Ruševine su igrališta, bilo da su zapotečke ili majanske, egipatske ili moderne. Umesto što ih čuvamo, zašto se ne bi igrali njima sve dok potpuno ne iščile, i zaboravili kulture koje su ih stvorile? Sećanje na kulturu je očuvanje kulture – a kultura je najobičnije sveto ograničenje kreativnosti i igre. Pobunjenici uništavaju svete granice.
***
Konsenzus podređuje pojedince grupi. On podređuje neposrednost postupku posredovanja. Po prirodi je konzervativan zato što dozvoljava promenu jedino kada se sa tim složi čitava grupa … To je internalizovana kontrola, ne anarhija.
***
Da bi društvo funkcionisalo, želja mora biti pripitomljena. Mora biti kolonizovana od strane ekonomije, pretvorena u kombinaciju nedostatka i potrebe, čije se zadovoljenje vezuje za robe koje društvo pruža. Tako upravljanje željom iziskuje ograničenja i strukture. Kako se sve ovo uvećava, tako želja bledi, postajući sopstvena avet. Ograničenja i strukture se vremenom osamostaljuju.
***
Moje interesovanje za ruševine potiče, jednim delom, iz pokušaja razvijanja strategija dekonstruisanja gradova na zabavne načine, kroz aktivno i svesno ohrabrivanje neograničene pobune. Ovo zahteva sveobuhvatno istraživanje gradova, da bi se došlo do tajni koje se mogu iskoristiti protiv njih samih.
***
Postoji više od jednog načina stvaranja elita. Vladajuće klase, intelektualne klase i estetske klase stvaraju nepropusnu barijeru oko svojih moći, znanja i sposobnosti, koja ih navodno štiti od „rulje“, a kojom zapravo ojačavaju sopstvene pozicije. S druge strane, samoproglašeni „klasno svesni“ radikalni aktivisti sebi uskraćuju pristup znanjima, vokabularu i oštroumnim (analitičkim) sposobnostima koje su dostupne, ne bi li dokazali svoju „klasnu neuprljanost“ ili neku sličnu glupost, kreirajući svojim apsurdnim samoporicanjem neželjenu elitu onih radikala koji nisu voljni da sami sebe osiromašuju na taj način
***
Mnogi anarhisti su zapravo levičari ili liberali ili, u nekim slučajevima, samo besni ljudi koji i dalje „misle“ shodno slikama koje je stvorio društveni kontekst, smeštajući svoje mišljenje unutar društvenog diskursa. Sve dok se ne iskorači izvan ovog diskursa, dok se ne počne misliti izvan njegovih kategorija, pobuna ostaje deo autoritarnih struktura. Mnogi anarhisti su prilično zadovoljni u pogledu društvenog diskursa, srećno stvarajući „anarhiju“ koja je neizazovna, skrušena, pripitomljena i pitka – sve u ime „edukacije“ i „akcije“.
***
Kibernetska tehnologija je zavisna od industrijske tehnologije zarad sopstvenog opstanka. Toliko o vlažnim snovima o visokotehnološkoj utopiji.
Trampa je i dalje ekonomska razmena. Novac omogućuje još efikasniji protok ekonomske razmene. A zašto se ne bismo jednostavno otarasili ekonomije kao takve?
***
Često se „zdravlje“ suprostavlja vitalnosti. Oni koji cene „zdravlje“ uglavnom mu teže na asketski i pasivan način – odustajući od nečeg drugog. Njihova čežnja za zdravljem nije vitalna putanja intenzivne želje – to je poslovna transakcija ili manufakturni proces – pokušaj da se dosegne kraj – ali takav proces nikada nije zadovoljavajući, zato što je u prirodi čežnje da konstantno reprodukuje prazninu koja je uzrokuje. Vitalnost, intenzivnost – ovo su jedini razlozi zašto treba biti zdrav – i živeti sve to stvara zdravlje ili ga čini nebitnim.
***
Najbolje od postmodernizma promašuje zato što otklanja putokaz ka prostranstvu intelekta – statično postojanje pokretano nasumičnim mislima pre nego ekstatično postojanje stvoreno dijalektikom aktivnog mišljenja i ekstatičnog činjenja?
***
Ukoliko je „subjekat“, „sopstvo“, uništeno/dekonstruisano, onda je ono što sprečava nečije stvaranja sopstva, stvaranje sopstvene subjektivnosti u svakom trenutku, neometeno verovanje u nešto veće od sopstvenosti, u nešto veće od stvaralačkog sopstva – tj. neprekinuto verovanje u boga. Danas je društvo bog.
https://sites.google.com/site/vagabondtheorist/mini-theory
Preveo Nikola