Paul Mattick – Teorija vrednosti i akumulacija kapitala

Marxova teorija razvoja kapitala nastala je iz njegove kritike
teorije vrednosti laissez-faire
kapitalizma. Da bi mogao da pruža
regularne i pravilne rezultate, tržišni automatizam pretpostavlja
postojanje principa na kojem se zasniva razmena, principa kojim
se objašnjavaju cene i njihove promene. Data cena se može pod
uticajem ponude i tražnje menjati, ali i dalje ostaje pitanje šta
određuje cene. Za klasične ekonomiste cena je bila izvedena iz
vrednosti, a vrednost je bila određena društveno potrebnim rad­nim vremenom sadržanim u robama. Nije bilo potrebno polemisati sa ovim objašnjenjem koje nije isključivalo ni one specifične slu­čajeve u kojima cena nema veze sa radnim vremenom. U svakom
slučaju, Marx je prihvatio radnu teoriju vrednosti kao najbližu
aproksimaciju stvarnim procesima evalvacije koji leže u osno­vi cena.
Za Marxa unutrašnje protivrečnosti proizvodnje kapitala ni­su „ekonomskog” karaktera, u buržoaskom smislu te reči. Njega
ne interesuju odnosi ponude i tražnje na tržištu, već uticaj dru­štvenih proizvodnih snaga na proizvodne odnose društva, tj. uti­caj rastuće produktivnosti rada na proizvodnju vrednosti i viška
vrednosti. Slaveći je kao proizvod samog kapitala, buržoaska teo­rija odvaja rastuću produktivnost od njenih društvenih implika­cija. Kod Marxa ta rastuća produktivnost jeste nezavisno promenljiva varijabla koja određuje sve druge u sistemu ekonom­skih odnosa.
Kakva god bila regulativna moć konkurencije i kakve god bi­le snage ponude i tražnje, u krajnjoj instanci, sa stanovišta raz­voja, jedino je važna rastuća produktivnost rada. Ona vrši mate­rijalnu transformaciju društva, a materijalne promene deluju na
sve društveno-ekonomske odnose. Poseban značaj rada i njegoveproduktivnosti u Marxovom načinu mišljenja doveo je do otkri­ća sasvim određene tendencije u akumulaciji kapitala, tendencije
koja je razotkrila kvalitativne promene u procesu ostvarivanja
kvantitativnih. Marx je tako mogao da pokaže da se kapitalistički
„mehanizam ravnoteže” i sam menja u toku akumulacije kapitala
i da upravo akumulacija određuje i menja tržišne snage ponude i
tražnje pošto se zakoni tržišta stvaraju i potvrđuju u širim okvir­ima razvojne „neravnoteže” između društvenih proizvodnih snaga
i kapitalističkih odnosa proizvodnje.
Marx je našao da je teorija vrednosti nezamenljiva kao objaš­
njenje razvojnih tendencija proizvodnje kapitala, u stvari da pred­stavlja jedinu „racionalnu osnovu političke ekonomije”. On je,
naravno, bio potpuno svestan činjenice da sam društveni proces
rada nema ničeg zajedničkog bilo sa vrednošču bilo sa cenom, već
jedino sa vremenskim trošenjem fizičkih i mentalnih sposobnosti
radnog stanovništva, i da su „vrednost” i „cena” fetišizirane kate­gorije postojećih društvenih odnosa proizvodnje. Nije, međutim,
bilo dovoljno samo ukazati na to da su vladajuće ekonomske ka­tegorije takve da i same zahtevaju objašnjenje, odnosno da je celokupna buržoaska ekonomska „nauka” jedino <u stanju da potpuno
jasne potrebe društvene proizvodnje <i raspodele učini opskurnim.Da bi se mogla stvoriti teorija razvoja kapitala, bilo je nužno prihvatiti kao ispravan određeni regulatorni princip — koncept
vrednosti — koji se najviše približava realnosti izražavanjem
stvarnih potreba, i koji istovremeno u sebi sadrži i postojeće
ravnotežne tendencije tržišnog mehanizma.
Sa stanovišta radne teorije vrednosti, razmenska vrednost
roba opada sa rastućom produktivnošću rada. Kapitalistička pro­izvodnja je, time što se proizvode robe, proizvodnja razmenske
vrednosti; njen cilj je višak vrednosti kao dodatna razmenska
vrednost. Višak vrednosti predstavlja razliku između razmenske
vrednosti radne snage i njene stvarne proizvodne sposobnosti. To
je vremenski odnos između rada potrebnog za održavanje i re­
produkciju radnika i rada koji pripada kapitalistu u obliku viška
vrednosti realizovanog u vidu profita. Posmatrano sa stanovišta
kapitalista, samo uvećanje produktivnosti je besmisleno ukoliko
ne predstavlja i porast viška vrednosti. Uvećanje viška vrednosti
se dakako omogućuje povećanjem produktivnosti, ali to uvećanje
istovremeno znači i menjanje odnosa između potrebnog i viška
rada. Manje ovog prvog pripada radniku a više potonjeg kapi­talistu. Porast produktivnosti i viška vrednosti i akumulacija kapi­tala, svi zajedno predstavljaju jedan te isti proces koji podrazumeva veće i brže investiranje kapitala u sredstva za proizvodnju
nego u radnu snagu. U Kapitalu Marx daje vrednosni model raz­voja kapitala koji sačinjavaju teorijski pojmljivi entitet „ukupni
kapital; i njegovi društveni agregati: najammna, prolit i investi­cije. Društveni proces reprodukcije se tu prikazuje kao proces
akumulacije kapitala, tj. implicira reprodukciju u uvećanoj razmeri. Kapital uložen u radnu snagu Marx je nazvao „promenljivi kapital; zbog njegove sposobnosti da stvara višak vrednosti, a time
i dodajni Kapital. Kapital uložen u sredstva za proizvodnju nazvao
je „postojani Kapital”. Odnos ova dva dela, kako u tehničkom
tako i u vrednosnom smislu, on je nazvao „organski sastav kapita­la”. Akumulacija predstavlja rastući organski sastav kapitala, tj. vi­še postojanog a manje promenljivcg kapitala. Pošto se prolit obra­čunava na ukupno predujmljeni kapital on nužno pokazuje tenden­ciju opadanja pošto onaj deo celine koji je jedino u stanju da
proizvede višak vrednosti postaje relativno sve manji. Ovaj pro­ces, međutim, istovremeno označava i rastuću sposobnost izvla­čenja većeg viška vrednosti, oime se anulira „tendencija” opada­nja profita i pruža osnov, razlog i smisao za sam proces. Prema
Marxu, dakle, razvijanje društvene produktivnosti rada u kapita­lizmu se izražava ,,s jedne strane u tendenciji za progresivnim
padanjem profitne stope, a s druge strane u stalnom porastu
apsolutne mase prisvajanog viška vrednosti ili profita; tako da u
celini relativnom opadanju promenljivog kapitala i profita odgo­vara apsolutno uvećanje jednog i drugog. Ovo dvostrano dejstvo,
kako je pokazano, može da se predstavi samo u porastu celokupnog kapitala u bržoj progresiji nego što je ona u kojoj pada
profitna stopa”1.
„Apstraktni zakon” da se rastuća produktivnost rada izraža­va u padajućoj profitnoj stopi, istovremeno kompenziranoj ra­stućom masom viška vrednosti, možda izgleda kao potpuno bemislen dok god su kapitalisti u stanju da vrše akumulaciju. Me­đutim, odsustvo stvarnog opadanja profitne stope ne poništava va­ljanost vrednosnog modela razvoja kapitala u kojem profitna stopa pokazuje tu tendenciju opadanja. Da bi se to opadanje poka­zalo, potrebno je, istina, pretpostaviti postojanje kapitalističkog sstema sa rastućim organskim sastavom kapitala i nepromenjenom
stopom eksploatacije ili, kad se razmatra rastuća stopa viška vred­nosti, pretpostaviti zatvoreni sistem sa datom količinom radne
snage u kojem neprestani proces akumulacije, zahtevajući sve više
viška rada, vodi potreban rad ka nuli. To su nerealni uslovi. Me­đutim, realni su proces akumulacije i rastući organski sastav kapi­tala. I mada kapitalisti nisu svesni
tendencijskog
pada profitne
stope, oni ipak prolaze kroz periode opadajuće profitabilnosti ko­je karakteriše opadajuća stopa akumulacije. Same po sebi, ove cinjenice niti potvrđuju niti negiraju Marxovu teoriju; one jedno­stavno liče na vrednosnu shemu razvoja. Uostalom, po Marxovoj
sopstvenoj pretpostavci, vrednosne sheme akumulacije samo postuliraju mogućnost kriza „razmatranjem oblika koje kapital dobija na različitim stupnjevima svoga razvitka. Nisu, dakle, izlo­ženi odnosi u čijim granicama se vrši stvarni proces proizvodnje”2.
