1. O JEDNOJ KRITICI

Moguće je reći kako je u svojoj suštini ovaj tekst još samo jedna u nizu kritika radikalne ljevice. Isto tako, moguće je i postaviti pitanje zbog čega je ta kritika potrebna? Ne bi li radikalna ljevica trebala više surađivati, biti na okupu i „štediti“ se međusobno? Ne bismo li trebali biti skoncentrirani na kapital – na zajedničkog neprijatelja? Svakako da su, kada se postave ovako, ova pitanja sasvim legitimna. Rijetko će tko reći kako su zajedništvo i ujedinjavanje loše stvari. No, postavit ćemo jedno pitanje: zbog čega se kritika nužno doživljava negativno? Nije li zapravo cilj argumentirane kritike stvaranje jednog diskusijskog prostora za preispitivanje vlastitih pozicija, praksi i teorija? Nije li kritika zapravo nešto nužno? Nije li kritika zapravo nešto supstancijalno za radikalnu ljevicu?

Mi smatramo kritiku radikalne ljevice nužnom. Isto tako, vlastitu kritiku iste ne smatramo malicioznom, već upravo naprotiv – dobronamjernim otvaranjem diskusije sa svima zainteresiranima.

Malo tko danas može tvrditi kako se radikalna ljevica nalazi u zavidnom položaju i kako joj cvijeta cvijeće. Ona je zatvorena u svoj milje, odbačena i neprimjetna; ona je jedna sasvim marginalna društvena pojava. Radikalna ljevica se još uvijek nije oporavila od svojih poraza s početka 20. stoljeća, većinom zato što još uvijek nije niti spoznala vlastiti poraz. Još je uvijek bahato uvjerena u ispravnost svojih praksi i ideja, u svoju historijsku superiornost i misiju, čekajući trenutak kada će ju mase „razumjeti“, „prihvatiti“ i „podržati“. No ovo nije ništa do li nemogućnost suočavanja sa stvarnošću, porazom i analizom situacije koja bi nas usmjerila ka promjeni i aktualnijem djelovanju. Upravo tu nemogućnost je vrlo jasno izrazio Jacques Camatte u svom tekstu Podrijetlo i funkcija partijske forme (1961.) kritizirajući Lava Trockog:

“umjesto logičke studije i bilance koja bi omogućila pripreme za drugi revolucionarni uspon, on je pokušao pronaći uzrok poraza u izdajama vođa, Staljinovim zločinima, pasivnosti masa, pogrešnom primjenjivanju slogana.”^[1]

Kako je cijeli ovaj broj Kontra klase posvećen upravo kritici radikalne ljevice, i to većinom s pozicije „gdje mi tu točno stojimo“, odnosno iznošenja naših razlika, u ovom članku ćemo pokušati raspraviti određena pitanja organizacije ljevice, pitanja kao što su klasna svijest te nedostaci i ograničenja sindikalnih, partijskih i parlamentarnih organizacija u razvoju iste. Naš je cilj analiza popularnih ideja i strategija organiziranja radikalne ljevice s, dakako, posebnim naglaskom na situaciju u Hrvatskoj.

Većina organizacijskih ideja i prijedloga radikalne ljevice poput „kako se organizirati“, „što da se radi“ kao i njenih „programa“ je poprilično ahistorijska, apstraktna i vezana uz prošla stoljeća. Jedna od glavnih polazišnih teza ovog članka je kako je klasična lenjinistička^[2] distinkcija između „sindikalne“ i „partijske“ borbe, odnosno „ekonomističke“ i „političke“ borbe, vrlo pogrešna, zastarjela i neprihvatljiva u trenutnoj epohi. Isto kao što je neprihvatljivo i njihovo viđenje klasne svijesti kao nečega što bi komunisti trebali „uliti“ radnicima, pri tome gledajući na radnike kao na nestašnu djecu koja ne žele pojesti ručak prije škole.

I dok je navedena tvrdnja zasnovana na klasnoj dinamici i kompoziciji 19. stoljeća, postavlja se pitanje zbog čega radikalna ljevica danas ne odustaje od ovog koncepta? I ako ga ne prihvaća, koje su alternative?

Osim same kritike, cilj je ovog članka upravo ponuditi temelj za raspravu o alternativnim konceptima organizacije koji bi bili utemeljeni na klasnoj kompoziciji i dinamici 21. stoljeća.

2. ŠTO JE KLASNA SVIJEST?

Klasna svijest jedan je od „mističnih“ termina koji zauzimaju posebno mjesto u marksističkom diskursu, nešto poput jednako „mističnog“ termina: dijalektike. Što je točno klasna svijest i kako se ona reflektira u političkoj praksi pitanje je na koje marksisti često nemaju odgovora. Zbog toga ćemo ovdje dati definiciju klasne svijesti i historijski prikaz razvoja teoretskog odnosa komunisti-klasna svijest-radnici.

