi činile dodatne teškoće, uvećani javni izdaci tinansiraju se putem deficita. Oporezivanje kapitala može se time
isprva u priličnoj meri zadržavati, kako se višak vrednosti potre­ban za akumulaciju ne bi dalje ograničavao. To, međutim, izaziva
inflacioni proces, koji, kad je jednom u toku, određuje dalji razvi­tak kapitalističke proizvodnje.
Inflacija spada u arsenal
kejnezijanizma.
Bržim porastom
cena u odnosu na nadnice uvećava se profit neophodan za ekspan­ziju, a ubrzanim stvaranjem novca smanjuje se kamatna stopa,
što olakšava investicije. Na inflaciju se tu gledalo kao na sred­stvo za uvećanje viška vrednosti, i u tome se nalazila njena svrsishodnost. Višak vrednosti dobijen inflacijom ravan je smanjenju
vrednosti radne snage, plus transfer viška vrednosti od novčanog
kapitala proizvodnom kapitalu, čime se akumulacija može u od­govarajućoj meri podići.
Injekcije novca pozajmljenog od vlade odnose se na besprofitnu proizvodnju. Iako njeni
finalni proizvodi
ne spadaju u
područje ,,javne potrošnje” i time se ne pojavljuje na robnom
tržištu, njihova proizvodnja neposredno povećava ukupnu tražnju.
Narasla novčana suma koja ulazi u promet dopušta time povećanje
cena i za količine robe koje se odnose na privatnu potrošnju. Za
vreme rata ovaj proces postaje očevidan. Da bi se izbegla inflacija
koja bi proizašla iz sve manje ili nepromenjene količine robe pri
novčanom dohotku poraslom usled ratne proizvodnje, vlade pribegavaju prisilnoj štednji i racioniranju sredstava potrošnje. Ma­da u blažoj formi, umnožavanje novca usled finansiranja deficita
je inflatorni proces koji se ne može zaustaviti, pošto ništa ne
stoji na putu povišenju cena koje je omogućeno povećanom koli­činom novca.
Nasuprot uvećanoj sumi novca koja ulazi u promet stoji najpre nepromenieni ukupni višak vrednosti, koji se pokazuje u ne­koj datoi količini robe. Povećanje cena omogućeno prirastom nov­ca poboljšava profitabilnost kapitala. Višku vrednosti ostvarenom
u proizvodnji dodaje se deo koji je rezultat povišenih cena ili
gubitka kupovne moći novca. Time ne samo što je smanjena vrednost radne snage zaobilazno preko prometa nego je smanjen i
udeo onih slojeva stanovništva koji žive od viška vrednosti, da
bi se udeo kapitala u odgovarajućoj meri povećao. Ovde je reč
o drugoj raspodeli ukupnog društvenog proizvoda u korist kapita­la, koja na samom ukupnom proizvodu ne može ništa izmeniti.
Tek kad dodatni iz prometa povučeni višak vrednosti uđe u akumulaciju i s većom proizvodnošću rada uveća društveni proizvod,
uvećana profitna masa pretvorila se iz novčanog oblika u oblik
kapitala. Inače poboljšana profitabilnost vodi samo daljem padu
privatne tražnje i većem neupotrebljenom kapitalu.

Realni inflacioni dobici koji pripadaju kapitalu samo su
drugi oblik obezvređenja radne snage koje donosi svaka kriza.
Ako je tradicionalno do toga bilo dolazilo deflatornim putem,
sada dolazi inflatornim; ne smanjenjem nadnica, nego povećanjem
cena, ili kombinacijom jednog i drugog sredstva. Uvećanju profita
putem inflacije postavljene su, međutim, neprekoračive granice,
pošto smanjenje vrednosti radne snage ima apsolutne granice, pa
čak ni te ne mogu biti dostignute usled protivnapada radnika.
Uz to, za povećanu ukupnu tražnju vezuje se i tražnja radne sna­ge, te se već time ograničava obaranje nadnica usled inflacije cena.