U stvarnom svetu proizvodnje kapitala ne može se očekivati
da će kapitalizam propasti zbog akumulacije ili, što se svodi na
isto, zbog
tendencijskog
pada profitne stope. Do okončanja akumu­lacije može doći samo onda ako stvarno postojeći društveni
uslovi isključuju mogućnost dovoljnog uvećanja viška vrednosti za
dalju ekspanziju kapitala ili ako akumulacija kapitala dostigne
tačku nakon koje bi dalje uvećanje kapitala pružalo isti ili čak i
manji višak vrednosti. Pošto ni jednu od ovih alternativa nije
moguće predskazati na temelju sadašnjeg stanja proizvodnje ka­pitala, Rosa Luxemburg je bila potpuno u pravu smatrajući da je
ideja o propasti kapitalizma zbog opadajuće profitne stope krajnje
nerealna. Po njenom mišljenju, „propadanje kapitalizma usled
opadajuće profitne stope bi trajalo veoma dugo, možda isto toliko
koliko i hlađenje Sunca”3.
Primedbe Rose Luxemburg, mada tačne, ne pogađaju sušti­nu stvari pošto je „samouništenje” proizvodnja kapitala — usled
opadajuće profitne stope i na način kako je to objašnjeno u vrednosnom modelu ekspanzije kapitala — trebalo da posluži za razumevanje procesa formiranja kapitala u datim i konkretnim uslo­vima i ne predstavlja ovaj proces samo ovaj put prikazan na uopšteniji način. Marx, uostalom, ne prestaje sa ukazivanjem na to da se nikakva predviđanja stvarnog sveta ne mogu direktno izvesti
iz vrednosnog modela stvaranja i razvoja kapitala. Sve stvarne
krize kapitalizma moraju se, po njegovom mišljenju, objasniti po­moću empirijski datih uslova, „iz stvarnih kretanja kapitalističke
proizvodnje, konkurencije i kredita”4.
Marxova teorija akumulacije ne poseduje trenutnu i direktnu
vezu sa stvarnim procesom stvaranja kapitala. Stalno se mora
imati na umu razlika između vrednosnog modela i stvarnosti. Pi­tanja koja iskrsavaju unutar samog modela ne mogu se objasniti
pojavama koje nastaju samo u stvarnosti, a rešenja problema
stvarnoga sveta ne mogu se naći u vrednosnom modelu razvoja.
Pa -ipak, apstraktni vrednosni model ekspanzije kapitala ima svoju
svrhu. On ukazuje na to da, nezavisno od konkurencije kao po­kretačke snage razvoja kapitala u uslovima tržišne realnosti, proizvodnja i akumulacija viška vrednosti nalaze svoj ograničavajuć
element u dvojakom karakteru proizvodnje kapitala (upotrebna
i razmenska vrednost). Ovaj se ograničavajući element može prevazići jedino neprekidnim širenjem kapitala i kapitalističkog na­čina proizvodnje. Prema Marxu, osnovna protivrečnost kapitaliz­ma sadržana je u sukobu između širenja proizvodnje i stvaranja
vrednosti. ,,U sasvim opštim crtama protivrečnost se sastoji u
tome što kapitalistička način proizvodnje sadrži tendenciju za
apsolutnim razvitkom proizvodnih snaga, ne uzimajući u obzir
vrednost i u njoj sadržani višak vrednosti, ne uzimajući u obzirni društvene odnose u čijem se okviru kapitalistička proizvodnja
zbiva; dok s druge strane ima za cilj održanje postojeće kapital–vrednosti i njeno oplođavanje u najvećoj meri”\ Bezuslovan raz­voj proizvodnje u okrilju konkurencije može dovesti do situaci­je u kojoj dalje uvećanje upotrebnih vrednosti ne hi više odgo­varalo vrednosnom uvećanju kapitala, pa bi iz tih razloga moralo
biti privremeno obustavljeno. Upravo u ovom smislu Marx proklamuje da „prava granica kapitalističke proizvodnje jeste sam kapital, jeste to: što se kapital i samooplodavanje njegove vrednosti
ispoljava kao polazna i završna tačka, kao pobuda i svrha proiz­vodnje … koji guraju na neograničeno uvećanje proizvodnje.
Sredstvo — bezuslovni razvitak društvenih proizvodnih snaga rada — dolazi u neprekidni sukob sa ograničenom svrhom, oplođavanjem vrednosti postojećeg kapitala”6.
U Marxovom apstraktnom vrednosnom modelu akumulacija,
pod pretpostavkom određenih ograničavajućih uslova, vodi ka
konačnom nestajanju viška vrednosti. Mada se ovi pretpostavljeni
uslovi u stvarnosti neće pojaviti, jasno je da za sve kapitale, sve
nacionalne kapitale i za celokupni kapitalizam postoje u bilo kom
datom momentu sasvim određene granice njihovog profitabilnog
širenja. Ne samo tržište već celokupna društvena situacija, sa
svim svojim razgranatim posledicama, povremeno predstavlja ogra­ničavajući faktor ekspanzije kapitala. Pošto nije moguće izračunati
i odrediti kada će ekspanzija jednog ili svih kapital dostići svoje
granice u datim, određenim društvenim uslovima, postojanje ogra­ničavajućih faktora se moralo pretpostaviti kako bi se razotkrio
proces o kojem se ovde govori, kako bi se objasnilo njegovo zna­čenje.
Prekomerna akumulacija kapitala uvek predstavlja krajnjutačku
perioda akumulacije u kojem je uvećavanje proizvodnje pra­tilo ekspanziju kapitala. Kada postojeći uslovi eksploatacije one­
moguće dalje profitonosno širenje kapitala dolazi do krize koja,
naravno, dovodi do onih procesa koji uklanjaju privremene pre­preke daljoj akumulaciji. Ali reorganizacija celokupne strukture
kapitala do koje u ovom procesu dolazi postavlja nove granice
unutar novih uslova karakterističnih za jedan drugi period. Nema,
međutim, razloga zašto bi se moralo pretpostaviti da će se uslovi
proizvodnje uvek menjati na takav način da zadovolje potrebe
širenja kapiatla; utoliko manje što su uslovi proizvodnje opšte-
društveni uslovi, dok je potreba za širenjem kapitala posebna po­
treba vezana isključivo za eksploatatorski odnos rada i kapitala.
Marxova apstraktna teorija razvoja kapitala, mada nije u sta­nju da pruži predviđanje konačnog kraja kapitalizma, veoma je
značajna pogotovo kao instrument u borbi protiv stalne iluzije da
kapitalizam može da obezbedi ono stanje mira i ravnoteže koje
nam buržoaski apologeti nude kao jedinu nadu budućnosti. Ona
nam pomaže da shvatimo zašto sve konkretne protivrečnosti sa
kojima se susrećemo u stvarnosti ne mogu biti tretirane kao slu­čajne ili lako popravljive manjkavosti. Ove poteškoće, bilo poje­
dinačno bilo kao oblik razvoja, posledica su određene tendencije
u samoj akumulaciji kapitaia. Marx je pisao da „sa shvatanjem
povezanosti stvari ruši se pre praktičnog sloma svaka teorijska vera u permanentnu nužnost postojećeg poretka”. Nejasnost nje­gove teorije je istovremeno i slabost i njena snaga, ali, iznad sve­ga, to je bio jedini način na koji se kapitalistički razvoj mogao
shvatiti.

Opadajuća profitna stopa i uzroci sa suprotnim dejstvom

Postoje marksisti koji su Marxove nalaze vezane za vrednosni model širenja kapitala projicirali na stvarni svet i na formi­ranje kapitala do kojeg u njemu dolazi. U vezi sa tim mora se
priznati da ni Marx ni čovek koji je njegov II i III tom
Kapitala
pripremio za štampu nisu uvek pravili dovoljno jasnu razliku iz­među stvarnog kapitalističkog sveta i njegovog pojavnog oblika
u teoriji vrednosti. Ali, dok se kod Marxa ovo može tumačiti kao
literarna, stilska manjkavost, za neke od njegovih sledbenika
„zakon vrednosti” kao ekonomski izraz dijalektike označava ga­ranciju sloma kapitalizma.8 Marxova kritika političke ekonomije
postaje ideologija neminovnosti socijalizma. Kao takva, i teorija
sloma je doživljavala svoje uspone i padove uporedo sa kapitali­stičkim kretanjem iz depresije u prosperitet, iz relativne stabilno­sti u opštu krizu. Međutim, i u periodima kad je ova teorija naj­
više bila u modi priznavalo se da protivrečna proizvodnja vred­nosti, koja trku za profitom pretvara u njegovo opadanje, nema
svoju sliku u neposrednoj realnosti. Osnovnu tendenciju kapita­lizma, tvrdilo se tada, sputavaju i koče uzroci sa suprotnim dejstvom. Međutim, pošto sve ove uzroke sa suprotnim dejstvom
nadjačava „zakon vrednosti”, verovalo se da će oni tokom vre­mena slabiti i ono do tada neprimetno padanje profitne stope bi
se pretvorilo u stvarni pad koji bi uništio kapitalistički sistem.