Najkoncizniju, sistematiziranu i precizniju definiciju klasne svijesti možemo pronaći kod jugoslavenskog marksista Gaje Petrovića koji, u svojoj knjizi Praksa/Istina (1986.), definira klasnu svijest kao: „svijest jedne društvene klase o sebi kao klasi različitoj od drugih klasa i suprotstavljenoj nekoj drugoj klasi (ili klasama) svog vremena.“^[3]

Odnosno:

„Svijest klase o svom društvenom položaju, o svojim klasnim interesima (za razliku ne samo od interesa drugih klasa, nego i od pojedinačnih i posebnih interesa pojedinih pripadnika ili dijelova te iste klase) i o svojim povijesnim mogućnostima (o svojoj povijesnoj „ulozi“, „misiji“, „pozivu“, „cilju“, „zadacima“ i o putovima njihova ostvarenja).“^[4]

Sam Marx nikad nije napisao poseban tekst o klasnoj svijesti, niti ju je kao pojam spominjao, no jasno ju je definirao obrađujući teme klasne borbe i klasnih odnosa. Već u ranim spisima on govori o povijesnoj ulozi proletarijata te o posebnoj ulozi ispravne svijesti u oblikovanju novog svijeta. U Osamnaestom Brumaireu Louisa Bonapartea (1852.), Marx je zapisao: „Ljudi prave svoju vlastitu historiju, ali oni je ne prave po svojoj volji, ne po okolnostima koje su sami izabrali, nego pod okolnostima koje su neposredno zatekli, koju su date i naslijeđene.“^[5] U Prilogu kritici Hegelove filozofije prava (1843.) Marx ističe jasnu ulogu proletarijata kao nositelja emancipacije čovječanstva ka komunističkom društvu te, iako ne spominje klasnu svijest, otvara prostora za nju kao ujedinjujući element koji spaja filozofsku misao i klasni interes proletarijata. U Svetoj porodici (1845.) Marx već spominje nešto poput klasne svijesti kao konstitutivni element njegovog postojanja i o presudnom momentu njegovog samoukidanja. U Njemačkoj ideologiji (1845.) Marx piše kako svijest koju neka klasa stvara o sebi treba prvenstveno promatrati kao nešto određeno objektivnim društvenim položajem te klase. Također, on ističe mogućnost da vladajuća klasa nametne svoju svijest većini društva. U Bijedi filozofije (1847.) Marx objašnjava kako su ekonomski odnosi radničku klasu pretvorili u klasu prema kapitalu, a njezina klasna borba ju je pretvorila u klasu za sebe: odnosno političku klasu sa vlastitom klasnom sviješću o svojoj povijesnoj misiji.

„Ekonomski odnosi pretvorili su najpre masu stanovništva u radnike. Vladavina kapitala stvorila je tim masama zajednički položaj, zajedničke interese. Tako je ta masa već klasa prema kapitalu, ali još ne i za samu sebe. U borbi, od koje smo naveli samo nekoliko faza, ova se masa ujedinjuje, konstituiše se kao klasa za samu sebe. Interesi koje ona brani postaju klasni interesi. A borba klase protiv klase politička je borba.“^[6]

Za vrijeme 2. Internacionale prevladavalo je shvaćanje kako klasna svijest nije neposredni rezultat klasne borbe radništva. Radnička je klasa sposobna, kroz klasnu borbu, razviti isključivo sindikalnu, odnosno ekonomističku svijest, dok joj je za puni razvoj klasne, odnosno političke svijesti potrebna socijalistička partija koja ju usmjerava, vodi i obrazuje. Ovaj stav je najbolje predočio jedan od vodećih marksista 2. Internacionale Karl Kautsky:

„Dakako, socijalizam kao učenje ima isto tako svoj korijen u današnjim ekonomskim odnosima kao i klasna borba proletarijata, i isto tako kao i ona proistječe iz borbe protiv masovnog siromaštva i masovne bijede što ih rađa kapitalizam. Ali socijalizam i klasna borba nastaju jedno pored drugog, a ne jedno iz drugog, i pod različitim uslovima. Moderna socijalistička svijest može nastati samo na osnovu duboko naučenog znanja… A nosilac nauke nije proletarijat, nego buržoaska inteligencija. U glavama pojedinih članova tog sloja nastao je i moderni socijalizam, i tek oni su ga prenijeli proleterima koji su se izdigli u svom intelektualnom razvitku, a oni ga unose u klasnu borbu proletarijata tamo gdje to dopuštaju prilike. Socijalistička svijest je, dakle, nešto što je spolja uneseno u klasnu borbu proletarijata, a ne nešto što je spontano nastalo iz nje.“^[7]

Dakako, ovakvom shvaćanju možemo izravno suprotstaviti Marxa:

“Teorijske postavke komunista nipošto ne počivaju na nekim idejama, na nekim principima koje izmislio ili otkrio ovaj ili onaj popravljač svijeta. One su samo opći izrazi stvarnih odnosa postojeće klasne borbe, povijesnog kretanja koje se vrši pred našim očima.”^[8]

Kautskyjevo shvaćanje klasne svijesti usavršio je Lenjin i ono je time postalo neprikosnovena dogma svih lenjinističkih sekti. U svojoj knjizi Što da se radi? (1902.), Lenjin, polazeći od Kautskog, razvija svoju ideju klasne svijesti. Žestoko inzistirajući na razlici između „spontanosti“ i „svjesnosti“, Lenjin praktički umanjuje vrijednost bilo kakve samoinicijative radničke klase. Za njega štrajkovi u Rusiji devedesetih godina 19. stoljeća predstavljaju samo „zametke klasne borbe“, ali ne i više. Oni su bili sindikalistička borba a ne socijaldemokratska^[9], jer kod radnika nije bila razvijena svijest o njihovoj posebnoj povijesnoj ulozi i o činjenici da njihovi interesi stoje u suprotnosti s interesima poslodavaca. Svijest  razvija partijska inteligencija koja smišlja program i strategije, odnosno naglasak je na teorijskom radu inteligencije. Stoga Lenjin u svom djelu Korak naprijed, dva koraka natrag (1904.) ističe kako je potrebna strogo disciplinirana i centralizirana partija čiji je zadatak „unošenje“ klasne svijesti u proletarijat i koja je de facto vođa radničkog pokreta.