Kriza se može smatrati tek onda savladanom kad se ekspan­zija kapitala vrši bez smanjenja vrednosti radne snage i kad se
nova konjunktura povezuje s rastućim nadnicama. To se ne da
postići „javnim izdacima” vlade, pošto oni, na kraju krajeva, ne
mogu ništa drugo do rastući deo viška vrednosti koji se nalazi
u novčanom obliku ugasiti u „javnoj potrošnji”. Ako se i pored
toga pribegava toj politici, onda je to zato što nema drugog izbo­ra; osim ako kapital pristaje na rizik velike nezaposlenosti i jed­nog većeg razaranja kapitala od onoga koji rezultira iz „javne po­trošnje”. Ovde je reč o jednom kao neminovno uzetom i regulisanom uništenju kapitala u očekivanju da će sistem iz sebe razvi­ti uslove dalje progresivne akumulacije kapitala; dakle, nije reč
o kontroli društva, nego o kontroli krize.
Da rastući javni izdaci ne bi postali faktor produbljenja kri­ze, kapitalu mora poći za rukom da rastuće zaduženje države drži
u granicama koje su mu postavljene datom proizvodnjom viška
vrednosti, i ujedno da stvori uslove za dalju akumulaciju, tj. da se
profit brže uveća no što se gubi u besprofitnoj proizvodnji. Ovde
je, međutim, uvek reč o troškovima dodatne od države podstaknute proizvodnje radi smanjenja nezaposlenosti, a ne o udelu u višku
vrednosti koji je državi potreban za druge svrhe, a koji se po
svima uslovima odbija od ukupnog viška vrednosti. Pošto je udeo
države u ukupnom višku vrednosti stalno rastao i bez dodatne od
države podstaknute proizvodnje, njegovo uvećanje proizvodnjom
podstaknutom od strane države je dalja prepreka koja otežava
akumulaciju kapitala, ali prepreka koja se može ukloniti ako ka­pital uspe da svojom daljom akumulacijom odstrani nezaposlenost.

To, međutim, iziskuje stopu akumulacije pri kojoj se apsolutni
broj radnika koji proizvode višak vrednosti toliko povećao da se
njegovo s višim organskim sastavom kapitala povezano relativno
nazadovanje u stanju pune zaposlenosti ukida. Stopa akumulacije
koja se približava ovome stanju dostignuta je za vreme konjunktu­ra nekih evropskih zemalja i dovela je do uvoza radne snage, koji
je, svakako, ukazivao na to da u drugim zemljama nezaposlenost
i dalje postoji. U Sjedinjenim Državama nezaposlenost se stabili-
zovala na oko četiri odsto ukupno zaposlenih — zvanično utvr­đeni procent, koji je sad smatran kao ,formalan” a da ne ide
nauštrb pojmu pune zaposlenosti.
činjenica da je dodatna od države podstaknuta proizvodnja,
ukoliko dolazi do izražaja u deficitu državnog budžeta, dosad obu-
hvatala samo manji deo ukupne proizvodnje, i druga činjenica da
se njeni troškovi najpre ograničavaju na ukamaćenje kredita odo­brenog državi, što, dakle, iziskuje samo mali deo kapitala koji
nestaje u „javnoj potrošnji”, pomerila je s tim povezano optere­ćenje privatnog kapitala za kasnije i nije imala nikakvo neposred­no negativno dejstvo. Svakako da je novac pozajmljen vladi dobio
oblik državnog duga, iza kojeg ne stoji ništa drugo do obećanje
vlade da će se jednog dana odužiti, a poveriocima u međuvremenu
plaćati kamate. Novčani kapital koji je uložila vlada nije upotrebljen kao kapital i time se održavao, nego je kao „javna potrošnja”
nestao sa sveta. Ako državni dug treba da bude otplaćen — što
svakako ne mora biti slučaj — to onda može uslediti samo novim,
u proizvodnji nedavno ostvarenim viškom vrednosti, što, među­
tim, ništa ne men ja na tome da je u zaduženju države izraženi vi­šak vrednosti bez traga iščezao a nije srazmemo ušao u akumula­ciju kapitala.