Gillmanova knjiga postavlja pitanje padajuće profitne stope u
odnosu na savremeni kapitalizam. On ukazuje na to da je o ovom
pitanju „do sada raspravljano uglavnom na teorijskom planu”,
što je, naravno, i jedini način na koji se o ovom pitanju uopšte
može raspravljati. Gillman, međutim, pokušava ovim pitanjem da se pozabavi ,4 na teorijskom i na istorijsko-statističkom pla­nu”, i tu on otkriva da ,,u godinama pre prvog svetskog rata
istorijski podađ u potpunosti podržavaju Marxove teorije; nakon
tog rata posmatrane vremenske serije podataka se ponašaju su­protno Marxovim očekivanjima”. Gillman se pita da li je njegov
postupak ili njegovi podaci izvor greške ili je pak Marx bio u
pravu u pogledu konkurentskog kapitalizma, a nije bio u pravu
za period monopolskog kapitalizma, pogotovo ,,u pogledu uzro­ka sa suprotnim dejstvom koji su se u ovom (monopolskom) periodu pojavili kao efikasne kočnice tendenciji padanja profitne
stope”.
Gillmanova reformulacija Marxovog „zakona padajuće profit­ne stope” je, na žalost, pogrešno prikazivanje jer on tvrdi da sto­pa profita pada „pošto težnja ka neograničenoj akumulaciji ka­pitala remeti potencijal kapitalistički određenog tržišta potrošnih
dobara gde se jedino profiti i mogu realizovati” (4)9. U Marxovoj
teoriji, međutim, profitna stopa pada čak i pod pretpostavkom
nepostojanja problema realizacije jer se stvar postavlja kao odnos
narastanja proizvodnje i uvećanja vrednosti a ne kao problem
realizacije. Realizacija viška vrednosti je problem konkretne tržiš­ne situacije a ne apstraktne vrednosne analize. Već na samom početku, kao uostalom i u celoj knjizi, Gillman prelazi iz apstraktne
vrednosne analize u konkretne odnose proizvodnje i raspodele, i
vice versa,
potpuno nesvestan toga da čini nešto nedozvoljeno.
Otuda on i ne primećuje da njegovo razlikovanje konkurentskog
i monopolnog kapitalizma nema nikakvog značenja za tendencijski
pad profitne stope pošto se ova odnosi na „ukupan kapital” te,
dakle, ima punovažnost u svim etapama razvoja kapitala, bez ob­zira na pitanja konkurencije i monopola. Konačno, i suprotno
onim teoretičarima koji su čekali da se uzroci sa suprotnim dejst­vom padajućoj profitnoj stopi do kraja iscrpe. Gillman ukazuje na
to da se stvarni pad profitne stope u ranijem periodu širenja ka­pitala i činjenica da ona više ne pada, možda -može objasniti
pomoću ptomenljive efikasnosti tih uzroka sa suprotnim deistvom.
Prema Marxu, „isti uzroci koji izazivaju padanie opšte pro­fitne stope izazivaju protivna deistva koja koče padanje, uspora­vaju sa i delimično parališu”. Uzroci sa suprotnim dejstvom tendenđjskom padanju profitne stope, onako kako ih je naveo Marx,obuhvataju: povišenje stepena eksploatacije rada, obaranje najam­nine ispod njene vrednosti, pojevtinjavanje elemenata postojanog
kapitala, relativnu prenaseljenost, spoljnu trgovinu i uvećanje ak­cijskog kapitala.11 Govoriti o „tendencijskom padanju profitne
stope” i „uzrocima sa suprotnim dejstvom” ovom padanju znači
istovremeno govoriti i u kategorijama vrednosne analize i u kate­gorijama konkretne stvarnosti. Ovo je dopustivo jedino ako se
ima na umu da su samo „uzroci sa suprotnim dejstvom” stvarni
fenomeni koji svojim postojanjem otkrivaju neprimetnu tendenci­ju padanja profitne stope. Štaviše, Marxovi „uzroci sa suprotnim
dejstvom” mogu dobiti bitku protiv nekog konkretnog pada pro­fitnih stopa, mogu čak i uvećati datu profitnu stopu, ali je sve
to potpuno nezavisno od
„ tendencijskog
padanja profitne stope”
vezanog za rastući organski sastav kapitala.
„Uzroci sa suprotnim dejstvom” koje nabraja Marx nemaju
nikakve veze sa apstraktnom teorijom padajuće profitne stope;
oni jedino ukazuju na nepotpunost i nesređenost koji karafcterišu poslednji tom
Kapitala
objavljen nekoliko godina nakon Marxo­ve smrti. Povišenje stepena eksploatacije rada i pojevtinjavanje
elemenata postojanog kapitala i nisu u pravom smislu reci „uzro­ci sa suprotnim dejstvom” tendencijskom padanju profitne stope.
Njih je od ove potonje moguće odvojiti samo u onom smislu u
kojem je moguće razlikovati dve faze u cikličnom radu srca, tj. imaju se posmatrati kao jedinstveni momenat u akumulaciji kapi­tala. Da će rastući organski sastav kapitala dovesti do relativne
prenaseljenosti, to je potpuno jasno, ali ova relativna prenaselje­nost teško da može da posluži kao „uzrok sa suprotnim dejstvom” padajućoj profitnoj stopi. Ona to, međutim, čini, prema
Marxu, usled toga što stvara novu zaposlenost u industriji sa ni­skim organskim sastavom kapitala i na taj -način podiže prosečnu
profitnu stopu. Ali procesu konkurencije, koji i dovodi do stva­ranja prosečne profitne stope, nema mesta u Marxovoj apstraktnoj
analizi vrednosti jer se tu govori o ukupnom kapitalu. Iz istih raz­loga se i „spoljna trgovina”, da ne govorimo o „obaranju najamnine ispod njene vrednosti” i „uvećanju akcijskog kapitala”, mora
isključiti iz teorije koja je
zasnovana na zakonu vrednosti.
U stvar­nosti, naravno, dolazi do stvaranja novih industrijskih grana sa
niskim organskim sastavom, neki radnici su plaćeni ispod vred­nosti i spoljna trgovina je vrlo često veoma unosan posao. Ove stavke, međutim, imaju smisla samo u sklopu stvarnih kretanja
kapitala a ne i u sklopu opšte teorije akumulacije zasnovane na
zakonu vrednosti.
„Uzroci sa suprotnim dejstvom”, koje spominje Marx, ili
unazađuju rast organskog sastava kapitala, uvećavaju stopu viška
vrednosti ili pak deluju istovremeno u oba ova pravca. Sta se,
dakle desilo sa „zakonom padanja profitne stope”? Marx na to
pitanje ne daje odgovor; ne daje ga ni Gillman. Ovaj drugi se,
umesto odgovora, bavi statističkim ispitivanjem „zakona”. On
primećuje, naravno, da „raspoloživi statistički podaci nisu baš pot­
puno pogodni za tu svrhu” — tvrdnja koja ‘kaže daleko manje
nego što bi bilo potrebno — „pošto kapitalistička preduzeća ne
prijavljuju, niti državne agencije obrađuju, svoje statističke podat­ke na takav način da odgovaraju marksističkim kategorijama”.
Niti bi, da dodamo sa naše strane, oni to i mogli upravo i kad
bi pokušavali pošto odnosi cena nisu direktni izvodi odnosa vrednosci. Iznad svega, upozorava nas Gillman, „ovi statistički podaci
nam ne omogućavaju odvajanje faktora koji deluju na proizvodnju
viška vrednosti od onih koji utiču na njegovu realizaciju, što bi
jedna potpuna provera Marxovog zakona, onakvog kakvo ga je
on formulisao, zahtevala” . Ipak, „sa ovim ogradama na umu”,
on je mišljenja da „se ti podaci mogu obraditi na takav način da posluže kao prilično dobra aproksimacija za proveravanje pretpostavki koje se nalaze u osnovi zakona” (31).