Rosa Luxemburg je žestoko kritizirala Lenjinov, odnosno Kautskyjev, pristup klasnoj svijesti. Isticala je veliko značenje klasne svijesti proletarijata, tj. činjenice da radnička klasa mora spoznati neophodnost svog ukidanja socijalnom revolucijom. Za Luxemburg je veliko značenje sindikalne i političke borbe bilo u tome što one socijaliziraju svijest proletarijata te što ga organiziraju kao klasu. U djelu Organizacijska pitanja ruske socijaldemokracije (1904.) ona izlaže kako se klasna svijest ne razvija prvenstveno teorijskim radom već praksom klasne borbe.

„Borbena taktika socijaldemokracije u svojim se glavnim crtama uopće ne „izmišlja“, nego je rezultat neprekidnog niza velikih stvaralačkih čina često elementarne klasne borbe koja eksperimentira. I tu nesvjesno ide ispred svjesnog, logika objektivnog historijskog procesa ispred subjektivne logike njegovih nosilaca. Uloga socijaldemokratskog vodstva pri tomu je bitno konzervativnog karaktera budući da prema iskustvu svaki put dovodi do krajnje konsekventnog razrađivanja novoosvojenog terena borbe i do njegovog brzog preobraćanja u branu daljnjim inovacijama većeg stila.“^[10]

3. ORGANIZIRANJE U PREDREVOLUCIONARNOM RAZDOBLJU

Kada govorimo o današnjoj ljevici možemo napraviti jednu osnovnu podjelu, a to je ona na službenu i marginalnu ljevicu. Pod službenom ljevicom smatramo socijaldemokratske stranke i stranke nove ljevice te sindikate, odnosno one organizacije i institucije koje imaju izravan utjecaj na živote i dinamiku radničke klase, dok pod marginalnom ljevicom smatramo raznorazne tzv. revolucionarne i radikalne organizacije koje nemaju nikakav izravan utjecaj na radničku klasu.

Službenu ljevicu možemo još nazvati i ljevicom kapitala jer njezin zadatak nije ništa do li natjecanje za poziciju moći u strukturama države i kapitala da bi onda primijenila svoje politike za nastavak reprodukcije kapitalističkih odnosa. U ovome tekstu koncentrirat ćemo se više na marginalnu ljevicu jer upravo je to milje kojem i mi, htjeli ili ne htjeli, pripadamo. Isto tako analiza ljevice kapitala u Hrvatskoj zahtjeva jedan puno „ozbiljniji“ pristup i jednu drugačiju analizu.

Marginalna ljevica dosta je širok pojam, a sastoji se od raznoraznih marksističkih, anarhističkih i ostalih lijevih organizacija, grupa, inicijativa, časopisa i pojedinaca. Kao što smo već spomenuli ona je marginalna u odnosu na radničku klasu i to vrlo često zato što njezine ideje i njihova realizacija nisu usmjerene izvan spomenutog miljea, djelomice zbog  klasne kompozicije i dinamike radničke klase u ovom dijelu svijeta (ili svijeta općenito), kao i povijesno-ideološkog nasljeđa i trijumfa liberalizma i kapitalizma.

Iako u ovom poglavlju namjeravamo dati svoju kritiku marginalne ljevice, nemamo namjeru ulaziti u svaki detalj neslaganja sa svakom grupom, posebice ne s onima u regiji. Na kraju krajeva to nije niti toliko bitno. Ono što mi smatramo bitnim je prezentacija određenih stavova vezanih za određene pokušaje „izlaska“ s margina – poput izgradnje parlamentarnih partija, političkog natjecanja u buržoaskim parlamentima, dodvoravanja sindikalnim vođama itd.

Govoreći o parlamentarnom djelovanju s marginalne ljevice, ljevičarska partija može, kao i svaka druga, biti parlamentarna, izvanparlamentarna ili neparlamentarna. Razlika između izvanparlamentarne i neparlamentarne partije je ta što prethodna pretendira na izbore ali ne uspijeva dobiti dovoljan postotak glasova za ulazak u parlament, dok potonja općenito odbija sudjelovati u parlamentarnim procesima.

Zadatak radikalno lijeve partije, ili avangarde okupljene u partijsko političko tijelo, jest da okupi, organizira i usmjerava radnike u njihovim procesima borbe. S obzirom na to da u Hrvatskoj, a ni šire u Europi, danas ne postoji radnički pokret, ovaj zadatak partije postaje suvišan, a time i postojanje partije same. Vjerojatno bi samo masovni radnički pokret povezan s komunistima i duboka kriza parlamentarnih partija mogle biti dobar preduvjet za nekakav oblik djelovanja komunističke partije unutar parlamenta, ali o ovome treba razmišljati tek kada se ostvare ti uvjeti, kao i o tome bi li ta politička alternativa bila dobro rješenje za „prvu ruku“ i bi li ona potkopala ili proširila radničku političku moć.