Iz toga izlazi da država pomoću povećanih javnih izdataka
može suzbiti krizu samo trošenjem kapitala. Ali to trošenje se
predstavlja kao porast proizvodnje i zaposlenosti, što se svojim
besprofitnim karakterom ne odnosi više na kapitalizam te je time
ravna prikrivenom obliku eksproprijacije kapitala od strane
države, koja je posredstvom novca jedne grupe kapitalista kupila
pravo na proizvodnju neke druge grupe i gleda da obe zadovolji
time što jednoj obezbeđuje ukamaćenje a drugoj profitabilnost nje­nog kapitala. Međutim, dohoci koji se ovde pojavljuju kao kama­ta i profit mogu se podmiriti samo iz tekućeg proizvedenog
ukupnog društvenog viška vrednosti, iako se podmirenje može
i dalje odlagati, tako da — s gledišta društva — novac dobijen od proizvodnje podstaknute od strane države ima da važi kao odbitak
od ukupnog profita i time kao smanjenje dela viška vrednosti
potrebnog za akumulaciju. Ako je kriza rezultat nedostajanja
viška vrednosti, onda se ona ni u kom slučaju ne može savladati
uvećanjem toga nedostajanja.

Tačno je, naravno, da nedovoljni profit koji se predstavlja
kao kriza neće biti neposredno ni uvećan ni smanjen od države
podstaknutom proizvodnjom, i da se proizvodnja, zaposlenost i
dohoci ipak povećavaju upravo zato što se sredstva za proizvod­nju i radne snage stavljaju u pokret, što bez državne intervencije
ne bi bio slučaj. Taj deo proizvodnje, primenjenih sredstava za
proizvodnju i sredstava potrošnje koja ulaze u potrošnju radnika,
nema kapitalistički karakter ako se taj proces posmatra s gledišta
ukupnog kapitala. On i dalje zadržava kapitalistički karakter za
pojedine profitirajuće kapitale koji su s tom proizvodnjom u vezi.
Ali profit koji njima pripada uslovljava smanjenje profita svih
drugih kapitalista, a time i njihove pokušaje da svoje gubitke po­
sredstvom povišenja cena prevale na leđa ukupnog stanovništva.
Podelom gubitka profita u od države podstaknutoj proizvodnji
na celo društvo ostaje snošljivo za duže vreme, a da time ne pre­staje da snižava ukupan profit.
Ovde nije mesto da se upuštamo u dalje implikacije od drža­ve podstaknute proizvodnje. Nama je u ovom času samo stalo
do toga da imamo u vidu da se zakonitost krize kapitala ovim
putem ne može ukinuti. Ma kakvo bilo dejstvo od države pod­staknute proizvodnje u doba krize, ona nije nikakvo sredstvo
za povećanje profita, a samim tim ni instrument za savladavanje
krize. Nastavljanje ove proizvodnje može samo proširiti besprofitni deo ukupne proizvodnje i time njen kapitalistički karakter po­stupno razarati. Ali svaki prosperitet se zasniva na uvećanju viška
vrednosti za dalju ekspanziju kapitala. Kapitalu se tako mora s
priznanjem odati čast da je on iz svoga samorazvitka sebi stvorio
konjunkturu nedavne prošlosti, ali time i pretpostavku za jednu
novu krizu.
To se, međutim, mora reći uz izvesnu ogradu. Kao što se
poslednja velika kriza razlikovala od prethodne i po svome tra­janju, proširenosti i žestini na jedinstven način potresala svet,
tako je ova, posle drugog svetskog rata, nastala konjunktura
imala naročiti karakter kojim se razlikovala od ranijih konjunktu­ra. Ona je od početka bila povezana sa izvanrednim rastom kre­dita a time i novca, koji je rastuću proizvodnju ostavljao daleko iza sebe, a konjunkturu gonio napred i održavao putem inflacije.
Povećanje kredita je pojava svakog prosperiteta i njegovo ubrza­nje je, prema Marxu, simptom približavanja krize. I u buržoaskoj
privrednoj teoriji je brza ekspanzija kredita i s time povezana in­flacija cena smatrana kao znak malaksavajuće konjunkture, kojoj
mora slediti period privrednog nazadovanja, pošto su proširenju
kredita, zbog obaveza banaka prema rezervama, postavljene de­finitivne granice. Sto su te granice bile bliže, ponuda kredita biva­la je skuplja, a tražnja se smanjivala, usled čega je i inflatornom
dejstvu visoke konjunkture došao kraj. Međutim, ako konjunktu­ru treba održati, a ona to ne može sama po sebi, tj. odgovaraju­ćom profitnom stopom koja akumulaciju goni napred, onda se
ona ipak može produžiti pomoću daleko manje ograničene držav­ne monetarne i kreditne politike na teret sve veće inflacije.