Pošto nam nije namera da dovodimo u sumnju Gillmanovu
obradu statističkih podataka, ponovićemo samo rezultat: Marxov
„zakon” je u američkom kapitalizmu do 1919. godine našao svo­ju empirijsku potvrdu ,,u slabilizirajućoj tendenciji stope viška
vrednosti i u padajućoj stopi profita inverzno povezanoj sa rastu­ćim organskim sastavom” (59). Izgleda da je Marx znao više nego
što je bio u stanju da izrazi ili je, možda, sasvim slučajno i sa
puno sreće pretpostavio stvarno dugoročno padanje profitne sto­pe. S druge strane, padajuća profitna stopa koju otkriva Gillma-
nova statistička procedura možda nema ništa zajedničko sa Marxovim „zakonom padajuće profitne stope” do koje dolazi zbog
rasta organskog sastava kapitala, već predstavlja lokalnu osobenost razvoja kapitala u Americi, sasvim nezavisno od „opšteg
zakona kapitalističke akumulacije”. Nema načina kojim bi se to
moglo proveriti i utvrditi, te ocena Gillmanovih podataka ostaje
stvar interpretacije. Zavisi u prvom redu od predrasuda u pogle­du načina formiranja kapitala da li će se ovi podaci tumačiti kao „dokaz” valjanosti Marxovog „zakona” ili pak „dokaz” njegove
suprotnosti. Na primer, ako „zakon” prestaje da važi 1919. godi­ne, neko bi vrlo lako mogao tvrditi da je tek u to vreme američki
kapitalizam poptuno čvrsto stao na noge, te da bi se period pre
toga mogao posmatrati kao razdoblje bremenito svim poteškoća­ma koje prate izrastanje kapitalizma, koji, uprkos naglom rastu
organskog sastava kapitala, još nema mogućnost potpunog učest­vovanja u stvorenom višku vrednosti. Upravo zbog toga što su
stvaranje i raspodela viška vrednosti, kako na domaćem tako i na
svetskom tržištu, dva različita procesa, i zbog toga što, kao što to
i sam Gillman ističe, njegovi statistički podaci ne čine razliku iz­
među stvaranja viška vrednosti i njegove realizacije, padajuća pro­fitna stopa — ona koja se uočava iz izveštaja američkog poslovnog svet — ne daje odgovor na pitanje da li je ili nije došlo do
padanja profitne stope u Marxovom smislu.
Postoje različiti sasvim određeni razlozi koji su ograničavali
mogućnost stvaranja profita američkih kapitala u uslovima domi­nacije evropskog kapitalizma na svetskom tržištu devetnaestog veka. I, nasuprot onom što tvrdi Gillman, „uzroci sa suprotnim
dejstvom” su u to vreme bili snažnije izraženi nego u kasnijem
periodu. Brz rast organskog sastava kapitala ukazivao je i na brzo
uvećanje viška vrednosti, kako skraćenjem potrebnog tako i pro­
dužavanjem viška radnog vremena. Dok se može tvrditi da je
delovanje spoljne trgovine u suprotnom pravcu bilo manje efikas­no u prvoj etapi razvoja nego u periodu američkog imperijalizma,
time je jedino rečeno da je ovaj faktor u to vreme bio srazmemo
efikasniji za evropske privrede a na štetu američkog kapitala.
Svetski kapital bi bio najpribližniji konceptu „ukupnog kapitala”
na koji se odnosi padajuća profitna stopa. Međutim, podaci o
svetskom kapitalizmu kojima se ne raspolaže upravo i kad bi
stajali na raspolaganju bili bi u istoj onoj meri irelevantni za pro­blem padajuće profitne stope kao što je i istorijsko-statistički materijal koji se odnosi na američki kapitalizam.
Prema Gillmanu, bar što se tiče američkog monopolnog ka­pitalizma, sve je to stvar prošlosti. Isti statistički postupak, koji
je prvo pružio rastući organski sastav i padajuću profitnu stopu,
pokazuje da, od 1919. godine, odnos postojanog i promenljivog
kapitala „ima tendenciju konstantnosti ili čak i pada. Stopa viš­ka vrednosti, kao po pravilu, težila je ka usponu, i to skokovito. A
stopa profita, umesto da pada, težila je ka usponu” (str. 59). To
navodno protivreči Marxovom „zakonu” ali, i umesto da kaže da je Marx pogrešio, Gillman radije zauzima stanovište „da tradicionalna
formula
.. . kojom se želi demonstrirati delovanje za­kona ne važi u ovim novim uslovima .. . jer je izražena . .. previ­še kruto da bi odrazila uticaj nove tehnologije i novih oblika
organizacije poslovanja na proizvodnju i realizaciju viška vredno­sti” (str. 60—61).
Promene o kojima govori Gillman svode se na „sazrevanje
institucije monopolnog kapitalizma; revoluciju u tehnologiji pro­
izvodnje koja je uvećala produktivnost rada a da pri tome nije
zahtevala relativno veliki dodatak postojanog kapitala; i na ra­stuće troškove poslovanja — rastuće troškove realizacije viška
vrednosti u svom prvobitnom obliku, tj. na dobijanje novčanog
kapitala prodajom roba” (str. 67). Nakon prvog svetskog rata,
bar tako nam kaže Gillman, industrijska delatnost se koncentrisala na „iznalaženje unutrašnjih rezervi i povećanje korišćenja ka­paciteta, na standardizaciju delova ,proizvoda i procesa, na
povećanje efikasnosti fabrika i radnika i na razvijanje sekundar­nih proizvoda” (str.
75).
Mada bi se mogla staviti primedba da
je ovaj proces „racionalizacije” bio i ranije, Gillman tvrdi da je
on sad doveo do
„ kvalitativne
promene u karakteru postojanog
kapitala koja je bila prikrivena i njegovim
tradicionalno kvanti­tativnim
izrazom” (str. 80). Nova tehnologija je uštedama u ka­pitalu i radu dovela do povećanja stope viška vrednosti a da pri
tome nije uvećan organski sastav kapitala, čime je eliminisan za­kon padajuće profitne stope. Međutim, pošto nova tehnologija
„težnja minimiziranju upotrebe sirovina po jedinici proizvoda i
ka produžavanju veka postojanog kapitala, ona isto tako teži, na
dugi rok gledano, i ka minimiziranju tražnje investicionog kapi­tala . . . i stvara novi tržišni problem . . . i intenzivira problem realizacije viška vrednosti” (str. 81). Ukratko, prividni kraj ka­pitalističke dileme izazvane tendencijskim padanjem profitne sto­
pe samo pojačava druge probleme i stvara nove poteškoće koje se
u uslovima proizvodnje kapitala ne mogu otkloniti.
„Marksisti su”, prema Gillmanu, „težili da problemu pada­juće profitne stope prilaze prvenstveno sa stanovišta stvaranja
viška vrednosti.” Međutim, kaže on, „sa stanovišta statistike i
činjeničnog istraživanja, mora se priznati da količina viška vred­nosti postoji samo u onoj meri u kojoj je realizovana” (str. 86).
A pošto je realizacija viška vrednosti „sve manje moguća bez
usluga činovnika, prodavača, trgovačkih putnika, stručnjaka za
propagandu i državnog aparata
…,
ove neproizvodne usluge postaju bitne za funkcionisanje samog sistema” (88). Dok se samim posmatranjem proizvodnje viška vrednosti „čini kao da su
tendencije koje postulira Marxov zakon padajuće profitne stope
zaustavljene, ili čak i obrnute, dode razmatranjem rasta »nepro­izvodnog’ prema proizvodnom radu uočavamo da se originalne
tendencije na nov način potvrđuju” (104). Postoji, dakle, ipak
padajuća profitna stopa, uprkos novoj tehnologiji i novim obli­cima organizacije poslovanja; jedina razlika je u tome što se ona
odnosi na realizaciju a ne na stvaranje viška vrednosti.
Dakle, prema Gillmanu, rešenje problema padajuće profitne
stope „čini se da leži u međusobnom delovanju antagonističkih
snaga koje rukovode stvaranjem i realizacijom viška vrednosti”
(str. 108). Pored toga što ovo mišljenje nije tačno sa Marxovog
stanovišta, ono nije tačno ni sa Gillmanovog, pošto on u stvari
i ne govori o „realizaciji” viška vrednosti, već jednostavno o nje­govoj podeli. Kada uvećana produktivnost rada ne može naći svoj
izraz u akumulaciji kapitala, dolazi do krize — pojavljuju se preobilje roba i velika nezaposlenost. Višak vrednosti sadržan u robama se ne može „realizovati”, dakle pretvoriti u dodatni kapital.