Kako uvjete povoljne za djelovanje inicirati i razviti, ostaje više-manje nepoznato. Iskustvo borbi iz prošlosti nas uči da stvari, najkraće rečeno, nisu uvijek jednostavne. Bilo je perioda u kojima su velike recesije pokrenule radničke borbe, a bilo je i perioda, kao što su to bile recimo 50-te i 60-te godine, tokom kojih je kapital, shvativši da se radnik profilirao kao političko biće, sposobno da se izbori za svoja prava, napravio maksimalne ustupke radničkoj klasi, a ipak je doživio masovne radničke štrajkove i prosvjede. U nekim su slučajevima radnici djelovali više manje samostalno, a u drugima su bili potpomognuti ljevičarskim partijama. Treba se stalno podsjećati da recepta uglavnom nema i da treba raditi ono što se zapravo podrazumijeva – osvijestiti na umu sve faktore, prošle i sadašnje, koje su odigrali bitnu ulogu u oblikovanju trenutnog socioekonomskog stanja u kojem bi kao komunisti trebali ili ne bi trebali djelovati. S obzirom na nemogućnost totalnog zahvaćanja stvarnosti i zbog toga, postojanja njenih različitih interpretacija, taj zadatak nije nimalo lak, ali druga metoda ne postoji kao dovoljno efikasna.

Treba se, dakle, čuvati raznih voluntarizama^[11]  – kakav god on ideološki predznak imao – bilo da se radi o komunističkim organizacijama i partijama ili šire ljevičarskim, bilo da se radi o voluntarizmu koji uzima samo mali broj uvjeta u obzir ili gotovo nijedan, jer takve organizacije ne samo da provode određenu aktivnost u pogrešnom trenutku, nego je i aktivnost ili misao sama pogrešna, jer najčešće počiva na pogrešnim pretpostavkama.

Primjer za ovo su razni antikapitalistički pokreti, koji, sa svojom oštrom kritikom velikih kapitalističkih tlačitelja, banaka, multimilijunskih korporacija, pojedinačnih milijunaša i slično, kapitalizam promatraju partikularno i fragmentarno, na tragu društvene analize vladajuće ideologije; kao odnos šefa i podređenog, umjesto da se koncentriraju na srž problema, što je kapitalistički način proizvodnje koji može biti ukinut jedino zajedničkom akcijom radnika. Ovakvi stavovi podsjećaju i na gledište koje je Trocki uvrstio u svoj Tranzicijski program (1938.), odnosno, ukratko, pristajanje na društvenu strukturu u kojoj radnici imaju moćnije pozicije nego što ih imaju sada tako da ih samo prilagode unutar postojećeg društva, pritom smetnuvši s uma da karakter države izvire iz kapitalističkog načina proizvodnje, koju se ne bi ničim narušilo naprosto zamjenjivanjem pozicija unutar iste strukture. O tome govori Marx u Kritici Gotskog programa (1875.), u kojoj potonje prigovara Njemačkoj partiji:

„Njemačka radnička partija – bar koliko ona program usvaja – pokazuje kako su je socijalističke ideje vrlo malo prožele; umjesto da ona postojeće društvo (a to vrijedi i za svako buduće društvo) tretira kao osnovu postojeće države (ili buduće države za buduće društvo), ona, naprotiv, tretira državu kao neko samostalno biće koje ima svoju vlastitu duhovnu, moralnu, slobodnu osnovu.“^[12]

Voluntarizam, dakle, uopće ne mora biti rezerviran samo za neke ideološki neodređene antikapitalističke grupe, već naprotiv, on može doći u kombinaciji s grupama koje imaju za cilj – što potonje grupe kao Occupy Wall Street nisu imale – ostvarenje komunističkog društva. One mogu pozivati radnike na zajedničku akciju kroz medije, mogu fizički obilaziti radnike i vršiti agitaciju, a mogu i nastojati okupiti radnike u svoju organizaciju ili partiju, ignorirajući pritom, jer su voluntaristički, nedozrelost kojekakvih uvjeta za to da se ostvari radnički pokret, koji bi ipak trebao doći, ako već ne kao inicijativa radnika, a onda barem kao zajednička inicijativa radnika i komunista ili, recimo, studenata, kao što je bio pokušaj s blokadom hrvatskih sveučilišta 2009. godine. Zajednička inicijativa uglavnom bi trebala podrazumijevati nešto više od čistog razgovora o potencijalnom štrajku ili revoluciji, ili pak poduzimanju određenih koraka samo poduzimanja koraka radi; ona bi trebala nastati kao rezultat određenih konkretnih događaja. Na primjer, okupljati radnike u partiju u tzv. „mirnom“ razdoblju ne predstavlja nikakve koristi za radnike. Partija im nema šta ponuditi osim članstva, a zadatke koje članstvo sa sobom nosi (agitacija i propaganda u pisanom i usmenom obliku, sastavljanje članaka i analiza, sudjelovanje u pripremi prosvjeda i sudjelovanje u štrajkovima, na primjer) mogu obavljati osobe koje nisu nužno radnici, nego simpatizeri socijalističkih ideja.