Politikom „jeftinog novca”, koja, s jedne strane, smanjuje
opšti teret dugova i olakšava plaćanje kamata državnog duga, a,
s druge strane, tražnji kredita od strane države dodaje kredit
industrije i potrošača, proizvodnja se mogla brzo unapređivati na
račun sve veće zaduženosti i rastuće inflacije. U Sjedinjenim Drža­vama, na primer, realni ukupni proizvod između godine 1946. i
1970. narastao je za okruglo 130 odsto, izraženo, međutim, u
novcu — za 368 odsto. Ukupna zaduženost — isključujući za­duženost države — porasla je u istom periodu za 798 odsto.
Kao što i tražnja kredita od strane države za finansiranje deficita
javnih izdataka, i privatna ekspanzija kredita povećava privrednu
delatnost preko tačke koja bi joj u nedostatku tog kredita bila
postavljena, a da se time ne bi moglo ništa izmeniti na proizvod­nosti rada i viška vrednosti, koji se razvijaju nezavisno od ekspan­zije kredita. Kao i državno finansiranje deficita, i ubrzanje pri­vatne zaduženosti zasniva se na očekivanju da rastućoj proizvodnji
nisu postavljene nikakve granice, te da se ona može proširivati
proporcionalno ekspanziji kredita.
Gde se ta proporcionalnost krije, ne da se, međutim, utvrdi­ti. U očekivanju neprekidne i sve veće proizvodnje, te višeg do­hotka koji odatle proizlazi, a i terana nužnošću ekspanzije na
oplođavanje kapitala, opšta konkurencija probija -se i posredstvom
kreditnog sistema i ide u susret opasnosti da kredit razvije da­leko preko baze date aktuelnom društvenom proizvodnjom. Sva­kako, za davaoce kredita se opasnost smanjuje dalekosežnom mo­gućnošću svojevoljnog obrazovanja cena i uračunavanjem mogu­ćnih gubitaka kamatne stope, što po sebi opet povisuje cene.

Delom se rizik prevaljuje na ukupno stanovništvo, tim što se kapi­talističkim dužnicima dopušta da zaduženje i teret kamate odbiju
od svojih poreza. Pa ipak, inflatorni kredit izmiče državnoj mone­tarnoj i kreditnoj politici, pošto sama inflacija, usled uticaja dr­žave na kamatnu stopu, radi protiv poskupljenja kredita, i pošto
se tražnja kredita može povećati i sa višim kamatnim stopama.
Naravno da vlada može time što uskraćuje povećanje bankovnih
rezervi zaustaviti ekspanziju kredita, što bi, međutim, stavilo u
pitanje konjunkturu koja je samoj vladi potrebna. Gde god bi
se na tom putu pokušalo sprečiti inflaciju, nazadovanje privrede,
koje otud proizlazi, primoravalo je na obnavljanje inflatorne kre­ditne politike.

Ako je izvanredno povećanje privatnog zaduženja bilo sred­stvo za održanje konjunkture, usled čega se porast državnog za­duženja mogao usporiti, monetarna i kreditna inflacija je bila i preduslov i posledica prosperiteta koji se u dalekosežnoj meri ima
odnositi na buduće profite, a ako ili ne bude, mora se slomiti.
Pošto se inflatornom razlikom između obrazovanja cena i obra­zovanja nadnica profit može uvećati, i pritisak akumulacije na
profitnu stopu manje se zapažao. Međutim, iz toga je jedino pro­izišla — bar za Ameriku, kao što je rečeno —, profitna stopa ko­ja se stabilizovala na srazmerno niskom nivou, i koja sama, bez
državne politike inflacije, proizvodnju ne bi u toj meri pro­širila kao što je stvarno bio slučaj. Svakako, inflacija sadrži
svoje vlastite protivrečnosti; od sredstva koje privredu oživljava
ona može postati sredstvo koje privredu razara, budući da se
realne protivrečnosti kapitalističke proizvodnje ne mogu odstrani­ti finansijskom tehnikom. Ako proširenje privatnih kredita naiđe
na granicu postavljenu mu datom profitabilnošću kapitala, onda
prestaje i konjunktura koju ono unapređuje, te goni na novu od
države podstaknutu proizvodnju da bi nazadovanje privrede za­ustavilo, a da ga time ne bi moglo otkloniti.