Međutim, ako postoji relativna stagnacija kapitala a istovremeno
nema
preobilja roba
niti
velike nezaposlenosti, jasno je da višak
vrednosti, mada nije realizovan u vidu dodatnog kapitala, ipak
jeste realizovan na jedan drugi način — „neproizvodnom” po­
trošnjom. Može se tvrditi da do toga dolazi usled nesposobnosti
kapitalizma da poveća stopu akumulacije. Može se, takođe, tvr­diti, što kapitalisti često i čine, da ova podela viška vrednosti remeti akumulaciju kapitala, zbog čega oni neprestano vode bor­bu za smanjenje „neproizvodnih izdataka” i „državne potrošnje”.
Ali u oba slučaja, i sasvim neovisno od razloga koji leže u osnovi,
ovo je pre pitanje podele nego realizacije viška vrednosti.
Istina, Gillman je svestan činjenice da neproizvodni izdaci
„čine prodaju potrošnih dooara lakšom pa na taj način doprinose
realizaciji viška vrednosti u vidu novčanog kapitala”, što nakon
toga,
„ima
tendenciju smanjenja stope čistih profita” (str. 131).
Drugim rečima, profiti proizvodnog kapitala opadaju i pored toga
što masa ukupnog viška vrednosti raste jer se deo te mase ,,realizuje” putem neproizvodne potrošnje i nekorisne proizvodnje.
Padanje profitne stope, da tako kažemo, utiče na kapitaliste a ne na kapitalističko društvo. Kapitalisti nisu imali pravu šansu u
laissez-faire
uslovima, pošto je nagla akumulacija kapitala delovala na opadanje profitne stope, a nemaju je ni danas, pošto opadanje stope akumulacije takođe dovodi do smanjenja stope profita. Dakle, nije reč o antagonizmu između proizvodnje i reali­zacije viška vrednosti, već o promeni samog kapitalizma koji
zbog toga što više ine može da ostvaruje progresivnu akumulaciju
u privatne svrhe menja svoje obličje u društvo sve manje zainteresovano za proizvodnju kapitala a sve više orijentisano na proizvodnju za potrošnju. Ono što je buržoaska teorija uvek tvr­dila a što su Marx i marksisti uvek odricali, tj. da je kapitalis­tička proizvodnja proizvodnja za potrošnju, sada je u procesu
činjeničnog određivanja u prilog buržoaskoj teoriji, putem evolu­cije kapitalizma „kao potrošačke privrede” . Ne samo da je „zakon
padajuće profitne stope” doveo do monopolnog kapitalizma i
nove tehnologije već u ovom monopolnom stadijumu, „padajuća
profitna stopa” ukazuje na moguć kraj proizvodnje kapitala. Veća
snaga vladajućih uzroka sa suprotnim dejstvom padajućoj profit­noj stopi, čime je kvalitativno promenjen karakter postojanog ka­pitala, pokazala se, na kraju, kao daleko razornija za kapital nego
rast organskog sastava kapitala praćen manje snažnim uzrocima sa
suprotnim dejstvom. Sa ovim zaključkom završava se Gillmanova
knjiga, ostavljajući probleme „kapitalizma kao potrošačke privre­de” za neki naredni rad.

Akumulacija, krize i depresije

Nećemo se truditi da proveravamo Gillmanove statističke
podatke, pošto, pored toga što su manjkavi u mnogo čemu, mi­slimo da su potpuno nevažni za probleme o kojima je ovde reč.
Pretpostavićemo da su i njegovi podaci i njegov statistički po­stupak bez greške, da je „statistički dokazana činjenica” da je
došlo do pada profitne stope u razvoju američkog kapitala do
1919. godine i, konačno, da je i nakon tog doba opet došlo do
pada ako se „neproizvodno” realizovan višak vrednosti odbija od
ukupnog viška vrednosti. Nasuprot ovim statističkim dokazima
stoji, međutim, isto toliko činjenična istina da je američki kapitali­zam ostvarivao akumulaciju ne samo do 1919. godine već i do
dana današnjeg, što najbolje potvrđuje ogromni proizvodni apa­rat. Proces akumulacije su, naravno, prekidale razne krize i depresije. Ali, ako te periode stagnacije i čak opadanja stavimo na stra­nu time što ćemo, recimo, posmatrati prosečne godišnje stope
ekspanzije u proteklih sto godina, postaje očigledno da taj period od sto godina predstavlja i razdoblje stalnog uvećavanja pro­
izvodnje i kapitala.
Mada Gillman nije mogao nigde kod Marxa pronaći direk­tan razlog zašto, dugoročno posmatrano, profitna stopa mora da
pada, on ipak konstatuje da je „cikličko padanje profitne stope
jedino posledica sazrevanja nekoliko tendencija koje, u dijalektičkoj sprezi sa dugoročnom tendencijom padanja profitne stope,
stvaraju periodične krize kapitalističke proizvodnje” (str. 6). Ova
veza između „dugoročne” tendencije padanja profitne stope i
periodičnih kriza može se naći i kod Marxa, mada ne proizlazi
nužno iz njegove apstraktne vrednosti analize akumulacije kapi­tala; ova potonja jedino može da ukaže na to da pod određe­nim pretpostavljenim uslovima dolazi do obustavljanja akumula­cije zbog relativnog nedostajanja viška vrednosti u odnosu na uku­pan kapital. Može se desiti da do takve situacije u praksi i ne
dođe, ali se isto tako može desiti da do nje dođe usled uvećanja
proizvodnje koja stvara višak vrednosti što je, ma koliko velik
bio, ipak nedovoljno velik da osigura dalju
profitabilnu
ekspan­ziju kapitala. Kakvo uopšte drugo značenje može imati „zakon
padajuće profitne stope” u odnosu na stvarni proces akumulacije
do da ukaže na mogućnost sve većeg nedostajanja viška vrednosti
i na poremećaje u procesu akumulacije koji odatle slede? Po Gillmanu, međutim, ^kapitalizam je u krizi … jer proizvodi previše
viška vrednosti u odnosu na konačnu realizaciju u progresivnoj
akumulaciji proizvodnog kapitala” (str. 126).
I to je, naravno, u izvesnom smislu tačno ali time se ne
protivreči Marxovom stanovištu da u prvom redu proizvodnja
a ne realizacija viška vrednosti objašnjava protivrečnosti procesa
akumulacije. Jasno je da rastuća masa viška vrednosti u robnom
obliku mara biti prodata, tj. ako ne može biti prodata, ne može
se realizovati kao dodatni kapital. Raskorak između stvaranja vi­ška vrednosti i njegove realizacije pojavljuje se, kao što je već
rečeno, kao preobilje roba, kao njihova prekomerna proizvodnja.
Posmatrana sa stanovišta proizvodnog razvoja, umesto sa sta­novišta njegovih rezultata, ova prekomerna proizvodnja roba se
pojavljuje kao prekomerna proizvodnja kapitala. Razlikovati ova
dva momenta je vrlo značajno, pošto prekomerna proizvodnja ka­pitala (uključujući tu i robe), umesto da vodi ka sputavanju produktivnosti, samo je uvećava ukazujući, na taj način, da do od­stupanja između proizvodnje viška vrednosti i njegove realiza­cije dolazi zbog opadanja stope akumulacije. Uz dovoljnu stopu akumulacije ne bi se pojavila prekomema proizvodnja; u stvari,
čim proces širenja ponovo otpočne, tržište opet poprima ono ob­ličje koje se obično zove „normalnim” uprkos čak većim količinama roba koje se sad nude na prodaju. Dakle, nije reč o prekomernoj proizvodnji roba, bilo u odnosu na apsolutnu potrošačku
moć društva bilo u odnosu na relativnu potrošačku moć kapita­lizma, već o prekomernoj proizvodnji roba u odnosu na kapitalis­tički ograničenu tražnju u posebnim uslovima relativne stagnacije kapitala. Naravno, razlog ovoj stagnaciji može biti nemoguć­nost pretvaranja viška vrednosti iz robnog oblika u onaj oblik u
kojem će se opet stvarati višak vrednosti, dakle u oblik kapitala.
Ali može se desiti i obrnuto: do tog pretvaranja ne može doći
usled stagnacije kapitala. Prva mogućnost nastaje usled činjenice
što su kupovina i prodaja roba, s jedne strane, i stvaranje viška
vrednosti, s druge, razdvojeni kako logički tako i vremenski i
prostorno. Prekomerna proizvodnja roba, otuda, može jedino da
ukaže na disproporcije u razvoju tržišne strukture. Marx nije odri­cao mogućnost da ovakva vrsta disproporcionalnosti izazove prekomemu proizvodnju, ali je za njega daleko značajnije bilo raz­matranje one druge mogućnosti, tj. da prekomerna proizvodnja
roba u stvari označava prekomemu proizvodnju ili prekomeimu
akumulaciju kapitala.