Iako je sve to, kako rekosmo, vrlo kompleksno i nema recepta, postoje određene stvari za koje se može reći da ih ne treba provoditi. Jedna od tih stvari, uz ove koje smo nabrojali, jest i služenje komunističkom ideologijom kao sredstvom poticanja na akciju. Kažemo „ideologiju“ imajući pritom na umu Marxovu definiciju ideologije, jer u neplodnom predrevolucionarnom razdoblju komunizam radnicima uopće može predstavljati samo to – priču koja ima otprilike isti kredibilitet i legitimitet kao i neka druga politička demagogija. Što se radnički pokret više širi i de facto približava revolucionarnom razdoblju, to se ideja komunizma kao plana za buduće društvo potencijalno čini realnijim. Naravno da će i u neposredno predrevolucionarnom ili revolucionarnom razdoblju sve prštati od razno-raznih političkih prijedloga, to jest u trenucima kada se većinski prihvati ideja napuštanja postojećeg društva, ali osim što će u tom trenutku ideja komunizma sve više nalikovati na realno ostvarivi plan i time sve manje ličiti na ideologiju, ljudi će, pritisnuti novim uvjetima u kojima će se ukidanje postojećeg društva nametnuti kao realna opcija, bez obzira u koliko malom ili velikom broju, lakše prihvatiti komunističke ideje.

To ne znači, doduše, da komunisti radnicima trebaju pristupati s figom u džepu. Upravo zato što se ne bi trebali smatrati nekakvim specijalnim ogrankom stanovništva koji zaslužuje povlastice kako u predrevolucionarnim tako i u revolucionarnim razdobljima, komunisti se ne smiju ponašati kao demagozi.

Iz svega ovoga, dakle, proizlazi to da komunisti, premda žive u trenutno neplodnoj Hrvatskoj a i Europi što se tiče radničkog organiziranja i solidarnosti, ne bi trebali iz voluntarističkih pobuda djelovati onamo gdje su suvišni. Iskustvo prethodnih razdoblja nam govori da su radnici itekako sposobni prepoznati vlastite interese i zahtijevati ih i da, što je važnije, oni sami to jedino i mogu napraviti. S druge strane, na pitanje koji je tip djelovanja suvišan a koji izgleda kao suvišan, ali zapravo predstavlja još uvijek relativno neplodne začetke neke plodne i smislene akcije, nije uvijek lako odgovoriti, ali neki barem okvirni put za dobivanje tog odgovora leži u neprestanom proučavanju trenutnih ekonomskih, društvenih, političkih, kulturoloških i drugih faktora. S obzirom na to da ne živimo u revolucionarnom razdoblju, u kojem neće uvijek biti vremena da se donese trezvena odluka, komunistima je što se ovoga tiče vrijeme dostupno.

Ovo sve ne znači da se treba uzdržavati od bilo kakve akcije; teoretski rad u obliku časopisa ili web sitea potencijalno privlači istomišljenike i, doduše rjeđe, utječe na one politički neodlučne u smislu barem suptilne promjene mišljenja. Praktičan bi rad trebao izrasti iz kombinacije danih uvjeta i, nazovimo to, imaginacije – ponekad sve što se može učiniti jest dati podršku nekom štrajku i eventualno ponuditi ideju za njegov daljnji tok, a u drugim slučajevima je potrebno osmisliti i isplanirati akciju, kao npr. blokade 2009. Također bi trebalo i moći davati informacije o radničkim pravima ili barem uputiti na osobe koje su voljne i kompetentne pomoći u određenim situacijama.

4. O KLASNOJ KOMPOZICIJI I DINAMICI

Grupa Kolinko svoj tekst Discussion paper on class composition započela je sa tvrdnjom kako je „klasna kompozicija središnji pojam u (…) potrazi za mogućnostima revolucije“.^[13] Oni smatraju kako nam analiza klasne kompozicije može pomoći pri određivanju onoga što pokreće radničke borbe kao i kako i kada one mogu prerasti u masovni pokret te kako mi, komunisti, možemo igrati aktivnu ulogu u tom procesu.

Isto tako, Kolinko ističe kako većina radikalne ljevice obuhvaća kapital kao samo:

„formalni odnos eksploatacije: višak radnog vremena je prisvojen od strane privatnih ruku ili države. Stvarni materijalni odnos eksploatacije/rada je zanemaren. Ovo formalno poimanje kapitala vodi ka formalnom poimanju radničke klase: mase eksploatiranih pojedinaca koji prodaju svoju radnu moć zbog svog „neposjedovanja“ sredstava za proizvodnju.“^[14]

No, ovo formalno poimanje eksploatacije kao prisvajanja viška radnog vremena, ne može otkriti mogućnost samo-emancipacije koju radnici mogu razviti. Mogućnost samoorganizacije se može izvući jedino iz činjenice da radnici imaju praktični odnos jedni spram drugih i kapitala. Taj praktični odnos se odnosi na činjenicu da radnici rade zajedno u procesu proizvodnje i dio su društvene podjele rada. Odnosno, „kao proizvođači oni ne samo da se suprotstavljaju kapitalu kao formalni ‘nadnički radnici’, već u svojoj specifičnoj praksi oni proizvode kapital.“^[15]

Radnici se ne bore zajedno zbog svjesnosti da su „svi oni eksploatirani“. Borbe radnika se uzdižu iz konkretnih uvjeta rada, iz stvarnih situacija eksploatacije. Borbe radnika uzimaju različite oblike zbog toga što se konkretni radni proces i s time shodni materijalni oblik eksploatacije razlikuju.