S gledišta „nove ekonomije”, inflatorna monetarna i kreditna
politika bila je sredstvo za savladavanje krize i za uspostavljanje
pune zaposlenosti. Ubrzo je, međutim, iščezla iluzija o novostvore­noj i na stabilnosti cena zasnovanoj ravnoteži, ako i ne na osnovu
teorijskog saznanja, ono ipak na osnovu empirijskog činjeničkog stanja. Ekonomist A. W. Phillips je u jednom istorijskom istra­živanju odnosa između nadnica i stepena zaposlenosti u Englesko, učinio ne mnogo neočekivanu konstataciju, da se rastuće nadnice
i cene povezuju s opadanjem nezaposlenosti a opadajuće nadnice i cene sa povećavanom nezaposlenošću. Shodno običaju ekonomi­sta, ova konstatacija bila je slikovito predstavljena takozvanom Phillipsovom krivuljom
, koja promenu nadnica i cena pokazuje
kao funkciju zaposlenosti. To treba navodno da pokaže da rastuća
zaposlenost stalno implicira inflaciju nadnica i cena, pa se tako
ima samo birati između inflacije i nezaposlenosti.

Na osnovi Pbillipsove krivulje
izračunato je, na primer, za
posleratnu Ameriku da bi nezaposlenost bez inflacije zahvatila
6—8 procenata radnog stanovništva, međutim, stopom inflacije
od 3 ili 4 odsto mogla bi se svesti na 4 ili 4,5 procenta. Tako se
imao ne samo izbor između nezaposlenosti i inflacije, nego i mo­gućnost da se državnim zahvatima uspostavi za konjunkturu ne­ophodna ravnoteža između nezaposlenosti i inflacije. Svaki prekomerni porast nezaposlenosti mogao bi biti ukinut njoj odgovara­jućom daljom inflacijom, što, u očima ekonomista, odista nije pre­
visoka cena za permanentnu konjunkturu; već i zbog toga nije što,
prema zastupnicima funkcionalnih finansija,
„inflacija ni na koji
način ne ide nauštrb kupovne snage stanovništva. Pogrešno bi bi­lo pretpostaviti da s inflacijom povezani gubitak kupovne snage
pojedinog kupca predstavlja i društveni gubitak, pošto je očevid­no: ono što jedan gubi, drugi moze da dobije. Gubitak kupca je
dobitak prodavca. Ako kupac i prodavač pripadaju istom dru­
štvu, društvo ne registruje ni gubitak ni dobitak. I tako je ve­
ćina ljudi istovremeno kupac i prodavač, gubici i dobici se za njih
većim delom međusobno potiru. Ukoliko se raspodela dohotka pri tom promeni, promena bi većim delom bila neutralna i ni u kom
slućaju veća no što bi bila i bez inflacije.”174
Ovo ravnodušno falsifikovanje stvarne funkcije inflacije do­
puštalo je predstavnicima „nove ekonomije” da u inflatornoj
konjunkturi sa stabilizovanom nezaposlenošću nađu potvrđenu
istinitost svoje teorije, dok se jednog dana rastuća stopa inflacije
nije povezala sa sve većom nezaposlenošću i razotkrila pogrešnost te teorije. Time je buržoaska ekonomska teorija dospela u drugu
krizu, ako se prva vidi u opštoj pometenosti, koja je prethodila
kejnezijanizmu i koju je on navodno savladao. Pokazalo se da
kontrolne mere razvijene iz Keynesove teorije nisu samo ograniče­ne i sa dve oštrice, nego i ostaju podvrgnute protivrečnostima
imanentnim kapitalističkom sistemu. Učenje o narodnoj privredi,
koje je, po Paulu Samuelsonu
kejnezijanizmom postalo od jedne setne — „jedna vedra nauka”, vratilo se opet u svoju prvobit­nu setnost. ,,U eri posle Keynesa”, kaže Samuelson, „raspolažemo
instrumentima monetarne i poreske politike, da bi se stvorila ku­povna snaga neophodna za izbegavanje velikih kriza. Niko ko je
dobro obavešten neće biti zabrinut zbog razmera javne zaduže­nosti: dokle god ukupni društveni proizvod i poreska sposobnost
nacije idu ukorak s porastom plaćanja kamata za javne dugove,
ovaj problem se svodi na brigu sedamnaestoga reda, i niko neće
probdeti noći zbog rastuće automacije ili konjunkturnih ciklusa.
