Ne moraš ničemu da se priključuješ – postavi sopstvene uslove angažmana sa miljeom.
Daruj jedino ono što ti je prijatno da daješ.
Nikada ne toleriši moralni pritisak učestvovanja u „akcijama“. Aktivističkim propovednicima uzvrati da „ne bi trebalo ništa da učinimo“ zarad upostavljanja drugačijih osnova.
Revolucija ne počiva na tvom prilagođavanju utvrđenoj „svesti“, pa se nemoj osećati ograničenim/ograničenom pravovernostima, a nemoj ih ni zahtevati od drugih.
Sve grupe zapravo opstaju zahvaljujući radu jedne ili dve individue, pa ukoliko doprinosiš bilo kako, činiš više od većine – zato i pričaj uvek u svoje ime a ne u ime grupe.
Ukoliko pokušaš i „živiš“ svoju politiku, samo ćeš samog/samu sebe u još većoj meri odvojiti od ostalih ljudi, time samo umanjujući prostor za zajednička iskustva i perspepektive.
Pokušaj i obaveži se na duge staze, ali na niskom intenzitetu, shvatajući da će početni entuzijazam uvenuti kako sve što budeš radio/radila bude dočekivano s tišinom, završavajući neuspešno.
Zapamti da uloga pro-revolucionarnog miljea nije u tome da pravi revoluciju, već da kritikuje one pokušaje koji sebe proglašavaju revolucionarnim – drugim rečima: gurati one koji su politizovani ka pro-revolucionarnoj svesti.
Iz toga što ćeš u budućnosti postati razočaran, i što ćeš misliti da su pro-revolucionari drkadžije, ne sledi da je revolucija beznadežna
Upamti da revolucija završava sa revolucionarima, a ne kanonizuje ih.
Počni tako što ćeš kritikovati sve klike. Ukoliko se na protestu osvrneš i svi su obučeni isto kao i ti, istih godina kao i ti, onda nešto nije u redu – očekuj da su tu neke skrivene agende i lični feudi.
Grupe treba da postoje samo da bi ostvarile utvrđene kratkoročne ciljeve. Sve grupe koje postoje više od pet godina su nadživele svoju svrhu.
Ne dozvoli da te proguta partikularna kampanja sve dok i sam/sama ne poželiš određenu reformu; revolucija ne može biti čarobno prouzrokovana pravima životinja, legalizacijom kanabisa, mirovnjačkim zahtevima.
Postoji ciklična tendencija u grupama prema „osnaživanju“ kako se bliže velika antikapitalistička dešavanja – odupri se tome, razmotri zašto se grupe toliko oduševljavaju spektaklima, a zatim misli o danu nakon prvog maja.
Kada neko izda saopštenje, misli svojom glavom o tome ko priča, šta zaista smatraju – šta oni hoće od mene?
Mnogi pro-revolucionari imaju pristojne poslove i dolaze iz lagodnih sredina, a onda lažu o tome / usvajaju proleterske akcente itd. Oni imaju sigurne prihode, a ti? Nemoj se previše trošiti.
Ne tragaj za ideološkom čistotom, tako nešto ne postoji. Ukoliko ti odgovara, ako za to imaš razloge, učestvuj onda u čemu god želiš kao individua, u bilo kakvoj reformističkoj političkoj grupi ili instituciji, sve dok tome ne pripisuješ „revolucionarni” značaj. Tvoja pro-revolucionarna svest mora ostati odvojena od svake lične i političke aktivnosti.
Nema potrebe da tragaš za „dešavanjima“ – ona će pronaći tebe. Na taj način će se tvoja učinkovitost povećati zato što ćeš biti spreman i zato što ćeš delovati na način pomoću koga će ljudi oko tebe moći nešto da nauče, npr. solidarnost, „ mi i oni“ i „sve ili ništa“ perspektive itd.
Ukoliko pomaže, misli o tome na ovaj način: ti si delatnik iz budućnosti; moraš živeti normalnim životom u okolnostima u kojima si se zatekao/zatekla. Možda nikada nećeš pričati ni sa kim o onome što misliš, ali to nije važno, jer kada se ukaže prilika bićeš u mogućnosti da kažeš sve što treba, zato što je upravo to tvoja (i ničija druga) uloga. Spremaj se sve vreme za svoj doprinos, jednog dana ćeš učiniti nešto, a nemaš pojma šta je to, ali će biti značajno.