Postoje dva različita oblika klasne kompozicije: a) tehnička klasna kompozicija i b) politička klasna kompozicija.

1. Tehnička klasna kompozicija opisuje načine na koji kapital spaja svoju radnu snagu. To podrazumijeva odnose u neposrednom proizvodnom procesu, kao što su podjela rada na raznim odjelima, odvojenost administracije i proizvodnje, korištenje specijalnih strojeva itd., i oblik reprodukcije, odnosno životne zajednice, obiteljska struktura itd.
2. Politička klasna kompozicija opisuje na koje načine radnici mogu okrenuti tehničku klasnu kompoziciju protiv kapitala. Radnici uzimaju svoju povezanost kolektivne radne snage kao početnu poziciju za samoorganizaciju i koriste sredstva za proizvodnju kao sredstva za borbu. Kolinko ističe dva slučaja u kojima se radničke borbe mogu opisati kao politička klasna kompozicija:
   1. Onog trenutka kada radnici jedne kompanije organiziraju svoju borbu izvan uvjeta proizvodnje.
   2. Onog trenutka kada postoji preduvjet za stvaranje političke klasne kompozicije u vidu vala radničkih borbi koje su ujedinjene u klasni pokret borbama u centralnim dijelovima procesa društvene proizvodnje.

Trenutna snaga radnika ovisi o tome mogu li postići moć u borbi protiv kapitala, a to ovisi o mnoštvu parametara. Npr. jesu li radnici koncentrirani na punktovima od značajne važnosti za proces proizvodnje i akumulacije, odvija li se borba u specifičnoj ekonomskoj situaciji (npr. ekonomski boom) ili pod određenom kompozicijom kapitala koja povećava ovisnost o radnoj snazi.

Važno je istaknuti kako radnici nisu jedno monolitno tijelo već se sastoje od mnoštva podjela i frakcija utemeljenih npr. na kapitalističkoj podjeli rada. Shodno tome, možemo primijetiti razliku između niskokvalificiranih radnika, koji rade na samo jednom dijelu proizvodnog procesa, i specijaliziranih radnika, koji u cijelosti utječu na cijeli proizvodni proces. Radnik koji radi niskokvalificirani rad s mnoštvom drugih radnika imat će drugačiji odnos prema radu nego specijalizirani radnik. Isto tako, niskokvalificirani radnici su skloniji udruženoj borbi, dok su specijalizirani radnici skloniji rješavati svoje probleme samostalno. Zanimljivo je i spomenuti primjer iz 1917. kojeg daje Sergio Bologna, u svom tekstu Class composition and the theory of the party at the origins of the workers’ council movement, kada su tvornički radnici često imali ideju o „uređenju tvornice“ kao kapitalističkog poduzeća zbog podjele rada odnosno toga što su bili umjereno obučeni radnici. Zbog toga se s pravom postavlja pitanje koliko daleko mogu ići borbe „obrtnika“, poljoprivrednih radnika i proletera koji ne rade u „industrijskim“ uvjetima apstrakcije rada.

U povijesti klasnih borbi nikad nije došlo do masovnog ustanka. Uvijek je bila riječ o manjini, o jednoj frakciji proletarijata koja je započela borbu, gurala ju naprijed ili koja je postala simbol klasnog pokreta. Ova „jezgra“ klasnog pokreta nije zasnovana niti na „snažnijoj svijesti“ niti je nastala slučajno. Riječ je o proletarijatu koji je bio zaposlen u određenim centrima kapitalističkog razvoja u kojima se vrlo jasno osjeti povezanost između države i kapitala (posebni zakoni, planska infrastruktura, određene politike tržišta rada itd.), kao i globalni karakter kapitalističkog društva (npr. strane investicije, migracija itd.). Dakle, pitanje političke generalizacije nije pitanje političkog vodstva, već je pitanje do koje se mjere borbe mogu socijalizirati na linijama društvene proizvodnje i udariti kapital u njegovom centru.

Kapitalistička hijerarhijska podjela rada i procesa društvene proizvodnje temelj je za rasne i patrijarhalne podjele među radničkom klasom. No u isto vrijeme, kapital okuplja radnike svih rasa, rodova, nacionalnosti itd. u procesu proizvodnje. Jesu li razlike između radnika pojačane ili probijene većinom ovisi o borbama na radnom mjestu.

Zaključimo. Klasna kompozicija je vrlo važno oruđe komunista koje nam omogućuje da upoznamo kapital, ali i radničku klasu i njezinu dinamiku. Ona nas lišava bespotrebnih i ispranih ideoloških floskula i prokazujući zastarjele strategije utemeljene na dogmatskom pristupu i ističući činjenicu da se nove strategije mogu jedino izvlačiti iz trenutnih tendencija kapitalističkog razvoja.

5. O LENJINISTIČKOJ VIZIJI PARTIJE I SINDIKATA

Nakon analize političkih organizacija marginalne, odnosno radikalne, ljevice u 21. stoljeću, kao i klasne kompozicije, potrebno se skoncentrirati na pitanje dualizma sindikata i partije, odnosno „ekonomističke“ i „političke“ borbe. Smatramo kako je ova diskrepancija jedna od velikih pogrešaka radikalne ljevice, odnosno njezine lenjinističke struje, ali zapravo i drugih struja koje su, svjesno ili nesvjesno, preuzele ovu podjelu (razni anarhisti, lijevi komunisti itd.).