Pri svem našem triumfalnom samozadovoljstvu ostaje, međutim, avet koja nas progoni: usporena inflacija. Ona je novi bič, o či­jem postojanju teoretičari pre 1914. nisu ni slutili. [. . .] Prema
našem današnjem znanju, mi doduše znamo kako se može izbeći
hronična recesija, ili kako se vodi neophodna emisiona politika.
Ali mi još ne znamo kako prići inflaciji izazvanoj rastom troškova
a da terapija ne nanese bezmalo isto toliko štete koliko i sama
bolest.

Samuelson potpuno gubi iz vida da su „strašni bič inflacije”
i „trijumfalna monetarna i poreska politika” jedno isto, i da se
inflaciji ne može doskočiti inflacijom. On, u stvari, razlikuje dva
tipa inflacije; prvo, onu koja proizlazi iz prevelike tražnje koja tera cene u vis i može se lako savladati smanjenjem dohotka; i dru­go, inflaciju ponude najnovijeg vremena, koja proizlazi iz „pritiska
nadnica kao i pokušaja džinovskih preduzeća da stopu dobitka
održe neokrnjenu”; za ovu inflaciju se još nije našlo nikakvo rešenje, jer iskustvo uči da državna kontrola nadnica i cena ima
samo kratkoročno dejstvo.
Pošto je kapitalistička kriza izvedena iz nedovoljne tražnje,
koja je, eto, savladana „trijumfalnom monetarnom i poreskom
politikom”, ne vidi se kako to savladavanje krize sad, sa svoje
strane, postaje inflatornim kriznim stanjem, koje ponovo treba
da se predstavi u rastućoj nezaposlenosti. Da bi se to novo krizno
stanje ukinulo, profit i nadnice morali bi se sada, prema Samuelsonu smanjiti, što bi bezuslovno opet dovelo do nedovoljne traž­nje koju bi time trebalo iznova savlađivati „trijumfalnom mone­tarnom i poreskom politikom”
Samuelson drži za „očitu istinu to što se nivo cena mora
podizati ako svi elementi koštanja rastu brže od obima proizvod­nje”. Ali zašto ne raste obim proizvodnje? Zato što „nad­nice rastu brže od prosečne proizvodnosti rada”, odgovara
Samuelson.
Ali zašto proizvodnost rada ne raste brže od nadnica?
Pošto povećanje proizvodnosti rada zavisi od tehničkog razvitka,
a ovaj od akumulacije kapitala, kapital očigledno ne akumulira do­voljno brzo. Ali zašto ne, kad „džinovska preduzeća svoju stopu
dohotka održavaju neokrnjenu”? Da, to mi ne znamo; „dobat
naučnik”, kaže Samuelson „mora umeti priznati svoje neznanje”.
Neznanje tog dobrog naučnika dovelo je do Nobelove nagrade.
Jedan drugi nobelovac rezignirano konstatuje „da rešenje jed­nog problema, na žalost, uvek donosi sobom nov problem. Od
početka Keynesove ere stalno se strahovalo da bi puna zaposle­nost vodila u inflaciju. Ekonomska teorija zasniva se na ideji ra­vnoteže ponude i tražnje na svim tržištima, ukijučivo tr­žište rada, i implicira stabilnost ccna, dok bi prevelika ponuda
obarala cene. Nezaposlenost bi time dovela do snižavanja nadnica,
što u stvari za poslednjih godina nije bio slučaj. Tako je jednovremeno postojanje nezaposlenosti i inflacije i zagonetka i neugodna
činjenica.” Do rešenja ove zagonetke i time do ukidanja ove
neugodne činjence trebalo bi, međutim, imati pred očima „da
dosadašnje stope inflacije nisu donele sobom nikakve nesavladive
probleme i nikakve izvanredne teškoće, koje bi se mogle uporediti
s onima velikih depresija u prošlosti. Ljudi će naučiti, ili su već
naučili, kako postupati s inflacijom i kako svoje planove prema
tome podešavati”
Neznanje koje Samuelson priznaje i Arrow-ova nerešiva za­gonetka ne mogu se savladati na tlu buržoaske ekonomske teorije.
Ali ova se teorija ne može napustiti a da se kapitalističkom dru­štvu ne oduzme važan sastavni deo njegove neophodne ideologije.