Za Marxa, granica kapitalističkog načina proizvodnje sastoji
se u tome što „razvitak proizvodne snage rada stvara u padanju
profitne stope takav zakon koji na izvesnoj tački sasvim neprija­teljski istupa prema njenom sopstvenom razvitku, pa zato stalno
mora da se savlađuje putem kriza; u tome što umesto odnosa pro­izvodnje prema društvenim potrebama, prema potrebama društveno razvijenih ljudi, o proširivanju ili ograničavanju proizvodnje
odlučuje prisvajanje neplaćenog rada, i odnos tog neplaćenog rada
prema uopšte opredmećenom radu, ili, da se izrazimo kapitalis­tički, profit i odnos toga profita prema primenjenom kapitalu,
dakle izvesna visina profitne stope. Zbog toga za proizvodnju na­stupaju granice već na takvom stepenu proširenja proizvodnje ko­ji bi se pod drukčijom pretpostavkom naprotiv pokazao kao da­leko nedovoljan. Ona dospeva u zastoj, ne tamo gde to zahteva
zadovoljenost potreba, već gde to zahteva proizvodnja i realizo­vanje profita”12. Ovo stanje, relativna prekomemost proizvodnje kapitala, koja uključuje i prekomemost proizvodnje roba pa, prema tome, i problem realizacije, znači da je akumulacija dostigla
tačku na kojoj za nju povezani profiti nisu dovoljno veliki da
opravdaju dalju ekspanziju. Nema podsticaja za investiranje, a
pošto nema dodatnih investicija kapitala, opada tražnja svih roba.
Opšte nedostajanje tražnje koje otuda proističe prikazuje se kao
prekomerna proizvodnja roba, a ovako predstavljena prekomerna
proizvodnja ukazuje na problem realizacije kao neposredni uzrok
krize.
Istina, ako stvari posmatramo sa stanovišta tržišnih doga­đaja, onda odista postoji problem realizacije, prekomerne proiz­vodnje roba i opadanja kapitalistički određene potrošačke moći.
Tačna je i činjenica da bi se povećanjem potrošačke moći izbegla
prezasićenost roba, da bi problem realizacije bio zaobiđen, odnos­no da bi se proizvodni proces mogao nastaviti; sve to, naravno,
pod uslovom da
kapitalizam ne bude kapitalizam.
Međutim, čak
i u kapitalističkim uslovima, nakon perioda depresije, prekomer­
na proizvodnja i problem realizacije se gube u obnovljenom za­mahu akumulacije kapitala i njoj pratećem povećanju potrošnje,
povećanju koje je samo nusproizvod a ne uzrok oživljavanja aku­mulacije kapitala. Da bi prikazao mehanizam relativno prekomerne proizvodnje kapitala, Marx je u svom vrednosnom modelu ši­renja kapitala pretpostavio uslove apsolutno prekomerne proiz­vodnje kapitala, pri čemu je rastući organski sastav uništavao
njegovu profitabilnost.
U kapitalizmu je nemoguće utvrditi na kojoj će to tački raz­voja i ekspanzije kapitala doći do konflikta sa principom profitabilnosti, a time i do opadanja stope akumulacije. Uz datu zado­voljavajuću ili rastuću stopu profita svi kapitali pokušavaju da
se šire. A pošto se taj proces proširenja vrši bez obzira i bez
znanja postojećih i neodredivih društvenih granica eksploatacije,
uvećana eksploatacija koja je uključena u ovaj proces proširenja,
kakva god bila, možda neće biti dovoljna da pruži masu viška
vrednosti koja će davati veću ili bar istu stopu profita na ovaj
uvećani ukupni kapital u odnosu na profitnu stopu koju je ostva­rivao prethodni, manji ukupni kapital. Nove investicije, opomenute profitnom stopom, smanjiće se ili čak potpuno ugasiti i zavladaće period depresije. Da li stvarni pad profitne stope, relativno
prekomemom ekspanzijom kapitala, treba tretirati kao „uzrok”
krize, može se videti, ali ne u samoj krizi, već u periodu depre­sije koji priprema put ka ponovnom otpočinjanju procesa akumulacije.
U periodima depresije čine se pokušaji da se proces proiz­vodnje još jednom usaglasi sa procesom uvećanja vrednosti. Kao
što kriza otkriva i razgolićuje raskorak između materijalne i vrednosne proizvodnje a nastupanje krize nagoveštavaju opadanje stope investicija, prekomema proizvodnja i nezaposlenost, tako se
i izlaz iz krize nalazi u savladavanju jaza između ekspanzije i pro­fitabilnosti, u otud proizašlom uvećanju novih investicija, a zatim
i „normalizaciji” robnog i tržišta radne snage. Periodičnost kriza
proističe iz sposobnosti kapitalizma da prevaziđe relativno prekomemu proizvodnju kapitala menjanjem uslova proizvodnje.
Kriza ne nastaje tek tako, već počinje u konkretnim indu­strijskim granama, mada njeni uzroci leže u ukupnim društvenim
uslovima. Kao i kriza, i uspon počinje u određenim industrijskim
granama i kumulativno utiče na celu privredu. Pošto je akumu­lacija uvećana reprodukcija sredstava za proizvodnju, i uspon i
kriza se, mada opšteg karaktera, prvo i pre svega mogu primetiri
u proizvodnji sredstava za proizvodnju. Kriza, međutim, ne daje
odraz prave situacije. Kao što uspon preuveličava očekivane pro­fite, tako i kriza preuveličava opadanje profitabilnosti. U bilo  kom pravcu da krene, proces konkurencije teži ka ekstremnim
veličinama i ubrzava kako prekomernu proizvodnju kapitala tako
i reorganizaciju strukture kapitala. Sama kriza je samo ona tačka
u kojoj se promena uslova poslovanja i javno uočava. Depresija
se može jednostavno „uvući” postepenim usporavanjem ekonom­ske aktivnosti ili se može izazvati dramatičnim „slomom”, sa iznenadnom propašću banaka i berze akcija. Kakve god bile okol­nosti u kojima nastupa inverzija ekonomskog trenda, on je uvek
praćen prekomernom proizvodnjom roba. Posmatrano u retro­spektivi, čak i poslednje faze prosperiteta, neposredno pred krizu,
više nisu profitabilne, ali spoznaja ove činjenice mora da pričeka
do presude tržišta. Obaveze prihvaćene pod pretpostavkom na­
stavljanja uzlaznog trenda više se ne mogu ispuniti, a pretvara­nje kapitala iz robnog u novčani oblik postaje sve teže. Kriza
proizvodnje je finansijska kriza. Potreba za likvidnim sredstvima
i pokušaji izbegavanja još većih gubitaka pojačavaju pad vrednosnih hartija i robnih cena. Konkurencija postaje sve beskrupuloznija i, u slučaju nekih industrijskih aktivnosti, cene se spuštaju
do nivoa potpune propasti. Kapital se munjevito obezvređuje, bo­gatstva se gube a dohoci nestaju. Društvena tražnja još više opa­da, pošto broj nezaposlenih raste a zasićenost roba polako nesta­je, samo zbog toga što još brže opada proizvodnja. Kriza se širi u sve grane i sfere privrede i, u ovom svom opštem obliku, ot­kriva društvenu međuzavisnost kapitalističkog načina proizvodnje
uprkos privaitmm svojinskim odnosima koji upravljaju njegovim
trendom.
Nakon paničnog perioda, međutim, kapitalistička privreda se
reoriijentiše ka novoj stabilnosti uz izmenjene uslove. Kapital-vrednost je uništena i otpisana, zahtevi za profitom su znatno sma­njeni, i, mada je proizvodni aparat unekoliko propao zbog nemara
i nedovoljne zamene, ogromna većina konstantnog kapitala u nje­govom fizičkom vidu nije pretrpela nikakve promene. Materijalno-tehnički sastav kapitala je u velikoj meri ostao nepromenjen,
ali je njegov vrednosni sastav pretrpeo pad. Više upotrebnih vred­nosti u obliku sredstava za proizvodnju sada, nakon krize, pred­
stavlja manju razmensku vrednost. Time što se obračunava kao
manji, mada nije manji, odnos promenljivog i ukupnog kapitala
je sada u pogledu profitabilnosti povoljniji. Kao i ranije, određe­na količina sredstava za proizvodnju će zahtevaiti određenu koli­činu rada, ali je, sa stanovišta vrednosti, rastući raskorak izme­đu promenljivog i postojanog kapitala ukroćen ili čak smanjen.