Već smo u poglavlju o klasnoj svijesti dali kratku skicu lenjinističkog pristupa, no nije nauštrb ponoviti ju. Lenjin je, koristeći se elitističkim idejama Karla Kautskog, razvio svoju ideju svjesnosti u kojoj su se otvoreno sukobljavale „svjesnost“ i „spontanost“, „politička borba“ i „ekonomistička borba“ – „komunistička partija“ i „sindikat“. Svjesnost se, po njemu, razvija isključivo teoretskim radom komunističke inteligencije, kroz sastavljanje transcendentnog partijskog programa pomoću kojeg se klasna svijest „ulijeva“ u radničku klasu. Samostalno radnička klasa je sposobna tek za razvitak „ekonomističke“, odnosno „sindikalne“, svijesti – svijesti o borbi za „kruh i maslac“, bez bilo kakve vizije o pravim odnosima u proizvodnji unutar kapitalističkog sustava, kao i načina za nadilaženje istoga.

Diskusiju o ovom fenomenu mogli bismo otvoriti zanimljivom izjavom britanske grupa Angry Workers of the World  koja u svom tekstu On workers’ organisations: general thoughts for debate piše:

„’Sindikat/stranka’ perspektiva omogućava nam da se suzdržimo od dublje analize o materijalnim uvjetima i unutrašnjim tendencijama radničkih borbi što bi bilo neophodno kako bismo objasnili trenutna ograničenja. Umjesto toga, ograničenja su ‘objašnjena’ proglašavanjem borbi ‘ekonomističkim’ i bez ‘političke svijesti i vodstva’. To su tautološka objašnjenja čija je svrha dati konačnu zaslugu vlastitoj ‘vanjskoj ulozi i poziciji prema radničkim borbama’“.^[16]

Što to točno znači objasnit ćemo u sljedećim redovima.

Lenjinisti vide radničku klasu kao ujedinjeno tijelo/objekt kojem je potrebno samo postojanje političke komunističke partije kao onoga što je potrebno za prevladavanje klasnih razlika i oblikovanje borbe. No radnička klasa je daleko od ujedinjenog tijela, kao, uostalom, i svaka druga društvena klasa, te se sastoji od mnoštva frakcija koje imaju različite interese i koje su međusobno odvojene kapitalističkom podjelom rada. Jedna komunistička partija s ispravnim programom nije u mogućnosti ujediniti ju u cijelosti pod svojim stijegom, već samo određene njene frakcije, dok ostali ostaju izolirani.

No, izolacija radnika u kompanije, industrijske grane itd. ne može se nadići „umjetno“ uzimajući slogan „svi smo mi izrabljivani“ kao bazu za izgradnju organizacije. Takvi pokušaji ujedinjavanja obično završe u osnivanju baznog^[17] sindikata jer će uvijek postojati potreba za vanjskom institucijom, ukoliko koherencija radnika nije zasnovana na stvarnoj društvenoj suradnji, već samo na „formalnoj koherenciji“ izrabljivanog nadničkog rada. Lenjinisti ne shvaćaju ovu dublju potrebu za sindikalnom borbom već ju svode na pitanje vodstva:  je li vanjska koherencija izgrađena od strane sindikata ili partije?

„Politička svijest“, odnosno klasna svijest, ne može se usaditi radnicima izvana, već ona mora biti proizvod borbe. Razvoj ove svijesti ovisi i o praktičnom odnosu između proizvođača i njihovom odnosu spram sredstava za proizvodnju. Bez obzira na to da li radnici shvaćaju eksploataciju sa sindikalnog, odnosno „ekonomističkog“ stanovišta kao nepravednu distribuciju proizvoda ili sa komunističkog, partijskog, odnosno „političkog“, stanovišta kao društveni odnos proizvodnje sa svojim vlastitim zakonima, ovisi o uvjetima u kojima oni rade. Drugim riječima, ne radi se o postojanju „ispravne“ ili „krive“ svijesti, već o tome je li eksploatacija radnika kapitalistička ne samo na formalan način već i na materijalan, opipljiv način, kroz hijerarhijsku podjelu rada, proces proizvodnje kontroliran od strane strojeva itd.

6. I ŠTO SADA?

Na kraju ove analize sasvim legitimno dolazi i pitanje „što sada“ ili, da budemo pomalo autoironični, „što da se radi?“ Drugim riječima, postavlja se pitanje organizacije komunista u 21. stoljeću i njezine funkcije i aktivnosti.

Ovaj tekst, bez obzira na svoju odlučnu kritiku, ne pretendira na davanje konačnih odgovora i kojekakvih blueprintova i nacrta. Mi ne smatramo sebe kao one koji trebaju dati odgovore ili pak imaju odgovore na sva pitanja. Pa upravo smo kritizirali takav pristup! S druge pak strane smatramo kako se ipak od nas traži da barem postavimo određene smjernice za naše buduće djelovanje. Odnosno, smatramo kako je kritiku potrebno iskušati u praksi i eksperimentirati s organizacijskim i praktičkim dijelom. Na kraju krajeva nismo imuni na pogreške i zbog toga je, isto tako, potrebna samoevaluacija i samokritika.