Međutim, za ideološku funkciju buržoaske ekonomije vezani su ne
samo „zagonetka” inflacije s rastućom nezaposlenošću, bankrot
kejnezijanske teorije pune zaposlenosti u njenom neoklasičnom
shvatanju, nego i njeno celokupno misaono blago, koje u sadašnjim prilikama gubi čak i prividan odnos prema stvarnosti. Pa i
za mnoge od ekonomskih ideologa182 teret neoklasičnog učenja
cena i ravnoteže postaje nesnošljiv pa oni pokušavaju da ga se os­lobode, da bi razvili teorije koje su manje oprečne realnim od­nosima. Svakako, takozvana kriza akademske ekonomije nije opšta
pojava. Većina ekonomskih teoretičara ne dodiruje pitanje rasko­raka između teorije i realnosti, čemu se ne treba čuditi, pošto se
taj fenomen zapaža i na drugim ideološkim područjima: boga,
doduše, nema, pa ipak ima stotine tisuća teologa.

Za jedan drugi deo teorijske ekonomije njena „druga kriza”
ne odnosi se na zagonetku zašto je monetarna i poreska politika
izneverila nade u održanje pune zaposlenosti, nego na problem
raspodele koji neoklasici nisu zapazili. Kao što je neomarksizam a
la Baran i Sweezy bez daljeg priznao da se keynezijanskom meto­dom proizvodnja može povisiti do pune zaposlenosti, i „levi”
keynezijanizam se čvrsto drži toga uverenja. Nasuprot neomarksistima, „levi” keynesijanci ne smatraju da je s tim dosada pove­zana rasipnička proizvodnja neophodna. Puna zaposlenost može se održati i povećanjem potrošnje stanovništva. Teorija granične
proizvodnosti kao princip objašnjenja raspodele dohotka teorijski
je neodrživa i samo je apologija dominirajuće nepravedne raspode­le. Ekonomija je problem raspodele društvenog proizvoda, kao
što je to prvobitno formulisao Ricardo. Keynezijanskim metodama
povećanja proizvodnje putem državnih zahvata morala bi se pri­
dodati jedna njoj odgovarajuća politički određena raspodela, što
bi odgovaralo vraćanju od ekonomije na političku ekonomiju.
Ako je današnje stanje za predstavnike „nove ekonomije”
nerešiva zagonetka, onda se „levi”
keynezijanizam još odnosi na
već prevaziđenu pretpostavku jedne beskrizne privrede, u kojoj
se još samo ide za tim da prijatno činjeničko stanje stalnog uvećavanja proizvodnje padne u deo celokupnog društva. To iziskuje
ne samo drukčiji princip raspodele od postojećeg nego i drugu
podelu društvenog rada, da bi se od rasipničke proizvodnje dospelo do proizvodnje za privatnu potrošnju. Pošto bi to zahtevalo
neposrednu konkurenciju od države podstaknute proizvodnje s
privatnoprivrednom proizvodnjom, koja bi samo dalje potiskivala
privatni sektor privrede nasuprot državnom, ovaj program se mo­že sprovesti samo borbom protiv privatnog kapitalizma. I stvar­
no se „levi” keynezijanizam kreće u pravcu državnog kapitalizma,
i u tom smislu se podudara s neomarksizmom, nemajući time i
dalje nikakve veze s realnošću.