Ništa se nije promenilo u pogledu produktivnosti rada i stope
eksploatacije; pa ipak, profitabilnost je unapređena pošto se sada
masa viška vrednosti stavlja u odnos prema manjoj vrednosti
ukupnog kapitala. Uništavanje kapital-vrednosti koncentriše kapi­tal u manji broj ruku; slabiji kapitali se prodaju jačima često i po
cenama koje nikako nisu u skladu čak ni sa umanjenom vrednošću sredstava za proizvodnju ili, pak, robama čiji se transfer vr­ši. Oni vlasnici kapitala koji su u stanju da isplivaju iz krize
„akumuliraju” sredstva za proizvodnju koja su već akumulirali
njihovi prethodni vlasnici. Ono što jedan kapitalista izgubi do­
bije drugi; sam po sebi, ovaj transfer vlasništva je društveno be­
značajan, ali sa stanovišta budućnosti on olakšava proces oživlja­vanja. Time što uvećava proizvodne kapacitete najstabilnijih preduzeća i korporacija, a da pri tome ne uvećava njihovu vrednost
u istoj meri, transfer uvećava stepen profitabilnosti.
Na taj način se postiže neka vrsta „ravnoteže” između datog
obima proizvodnje i njene profitabilnosti, što služi kao polazna
tačka novog uzlaznog kretanja privrede. Novi „oslonac” dobijen
na ovaj način koristi se, da tako kažemo, u preduzimanju koraka
posredstvom akumulacije u pravcu veće stabilnosti i sigurnosti.
Pojačana konkurencija i pad cena služe kao podsticaj za uveća­nje produktivnosti rada i prisvajanje ekstraprofita primenom novih radnih metoda i nove mašinerije. Duža depresija omogućava
smanjenje najamnina i veću intenzivnost rada. Ukratko, uslovi
proizvodnje kapitala postaju povoljniji, tražnja kapitala počinje
da raste i ciklus još jednom može da otpočne.
Uprkos prekidima koje izaziva depresija, svaki naredni us­pon proizvodnje kapitala dostiže viši nivo i veće proširenje nego
što je bio slučaj na prethodnom vrhuncu razvoja. U odnosu na
uvećani kapital relativno je manji broj kapitalista mada je njihov
apsolutni broj porastao. Slično je i sa radnicima, u odnosu na
akumulirani kapital, zaposlen je relativno manji broj radnika,
mada je apsolutni broj zaposlenih radnika porastao. Kapital se
razvija na način koji bi se mogao opisati kao tri koraka napred,
dva nazad. Ovakva vrsta kretanja, međutim, ne sprečava opšte
kretanje napred, ona ga samo usporava. Ako zanemarimo neo­buzdane fluktuacije, ekspanzije i kontrakcije, mnogobrojne nemire
i društvene sukobe koje razvoj kapitala sobom nosi, i ako gle­damo na celokupnost razvoja kapitala kao na neprekidan i sta­lan proces, čini nam se da je stopa razvoja sasvim zadovoljava­juća. Govoriti, dakle, o kapitalističkoj krizi ili „privrednim ci­klusima” znači samo odrediti specifični način na koji se vrši aku­mulacija kapitala u uslovima tržišne konkurencije u kojima su
međusobni odnosi kapitalističke proizvodnje u celini prepušteni
samoprisiljavanju putem kriza. Kao što je to slučaj sa bilo kojim
regulativnim mehanizmom u kapitalizmu, odnos između proiz­vodnje i profitabilnosti (da bi mogao bilo šta da reguliše) mora
prvo sam da bude regulisan a mehanizam konkurencije mora, u
samom procesu opšteg podešavanja, prvo ili održati ili ponovo us­
postaviti društvenu prosečnu profitnu stopu koja omogućuje ši­renje kapitala.
Mada se daleko više mora reći o Marxovoj teoriji akumulaci­je koja je ujedno i teorija kriza, ovo što je dosad rečeno dovoljno
je da pokaže kako je kod Marxa problem kapitalizma problem
proizvodnje viška vrednosti koja, sa svoje strane, određuje posto­janje problema realizacije i raznih drugih tržišnih izraza i manifestacija krize. Gillman bi se mogao složiti da ovakav opis tako­
zvanog privrednog ciklusa važi u predmonopolnom stadijumu raz­voja kapitala, mada bi se time protivrečilo njegovoj reformulaciji
Marxovog „zakona padajuće profitne stope”, koji se u stvari i
nije odnosio na
protivreinosti inherentne akumulaciji kapitala,
već na činjenicu da
kapitalistička
proizvodnja nije proizvodnja za zadovoljenje ljudskih potreba. A to je, naravno, takođe tačno.
Kada Marx konstatuje da je
poslednji
uzrok svih stvarnih kriza
„uvek siromaštvo masa i ograničenje njihove potrošnje, naspram
čega stoji nagon kapitalističke proizvodnje da proizvodne snage
razvije tako kao da njenu granicu sačinjava samo apsolutna po­trošna sposobnost društva”, ta očigledna odstupanja proizvod­nje i potrošnje,
mada uslov kapitalističke egzistencije,
ne utiču
na činjenicu da su to
takođe
i protivrečnosti proizvodnje i po­trošnje. Po Marxovom mišljenju, krizu nije moguće ukinuti bilo
smanjenjem proizvodnje, povećanjem potrošnje ili koordiniranim
delovanjem na oba ova sektora. Koordinirati ova dva sektora zna­čilo bi okončati kapitalističku proizvodnju kao talkvu. Niti kapitalističke krize niti kapitalistički prosperitet izaziva ili odstranjuje
nedovoljnu potrošnju ili prekomernu proizvodnju; oni se jedno­stavno odnose, manje ili više, i na jedno i na drugo, pri čemu
se rastuća neravnoteža povremeno javlja kao prividna ravnoteža.
Gillman bi možda ukazivao na to da „
kvalitativne”
promene
postojanog kapitala menjaju krize od relativne i privremene prekomeme proizvodnje kapitala u apsolutnu i permanentnu prekomemu proizvodnju. Ovu pojavu označava stabilna ili opadajuća
stopa akumulacije i, po Gillmanu, ova
nova
situacija odstranju­
je problem proizvodnje viška vrednosti i postavlja realizaciju na
prvo mesto kao kapitalistički problem
per se.
Ako je tako, onda
Gillman više ne govori o onoj vrsti kapitalizma o kojoj je go­vorio Marx, već o nekoj novoj koja ne podleže marksističkoj ana­lizi. Ali zašto se onda uopšte baktati sa „padajućom profitnom
stopom”? Ako je tačno da „uslovi koji blokiraju realizaciju viška
vrednosti nastavljaju da sve više usmeravaju višak vrednosti u
kanale neproizvodnih izdataka” (110), tada postoji sve manje
„akumulacije radi akumulacije” — što čini marksističku osnovu
krize — a sve više proizvodnje radi potrošnje. Ma šta to bilo, to
nije kapitalistička proizvodnja u tradicionalnom smislu.
Da li je uopšte nužno povezivati „kvalitativnu” promenu
kapitalizma sa „kvalitativnom” promenom u postojanom kapi­talu? Cak i ako nova tehnologija „pojevtinjuje” postojani kapital,
pa čak i ako je masa viška vrednosti i previše velika da bi bila
apsorbovana kao dodatni kapital
u Americi,
zašto se ne bi mogla
realizovati negde drugde? U svetu kao celini ne postoji prekomer­na proizvodnja kapitala, nema kapital-obezvrednjavajuće nove tehnologije nologije i, što je najvažnije, nema obilja viška vrednosti. U stvar­nosti, dakle, američki kapital nije u stanju da realizuje svoj višak
vrednosti u obliku kapitala koji proizvodi kapital, ne zbog nove
tehnologije i novih načina organizacije rada već zbog toga što
širenje kapitala nailazi na granice u nacionalnom obličju razvoja.
Da nije ovih nacionalnih granica, problem realizacije, bar onako
kako nam ga predstavlja Gillman, ne bi postojao i krize bi još
jedinom bile izraz sve većeg raskoraka između materijalne i vrednosne proizvodnje. Tada se čine žestoki i nasilni pokušaji prevazilaženja nacionalnih granica u cilju širenja kapitala, naravno na­
uštrb drugih nacija. Kriza sada zahteva ne samo racionalizaciju in­dustrijske proizvodnje, uništavanje vrednosti kapitala, koncentraciju i centralizaciju već i opštu reorganizaciju ekonomskih i dru­štvenih struktura u međunarodnim razmerama.