Zanimljiv odgovor na pitanje djelatnosti u današnjoj epohi ponudili su Angry Workers of The World u svom tekstu Insurrection and Production. AWW su podijelili svoje zadnje poglavlje o revolucionarnoj organizaciji na dva djela: djelovanje organizacije u predrevolucionarnom i revolucionarnom razdoblju. Vidno inspirirani tekstom, postavit ćemo nekoliko parametara za djelovanje u današnjim, predrevolucionarnim, možda čak i „nerevolucionarnim“, uvjetima. Odnosno:

1. Razumijevanje trenutne klasne kompozicije: Umjesto da se razbacujemo kojekakvim svjetonazorskim floskulama ljevice 19. i 20. stoljeća, ili pak povođenjem za modernim sociološkim trendovima (npr. „svi smo sada prekarijat“!), potrebna je precizna i konkretna analiza procesa unutar proizvodnje. Drugim riječima, to podrazumijeva analizu hijerarhijske podjele rada između manualnog i intelektualnog rada u ključnim industrijama, kao i utjecaja globalnih kretnji kapitala na nj.
2. Povijesno raščlanjivanje: Historijske refleksije na prijašnje borbe, njihova analiza i primjenjivost danas. U našem slučaju, s posebnim naglaskom na povijesne primjere iz regije.
3. Uspostavljanje korijena u radničkoj klasi, prvenstveno među radnicima u ključnim industrijama i među „prekarijatom“.
4. Stvaranje mreža među iskusnim i militantnim radnicima, radi lakšeg povezivanja u slučaju radničkih borbi. Za ekspanziju radničkih borbi vrlo je važno da radnici o njima ne doznaju isključivo iz medija već da one utječu na njihov svakodnevni život i radnu aktivnost.
5. Dokumentiranje vlastitih iskustava i izmjena istih s drugovima izvana.

Da zaključimo.

Cilj organizacije komunista danas nije u glumljenju komunističkih partija 19. i 20. stoljeća već djelatnost sukladna današnjim uvjetima i mogućnostima. To podrazumijeva određenu odmjerenost i trezvenost, analizu ispred svjetonazorskih floskula i međusobno povezivanje što komunista, što militantnih radnika. Cilj je povratiti oštricu marksističke analize na aktualne probleme kapitalističkog razvoja te na koje načine on utječe na radničku klasu, kao i koje su mogućnosti borbe i otpora. Jer komunizam nije „istina“ koju čuvaju prašnjavi fratri već je „zbiljski pokret koji ukida sadašnje stanje!“

---

[1] J. Camatte: The Selected Works of Jacques Camatte; Prism Key Press, New York, 2011.; str. 42

[2] Pod pojmom lenjinist referiramo se na sve marksističke struje proizašle iz tzv. boljševizma, odnosno komunizma 3. Internacionale. Bez obzira na koliko se one dijelile međusobno, zajedničko im je nekritično sagledavanje Oktobarske revolucije i uloge Boljševičke partije u njoj te kasnijem preuzimanju vlasti i ranoboljševičkom periodu Sovjetskog saveza. Glavna odrednica ovakvih grupa danas leži i u nekritičkom preuzimanju strategija i određenih ideoloških postulata boljševizma, a da pri tome nikada ne dovode u pitanje činjenicu njihovih primjena u 21. stoljeću kao i neuspjeha u osiguravanje emancipacije proletarijata u 20. stoljeću.

[3] G. Petrović: Praksa/istina; Kulturno-prosvjetni sabor Hrvatske „Kulturni radnik“, Zagreb, 1986.; str. 77.

[4] Ibid.

[5] K. Marx i F. Engels: Izabrana djela I; Kultura, Zagreb, 1949; str. 211.

[6] Karl Marx: Beda filozofije; Kultura, Beograd, 1946;  str. 145.

[7] K. Kautsky: Ortodoksni marksizam i reformizam; Globus, Zagreb, 1979; str. 289 – 290.

[8] K. Marx i F. Engels: Izabrana djela I; str. 26.

[9] Za vrijeme 2. Internacionale marksisti su se smatrali i nazivali socijaldemokratima. Tek raspadom 2. Internacionale i formiranjem 3. Intenracionale se termin “komunist” vraća u uporabu.

[10] Rosa Luxemburg: Izabrani spisi; Naprijed, Zagreb, 1974; str. 92.

[11] Pod voluntarizmom podrazumijevamo primat volje nad društvenim uvjetima, odnosno stav da je volja dovoljna da izmijeni uvjete, i koristim ga labavo; grupe o kojima govorim imaju barem jedan uvjet na umu kada djeluju voluntaristički. Kao što je rekao György Lukács u knjizi Lenjin (1924.), sadašnjost življenja u kapitalizmu dovoljan je revolucionarni potencijal. Podrazumijeva se da je uvjet življenja u kapitalizmu nužan za socijalističko revolucionarno djelovanje (niti je socijalistička revolucija bila moguća u ranom feudalizmu, niti mi u tom razdoblju živimo), ali on sam nije dovoljan da bi proizveo smisleno i efikasno djelovanje komunista.

[12] K. Marx i F. Engels: Izabrana djela II; Kultura, Zagreb, 1949; str. 22

[13] Kolinko: „Discussion paper on class composition“: URL: http://libcom.org/library/discussion-paper-class-composition

[14] Ibid.

[15] Ibid.

[16] Angry Workers of the World: “On worker’s organisations: general thoughts for debate”; URL: https://libcom.org/blog/workers%E2%80%99-organisations-%E2%80%93-general-thoughts-debate-30072014

[17] „Rank-and-file“.