Ova još nerešena „zagonetka” privredne stagnacije s rastu­ćom nezaposlenošću i sve većom stopom inflacije, koja je kao
„stagflacija” postala pojmom, uopšte nije nikakva zagonetka, nego
dugo poznata i primenjivana pojava nasilnih pokušaja uvećanja
profita pod uslovima koji su nepovoljni za proizvodnju viška
vrednosti. Inflacija i nezaposlenost pratile su „klasičnu” nemačku
inflaciju posle prvog svetskog rata. One danas prate forsiranje
akumulacije u kapitalističkim zemljama. Usporena inflacija kao
trajna pojava u zemljama kapitalistički razvijenima i ovde ukazu­je na to da profitabilnost nije dorasla potrebama akumulacije ka­pitala, što se doduše uvećanjem proizvodnje može prikriti, ali se
ne može ukinuti. Inflacija nije nikakva prirodna pojava, nego re­zultat monetarnih i fiskalnopolitičkih mera koje se mogu i izo­staviti. Ako vlada odbija da napusti inflatorni kurs, onda to čini
iz straha pred privrednom stagnacijom koja odatle izlazi, a koja
je po nju isto tako štetna kao i po sam kapital. Svaka deflatorna
mera, svako privredno nazadovanje smanjuje i deo viška vrednosti
koji vladi pada u deo. U čemu se sastoje potrebe akumulacije kapitala, ne da se
empirijski dokučiti, a time ni masa viška vrednosti koju bi ona
omogućila. Da odnos između njih nije „kako treba”, to se po kazuje tek posredno, zbivanjima na tržištu. Da li su državni za­hvati putem monetarne i poreske politike u stanju da prolazno
uspostave nužni odnos između profita i akumulacije, isto se tako
može videti samo iz daljih zbivanja na tržištu. Tako postoje samo
slepe reakcije na neshvaćena privredna kolebanja na koja se od­nose državni zahvati; s jedne strane, da bi se privreda podsticala,
a, s druge strane, da bi se obezbedila potrebna profitabilnost kapitala. Ali jedno protivreči drugome, što se svakako isto tako
tek u kasnijim zbivanjima na tržištu može zapaziti i što se počinje
ispoljavati u inflaciji praćenoj rastućom nezaposlenošću.

Ako je inflatorna monetarna i kreditna politika sredstvo za
povećanje proizvodnje, onda bi se novonastala nezaposlenost,
opet mogla prevazići ubrzanjem inflacije. Ali te dosledne primene
svoje teorije, koja bi vodila od usporene do galopirajuće inflacije,
plaše se čak i teoretičari inflacije. Finansiranje deficita javnih
izdataka i inflatorna monetarna i kreditna politika ne bi smele
preći meru, pošto bi to stavilo u pitanje dalju egzistenciju samoga
sistema. S tim priznanjem svakako se priznalo i to da usporena
inflacija može kapitalu biti korisna samo ukoliko uzmogne povisi­ti profit na teret ukupnog društva, čime nije rečeno da to uve­ćanje profita vodi do stope akumulacije koja bi se mogla obeležiti
kao kapitalistički prosperitet. Pojavljivanje rastuće nezaposlenosti
pri usporenoj inflaciji time nagoveštava da se profiti ni inflacijom
ne mogu dovoljno uvećati da bi otklonili nastajuću stagnaciju.
Inflacija je svetska pojava, koja ukazuje ne samo na među­sobnu zavisnost i na dostignuti nivo isprepletenosti svetske privre­de nego i na sve oštriju opštu konkurenciju, koja takođe mora
biti vođena sredstvima monetarne politike. Glad za profitom je
univerzalna, i želja za dodatnim kapitalom ne može biti zadovo­ljena u svetu u kojem su sve veće mase kapitala u međusobnoj
konkurenciji i sve više moraju rasti, ne samo da bi se održale
nego i da bi se izbegla inače nastajuća privredna stagnacija. Ne­
sumnjivo je tačno da se monopolistički profiti mogu održati, pa
čak i uvećati u uslovima stagnacije, ali samo na teret dalje stagna­cije i nezadrživog nazadovanja privrede. Iz toga izlazi neophod­nost daljih državnih zahvata, koji po sebi opet doprinose raspadu sistema. Tako budućnost kapitala ostaje vezana za njegovu akumu­laciju, iako mu akumulacija ne obećava nikakvu budućnost.
Kao što dugogodišnja konjunktura nije ravnomerno obuhva­tila sve kapitalističke zemlje, tako se i nastajuća kriza još razli­čito ispoljava u raznim zemljama. Ali već se u svima zemljama može zapaziti obrt — od konjunkture na stagnaciju, i strahu od
dalje inflacije pridružuje se strah od nove krize. Da li se kriza ko­ja se sve više širi ponovo može zaustaviti državnim zahvatima,
da bi se sadašnje teškoće otklonile na račun životnog veka ka­pitala, teorijski se ne može saznati. Nema sumnje da će se to
pokušati, ali rezultat može svakako dovesti u najboljem slučaju do prolaznog konsolidovanja datog mučnog stanja — a time do
širokog sistematskog raspada kapitalističkog sistema. Ono što
će nam pre ili posle svakodnevno izlaziti pred oči jeste empirijska
potvrda Marxove teorije akumulacije, zakonitost krize kapitala.