Kapitalizam je u krizi, ne zbog obilja viška vrednosti, već
zbog toga što ne može podići višak vrednosti bez reorganizacije
svetske strukture kapitala. Ekonomske depresije kao „uravnotežavajuće” snage proizvodnje kapitala više nisu dovoljno efikasne da
stvore uslove za ponovno započinjanje procesa akumulacije kapi­tala u sve većoj razmeri. Funkciju depresija su preuzeli ratovi i,
shodno tome, pripreme za rat. Kao i u običnoj depresiji, profita­bilnost kapitala opada kao preduslov kasnijeg rasta. Dakle, još
je reč o mehanizmu koji se nalazi u osnovi Marxove teorije aku­mulacije. Ali, da li će još jednom biti uspešan u stvaranju povolj­nih uslova za svrhe akumulacije kapitala više nije „ekonomsko”
pitanje, već pitanje društvenih zbivanja na nacionalnom i među­narodnom planu. S druge strane, to je isto tako bilo na snazi
u bilo kom periodu kriza i depresija jer je tu uvek sadržana mo­gućnost društvene akcije usmerene ka okončavanju svih kapitalističkih poteškoća time što bi se okončao kapitalistički sistem.
Staviše, pošto ne postoje „čisto ekonomski problemi”, uslovi
kapitalističkih kriza su, delom, parcijalne transformacije kapita­lizma koje na različite načine utiču na razne društvene slojeve.
Stagnacija kapitala, kombinovana sa neobičnim porastom viška
vrednosti u uslovima stalno postojeće ratne opasnosti, omogućuje
nekim društvenim grupama da prisvoje višak vrednosti koji u dru­gačijim okolnostima ne bi stajao njima na raspolaganju. Neuobičajeno prisvajanje viška vrednosti od strane neproizvodnih slo­jeva društva predstavlja, dakle, samo još jedan simptom krize
kapitalizma. A ukoliko bi se pokazalo da je ova kriza ‘permanentna’ ona bi, vremenom, izmenila celokupnu društvenu struk­turu kapitalizma.
To je takođe i Gillmanu na umu kad piše: „Ako kapitalis­
tičke investicije moraju sve više da budu vezane za širenje potroš­nje; ako investicije više nisu u stanju da pronađu svoj
raison
d’etre u
akumulaciji kapitala
per se,
onda je i kapitalizam došao
do kraja svoje ,istorijske misije’ i mora prestati da raste kao si­stem društvene proizvodnje” (156). Ali Gillmanova modifikacija
Marxovog , »zakona padajuće profitne stope” pretvara njegov opis
sadašnje kapitalističke dileme u neku vrstu kejnezijanskog opisa
samo izraženog Marxovim rečnikom. Kao i Keynes, i Gillman
govori o „poznom” kapitalizmu, a Keynesova „želja za likvid­nošću” jeste Gillmanova smanjena stopa akumulacije. Gillman ove
poteškoće sa „realizacijom” viška vrednosti pojavljuju se kod
Keynesa kao široko rasprostranjena nezaposlenost koja dovodi do
mera državne politike koje uvećavaju neproizvodnu potrošnju.
Mada je Keynes više pisao o istovremenom porastu investicionih
podsticaja i sklonosti ka štednji, po njegovom mišljenju i ovaj
drugi momenat sam po sebi pruža mogućnost napuštanja uslova
nezaposlenosti time što dopušta delimiono odvajanje od principa
profitabilnosti. Međutim, ono što Keynes nije našao za shodno
da kaže, Gillman iznosi, a to je da ovaj proces, ukoliko duže
potraje, mora dovesti do postepenog uništavanja privatnog kapi­tala. Naravno,
Gilman povezuje „opasnost pretvaranja kapita­lizma u potrošačku privredu” sa stalnom kapitalističkom „borbom
da se izbegne raspeće na krstu potiošačke privrede” i sa „društve­nim, ekonomskim, političkim i moralnim sukobima, kako nacionalnim tako i međunarodnim, koje ovi i drugi srodni uslovi vremenom razvijaju” (str. 159). Ali, sa njegovog stanovišta, pritisak u pravcu „potrošačke privrede” mora se nastaviti, tako da je
samo pitanje vremena kada će se obustaviti „akumulacija radi
akumulacije”.
Da će stalno uvećavanje takozvanog „javnog sektora” u od­nosu na privatni sektor privrede postepeno voditi ka nekom ob­liku državnog kapitalizma samo je po sebi jasno. Ali ovo još
nije „potrošačka privreda”. Istina, „potrošačka privreda” ne oz­načava porast potrošačke moći radnog stanovništva, mada je,
prema Gillmanu, to bar delimično tačno. „Potrošačka privreda”
znači „neproizvodnu potrošnju”, do koje dolazi zbog porasta ne­
proizvodnih slojeva društva, i „potrošnju” putem beskorisne pro­izvodnje, kao što je naoružanje. Pretpostavka koja leži u osnovi, a to je da postoji previše viška vrednosti za mogućnost širenja
proizvodnog kapitala, dozvoljava jednu drugu, tj. da kapitalistič­ko društvo može prevazilaziti svoje krize prilagođavanjem novo­
nastaloj situaciji, putem državnog usmeravanja raspodele viška
vrednosti. To je i bio argument onih kejmezijanaca koji su sma­trali da je puna zaposlenost, omogućena ratovima i razaranjem,
isto toliko ostvarljiva u mirnodopskim uslovima, jednostavnim kanalisanjem proizvodnje u pravcu koji će uvećati potrošačku moć
društva i opšte blagostanje. Koliko god bile nerealne ove pretpo­stavke u uslovima funkcionisanja „mešovite privrede” kojom još
dominira privatni kapital, one ipak proističu iz saznanja da se
kapitalizam suočava sa krizama usled obilja viška vrednosti. Gil­lman ne deli naivnost kejnezijanaca. Međutim, sa stanovišta njegove teorije, rešenje društveno-ekonomsikih problema današnjice
čini se da leži u dovršavanju deprivatizacije kapitala kao
jedinog
nužnog medijuma
za pretvaranje postojećeg proizvodnog procesa
u kojem je isključiv određujući faktor akumulacija kapitala u
jedan drugi u kojem bi ovu funkciju preuzele potrošačke potrebe
društva.
Tendencija ka državnoj kontroli nad privredom jeste, među­tim, samo još jedna faza procesa centralizacije i koncentracije akumulacije kapitala, faza na putu od
laissez-faire
kapitalizma, preko
monopolnog, do državnog kapitalizma. A pošto nacionalno obeležen državni kapitalizam nastavlja konkurentsku proizvodnju u
međunarodnim razmerama, to je i proizvodnja unutar državnokapitalističkog sistema vezana ne za potrošnju, već za međunarodnu
borbu za moć i razne pokušaje prevazilaženja nacionalnih granica
radi širenja nacionalnih kapitalizama. Staviše, time što zadržava
klasne odnose upravljača i onih kojima se upravlja, državni kapittalizam, da bi sam sebe omogućio, zahteva dalje održavanje pro­leterskih uslova egzistencije radnog stanovništva. Proizvodnja i
raspodela će, prema tome, biti vezani za
reprodukciju
postojedh,
mada modifikovanih, klasnih odnosa a ne za potrebe društvene
potrošnje. Drugim rečima, okončanje „proizvodnje radi proiz­vodnje” u „državno-planskom kapitalizmu” ne podrazumeva i
kraj eksploatatorske proizvodnje viška vrednosti. „Akumulacija
radi akumulacije” ipak nije ništa drugo do proizvodnja za kapi­talističku klasu u fetišiziranim uslovima proizvodnje kapitala.
Oslobađanje od fetišiziranih aspakata proizvodnje kapitala još
ostavlja proizvodnju za kapitaliste nedirnutom, mada ovi ‘kapitalisti’ više nisu privatni vlasnici kapitalnih dobara, već organi- zovani pljačkaši viška vrednosti koji to čine putem političke kon­trole nad sredstvima za proizvodnju.

Reference:
1 K. Marks, Kapital, III tom
2 K. Marks,
Teorije o višku vrednosti, II tom, Kultura, Beograd1954. str. 530.
3 Rosa Luxemburg, die Akkumulation des Kapitals, oder was die
Epigonen aus Marx’shem Theorie gemacht haben (Leipzig, 1921) S. 38.
4 K. Marks, F. Engels, Izabrana dela, II tom, Kultura, Beograd 1950,
Pismo Marksa L. Kueelmanu. str. 453.
5 Henrik Grosman, Zakon akumulacije i sloma kapi­talističkog sistema,
Kultura, Beograd 1956.